Da Vam pravo velim volio bih češće u kazalište, međutim nekako rađe odem u kino.
Moja voljena supruga nije baš kazališno vudrena, a nije ni za kino, i onda se ti izbori.
Ipak zadnje dvije predstave smo gledali zajedno i to me upravo sad navodi na pomisao
da stvarno rijetko idem u kazalište.
Daklem u Kerempuhu u Ilicu u Zagrebu, bila je predstava Dobri vojnik Švejk u 2. sv. ratu.
Kako sam obožavatelj Jaroslava Hašeka i kako doista volim njegov humor, a kako sam samog
Švejka pročitao jedno tri, četri puta do sada to sam na ovu predstavu otišao sa entuzijazmom
jednog obožavatelja i nadao se da ću se nasmijati koji put.
Nažalost izašao sam sa tog sranja od predstave potpuno šokiran u negativnom smislu jer takvu
gomilu gluposti nepamtim kad sam zadnji put vidio na jednom mjestu.
Predstava sa samim Švejkom ima veze koliko i wc papir sa kuhinjom, a besmislen i budalas
razvoj događaja bilo je prije svega teško pohvatati, a onda još teže izvući nešto smisleno iz
istog, a da ne govorimo o razumijevanju, prestrašno.
Nakon toga se pojavila u Komediji kod Katedrale na Opativini predstava Dobri vojnik Švejk, tu sam nekoliko mjeseci najprije propitivao da li se tu u stvari radi o onom idiotskom Švejku iz Keprempuha vezanom na 2. sv. rat ili o klasičnom Hašekovom Švejku.
Pa kad sam dobio uvjeravanja da se radi o ovom drugom dakle Hašekovom Švejku i kad sam još
kao korisnik World class fitnes kluba dobio besplatan ulaz, uspio sam nagovoriti mogu ženu i otići na predstavu koja je ajmo reći pokušaj, ali ništa više od toga, tako da je cijela priča za mene završila nakno prvog čina, a sve zato jer velim nije to baš bilo nešto, a stolice u Komediji neudobne da te bog sačuva, a moja gospođa nažuljala dupe (mršava je... ) i tako smo otišli u birtiju preko puta.
