Ne znam da li je ovo pravo mesto za ovakvu temu, ali ne bih znao gde drugo da je otvorim..
Uglavnom, okej, prevara je uvek bilo, to je jasno, ali kada su postale "normalna" stvar?
Ja sam nekako uvek mislio - ma neće se to meni desiti. Polazim od sebe, znam da nisam taj tip, pa sam kontao da ću izabrati nekoga ko će to prepoznati, videti, ceniti.. Kad ono - međutim.
Kriza, svađa oko desete stvari, razgovor, raskid, ne zna šta hoće... agonija nedelju-dve, pa opet razgovor.. "
Kajem se, nisam htela, ti nisi bio tu za mene, ja sam bila pijana, nije mi ništa značilo"... Fraza za frazom mi dobuje o glavu dok slušam izlizane izgovore nekoga koga sam godinama voleo i planirao budućnost.
Ključno je poštovanje. Ljubav bez poštovanja ne ide, zar ne? Mogu ja nekoga da volim ali ako ga ne poštujem - jadac. Očigledno je toga dosta manjkalo sa suprotne strane.
Elem, odslušam izgovore, fraze, poštapalice, pola kroz maglu, odem bez reči, isplačem se k'o čovek, pustim vreme nadajući se svetlu posle tunela.. Preispitivanje sebe, svojih postupaka, odluka, ponašanja. U početku bes, pa tuga, poplava emocija, gušenje. Osećao sam se kao neko ko se hvata za grančicu dok pada u provaliju.
Prođe vreme.. "
Pa zašto si to tako ozbiljno shvatio, to nije značilo ništa, to svi rade, pa misliš da Petrija/Mileva/Igor/Maksimilijan nikad nisu prevarili partnere? To samo neće da kažu, ali to svi rade!"
WTF je sa svetom kada je varanje postalo normalno? Zašto je normalno varati osobu koju voliš, i zašto nije normalno biti u monogamnoj vezi ceo život? Zašto moramo svi da budemo moderni, tolerantni, da ne osuđujemo, da razumemo, da podržavamo, da "ne shvatamo tako ozbiljno".. da varamo?
Kažu, prema
nekim statistikama, između 30 i 60% partnera u brakovima u nekom trenutku prevari svog supružnika, pogađajte - u Americi. Meni je ovaj podatak neverovatan. Zašto? Zašto su ljudi toliko neiskreni, zašto ne priznaju sebi, pa svom partneru da su nesrećni, rastanu se kao ljudi - čistog obraza, pa kud koji. Čemu ova potreba, čemu laži, obmane, zašto to uraditi osobe do koje ti je stalo, ja to ne mogu da obradim.
Jednu lepu stvar je Milan Đurđević iz Nevernih Beba rekao na početku koncerta u Areni pre koju godinu:
CitatOčigledno živim subjektivno na nekoj drugoj planeti sa nekim drugim idealima i iluzijama.. ideale čak dovodim pod sumnju ali sopstvene iluzije neću sigurno..
..pa po cenu da ceo život živim u iluziji - to sam ja!
Na kraju, jel vernost postao nedostižni ideal? Jesmo li toliko kao društvo "napredovali" da je monogamija postala "prevaziđena"?