Leskovar - MISAO NA VJEČNOST

  • 0 Odgovora
  • 16391 Pregleda

0 Članovi i 1 gost pregledaju ovu temu.

TanjicA

  • be optimist
  • *
  • 2,951
  • +39/-2
  • Pol: Žena
    • Pogledaj profil
Leskovar - MISAO NA VJEČNOST
« poslato: Decembar 20, 2010, 11:52:26 »
Leskovar - MISAO NA VJEČNOST

ŽIVOTOPIS:
Janko Leskovar rođen je 1861. godine u Valentinovu nedaleko Krapinskih toplica.
Kao učitelj službuje u Slavoniji (u Valpovu i Šljivoševcima), gdje je upoznao svoju buduću suprugu Tereziju. Nastanjuje se 1883. u Prišlinu (kotar Pregrada), gdje sa svojim novim prijateljima, profesorom Lukom Marjanovićem, te učenim barunom Hinkom Kavanaghom i njegovom suprugom Katarinom Williams, vodi razgovore o filozofiji, željeznici, porezu i drugome, što ostavlja traga u njegovu romanu ''Sjene ljubavi''.
U književnosti se javio kao tridesetogodišnjak svojom novelom "Misao na vječnost" koja je objavljena u "Vijencu" 1891. godine, kojom i započinje hrvatska moderna kao stilska formacija.
Ostala djela: ''Izgubljeni sin, ''Poslije nesreće'', ''Katastrofa'', itd.
Umro je 4. veljače 1949. godine.

KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: epika; novela

VRIJEME RADNJE: zima
MJESTO RADNJE: selo Druškovac

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
- glavni lik: Đuro Martić
- sporedni likovi: Daša (njegov sluga), učiteljica iz susjednog sela, gospodareva kći

ĐURO MARTIĆ: učitelj u Druškovcu. Usamljenik, psihološki nestabilan, preosjetljiv. Nalazi se na razmeđu sna i jave (npr. vidi svoja tri mrtva prijatelja kao da su živi, pri čemu ga oni uvjeravaju da je on samo sanjao da su mrtvi). Zaokupljen je razmišljanjima o tome kako zapravo ništa ne nestaje, sve ostaje zapisano negdje u svemiru. Zaljubljuje se u mladu učiteljicu iz susjednog sela, koja mu je zapravo bila slamka spasa, no njihova ljubav nije bila toliko jaka da ga izbavi. Na kraju poludi.
''U selu Druškovcu živio učitelj Đuro Martić. Ljudi držahu da je bolestan, nu zapravo on toga nije ćutio, ali se opet nije osjećao kao nekad prije.''
''ali njemu nešto nije dalo da odahne, nešto ga uvijek tjeralo da razmišlja - razmišlja bez oduška, dok ga najzad ne bi zaboljela glava.''
''Sučelice njemu sjeđaše mlada učiteljica iz susjednog sela. Oni se često pogledali, i on oćuti kako ga nešto oživljuje. Po objedu razgovarahu dugo, dugo. Ona reče da će buduće nedjelje doći sa svojom prijateljicom na misu u njegovo selo. To mu godilo, a bijaše valjda i uzrokom što ga od četvrtka nije ostavila dobra volja.''
''On je opet ugledao otvorene crne oči, mrtvačku blijedu put, poškrapanu krvlju... On je buljio i buljio, a ta slika nije se više micala ispred njega. I kao da je izginuo s površja zemlje - nigdje nikoga, nigdje ništa... samo ona leži pred njim mrtva, poškrapana krvlju. On bulji u njene mrtve staklene oči i tako tone u svemiru...''

KRATAK SADRŽAJ:
Đuro Martić bio je učitelj u Druškovcu. Od ostalih se učitelja razlikovao jedino po tome što bi ga s vremena na vrijeme obuzeo nekakav nemir, postao bi razdražljiv, vikao bi na učenike, no izuzev tih ''žutih minuta'', bio je dobar učitelj i sviđao se djeci.
Kad bi našao vremena za odmor, nešto ga je uvijek tjeralo da razmišlja, čak do te mjere da bi ga zaboljela glava i izmoren bi pao u krevet, ne obazirući se uopće na riječi koje mu je upućivao njegov sluga Daša.
Đuro je volio noći jer su mu one donosile san, a njegovi su snovi uvijek imali neko značenje, iako mu on nije pridavao previše pažnje. No prije četiri se godine dogodio preokret kada je usnuo, premda mu se činilo kako je još uvijek budan, da mu se otac utopio prelazeći preko brvna postavljenog za prijelaz preko potoka. Đuro se probudio obliven hladnim znojem te je tako shvatio da je ipak samo sanjao. No sutradan mu je jedan suseljan došao reći kako su mu oca pronašli mrtva, i od tada je Đuro svoje snove počeo drugačije gledati.
Više nije mogao razlikovati što je san, a što zbilja.
Tako se i sastajao s pokojnim prijateljima: uzrok je smrti jednoga od njih do danas nepoznat, drugome su ''izjeli pluća crvići'', a treći je počinio samoubojstvo. U početku je Đuro shvaćao da sanja, no pokojnici su ga uvjeravali da su živi te da je on zapravo sanjao da su umrli. Đuro je toliko bio zbunjen da je htio poslati pismo ocu jednoga od njih da pita je li Ivan živ ili mrtav, no razbistre mu se misli pa shvati da su sva trojica mrtvi.
No imao je Đuro i svijetlih dana, dana kada bi disao punim plućima i kada nije skidao osmijeh s tankih usana.
Jedan ga je dan susjedni vlastelin pozvao na objed. U početku je Đuro bio mrk i nezadovoljan, nije mu se svidjelo kako izgleda naspram svih njih, ''svi bijahu dobro ugojeni, samo on suh, žut'', no ubrzo mu se društvo svidjelo, uživao je u razgovorima, a upoznao je i mladu učiteljicu iz susjednog sela koja mu se jako svidjela. Rekla mu je da će u nedjelju doći na misu u Druškovac, što je Đuru jako razveselilo.
Sjeo je za glasovir i počeo svirati Volckmarovu D-dur fantaziju, no opet se potpuno izgubi. ''U njegovoj duši nastade mukla, bezutješna praznina.'' Opet je mislima otišao daleko, u prostranstvo svemira, govoreći da će se za trideset godina današnji dan vidjeti na sjevernoj Polarnoj zvijezdi, za 5 tisuća godina u Mliječnoj stazi, i sve dalje u svemir.
''Oh, Bože, Bože, ništa ne izgiba, ne propada, sve, sve je vječno. Ah, što me to samo toliko glava boli... Kad umrem, možda će duša poput misli prhati sa zvijezde na zvijezdu. Ah divote, ona će saznati prošlost svih vjekova, sve, sve je to zabilježeno u svemiru, ništa nije izginulo; svjetloslika svakog trena bistvovanja otisnuta je u svemiru...''
Kasnije opet sjede za glasovir. Uto ulazi gospodareva kći, dolazi mu izjaviti ljubav, iako misli da ju on ne želi: ''Ah, pojmim. Ja sam tebi odurna, nećudoredna, iskvarena. Ah znam, no vidjet ćeš. Ti ćeš vidjeti...'' Ona odlazi, a nakon toga i on, te se vraća tek uvečer. Vidi vrata njezine sobe otvorena, ljudi ulaze i izlaze. Shvatio je da se dogodila neka nesreća. Vidi djevojku kako leži na krevetu, mrtva, otvorenih očiju, sva krvava, s ranom na grudima. Oblio ga je znoj te se pita hoće li i taj dan opet morati vidjeti. Poče ga tresti zima te se baci nesvjesno u krevet. Opet mu je mrtva djevojka pred očima.
Sutradan mlada učiteljica stvarno dođe u Druškovac na misu. Slutila je da će se dogoditi nešto strašno. Uđe u crkvu, orgulje zasviraše. Učiteljicu odmah podiđe strah te se ''prenerazi i potekoše joj suze od samilosti''.
''Bijaše advenat, a učitelj pjevaše uskrsnu pjesmu: ''Halleluja''. Đuro je Martić poludio.''
I optimiste i pesimiste doprinose drustvu.                       
Optimiste su izmislile avion ,a pesimiste padobran. :)
Bistri ostvrt na politicku scenu Srbije *
Zanimljivosti iz zemlje i sveta

[Reklama]