Petrarca - KANCONIJER

  • 0 Odgovora
  • 25204 Pregleda

0 Članovi i 1 gost pregledaju ovu temu.

NiKooLaa

  • Dont fear the reaper!
  • *
  • 5,391
  • +148/-13
  • Pol: Muškarac
    • dzontra.nikola
    • lastfm
    • opusteniforum
    • dzontra_nikola
    • Dzonny
    • Pogledaj profil
    • Valjevski polumaraton
Petrarca - KANCONIJER
« poslato: Oktobar 01, 2009, 12:09:28 »
Petrarca - KANCONIJER

ŽIVOTOPIS:
Francesco Petrarca (1304.-1374.) talijanski je pjesnik i humanist.
Sin je firentinskog građanina koji je, poput Dantea, bio prognan iz Firenze. Veći je dio života proveo u Avignonu, gdje se 1327. godine zaljubio u udanu ženu Lauru. Time započinje njegova ljubavna patnja koju će ovjekovječiti u svom najpoznatijem djelu, zbirci pjesama ''Kanconijer''.
Bio je priznati pjesnik i 1341. godine ovjenčan je vijencem kao pjesnik.
Pisao je i na latinskom jeziku, a osobito je poznat njegov latinski spjev ''Africa''.

O DJELU:
''Kanconijer'' (''Canzoniere'') je zbirka od 366 pjesama (317 soneta, 29 kancona, 9 sestina, 7 balada i 4 madrigala) posvećenih voljenoj ženi Lauri.
Zbirka se sastoji od dva dijela: prvi je dio nastao za Laurina života, a drugi poslije njezine smrti.
Pjesme su raspoređene tako da postižu kronološki tijek pjesnikove ljubavi, ali isto tako i njegov duhovni razvoj od čisto fizičkih do duhovnih stremljenja.
U liku Laure, Petrarca je ostavio ne samo spomenik voljenoj ženi već i trajni simbol težnje prema nedostižnoj ljepoti koja se pred kraj ''Kanconijera'' sve više pretvara u nebesku.
''Kanconijer'' je značajan i po tome što prvi put u povijesti pjesništva bilježi i iznosi čovjekov unutarnji svijet doživljaja.

Petrarkin sonet
Talijanski ili petrarkin sonet oblik je pjesme od dva katrena i dvije tercine s najčešćim rasporedom rima: abba abba cdc cdc.

Petrarkizam
Diljem Europe pjesnici oponašaju Petrarcu po osnovnim motivima i osjećajima.
Petrakisti uzdišu za voljenom ženom, koja je uzvišena i nedostižna, ljubav je za njih bol i patnja, ali i inspiracija za umjetničko stvaranje.
Hrvatski su petrarkisti Šiško Menčetić, Džore Držić, Hanibal Lucić i Mavro Vetranović.


ZA ŽIVOTA GOSPOĐE LAURE
DA BI SE MENI ČASNO OSVETIO
(Per fare una leggiadra sua vendetta)

Da bi se meni časno osvetio
i u jednom danu niz uvreda sprao,
Amor luk snova uze krišom, kao
čovjek, što je žrtvu zamijetio.

Krepost se uz srce bješe stisla tako
da bi ga uz oko zaštitila bolje,
kad udarac smrtni siđe tamo dolje,
gdje se vršak strijele odbijao lako.

Al uzbuđena zbog napada prva,
ne imađaše vremena ni snage,
da se u tom jadu s oružjem odhrva,

il da me povuče – domišljata, smjela –
iz toga jada na brijeg misli drage,
kao što bi sada to uzalud htjela.
- ovom je pjesmom Petrarca opisao svoje osjećaje u trenutku kada se zaljubio u gospođu Lauru.

I BIJEL I SIJED STARČIĆ JEDAN KREĆE
(Movesi il vecchierel canuto e biancho)

I bijel i sijed starčić jedan kreće
od slatkog gnijezda, gdje mu život prođe,
pa prestrašena obitelj kad pođe,
pomišlja da oca više vidjet neće,

a zatim skupiv svu snagu što ima
za krajnje dane, savladav svu bolju,
koliko može jača dobru volju
i skršen od ljeta, pognuv se ka tlima,

dolazi u Rim, pun vjerskoga glada,
da bi mu mogo Njegov lik da sine,
lik koga i na nebu još se vidjet nada.

Tako i ja tražim, gospo, lik vam, jao,
u drugima, da me za njim želja mine,
te da bih ga pravog, živog ugledao.
- starac pred smrt odlazi u Rim vidjeti Veronikin rubac. Njegova mu vjera pomaže savladati sve teškoće na putu. On vjeruje u Veroniku i uzvisuje ju baš kao što uzvisuje i Lauru jer je već počeo svoju ljubav smatrati duhovnom. Na kraju pjesme počinje svoju ljubav tražiti u drugim ženama.

NE NALAZIM MIRA, A ZA RAT SAM MLITAV
(Pace non trovo, et non ho da far guerra)

Ne nalazim mira, a za rat sam mlitav,
plašim se i nadam, plamtim komad leda,
sad me svod uza se, sad na zemlji gleda
i stišćem prazninu i grlim svijet čitav.

Amor, što me drži svezana sred uza,
ne smatra me svojim, nit mi omču driješi,
neće da me smakne, nit da me se riješi,
ne voli me živa, stran sam mu bez suza.

Bez očiju vidim, bez jezika zborim,
poginuti žudim i tražim spas neki,
sam sam sebi mrzak, za ostale gorim.

Hranim se jadom, plačući se smijem,
smrt su mi i život jednako daleki,
gospo, vi ste krivi nevoljama tijem!
- ovaj je sonet preveo na hrvatski jezik Petar Zoranić (16. st.) u pastirskom romanu ''Planine''. Prijevod je dosta slobodan, kao i Mažibradićev, pa je danas teško upotrebljiv. Zato je taj sonet prevoditelj ponovno preveo.


POSLIJE SMRTI GOSPOĐE LAURE
NAJLJEPŠE LICE, ŠTO GA SVIJEST JE ZNALA
(Discolorato hai, Morte, il píu bel volto)

Najljepše lice što ga svijest je znala,
ti ublijedi, Smrti; divne oči zgasi,
a vez tijela – što ga sto ljepota krasi –
s jedinstvenom dušom, ti si potrgala.

S pokretom jednim sve mi blago strada,
najljepše riječi, što ih iko začu,
prisili na šutnju; ja ostah u plaču,
pa svud oko mene bol s dosadom vlada.

Žaleći me jadna zbog tolike tuge,
kadikad me tješit moja gospa stane,
osim te utjehe živeć nemam druge.

Dokle ona zbori licem sjaj joj igra
od kojeg bi srce s lakoćom da plane
u čovjeka ko i medvjeda i tigra.
- Petrarca sanja da ga Laura tješi. U cijeloj se pjesmi obraća Smrti kao nekoj osobi i prigovara joj što je uzela Lauru.

MISLI SE MOJE SADA ONOJ DIŽU
(Levommi il mio penser in parte ov'era)

Misli se moje sada onoj dižu,
koje ovdje nema, a srce je ljubi,
pa u trećem krugu, kojeg zlato rubi,
ja je opet vidim još ljepšu i bližu.

Za ruku me uze i reče: - U krugu
ovome još ćeš sa mnom skupa biti,
ne vara li nada, moro si se biti
zbog mene s jadom, snoseć mnogu tugu.

Umrijeh prije reda, ne razumije glava
ljudska moja dobro, što ti srce voli
ostalo je dolje i sakriva trava. –

Čemu maknu ruku, zašuti u sjaju?
Uz te riječi čiste, što liječe sve boli,
umalo da i ja ne ostah u raju.
- ovaj sonet ide u red najljepših Petrarkinih soneta. De Sanctis ga je neobično mnogo cijenio. To je jedna od onih pjesama po kojima je Petrarca i danas u talijanskoj lirskoj poeziji nedostižan uzor.

JA IDEM PLAČUĆ DANE, PROŠLE, TAVNE
(I'vo piangendo i mici passati tempi)

Ja idem plačuć dane, prošle, tavne,
potrošio njih sam, smrtna mi je bila
ljubav, ne poletjeh, a imađah krila,
da izvedem s njima, možda, čine slavne.

Ti, što mi poznaš krivnje zle i gadne,
vladaru neba, besmrtan, nevidljiv,
spasi krhku dušu, put zlu joj je vidljiv
i milošću svojom digni je, kad padne.

I jer stalno življah u oluji, boju,
nek spokojan umrem, da odlazak časni
otkupi na zemlji praznu mlakost moju.

Ostatku dana od kojih još stradam
ko i blizoj smrti pomogni, ne kasni,
ti znaš da u tebe ja se samo nadam!
« Poslednja izmena: Oktobar 01, 2009, 12:11:34 od strane NiKooLaa »
::Za webmastere :: Pravilnik foruma ::Baneri :: Magija

>> Registrujte se kako bi videli sadrzaj celog foruma! Neki delovi foruma nisu vidljivi za goste!<<
[Kako da vidim linkove na forumu??]
VAratonac :: ITcyberCOP

[Reklama]