Novak - U GLIB

  • 0 Odgovora
  • 8058 Pregleda

0 Članovi i 1 gost pregledaju ovu temu.

MarkoKg

  • *
  • 5,157
  • +47/-3
  • Pol: Muškarac
  • Music is my aeroplane...
    • samoopustenoinfo
    • Pogledaj profil
    • samo-opusteno
Novak - U GLIB
« poslato: Februar 23, 2011, 14:27:36 »
Novak - U GLIB
- prepricana lektira, delo, analiza, o piscu -

ŽIVOTOPIS:
Među istaknutim je pripovjedačima u vremenu hrvatskog realizma bio Vjenceslav Novak najmlađi, ali i najplodniji. Rođen je 11. rujna 1859., a u književnosti se javlja pripoviješću "Maca" već 1881.; posljednji je njegov roman "Tito Dorčić" objavljen neposredno nakon njegove smrti, 20. rujna 1905.
Dvije su njegove značajke, u usporedbi s ostalim pripovjedačima njegova vremena, veliko područje životne građe koju je obuhvatio u svojim djelima te izrazito socijalno osjećanje kojim su ona proniknuta.
U svojim je pripovijestima i romanima zahvatio četiri područja: grad Senj u njegovoj prošlosti i u svom vremenu; Podgorje; hrvatsko građanstvo i malograđanstvo; hrvatski proletarijat.
Likove nije izmišljao, nego su mu se oni sami nametali u njegovim svakidašnjim susretima. Cijeli njegov književni rad ima izrazito socijalno značenje.
Djela: "Posljednji Stipančići", "Pod Nehajem", "Pavao Šegota", "Nezasitnost i bijeda", "U glib", "Iz velegradskog podzemlja", i dr.

O DJELU:
Od iskrenih simpatija prema radnicima i proleterima Novak se postepeno razvio od slikara ljudske bijede i do kritičara društvenih odnosa. Od pisca regionalista i slikara birokracije postao je pomalo slikarom općih hrvatskih nevolja i težnji, postavljajući se otvoreno na stranu slabijih. U noveli "U glib" kritičar je Hrvat, siromašni student Jerko Pavličević. Na vidiku nepravde koja se očituje u činjenici što imućni i manje talentirani đak otima stipendiju siromašnom i nadarenom.

KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: pripovijetka

MJESTO RADNJE: Zagreb

SADRŽAJ:
„Artur Kranjčić došao je punom i svijetlom dušom u Zagreb da se upiše na juridički fakultet.“
Dobio je stipendiju od dvjesto forinti, što ga je jako obradovalo, kao i njegove roditelje iako su bili imućni. U Zagrebu su m use odmah ostvarili gotovo svi snovi: „grad, okolica, društvo, knjige, predavanja, pozornica – sve je teklo poput bistre i bujne rijeke u njegovu dušu i natapalo je svojom oplođujućom snagom“. Taj je divan život trajao punih pet tjedana, a tad mu se prvi put javio nemir u duši, nostalgija za obiteljskim domom. Ovo mu je bio prvi put da je daleko od roditelja. U svakom je trenu razmišljao o njima i o svom domu. Tako se sjetio i nekog svog prijatelja iz gimnazije koji je također došao u Zagreb na fakultet te ga odluči potražiti jer bi mu dobro došlo da se može izjadati nekom „svom“, nekom tko dijeli njegove osjećaje. Ubrzo je saznao gdje taj prijatelj živi te se uputio k njemu.
Taj se prijatelj zvao Jakov Kosović. On je bio seljački sin koji je također poželio više se obrazovati pa je otišao u Zagreb na fakultet. Jakov je u gimnaziji bio najbolji matematičar, sve je probleme lakoćom rješavao. Iako je volio matematiku, mnogi su mu rekli da će za studiranje matematike jako teško dobiti stipendiju i stoga je u molbi napisao da bi se uz matematiku posvetio i filologiji i povijesti. Tad je saznao za natječaj za stipendiju „na koju su imali pravo sinovi iz bivše Granice koji će slušati bilo koju granu nauke u sveučilištu“. A kako je saznao da je najsiromašniji od svih koji su poslali molbu, bio je siguran da će dobiti stipendiju. No vratili su mu molbu s porukom: „Zamoljena potpora bi podijeljena drugome.“. Saznao je da je njegovu stipendiju dobio Artur Kranjčić, bogati trgovčev sin jedinac. I iako je volio Artura, ipak je sad osjetio neprijateljstvo prema njemu. Jakovljev se otac odmah pomirio s tim da Jakov nije dobio stipendiju, samo rekavši rezignirano: „Tako je uvijek bilo... gospoda su jača...“. No Jakov se nije mogao pomiriti s tim. „Kako smije bogat čovjek uzeti ono što je namijenjeno siromahu?“ Jakov je znao da ima talenta i veliku volju za učenjem pa je stoga i tražio stipendiju, a i njegovi su bili siromašni pa mu inače ni ne bi mogli priuštiti fakultetsko obrazovanje. I Artur je talentiran i želi učiti, no nema ono najbitnije: nije siromašan; on je jedinac bogata oca, a Jakov je jedan od petero djece siromašna oca. Jakov uspoređuje svog oca s Arturovim i nije mu jasno kako uopće netko može i razmišljati komu će dati stipendiju kad se i vidi da je njegov otac jako siromašan, a Arturov nije. Ničim si nije mogao objasniti situaciju u kojoj se našao. Tad se u Jakovu jave mržnja i želja za osvetom. Poslao je molbu za stipendiju i u Zagrebu, no odgovora još nije bilo, a on već mora putovati na fakultet. Otac je prodao nešto žita, a brat mu je iz Rijeke poslao pet forinti.
„U rubac je svezao svoje dvije rubače i nešto rublja, k tomu je primetnula mati sir i glavu kruha, cipele objesio preko vrata – i tako pošao pješke do prve željezničke stanice.“
Na ploči je u sveučilištu Jakov vidio oglas kojim se traži sustanar. Oglas je stavio Jerko Pavličević i stoga ga Jakov odluči potražiti. Jerko ga je uvjeravao kako od tog stana jeftiniji neće naći, a imaju svoju sobu i nitko im neće dosađivati. Saznavši da ni Jakov nema nikakav mjesečni prihod, Jerko se razveseli što je našao nekog slična sebi i kaže da će se izvrsno slagati. Zatim su krenuli u stan. Nakon pola sata hoda dođoše napokon na odredište. Stan je bio malen i otužan. „- Zidovi plaču... – rekao je Pavličević Jakovu koji se zagledao u rosne kapljice po zidu... – A molim vas, što da bude veselo u siromaha?“ No unatoč tome, Jakov odluči ostati s Jerkom.
Nakon tri dana Jerko donosi Jakovu vijest da ga zovu u dekanat, sigurno radi stipendije, a Jakov reče da bi ga jedino to sad spasilo jer je potrošio skoro sve novce koje je imao. Jakov je bio uzrujan i svakakve su mu se misli rojile u glavi. „- Sad ću znati sve... – pomislio je naglo i našao se s ledenom, kao okamenjenom dušom pred vratima dekanata... Pavličević je stajao na dnu stuba i, turivši obje ruke u džepove svoga istrošenoga kaputa, čekao na Jakova. Najednom se pomolio gore Jakov... Bio je blijed, a kad je vidio Pavličevića, usta su mu se otvorila na osmijeh...“ Jakov reče da je opet odbijen. Više nije bilo spasa, mora otići kući, no Jerko ga tješi da može kod kuće učiti, a dolazitisamo polagati ispite. Ali Jakov je očajan, govori da je izgubljen. Jerko mu zato predloži da odu u krčmu da se malo razvedre i potroše dvije forinte koje mu je majka poslala. U krčmi su popili dosta vina, a Jerko je naručio još. Govori da neće štedjeti: „- Kad nemaš dugo, dugo ništa, pa ti ovako iznenada kapne groš – razveseli srce!“
Jerko je zatim iz džepa izvadio majčino pismo da ga pročita Jakovu, te mu nagrnu suze na oči. Govorio je koliko je dobra njegova majka. Njih dvojica zato nazdrave svojim majkama koje otkidaju sebi od usta samo da bi mogle njima pružiti ono što trebaju. Jerko skrene s teme da se ne rastuže još više. Govori Jakovu da će teško naći posao jer je sve već razgrabljeno, ljudi odlaze u tuđinu, a na njihova mjesta dolaze stranci, ostavljajući tako Hrvate nezaposlene i siromašne. Jakov je sa zanimanjem slušao njegova razmišljanja. Nakon toga i ostatak su novca potrošili na vino, da utope tugu i olakšaju dušu.
„Jednom poslije podne sjedio je Jakov u tamnoj sobici i gledao u posao kojim je bio zabavljen Pavličević.“ Jerko je prao košulju i odjednom počeo držati govor o gladovanju, „to je zločin ubojstva počinjen od onih koji su krivi da gladuješ“. Govori Jakovu kako je Arturov otac kriv što on gladuje jer tako bar neće imati problema sa zakonom ako Jakov umre, a da ga je ubio, odgovarao bi za taj postupak. Ali ishod će biti isti – umro bi i da ga je ovaj ubio, a može umrijeti i od gladi. Artur se lijepo hrani i odijeva, a Jakov gladuje. A za mlada je čovjeka gladovanje smrt jer tijelo nema hrane da se razvija, što uzrokuje slabljenje i propadanje organizma. Jerko i dalje govori o tome da je gladovanje čovjeka protivno prvom Božjem zakonu. Kaže da čovjek može sve podnijeti, i hladnoću, i bolest, no ne može glad. Gladan se čovjek i vragu nekad proda za malo kruha. Imao je i on ideale kao i svi ljudi, ima ih još uvijek, „a što je čovjek bez ideala?“, no često ga je glad natjerala da izda ideale. Dalje nastavlja mišlju da siromaštvo oštećuje čovjeka, a ne da ga jača. Jerko i dalje žestoko zbori, o tome da su siromašni ljudi svugdje zapostavljeni, svi ih gledaju svisoka. „U gladovanju privikavaš se na poniznost, ćutiš kako se siti sve smjelije i drskije dižu nada te... A u tebe je možda više duha nego što ga ima u njih“, no pravda će stići, kad-tad. Jerko napokon veselo podigne košulju koju je oprao, no opet se smrkne. Kaže kako mu se nikad dosad nije dogodilo da nema baš nimalo novca. Govori kako je prije uvijek mogao posuditi novce od nekog svog rođaka, no više ni taj nema. Kad je Jakov rekao da je ljudima jednostavno nestalo novca, Jerko mu kaže da je naivan, pita ga kako onda nađu novac za sve te beskorisne stvari, kao što su parade. Sav novac „glavešine“ potroše na sebe i svoju zabavu. Jerko je i dalje pričao, no Jakov ga više nije slušao. U posljednja je dvadeset četiri sata pojeo samo komad kruha. Sjetio se svoje rodne kuće. Roditelji i braća sjede oko vatre, jedu vrući krumpir, a majka se pita što radi njezin Jakov. Jerko ga trgne iz misli, reče mu da ide po kruh. Uto pokuca netko na vrata. Bio je to Artur Kranjčić.
S Arturom se Jakov sreo samo jednom otkad je u Zagrebu. U njemu se javi onaj osjećaj mržnje zbog otete stipendije. No Artur mu srdačno pruži ruku i kaže da mu je drago što ga je našao. Artur je iskreno bio radostan i veselo pričao Jakovu o svom dosadašnjem životu u Zagrebu očekujući da će i Jakov dijeliti njegovo oduševljenje. Artur je i Jerku pružio ruku, no on ju ne prihvati, nego samo oštro kaže: „Vi ste sin onoga načelnika koji vam je izmolio stipendiju.“. Jerko mu grubo nastavi spočitavati kako može bez imalo grižnje savjesti gledati Jakova kako gladuje, a oteo mu je stipendiju. Artur nije ništa shvaćao, bilo mu je neugodno, no Jerko je nastavio s optuživanjem iako je Jakov pokušavao smiriti situaciju. No najednom Jerko zašuti, a tada reče Arturu da zna da on nije nizašto kriv, no Jakov gladuje, a Artur se „luksuzira“, pa se zato poziva na njegov razum, na njegov moral. „Sit čovjek pretrpava punu torbu noseći je ispred gladne rđe, a ona skapava od gladi... Sit gleda rđu koja skapava, ide s punom torbom i dalje i misli u sebi: Umrijet će rđa naravnom smrću, jer nije imala što da jede...“ No isto tako koliko zna da Artur nije kriv za nastalu situaciju, toliko zna da je Arturov otac kriv, on je znao što radi, znao je da je to grijeh, a ipak je to napravio. Jakov je rekao da je dosta svega toga, no Jerko i dalje govori Arturu da promisli što mu savjest govori o tom nepravednom činu koji je počinio njegov otac.
Na vratima se čulo oštro kucanje i u sobu uniđe Marko Ivčević, dvadesetčetverogodišnji pravnik na zagrebačkom sveučilištu. Bio je Jerkov sugrađanin i prijatelj. Ni on više nije imao nikakvih prihoda. Pozdravio se s Jerkom i Jakovom, a Artura je ignorirao. Artur kaže da odlazi i pita Jakova ide li s njim, a zatim je pružio ruku Ivčeviću, no ovaj ju nije prihvatio, nego je samo hladno rekao isto što i Jerko: „Vi ste – rekao mu je onda kao s visoka – sin jedinac imućnoga oca gradonačelnika koji vam je izmolio stipendiju?“. Artur nije odgovorio. Bio je blijed i umoran od Jerkovih optužbi, stoga se samo naklonio i otišao. Jakov upita Jerka zašto je napadao Artura, on mu je prijatelj, nije nizašto kriv. Jerko kaže da to sve u njemu kipi već duže vrijeme i morao se na nekom iskaliti, ni ne zna što je sve govorio. Jakov mu kaže da je vrijeđao Arturova oca, no Ivčević kaže da se slaže s Jerkom jer su Artur i njegov otac bezobzirni. Jerko kaže da se ipak trebao malo suzdržati, no nije mogao jer gleda Jakova gladna već dva dana. Ivčević poče vikati na njih: „Biju vas po licu, a kad udare jedanput rukom o zid mjesto po vašem licu, vi ih molite za oproštenje... Pa neka vas biju!“. Još je nešto htio reći, no primijetio je da je Jakovu loše. Najednom se Jakov onesvijesti. Kad su ga uspjeli osvijestiti, Ivčević im reče da ima dvije forinte pa neka idu večerati svi zajedno.
Jakova je svladala već prva čaša vina te ga je Jerko vodio kući. Jakov ga opet upita zašto je uvrijedio Artura, a Jerko ponavlja da je to učinio jer je Jakovu oteo stipendiju koja mu je hitno trebala. No Jakov i dalje ispituje zašto je vrijeđao baš Artura, koji je dobar i nije nizašto kriv. Jerko klikne kako je Jakov dobar čovjek i poljubi ga u čelo.
Artur nije mogao izbaciti iz glave Jerkove optužbe koje su ga jako zaboljele. Razmišljao je kako treba učiniti nešto, nešto čemu nije dorastao, nešto da nestanu Jerkove riječi i da ponovno izađe na svjetlo mirne i čiste duše. Nakon tri je dana odlučio pisati ocu da se odriče stipendije jer ga guši, svi ga uvijek poprijeko gledaju. Bilo ga je strah očeve reakcije, skoro pa je odustao od nauma, no na kraju ipak sjedne i počne pisati. Piše ocu kako ga kolege mrze zbog tog što je Jakovu oteo stipendiju. „Oče! Ja živim vrlo udobno na račun nekoga tko bi trebao potporu za svagdanji hljeb. To nije moralno, tome se protivi glas moje savjesti. (...) Oče, riješi me ovoga tereta!“
Bio je zadovoljan pismom kad ga je dovršio, već je mogao vidjeti kako se otac hvali sinovljevim čvrstim karakterom. No očev je odgovor glasio neka ne priča bedastoće, d anije on jedini bogataški sin koji uživa potporu za svoje nauke i neka nastavi živjeti kao i dosad, a oni koji ga mrze su samo zavidni.
„I Artur je pošao u život... a polunagi čovjek gubio se ispred njegovih očiju sve više u daljinu otkud bi kadšto još jeknuo njegov slabi glas... dok nije i on posve iščeznuo u zaglušnoj buci života.“

LIKOVI:
Antun Kranjčić:
„Jedino dijete u imućna oca koji je, pored privatne imovine, imao i lijep dohodak i od ugledne časti načelnika što ju je u svom rodnom gradu obnašao, lijepih duševnih sposobnosti, krasno odgojen, zanesen za idejama velikih duhova, tjelesno zdrav i krepak, zoran crnokos dječak s pametnim pogledom krupnih očiju kojima je gledao djevojačkim neiskustvom u svijet...“

Jakov Kosović:
„Taj se drug Arturov iz gimnazije zvao Jakov Kosović i bio je seljački sin tamo iz najrđavijeg kraja u Lici. Kroz gimnaziju se provlačio uvijek s lijepim uspjehom, ali više gladan nego sit. Kad je položio ispit zrelosti, ćutio je u sebi zdrave pameti barem onoliko koliko su je prosječno ostali njegovi bolji sudrugovi pokazivali, pa zato ga je stala podbadati ona želja za višom naobrazbom koja nije toliko u krvi doista nikojemu ogranku hrvatskog naroda koliko Ličaninu.“
„Jakov je bio u gimnaziji najvrsniji matematičar. U tom predmetu nije poznavao poteškoća.“

Jakovljev otac naspram Arturova oca:
„Činilo se Jakovu da gleda svoga više od skrbi i nevolje nego od starosti pognutoga oca u šupljim opancima, u platnenim gaćama, u otrcanoj platnenoj maji skrpanoj suknenim krpama, pod iznošenom vojničkom kabanicom i pustenim škriljakom što ga je kupio još negdje pred osam godina kad se posljednje dijete krstilo – gleda ga takova, a pored njega stoji Arturov otac, ugojen gospodin, načelnik grada, u odijelu francuskog kroja, s teškim zlatnim lancem na prisluku i s punim prstima prstenja... Gleda ih obojicu: njegov otac s tvrdim crtama lica pružio je na ponuku sinovlju svoju žilavu ruku onamo gdje dijele potporu – a uza nj je pružio i Arturov otac svoju bijelu, fino ugojenu ruku, i oba, posežući za istom milostinjom, mole: - Udijelite meni! – I ne može Jakov naočigled toga kontrasta da shvati kolebanje onih koji odlučuju, o potpori, u čiju će ruku pasti milostinja... Ruka prosjaka pored gospodske ruke... Čemu tu kolebati?... Onda je potražio izražaj stida na licu čovjeka koji je zlatom nakićenu bijelu ruku držao pruženu upored žilave i crne ruke sirotinje – ali na licu nije bilo stida...“

Jerko Pavličević, Jakovljev sustanar:
„Dozna za adresu i upozna se s nekim pravnikom četvrte godine, Jerkom Pavličevićem. Taj Pavličević našao je sobu za dvojicu uz šest forinti mjesečno stanarine.“

Marko Ivčević, Jerkov sugrađanin i prijatelj:
„Na vratima se čulo oštro kucanje i odmah je ušao u sobu ozbiljnim korakom mlad čovjek od dvadeset i četiri godine. U njega je bilo široko lice, crn brk i velike crne oči samosvjesna, ponešto prkosita pogleda. Zvao se taj čovjek Marko Ivčević, bio je pravnik već jednu godinu u zagrebačkom sveučilištu. (...) Bio je u njega i nagao temperament i neko žučljivo isticanje svoje „čovječanske“ vrijednosti. U sebi je bio čovjek dobar, ali njegovo nesakriveno zahtijevanje da ga učenici i roditelji respektiraju – nijesu trpjeli ni jedni ni drugi. Tu slaboću držali su da je napetost i oholost sirotinje koja mora biti ponizna – i tako je stradao. Poradi stradanja zapeo je i s ispitima.“

JERKOV i JAKOVLJEV stan:
„U dvorištu je bila dugačka, niska, žuto oličena kuća sa mnogo vrata i prozora. (...) Ušli su kroz tijesnu kuhinju u neveliku, tamnu i neveselu sobu u kojoj je bio pomiješan zapah vlage s vonjem izgorjeloga duhana i čađe iz kuhinje. Iz sobe je gledao jedan prozor u dvorište, a kraći zid do njega bio je pokrit tamnim ljagama od vlage koje su bile nalik ogromnim bubrezima. Nad ljagama visile su o zidu svijetle kapljice kao suze. - (...) Eto, imate ipak svoj krevet, pokrivala je dosta, imamo stol, svaki svoj stolac – a vode koliko god hoćete! – dodao je veselo pokazavši na zemljani vrč odbita kljuna što je stajao na niskoj stolici kraj male željezne peći. Ta je pećica imala lik dugačkog i vrlo začuđenog lica, a luknje nad vratašcima gledale su jadoliko iz tog prezačuđenog lica i davale mu izraz kao da bi ono najvoljelo proplakati.“
„Milostinja je minula žilavu ruku njegova oca, tvrdu od žuljeva – i pala u bijelu gospodsku ruku, nakićenu zlatnim prstenjem...“

„Čovjek je zagonetka... a i sav taj planet je zagonetka... Duh bi ga podigao k suncu, a ne može da mu svlada težinu...“

[Reklama]