Prikaži poruke

Ovaj odeljak vam dozvoljava da vidite sve poruke ovog člana. Imajte na umu da možete da vidite samo poruke iz onih oblasti kojima imate pristup.


Teme - ^Tina^

Stranice: [1] 2 3 ... 7
1
Lektire & knjige / Tri Medvjeda i gitara lektira za 1-razred
« poslato: Mart 25, 2016, 01:04:39 »
Tri Medvjeda i gitara lektira za 1-razred

TRI MEDVEDA I GITARA, pisac: Ljudevit Bauer
Vrsta dela: Pripovijetka za decu
Vreme radnje: Nekada davno
Mesto radnje: Bukova šuma
Likovi: Medvedi Bruno, Bukalo, Bero i Mrgud

Kratak sadržaj:
U Bukovoj šumi je živio medvjed Bruno sa svoja tri sina. Zato što je već bio star i nije se mogao brinuti za obitelj, njegovi sinovi su preuzeli tu brigu. Najstariji si Bukalo bio je vrstan ribolovac koji je lovio ribe golim rukama. Srednji sin Mrgud bio je zadužen za prikupljanje meda, kojim bi hranio obitelj. Najmlađi sin Bero, nije bio spretan ni u lovu, ni u sakupljanju meda, no obitelj je uveseljavao pričama i dogodovštinama. Jednog dana dogodila se nesreća Bukalu, ozlijedio je šapu u ribolovu. Neduno zatim i srednji sin Mrgud je nastradao. Tražeći med je razljutio pčele koje su mu izbole cijelu njušku. Čekajući da se oporave, našli su gitaru u šumi i donijeli je kući. Sada je došao red na najmlađeg sina Beru da prehrani obitelj. S obzirom da nije bio vrsta u prikupljanju hrane, Bero je odlučio uzeti gitaru u ruke i svirati. Svirao je tako lijepo da su uskoro sve životinje iz šume počele dolaziti i slušati Beru. Naravno, gosti nisu dolazili praznih ruku, kao nagradu za Beru su donosili meda i ribe.Tako je Bero pokazao da, bez obzira što nije talentiran za prikupljanje hrane, svojim drugim talentima može činiti dobro i prehraniti obitelj.


O piscu:
Ljudevit Bauer književnik,

 urednik i prevoditelj, rođen u Sisku 1944. godine. Diplomirao je slavistiku u Zagrebu, a školovanje nastavio u Bratislavi i Pragu. Prvo prozno djelo mu je bilo objavljeno pedesetih godina na Radio Zagrebu, dok je za prvu tiskanu priču, 1973. godine dobio Politikinu nagradu.
Značajnija djela: pripovijetke za djecu Parnjača Columbina (1979), romani Trag u travi (1984), Trik (1985), Kronika porodice Weber (1990), Biserje za Karolinu (1997)

2
Support Centar :: PC Klinika / Ne prepoznaje win 10
« poslato: Oktobar 15, 2015, 02:18:39 »
Samo da javim da vam ova detekcija pretraživača i OS-a ne radi baš najbolje, ja imam win 10 a pokazuje mi nešto NT u profilu ovde pored poruka :D hammer

3
Muzički svet / Magazin
« poslato: Mart 18, 2013, 12:58:45 »
Magazin

Magazin je hrvatska i jugoslovenska pop grupa iz Splita. Grupe je jednom prestavljala Hrvatsku na Pesmi Evrovizije sa pesmom "Nostalgija".

Osnovana tokom 1970ih kao Dalmatinski magazin, grupa je brzo počela da skreće pažnju na sebe na lokalnim muzičkim festivalima svojim pesmama inspirisanim dalmatinskom narodnom muzikom. Prvu singl ploču s pesmama „Školski dani“ i „Uspomene toplog ljeta“ objavili su 1979. godine, a prvi album „Slatko stanje“ objavljuju 1982. godine. Postepeni uspon se nastavio tokom 1980ih nizom pobeda na prestižnim festivalima.

1980-ih grupa je dostigla sam vrhunac popularnosti ikada, na čelu sa Ljiljanom Nikolovskom. Tada su učestvovali na brojnim festivalima, osvajali brojne nagrade i bili najpopularnija pop grupa bivše Jugoslavije. Ređale su se platinaste i dijamantske ploče snimljene za „Jugoton“, kao i hitovi poput „Oko moje sanjivo“, „Put putujem“, „Tri sam ti zime šaptala ime“, „Tamara“ i brojni drugi. 1990. godine Ljiljana Nikolovska napušta grupu, a njihova popularnost doživljava pad.

Međutim, zenit je postignut u 1990im kada je Danijela Martinović postala pevačica grupe. Vođa grupe Tonči Huljić je počeo da u svoje pesme ubacuje elemente folk muzike iz drugih bivših jugoslovenskih republika i često je bio napadan za promovisanje turbofolka u Hrvatskoj. Ovo nije mnogo smetalo publici, a Magazin je postala najpopularnija i najuticajnija muzička grupa u Hrvatskoj.

U grupu je 1996. ušla Jelena Rozga, mlada splitska balerina. Nakon 4 uspešna albuma, Jelena je 2006. godine napustila grupu, ali je sa Magazinom nastupa na Dori sa pesmom „Oprosti mala“. Nakon nje, zastitni znak ove grupe postaje Ivana Kovač, kćerka Miše Kovača.

Uz pesmu „Čija sam kada tvoja nisam“ sa Splitskog festivala 2007. godine, ubrzo nastaju još tri nove numere: „Dva bora“, „Neću plakat namerno“ i „Anđele“, koje se dosta razlikuju od rada ove grupe u proteklih 10 godina.

Članovi grupe

    Tonči Huljić (1979-) - klavijaturista
    Željko Baričić (1979-) - gitarista
    Nenad Vesanović (1979-) - basista
    Ante Miletić (1984-) - bubnjar
    Andrea Šušnjara (2010-) - pevačica

Bivši članovi

    Igor Biočić (1979-) - basista
    Zoran Marinković (1979-1984)
    Miro Crnko (1979) - klavijaturista
    Majda Šoletić (1979-1982) - pevačica
    Marija Kuzmić (1982-1983) - pevačica
    Ljiljana Nikolovska (1982-1990) - pevačica
    Danijela Martinović (1990-1996) - pevačica
    Jelena Rozga (1996-2006) - pevačica
    Ivana Kovač (2006-2010) - pevačica


Diskografija
Singlovi

    1979. - Školski dani / Uspomene toplog ljeta
    1979. - Doviđenja Ljubavi / Sve Ću Dati Ako Mi Se Vrati
    1980. - Esmeralda / U malom kafe baru
    1980. - Zaboravi / Zbogom klinci
    1981. - Moje milo / Sjećanja

Albumi

    1982. - Slatko stanje
    1983. - Kokolo
    1984. - O, la, la
    1985. - Piši mi
    1986. - Put putujem
    1987. - Magazin
    1988. - Besane noći
    1989. - Dobro jutro
    1991. - Da mi te zaljubit u mene
    1993. - Došlo vrijeme
    1994. - Simpatija
    1996. - Nebo boje moje ljubavi
    1998. - Da si ti ja
    2000. - Minus i plus
    2002. - S druge strane mjeseca
    2004. - Paaa..?
    2007. - Dama i Car

Kompilacije

    1990. - Svi najveći hitovi (1983-1990)
    1990. - Najbolje godine
    1998. - Hitovi 1
    1998. - Hitovi 2
    1999. - Balade
    2001. - The Best of 1
    2006. - Antologija
    2008. - Bossa n' Magazin
    2008. - The Platinum Collection
    2010. - Godine s Ivanom (2006-2010)








4
Muzički svet / Concha Buika (Konča Buika)
« poslato: Mart 18, 2013, 11:49:48 »
Marija Konsepsion Balboa Buika (šp. Maria Concepción Balboa Buika; rođena 11. maja 1972), poznatija pod svojim scenskim imenom Konča Buika (šp. Concha Buika), španska je kantautorka afričkog porekla.



Biografija
Detinjstvo i rani život

Roditelji Konče Buike izbegli su iz Ekvatorijalne Gvineje. Bivša španska kolonija u Africi bila je pod vlašću diktatora Fransiska Masijasa Ngeme, koji je osuđen za genocid. Nakon toga, doselili su se u Palma de Majorku na Balearskim ostrvima, gde je 11. maja 1972. godine rođena Konča, što je deminutiv od imena Marija Konsepsion. Odrasla je u Majorci među španskim Romima, kao jedina osoba afričkog porekla u svom komšiluku.

Njen otac, Huan Balboa Boneke, bio je matematičar i pesnik, koji je bez objašnjenja otišao kada je Konča imala 9 godina. Za svog oca kaže da je bio disident, socijalista, te da je bio pisac koji veruje u moć reči. Izjavila je, takođe, da se borio protiv diktature, ali je želeo da nametne svoje ideje silom; što je, na neki način, takođe diktatura.

Konča se preselila u London bez cilja, bez novca, a čak nije ni govorila engleski; u vreme kada nije znala gde da se stacionira, ali je znala da je moguće da preživi bilo gde. Čistila je kancelarije i kafiće, pevala po svadbama, te bila hostesa servisa za telefonski seks. Nakon što se iz Londona vratila u Majorku, koja je bila prepuna nemačkih turista, počela je da nastupa sa lokalnim grupama i prilagođavala afričke pesme iz svog detinjstva zvucima flamenka. Nakon što su je turisti zapazili, dobila je ponudu da peva na engleskom u Las Vegasu, zahvaljujući fizičkim i vokalnim sličnostima sa Tinom Tarner.

Godine 2000, zajedno sa pijanistom Jakobom Suredom, izdala je album Mestizüo. Njen prvi samostalni album, Buika, objavljen je 2005. godine i skreće pažnju na njen izuzetan glas. Drugi album, Mi Niña Lola izdat je 2006. godine i sadržavao je tradicionalne španske kopla pesme i flamenko ritmove. Godine 2009, sarađuje sa pop zvezdom Neli Furtado na pesmi Fuerte, koje je snimljena na španskom albumu Furtadove.




5
Tekstovi pesama - Lyrics / Tijana Dapčević
« poslato: Mart 16, 2013, 19:36:44 »
Tijana Dapčević - Tekstovi, reči pasama, lyrics

Biografija i diskusija:
http://www.samo-opusteno.info/forum/muzi269ki-svet/tijana-dapcevic/


Tijana Dapcevic
Aleluja

Ludilo je bilo, pijani svi
ne znam kako sam u krilo
tvoje pala, veruj
drugi put ne bih, neka hvala

Jer stalno mi dosadjujes
i zuljas moje nerve
kao nogu tesna cizma

Ref.
Daj, ne zovi me
ni sutra ni za dve, tri godine
i kad me vidis samo prodji me
kao da nema me, aleluja

Krateri u glavi, ko si pa ti
ne secam se ni tvog lika
sto me zoves draga
nije mi jasno, da l' je sala

6
Funny pics / Gradski prevoz
« poslato: Mart 16, 2013, 19:27:58 »

7
Funny pics / Gamer Edition
« poslato: Mart 16, 2013, 19:27:15 »

8
Funny pics / Usisavanje
« poslato: Mart 16, 2013, 19:25:54 »

9
Funny pics / Turbofolk
« poslato: Mart 16, 2013, 19:25:15 »







10
Kako napraviti samouništavajuće poruke pomoću Privnote?


Ponekad nam može zatrebati da pošaljemo poruku koja može da se pročita samo jednom, i posle toga zauvek uništi. Na primer, to može biti situacija kada šaljemo poruke poverljive prirode, pa ne želimo da rizikujemo da negde ostanu bilo kakav trag o njima ili da im neko naknadno da pristupi.
Stoga danas predstavljamo jedan interesantan sajt koji može da posluži baš u ovu svrhu. U pitanju je Privnote, web aplikacija koja omogućava da šaljemo poruke koje se samouništavaju nakon prvog čitanja.
Kada prvo odemo na sajt, ukazaće nam se veliko polja za kucanje, gde možemo da otkucamo svoju poruku. Potom kliknemo na dugme Create Note.
privnote samounistavajuca poruka height=403
Dodatno možemo da uključimo i opciju da nam stigne obaveštenje da je poruka pročitana.
Potrebno je da štikliramo opciju „Notify me when this message gets read“ u dnu opcije i zatim ukucamo svoju email adresu i oznaku za poruku.
 
obavestenje da li je procitana poruka height=326
Sada ćete dobiti vezu za deljenje poruke. Tu vezu treba da iskopirate i pošaljete svojim prijateljima bilo u mejlu ili putem poruke.
kopirati link height=305
Prijatelj će moći da pročita poruku samo kada je otvori prvi put. Nakon toga će poruka biti uništena i neće moći da se pročita.
Posetite Privnote: https://privnote.com/

11
Muzički svet / Danijel Đokić
« poslato: Jul 10, 2012, 00:53:28 »
Danijel Đokić

Daniel Đokić rođen je 11.septembra 1979. godine u Minhenu. Ima tri godine stariju sestru Danijelu, koja se bavi manekenstvom. Kao klinac, bio je strašno nemiran, ali i pored toga od roditelja nije dobijao batine. Mama je uvek bila strožija, ali su se roditelji trudili da svaki problem reše pričom, a ne silom. Čitavo detinjstvo je srećno proveo, a u porodici je uvek imao adekvatan oslonac. Jedine i dosta velike batine dobio je od mame, koja je saznala da je sa samo 13 godina zapalio cigaretu na odmoru u školi. Mama Smilja je bila neumoljiva, pa se Danielu duvan vrlo brzo smučio. U Nemačkoj je završio gimnaziju, a onda je otišao na Floridu Orlando da studira. Završio je dve godine, došao na raspust u Nemačku i tada se ukazala prilika da zaigra u jednoj TV seriji. Na audiciji, među 280 kandidata, izbor je pao na njega. Muzika ga je takođe oduvek privlačila. Kao klinac bio je u horu i voleo je da peva. Ipak, kako i sam kaže da nije bilo Slađe iz Đoganija, verovatno se nikada ne bi osmelio da snimi album. U njegovom životu postojala je i sportska epizoda. Sa 12 godina je počeo da profesionalno igra tenis kod Nikole Pilića. Igrao je na juniorskim turnirima u Vimbldonu, Melburnu, Rolan Garosu... Međutim, jednom je zadobio povredu i to ga je nateralo da razmišlja kako sve to nije sigurno i da ga jedna povreda može odvojiti od terena. Iako je ostvario rezultate koji su obećavali, posvetio se glumi, a potom i muzici koja ga je trajno odvojila od belog sporta. Danas povremeno, za svoju dušu, odigra nekoliko setova sa prijateljima. Ipak, njegov životni put usmeren je ka svetu nota, ritma i zabave.



12
Ženski kutak / Vladimir Stanojević
« poslato: Mart 20, 2012, 11:22:41 »
Vladimir Stanojević - Votelj sa pinka :)










13
NOŽ SA DRŠKOM OD RUŽINOG DRVETA (Danilo Kiš, GROBNICA ZA BORISA DAVIDOVIČA)

"Reb Mendel, dovoljna je jedna jedina šibica da spali celokupna naftonosna polja Ploeštija." Dok ovaj gleda u daleku budućnost osvetljenu ogromnim požarom, Reb Mendel sa ona dva još vlažna prsta naglo poteže dugme na mundiru i zakovrće ga kao da zavrće vrat piletu. "Her Miksat", kaže, "kad ne biste mislili tako glupo, mogli biste postati odličan majstor... Znate li da se petrolejski izvori u Ploeštiju procenjuju na nekoliko miliona galona sirove nafte?" - "To će biti divan plamen, reb Mendel", kaže Mikša zagonetno.
(Danilo Kiš, "Nož sa drškom od ružinog drveta", Grobnica za Borisa Davidoviča)

“Nož sa drškom od ružinog drveta” je priča koju, čak i kada bi bila istinita u faktografskom smislu, istoričari ne bi zabeležili. Niti u njoj ima velikih ljudi, niti su pripovedani događaji od istorijskog značaja; verovatno ne bi poslužila ni kao svedočanstvo o životu pripadnika nižih društvenih slojeva, jer sudbina glavnog junaka odstupa od tipičnog i običnog. Donekle; jer taj je junak pretrpeo jednu vrstu nepravde koja nije tako neobična. Ovo je priča o naličju pravde i morala, licemerju i osveti.

Naslov je obično najočigledniji putokaz za interpretaciju, koji nam ostavlja sam autor. Nož sa drškom od ružinog drveta je sredstvo. Junak priče takođe je upotrebljen kao sredstvo. Pored toga, nož predstavlja uspomenu iz detinjstva.

Neobičan spoj sećanja na detinjstvo i načina na koji Mikša koristi nož su možda u prividnom neskladu; videćemo da ovaj „pozitivan junak“ poseduje određen prirodni, naivni osećaj za pravdu – sasvim subjektivan osećaj, koji nema mnogo veze sa zakonom i konvencionalnim moralom: dok je uveren u ispravnost onoga što čini, nije mu nikakav problem da isprlja ruke. Da bi se bilo šta uradilo, ruke se moraju isprljati i to ne simbolično, nego doslovno. Ako govorimo o apstraktnom prljanju, neke druge ruke su mnogo prljavije od Mikšinih, iako nisu golim prstima stiskale vrat nevine devojke, niti su pak odrale živog tvora.

Mikša je sposoban zanatlija, kalfa koji ipak nikad neće postati majstor, jer „misli tako glupo“, prema rečima reb Mendela. Prvo ga vidimo kako zabavlja namernike svojom neverovatnom veštinom, brzinom prišivanja dugmadi. Ubrzo saznajemo da Mikša poseduje i druge „talente“. Hladnokrvnost i surovost sa kojom barata telom životinje zastrašujuća je. Talmudista, reb Mendel, smatra je neoprostivom, proklinje i proteruje Mikšu, zaboravljajući da je upravo on dao odobrenje da se jedno „božje stvorenje“ ubije i da stoga, iako se povukao i prespavao izvršenje, snosi deo odgovornosti.

Prokletstvo Mikši verovatno ne bi teško palo da se odnosilo samo na onaj svet. Ono je, međutim, imalo ovozemaljske posledice: nakon tog događaja nijedan majstor nije želeo da ga primi na posao. Mikšinim obećanjem da će se osvetiti talmudistima završava se prvi segment priče.

U središtu druge epizode nalazi se još jedna nepravda. Ovog puta žrtva je ubijena, a neposredni počinilac upravo je Mikša. Nakon perioda bezuspešnog traženja posla, upoznaje izvesnog Ajmikea koji ga uvodi u jednu revolucinarnu organizaciju. Ono što Mikša ne zna je da je Ajmike u isto vreme i doušnik. Pošto među saborcima postoji sumnja da doušnik postoji, Ajmike žrtvuje devojku koja je nedavno ušla u organizaciju. „Lice izdajnika može poprimiti izgled najveće pravednosti“, kaže Ajmike, prema kome je u isto vreme usmerena pripovedačava ironija.

Na samom kraju Mikša uspeva da se osveti talmudistima. U zatvoru piše priznanje u kojem navodi imena saradnika i pomagača. Na spisku je i reb Mendel.

Kukavičluk i licemerje onih koji donose odluke, zaklanjajući se iza zakona čije rupe dobro poznaju i obilato se njima služe, predstavljaju zajednički element ove dve epizode. Nasuprot tome stoje Mikšina prostota i ruke koje ne oklevaju.

Mikša nije intelektualan tip; specifičnog odnosa prema moralu, odlučan i nepokolebljiv, savršen je za izvršavanje zadataka, ma koliko teški oni bili. Pozitivni junaci priča koje slede su kompleksniji likovi, skloniji kontemplaciji, ali svi oni imaju nešto zajedničko sa Mikšom - ne mire se sa uređenjem sveta koji ih okružuje.

Prikazani svet je isti u svim pričama. Postoji uređen sistem koji guši svaki oblik ljudske slobode. Sve se zna o svima i svako, ukoliko je to u interesu nekome unutar sistema, može da izgubi sve što ima. Ne postoji samo jedna organizacija i jedan način mišljenja; ima ih više, povezane su čudnovatim vezama i, iako je članstvo određeno pripadnošću određenom društvenom staležu, među njima, suštinski, nema nikakve razlike. U ovoj priči prvo vidimo zajednicu talmudista koja ima moć da onoga koji se zameri jednom njenom članu ostavi bez izvora egzistencije. Vidimo vrhovni, vladajući sistem, o kom će biti više reči u pričama koje slede, i vidimo jednu "revolucionarnu" organizaciju, koja je jednako korumpirana kao i vlast protiv koje se, navodno, bori.

Antipod tako uređenom svetu je haos. Priča je uokvirena samrtnim povicima Hane Kšiževske na raznim jezicima, koji evociraju vavilonsku pometnju. Težnju ka haosu vidimo u Mikšinim maštarijama o velikom plamenu; to je i anticipacija slične opsesije Borisa Davidoviča iz priče "Grobnica za Borisa Davidoviča". Njima je zajedničko manje ili više artikulisano uverenje da čitav svet, ovakav kakav je, treba spaliti, srušiti i da, možda, jedino nakon toga može postati bolji, ako nastane iznova.

Ironija je prisutna u svim segmentima priče, od pripovedačeve tvrdnje o istinitosti prikazane povesti, preko podnaslova koji kaže da je Mikša pozitivan junak, Ajmikeovih reči o licu izdajnika, reb Mendelovih talmudskih mudrolija... Vrhunac predstavlja uramljena slika vođe koji se blagonaklono smeši sa zida isledničke sobe, očinska figura koja ohrabruje zalutalo čedo da „prizna“ ono što mu se kaže.

Glavne teme zbirke Grobnica za Borisa Davidoviča ovde su tek naznačene, kako bi pripremile čitaoca na ono što sledi. Postepeno će se razviti i obogatiti novima u narednim pripovetkama.

14
Lektire & knjige / Kozarac - MRTVI KAPITALI
« poslato: Januar 26, 2012, 18:47:46 »
Kozarac - MRTVI KAPITALI

ŽIVOTOPIS:
Josip Kozarac (1858. - 1906.), hrvatski je prozaist - novelist, romanopisac, pjesnik, pisac pripovjetki i polemičar, diplomirani inženjer šumarstva, jedan od najpoznatijih hrvatskih šumara.
Smatran je piscem jako oštrih zapažanja i jednostavnih, ali, često i prodornih, dubokoumnih misli.
Osim pejzaža, u brojnim djelima opisuje i probleme koji muče seosko stanovništvo i njihove poglede na život i okolinu. Po tome je Kozarac ostao upamćen kao jedan od najiskrenijih hrvatskih pisaca jer je stvarnost prikazivao onakvu kakva ona zaista jest te je zbog toga iznosio sve probleme i predlagao njihova rješenja.
Djela: ''Zmija'', ''Priče djeda Nike'', ''Moj djed'', ''Biser-Kata'', ''Slavonska šuma'' (''Vijenac'', Zagreb, 1888.), ''Mrtvi kapitali'' (''Vijenac'', Zagreb, 1889.), ''Među svjetlom i tminom'' (Matica hrvatska, Zagreb, 1891.), ''Tena'' (''Dom i svijet'', Zagreb, 1894.), ''Mira Kodolićeva'' (''Prosvjeta'', Zagreb, 1895.), ''Oprava'' (''Prosvjeta'', Zagreb, 1899.), ''Živi kapitali'' (nezavršeni)

KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: roman

MJESTO RADNJE: selo, grad
VRIJEME RADNJE: kolovoz jedne godine - ljeto sljedeće godine; godinu dana nakon tog ljeta

O DELU:
U dvjema većim pripovijestima, koje se obično klasificiraju kao romani, i to u ''Mrtvim kapitalima'' (1889.) i ''Među svjetlom i tminom'' (1891.) htio je Kozarac dati širu sliku hrvatskoga društva, iznijeti u prvom redu likove inteligenata i poluinteligenata, biti kritičan prema svemu tome i naći izlaz za put u bolji život.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
MATKOVIĆ:
''Čovjek u pedesetim godinama, posve kratko ošišan, kratkog debelog vrata, sav crven i pun ljetnih mozuljiva po nosu i čelu; debelo mu, malne četverouglasto lice sa sjajnim žutkastim i sitnim očima te mesnatim, crljenim nosom, činilo se u prvi mah tupo i prosto - no kad je prekidanim, oštrim glasom progovorio - taj glas bio je veoma sličan britkoj formi lica - upoznalo se je da iz njega govori ona dobra prostota i iskrenost, koja se krije samo u takovim oštrim, tvrdim licima. Išao je pravilno i odmjereno, te se je moglo vidjeti da taj čovjek ljeti i zimi i po blatu i po suhu stupa istim laganim, al čvrstim korakom.''

GĐA MATKOVIĆ:
''... mati je većma uživala u mlađoj si kćeri, živahnoj i prevrtljivoj Neli, koja je imala sva slaba, ali ne i dobra svojstva materina. Ponosnoj majci godila je više laskava i obijesna Nela nego tiha i pronicava starija kći, premda je dobro znala da joj Anka više od pol kuće uzdržava, a Nela više od pol kuće u nered meće.''

ANKA, njihova starija kći:
''No ta njihova bojazan bila je posve suvišna, jer kad je Anka prvi put zaplesala s Lujom, zapelo je svačije oko o visoku krepku djevojku snažnog i pravilnog struka, te stidno oborenih očiju, koje su bile posve zastrte dugim crnim trepavicama. Zamalo, pa cijelo društvo motrilo samo nju; neka nepatvorenost, svježost kao jutarnji gorski zrak nadahnjivala je sve njene kretnje, sve je bilo istinito i naravno na njoj; ona se nije trsila da bude interesantna, da se pred svima istakne - al baš zato odsijevala njezina prikaza osobitim čarom iz hrpe gospođa, odjevenih na sve načine, samo da što sigurnije obrate pozornost na se.''

NELA, njihova mlađa kći:
''Ona je očaravala i idealiste i materijaliste, svi su ti mladići ginuli za njom, svi su joj pjevali pjesme, a možda ni jedan nije znao zašto je upravo ljubi. U njoj je bilo nešto, čim te je tako reći prisilila da se baš u nju prvi put zaljubiš. (...) Nju narav nije nadarila dubokim čuvstvom, ona nije ni znala što je prava ljubav. Svi njezini osjećaji, sve njezino čuvstvovanje nije imalo korijena u njezinu srcu, nego na površini njezina lica. Ona je govorila svakim svojim pogledom, svakim živcem lijepih svojih usana, al ona sama nije znala što je govorila, jer njezine riječi nisu tekle iz duše, nego ravno s jezika.''

LUJO, njihov stariji sin:
''Te mu se misli taj čas po mozgu vrzle, no kad mu toj mješavini čuvstava iznenada pred dušom niknu slika njegova krasnog sina, visokog i krepkog kao hrast, sa tek probijajućim brčićima na ispupčastim rujnim usnama, sa onim nemarišnim držanjem, i elegantnim odijelom, koje je kao saliveno na njemu stajalo...''

VINKO, njihov mlađi sin:
''Vinko je bio zadnje dijete u kući; od mladosti krupan i nezgrapan, nije nikako bio slika ljepuškastomu Luji; u školi se je pokazivao veoma tvrdoglavim, bježao je od nje, kad god je samo mogao, te trkao po lovu za pticama i ribama; osim oca nije nitko za njega puno mario, nigda nije dobio nove odjeće, nego uvijek iznošene Lujine, pa je već i u tom odijelu izgledao kao pribjeglica, kao tuđe dijete u kući.''

VLATKO LEŠIĆ:
''U takovim zanosnim trenucima bio je Lešić upravo krasan. Blijedo njegovo, dosta mršavo lice, koje je već prema utiscima časovito mijenjalo boju - od zelene do crljene - veoma energično čelo sa oštrim izrazitim nosom, bili su jasan znak da se osobiti svijet u toj glavi vrze. (...) Po blijedom licu i dubokom pogledu sudile su raskalašene žene, da je pohotan; po mučaljivosti - jer u veselom društvu obično je šutio - sudeći, mislili su neki da ga nesreća bije - dok ih je malo znalo, da duša njegova gramzi neprestance za ljepotom i istinom; da njegovo srce izgara od veselja nad dobrom, a savija se od muke i boli nad zlom stvari...''

GOSP. i GĐA VUKOVIĆ

URBANITZKY

NEUMAYER:
''... te se ubrzo pridružila gospodinu Neumayeru, mladu još čovjeku idealne visine i tančine, sa plavim ''cvikerom'' na velikom oštrom nosu, blijeda lica i dugačkih prstiju, kojima je neprestance navlačio bijele kao snijeg i jako prostrane manšete. Bio je to čovjek u dvadeset i šestoj godini, tek nedavno imenovan činovnikom kod financijalne struke, te njegovoj vanjštini nije ništa nedostajalo, a da ga vrpoljiva Nela ne bi držala galantnim i zanimljivim...''

ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: hladni, oholi ton, laskava i obijesna Nela, pronicava Anka, patvorena ljepota, iskrivljena istina
- usporedbe: kao da želi oca pripraviti na sadržaj lista, kao da se boji kazatikao crkvica

FABULARNI TIJEK:
1. Opis g. Matkovića (njegov izgled i narav)
2. Poziv na ples
3. Uspoređivanje Nele i Anke
4. Poziv Lešića na gumno «Čardačine»
5. Urbanitzky sa prijateljem Neumayerom dolazi prositi Anku
6. Urbanitzky nakon razgovora odustaje, Neumayer zaprosi Nelu, Nela pristaje
7. Lešić prosi Anku, ona presretna pristaje
8. Pripreme oko vjenčanja
9. Vjenčanje Anke ujutro, skromno i tiho
10. Vjenčanje Nele, raskošno i veselo
11. Nela, naviknuta na raskoš, u gradu ubrzo postaje nesretna, svađa između supružnika
12. Lešić kupuje močvaru, pretvara ju u plodno tlo i zarađuje mnogo novaca
13. Lujo ne može naći posao
14. Nela propada

SADRŽAJ:
Jednog je kolovoskog popodneva stari Matković šetao i naišao na nekoliko kola natovarenih snopljem pšenice. Obratio se seljacima na kolima zaprijetivši im da više neće raditi kod njega ako budu kasnili, no oni su znali da će to njegovo loše raspoloženje proći za koji časak. Matković je uskoro stigao kući, gdje se sa svojom gospođom i starijom kćeri Ankom porječkao oko kruha, no Anka ih je sve ubrzo pomirila. Dolazi poštar i donosi dva pisma: jedno od sina Luje iz Zagreba, a drugo od kćeri Nele iz R., nedaleke varoši, te jedan službeni spis od gospoštijskog ravnateljstva i ''Bazar'', adresiran na gospođu Matković. Sin Lujo traži još novaca, no Matković kaže kako mu ne da više. Anka odlazi do majke. Gospođa Matković čita Nelino pismo; ova joj piše kako se mladići otimaju za nju, kako joj druge djevojke zavide. Gospođa žali što i Anka nije takva i govori joj da moraju ići k Neli u varoš na ples da Anka upozna kakvog mladića jer ju je već strah da se Anka nikad neće udati u ovom selu.
Matković je svakodnevno ustajao u 4 sata ujutro, a Anka bi mu tada već pripremila kavu te bi on zatim odlazio na imanje (gumno). Tog je jutra izbrojio Anki novce da pošalju Luji te otišao na gumno, a Anka se zatim lati svakidašnjeg kućanskog posla, a onda Luji napiše pismo. Tada ulazi gđa Matković, pije kavu, a nakon nje ulaze i Vlatko Lešić i Matkovićev mlađi sin Vinko, te sjedoše za stol jesti. Gđa Matković im prigovara što su dvije noći noćili na gumnu, a nisu došli kući. Započinju razgovarati o svemu i svačemu, a između Anke i Lešića ''frcaju iskre''. Zatim razgovaraju o tome kako je spavati na gumnu, a Lešić nadodaje da ga je na rad na gospodarstvu ponukao velik broj mrtvog kapitala u zemlji. Tu nastavljaju razgovor o klasama. Lešića je gđa Matković uvijek uspoređivala sa sinom Lujom i nije joj se Lešić baš sviđao. Nakon svega toga Lešić i Vinko odlaze, a Lešić uputi Anki takav pogled da se ona sva zarumenjela.
''Taj pogled i ta rumen kazivala je da njih dvoje stidljivo skrivaju jedno svoje čuvstvo, koje je već počelo prodirati iz njih.''
Sva obitelj, osim Matkovića i Vinka, odlazi u varoš na ples u slavu njegove preuzvišenosti. Gđa Matković, njezina sestra i sestrin muž u stanu (Vuković) razgovaraju o Matkoviću i pomalo mu se rugaju. Kasnije cijelo popodne djevojke i žene pripremaju oprave za ples, a zatim večeraju. Došao je i čas odlaska na ples, do dolazak tamo nije bio baš sjajan, ali Nela je uspjela malo podići atmosferu svojom vrckavošću, mnogi su se mladići okupili oko nje. Gđa Matković i njezina sestra znale su da će Anka cijelu večer provesti sama, ali kad je zaplesala s bratom, svima je zapela za oko, no ona možda bila i jedina koja na ples nije došla s namjerom da nađe muža. Na plesu se vidio jaz među staležima koju su malo ublažavali mladi svojim veseljem. Anka je oko ponoći otišla u tetin stan, dok su drugi ostali do zore na plesu. Sutradan su ujutro prepričavali svoje doživljaje, no Anka je samo željela vratiti se ocu na selo.
Ubrzo su se svi vratili kući na selo, no jedino se Anka veselila tom povratku. Jedan se dan Vinko, Lujo i Lešić dogovore da će pozvati gospođe na izlet na Lešićevo gumno ''Čardačine''; i one pristanu. Dogovoren je dan izleta. Gđa Matković, Lujo i kćeri išli su kolima, a na gumnu su ih dočekali Vinko i Lešić. Došli su tamo dok se obavljala vršidba pa su malo prošetali među radnicima, a nakon toga otišli su u sjenicu na obilnu večeru, nakon koje odoše prošetati do nedalekih gospodarskih zgrada. Naprijed su išli Vinko, Lešić i Anka. Uto se diglo jato jarebica pa Vinko ode po pušku, a Lešić i Anka ostadoše sami. On ju pita je li se zabavila na plesu i govori da ga je bilo strah da će se ona iz grada vratiti drukčija, no ona kaže da više voli jedan ovakav izlet nego tisuću onakvih zabava. Taj ga odgovor umiri. Uto se vrati Vinko te svi stigoše pred Lešićev stan, koji je gđa Matković jedva čekala vidjeti, da ga malo iskritizira. Kasnije gđa Matković pita zašto i druga polovica zemlje nije obrađena, a Lešić odgovara da je to taj mrtvi kapital o kojem je govorio, te joj objašnjava sve u vezi s tim, a najveći je razlog taj što svi preziru trgovačke i gospodarske škole i ne žele se baviti zemljom pa ona ostaje mrtvi kapital. Predvečer odlaze kući. Leešić ih je ispratio jašući pored njihovih kola. Anka tada shvati da ju Lešić istinski voli; iako joj to nikad nije rekao, ona je to osjetila. Došavši kući, vidjeli su da Matković sjedi pred kućom sa sestrom gđe Matković, gospođom Vuković. Tada Lešić ode natrag na gumno, s mišlju kako želi pobjeći daleko s Ankom. Gđa Vuković došla je reći da je Urbanitzky, koji se Anki udvarao na plesu, pitao smije li zaprositi Anku te da će on doći sutra popodne u prosidbu. Ne znajući kako će Anka reagirati, gđa Matković pozove muža da vidi što će on reći, no on samo kaže: ako Anka hoće – neka se uda, ako neće – on ju ne želi prisiljavati. Tada ga gđa Matković napadne da ne može samo to reći, da je on roditelj, da je na njima da se pobrinu za njezinu budućnost, no on kaže da vjeruje Ankinoj prosudbi; i tada Matković izađe. Naiđe u drugoj sobi na Anku i Nelu koje nisu znale o čemu se radi, i tada joj Matković reče da ju udaju, na što Anka problijedi, a Nela ode upitati za koga i vraća se s čestitkama. Anka joj govori da je preuranila s tim. Dolaze gđe Matković i Vuković, a gđa Vuković obznanjuje vijest te govori tko je prosac. Anka odlučno kaže da se neće udati za njega, a gospođe ju nagovaraju navodeći mnoge razloge. Uto ulaze Matković i Lujo te Matković, vidjevši Anku vedru, shvati kakvu je odluku donijela. Gđe Matković i Vuković odlaze u drugu sobu još raspravljati o Ankinoj situaciji, a gđa Vuković natukne da je Anka možda već zaljubljena u nekoga, možda u Lešića, pa se ne želi udati, na što gđa Matković problijedi, a Lešić joj se učini još mrskijim. Gđa Vuković predlaže da Anku pošalju k njoj u grad na mjesec-dva, što se gđi Matković svidi i ona ode sretna na počinak. Urbanitzky je zbilja došao sutradan te poveo Neumayera, jednog svog činovnika, sa sobom. Traži da sâm razgovara s Ankom, koja je bila u vrtu. Ona mu govori da ne vjeruje u ljubav na prvi pogled i da toga nije moglo biti među njima na onome plesu. On ju razumije pa prijateljski si stisnuvši ruke, uđoše u kuću, gdje ih dočeka iznenađenje: Neumayer je zaprosio Nelu i ona je pristala. Svi su sretni, a gđe Matković i Vuković očekuju da i Urbanitzky objavi zaruke s Ankom, no ništa od toga. Kasno u noć stižu Matković i Vinko kući i saznaju za zaruke. Neumayeru se nije svidio Matković, no svidio se Urbanitzkom te se sprijatelje. Urbanitzky je samo Matkoviću povjerio svoj razgovor s Ankom, a Matković je bio sretan što je Urbanitzky razumio Ankine razloge. Vinku se nije svidjela ta gospoda i zato ode prošetati. Sretne Lešića i govori mu da je Nela zaručena, no Lešić uplašeno pita je li i Anka, a Vinko mu veselo odgovori da nije. Nakon duge šetnje, svak ode svojoj kući. Vinko na vratima spavaće sobe sretne Anku i reče joj da ima pozdrav, na što se Anka razveseli.
Sutradan prije rastanka, Urbanitzky reče gospođama da nije ni zaprosio Anku. Anka je morala teti i majci stalno govoriti što je pričala s Urbanitzkym u vrtu, no one nisu mogle shvatiti koji je razlog njegovom čudnom ponašanju. Gđa Vuković također je otišla kući i obećala je saznati što se dogodilo između Anke i Urbanitzkog i javiti to sestri. Nakon tri dana stiže pismo u kojem je pisalo jedino da je Urbanitzky rekao da se prenaglio s prosidbom, no nije ništa više objasnio. Nakon toga su se sestre tako dopisivale tri tjedna. Dok je u gradu gđa Vuković stalno davala savjete Neumayeru u vezi sa svadbom, to se isto događalo i na selu između Nele i gđe Matković. Lešića od izleta nije bilo u Matkovićevoj kući, samo je pismeno čestitao Neli. Kod Matkovića iščekivala se svadba, ali i smrt ravnatelja gospoštije; svi su htjeli vidjeti kakva će biti nova uprava. Iako je gđa Matković očekivala da će njezin muž sada biti ravnatelj, ravnateljem je proglašen dosad nepoznati muškarac. Novi je ravnatelj od svih tražio životopise i svjedodžbe, a Matković nije imao nikakvih svjedodžbi. Tako je otpuštena trećina činovnika, a ostali su uređeni novom klasifikacijom. Lešić je time postao nadređen Matkoviću (jer je imao svjedodžbe), pa su Matkoviću pripale ''Čardačine'', ali on je bio sretan što će moći upravljati manjim kotarom jer je on ipak bio čovjek u godinama. No gđa Matković bila je očajna zbog toga i zato je pisala sestri da ubrza Nelino vjenčanje. Četrnaest je dana nakon toga novi ravnatelj obilazio kotare i tako, u pratnji Lešića, došao i do Matkovića, te objasnio gđi Matković zašto moraju na ''Čardačine''. Lešić je nakon toga još češće dolazio k njima u kuću, a gđa Matković i dalje nije shvaćala kako se Anka mogla zaljubiti u njega. Nitko nije zapravo primjećivao ljubav između njih osim Vinka. Vinko je mnogo puta htio upitati Lešića kad će već zaprositi Anku, no mladenački ga je stid spriječio svaki put. Bližio se kraj rujna, a gđi Matković bilo je mučno od pomisli da mora seliti iz svoje kuće. Jednom prilikom upita ona Lešića kada moraju seliti na ''Čardačine'', no on kaže da ne moraju, nego da će tamo živjeti Vinko, Matković i on, a žene neka ostanu tu gdje jesu, a da će im Anka nekad doći na ''Čardačine'' skuhati nešto. Kad je Lešić otišao, gđa Matković upita Anku voli li Lešića, a Anka odgovori potvrdno, i to je samo nakratko usrećilo gđu Matković; no kada je Lešić zaprosio Anku, gđa Matković sjetila se Urbanitzkog, Neumayera i Nele i više nije bila baš sretna zbog Anke.
Nakon zaruka Lešić je rekao ravnatelju da se ženi i da će s Ankom živjeti na ''Čardačinama'', a njezini roditelji neka ostanu živjeti gdje su i živjeli; i ravnatelj pristane. Odlučeno je da Nelino i Ankino vjenčanje bude na isti dan, u prvoj polovici listopada. Anku je oduševilo što će imati malo, skromno vjenčanje, dok je Nela jedva čekala da vidi svoje sjajno vjenčanje. Nela je bila vrlo tašta te je mislila da su svi u nju zaljubljeni, pa čak i to da nju Lešić više voli od Anke. Dok je gledao pripreme za pir, Matković je razmišljao o svojoj djeci: nije se brinuo za Anku, no bilo ga je strah toga da se Nela neće baš dobro snaći u stvarnom svijetu. Prigovorio je ženi zbog tolikih troškova, da treba stati s tolikim narudžbama, no ona ga ne htjede slušati te ode.
Kako se bližio dan vjenčanja, tako su radnici pomagali Lešiću urediti kuću za buduću gospodaricu. Dva dana prije vjenčanja dovezao je Ankine stvari na ''Čardačine''. Noć prije vjenčanja Lešić, ne znajući zašto, ode do Matkovićevih, a isto tako ne znajući zašto naglo ode kući. U kući Matkovićevih kasno se leglo na počinak. Dogovoreno je da će Nelino vjenčanje biti prije podne, no iako je gđa Matković htjela da joj se kćeri zajedno udaju, Lešić nije pristao jer ne voli te isprazne ceremonije s mnoštvom ljudi. Rano ujutro Lešić je sav sretan krenuo u selo po Anku. Dolazi do nje te njih dvoje s Vinkom i Matkovićem odlaze u crkvu. Nakon obreda njih dvoje odoše na ''Čardačine'', ne nalazeći riječi za razgovor od silnog uzbuđenja. Kad su stigli, Lešić, vidjevši sunce da izlazi, napokon reče: ''Sunce naše sreće...''. Uđoše zatim u kuću i izmoliše se klečući pred Bogorodičinom slikom. Nakon toga uđoše i radničke žene i djeca i uzeše ljubiti ruke novoj gospodarici. Dotle je u Matkovićevoj kući sve vrvjelo, no staroga Matkovića nije bilo u toj vrevi pa su ga morali tražiti kad god su ga što trebali. Nela se obukla sva u bijelo. U podne su krenuli u crkvu, a vrativši se s vjenčanja, svi posjedaše za objed. Vinko je ustao da nazdravi Anki i Lešiću, što je izazvalo komešanje u društvu jer se njih dvoje nitko dosad nije ni sjetio. Uto dolazi i brzojav od Urbanitzkog, koji čestita Anki i Lešiću, a kada Neumayer upita poštara ima li što za njih, ovaj reče da nema. Nakon objeda Nela i Neumayer odlaze u grad.
Mjesec dana nakon svadbi, gđa Matković bila je nostalgična za kćerima, a za to je vrijeme Lujo životario na fakultetu. Za razliku od njega, Lešić je brzo uvidio da mladi ljudi na fakultetu zapravo gube vrijeme i novac koji su mogli uložiti u nešto drugo. Mladi je Vinko gutao svaku Lešićevu riječ; on se uvijek radije bavio gospodarstvom nego školom. Dok su Matković i gospođa ručali, dođe Vinko sa ''Čardačina'' i preda majci poruku od Anke koju je slala svaki dan otkad se udala i gđa Matković bila je sada sretna zbog njih, dok je Nela samo jednom pisala otkad se udala, što je brinulo gđu Matković.
Nela i Neumayer stanovali su u jednoj od glavnih ulica. Nijedno od njih nije od braka dobilo ono što je očekivalo. On je rano odlazio u ured, a Neli se nije sviđalo što ju budi tako rano. On je uskoro shvatio da ona zapravo ne zna ni za što uzvišenije od njezinih djetinjastih briga. Došavši jedan dan iz ureda, vidio je da je bolesna, no morao se vratiti u ured, a kada se vratio kući, ona je već bila zdrava. Ona je smatrala da je on bio nemaran, a on je mislio da se ona samo pretvarala da je bolesna. Svaki od njih samtra da se ovo drugo ne žrtvuje dovoljno. Ubrzo su shvatili da se ne vole i da ono što su imali nije ni bila ljubav. Jednom su se prilikom posvađali pa su jedno drugome predbacili da su prevarili jedno drugo pretvarajući se da su nešto što nisu. Uto im je došla gđa Matković. Čim je Neumayer otišao u ured, gđa Matković pitala je Nelu za brak, i iako je Nela htjela prikriti nezadovoljstvo, nije uspjela, te je gđa Matković rekla da će ostati deset dana kod njih. U tom je vremenu gđa Matković vidjela koliko su njih dvoje nezreli. I vidjevši da se Nela nije nimalo promijenila, da nije odrasla, ode kući.
U drugoj polovici veljače Vinko I lešić išli su s još nekoliko ljudi u lov. Lešić je oko osam sati uvečer otišao kući jer je obećao Anki da će doći na večeru. Vidjevši da je umoran, Anka mu reče neka ode leći, a on htjede odbiti jer ima posla s papirologijom, no ona mu pokaže kako mu je ona već napravila polovinu posla. On ju zahvalno poljubi. Nakon toga vidjeli su u novinama sliku prekrasne kuće kakvu Lešić oduvijek želi. I tada mu Anka otkrije da je trudna već dva mjeseca, i oboje su presretni zbog toga. Sutradan joj on kaže kako želi kupiti tristo jutara onoga rita gdje je jučer lovio s Vinkom i ostalima kako bi ga mogao osušiti i obrađivati kako ne bi više bio mrtvi kapital. Kasnije Lešić odjaše k Mtkoviću reći mu svoj plan za rit, i Matković pristade uz njega. Odoše odmah u općinski ured, gdje su ih prvo poprijeko pogledali, no njih su dvojica ipak potpisali ugovor s općinom 1. svibnja, a već je sutradan počeo rad na ritu, a sve je bilo do kraja obavljeno 25. svibnja. Došlo je ljeto, a Lešić je toliko radio po žegi i sparini da se Anka bojala da se ne razboli. Za pola je godine Beljanov mulj (rit) isplatio sve što je bilo utrošeno u njega. Tog je istog dana stiglo Lujino pismo u kojem traži novac i kaže kako će sa svoja dva prijatelja s pravnog fakulteta doći malo na selo, a da će na ispit izaći ujesen, što se Matkoviću nije svidjelo. Za koji dan došao je Lujo s prijateljima. Lešić im je htio pokazati gospodarstvo, no ono im se nije nimalo svidjelo. Došlo je vrijeme objeda, razgovaralo se o politici.
Godinu dana poslije, Lujo je gledao u svoju treću molbenicu za posao koja je odbijena od bosansko-hercegovačke vlade. Nije imao snage pokazati ocu to i Nelino pismo u kojem traži novac jer su joj zbog duga zaplijenili namještaj. Gđa Matković bila je izvan sebe, dok je Matković skupljao novac da pošalje Neli. U isto se vrijeme na ''Čardačinama'' igrao jednogodišnji sin, a Anka ga je gledala s osmijehom. Tada dođu Vinko i Lešić s polja i raspravljaju o mrtvom kapitalu znanja...

15
Lektire & knjige / Brezovački - MATIJAŠ GRABANCIJAŠ DIJAK
« poslato: Januar 26, 2012, 18:46:25 »
Brezovački - MATIJAŠ GRABANCIJAŠ DIJAK

ŽIVOTOPIS:
Tituš Brezovački rođen je 1757. u Zagrebu, a umro je 1805. godine. Hrvatski je pjesnik i komediograf, te najznačajniji kajkavski pisac starije hrvatske književnosti.
Stupio je među pavline i učio teologiju, a kada je ukinut pavlinski red, profesor je na pavlinskoj gimnaziji u Varaždinu.
Njegov književni opus čini šesnaest pjesama (većinom pisanih na latinskom jeziku), nabožna drama ''Sveti Aleksi'' (1786.), i dvije komedije: ''Matijaš Grabancijaš dijak'' (1804.) i ''Diogeneš'' (1823.)

KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: dramatika; komedija

O DJELU:
Komedija ''Matijaš Grabancijaš dijak'' prvi je put prikazana u kraljevskom plemićkom konviktu u Zagrebu 12. veljače 1804., a iste je godine i tiskana.
Brezovački u ''zavjetku'' (mottu) i u stihovanom predgovoru objašnjava prosvjetiteljsko-didaktičnu tendenciju svoga djela ističući: 1. veliki značaj prosvjete i obrazovanja za napredak i boljitak pojedinca i društva, i 2. potrebu da prikaže prednosti i vrednote kreposti te odurnost ljudskih mana, a to se može jedino iznošenjem istine.
Unatoč mnogim slabostima, komedija se održala na kazališnim daskama do danas, plijeneći svojim bogatim i sočnim kajkavskim jezikom, dobrim humorom te uvjerljivom slikom zagrebačke građanske i malograđanske stvarnosti oko 1800. godine.

LIKOVI:
MATIJAŠ GRABANCIJAŠ DIJAK: pokretač je svih zbivanja u komediji. Preko njega Brezovački, a u duhu racionalističkog naučavanja, kritizira i kažnjava mane i poroke svojih sugrađana. Lik Matijaša nije u cijelosti uvjerljiv i životan jer mu autor kao reprezentantu zdravog razuma neargumentirano pripisuje i nadnaravne osobine. (Po narodnom vjerovanju, grabancijaš je đak koji je, svršivši dvanaest bogoslovnih škola, izučio i trinaestu - vilenjačku, te se može služiti čarolijama. Sama riječ ''grabancijaš'' preoblikovana je talijanska riječ negromanzia = čarobnjaštvo, čemu je onda pridodan sufiks -aš. Dakle, grabancijaš je onaj koji se razumije u čarolije.)

VUKSAN, krznar

SMOLKO, postolar

JUGOVIČ, pravnik, mladi plemić

PISAROVIČ, VESELKOVIČ, KORPINOVIČ, gradski službenici

SADRŽAJ:
Komedija započinje posjetom krznara Vuksana susjedu, postolaru Smolku. Smolko je tužan jer se prije dva dana njegova žena objesila o krušku. Vuksan ga tješi govoreći da bi se trebao veseliti, a ne plakatim jer se oslobodio ''kućnog nemira''.
Njihov razgovor prekida pojava Matijaša dijaka. Nakon upoznavanja, sva trojica razgovaraju o zabrinjavajućoj situaciji u Hrvatskoj: do istine i pravde nikome nije stalo, a karijerizam, udvorništvo i licemjerje prisutno je na svakom koraku. Kada od Matijaša čuje da on može saznati sve iz zvijezda i računa, Vuksan zatraži da mu kaže nešto o njegovoj prošlosti. Matijaš ga opisuje kao problematičnog čovjeka sklonog kriminalu, a ništa bolje nije opisan ni postolar Smolko.
Kada je Vuksan otišao, Smolko je počeo uvjeravati Matijaša kako se od vraga mogu izmoliti veliki novci. Ne uspjevši ga razuvjeriti, Matijaš odluči kazniti Smolka i njegovo praznovjerje, pa mu detaljno ''objasni'' što ima činiti kako bi od vraga dobio novac. Prvi čin završava tučnjavom Smolka i njegovih šegrta jer se nikako nisu mogli dogovoriti kako će podijeliti novac koji će dobiti od vraga.
Nadalje, Smolko se žali kako je od vraga (zapravo prerušenog Matijaša) umjesto novca dobio dobre batine pa je tri tjedna morao ležati u krevetu. Smolkov monolog prekida pojava mladog plemića, pravnika Jugoviča, koji je došao naručiti čizme. Njima se pridruži i Matijaš, a u razgovoru koji vode osuđuju ponašanje mladih koji svoje slobodno vrijeme provode na plesu, a ne u crkvi. Potom JUgovič, baš kao prije Smolko i Vuksan, zaželi čuti od Matijaša što zna o njegovoj prošlosti. Iako ga Matijaš prikazuje kao besposličara, lažljivca i praznoglavca koji svojim ponašanjem ni u čemu ne otkriva svoje plemenito podrijetlo, Jugovič ga moli da mu pomogne isprositi Vuksanovu bogatu kći jedinicu za ženu. Matijaš, želeći i njega naučiti pameti, pristane te mu iznese plan: Jugovič će pod jezik staviti travu koja čovjeka učini nevidljivim pa će tako biti nezamijećen kada Matijaš bude razgovarao s Vuksanom. Budući da ga je Matijaš o svemu obavijestio, Vuksan se pravi kao da ne vidi Jugoviča, ali svoj položaj vješto koristi ocrnjujući neželjenog prosca, a usput ga ''slučajno'' dobro ispljuje. Ispljuvan od glave do pete, bijesni se Jugovič želi osvetiti Vuksanu. Matijaš mu obeća pomoći.
Radnja trećeg čina počinje u krčmi, gdje gradski službenici Pisarovič, Veselkovič, Koprinovič i Jugovič piju i pjevaju. Uskoro u krčmu stigne i Matijaš, preodjeven u trgovca iz Banata. Njegovo bogatstvo zapne za oko četvorici pa ga odluče opelješiti na kartama. Međutim, nada u laku zaradu brzo je pala u vodu jer im je Matijaš igrajući oduzeo sav novac. Kako četvorici ni to nije bilo dovoljno da uvide kako se do novca može doći samo na pošten način, Matijaš ih još drastičnije kažnjava: Jugoviča magarećom, a Veselkoviča svinjskom glavom, Koprinovič dobije dugi nos, a Pisarovič pocrni u licu, dok se sam Matijaš pretvori u kostur i iščezne.
Uskoro Matijaš omogući Jugoviču da se osveti Vuksanu. Ponavlja se slika iz drugog čina, samo što su uloge zamijenjene: Vuksan, koji želi prisluškivati razgovor, skriven je u vreći u kojoj se tobože nalazi sušeni bakalar. Jugovič, znajući da je u vreći Vuksan, nemilosrdno mlati štapom po ''bakalaru'', a ne propušta priliku da ocrni Vuksana i njegovu kći.
U posljednjem se prizoru nađe na okupu cijelo nasamareno, opelješno, popljuvano i pretučeno društvo, a Matijaš, ponovno ''kakti dijak'', drži završnu besjedu o njihovim grijesima i kaznama.

Stranice: [1] 2 3 ... 7