Krleža - POVRATAK FILIPA LATINOVICZA

  • 0 Odgovora
  • 34684 Pregleda

0 Članovi i 1 gost pregledaju ovu temu.

TanjicA

  • be optimist
  • *
  • 2,948
  • +39/-2
  • Pol: Žena
    • Pogledaj profil
Krleža - POVRATAK FILIPA LATINOVICZA
« poslato: Oktobar 22, 2009, 23:00:34 »
Krleža - POVRATAK FILIPA LATINOVICZA

ŽIVOTOPIS:
Miroslav Krleža rođen je u Zagrebu 07.07.1893., a umro je, također u Zagrebu, 1981.
Poslije rata, politički opredijeljen za komunističku opciju, živi uglavnom kao slobodni književnik, putuje u SSSR te Prag i Varšavu.
1950. je godine imenovan direktorom leksikografskog zavoda u Zagrebu, na čijem čelu ostaje do smrti.
Djela su mu: ''Pan'', ''Tri simfonije'', ''Balade Petrice Kerempuha'', ''Povratak Filipa Latinovicza'', ''Gospoda Glembajevi'', ''Zastave'', itd.

KNJIŽEVNI ROD: proza
VRSTA DJELA: monološko-asocijativni roman; roman-esej

VRIJEME RADNJE: razdoblje između 1920. i 1930. g.
MJESTO RADNJE: Zagreb i okolica

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
FILIP LATINOVICZ: lik intelektualca i umjetnika, nesigurnog u vlastiti identitet; on je prezrelo, neuravnoteženo dijete, iskompleksirana osoba. Najviše je bio zaokupiran ženom, dodirom ženina tijela, maštanjem o ženi. U odnosu je na svoje vršnjake znao više. Preosjetljiv, snažno je emocionalno doživljavao i događaje i ljude oko sebe. Njegovo je djetinjstvo bilo intenzivno, krvavo, traumatično, duboko proživljeno. Nakon dvadeset tri se godine vraća u domovinu.

BOBOČKA (KSENIJA): tip fatalne ili pak vatrene žene. Ona je u ranoj mladosti već došla u dodir s muškarcima. Uvijek se poigravala muškarcima, uništavala im brakove, živjela je ludo, nastojeći zgrabiti što više od onog što joj život pruža.

KRATAK SADRŽAJ:
Filip se nakon dvadeset tri godine vraća u rodni grad, Kaptol.
Sjeća se svog djetinjstva dok prolazi ulicama i gleda zgrade. Prisjeća se svoje majke i razmišlja o tome kako ga je uvijek proganjala želja da sazna tko mu je otac. Govorilo se da mu je otac biskup, kod kojeg je njegov službeni otac bio sobar. Sjeća se jutra kad ga je majka izbacila jer joj je ukrao stotinjarku i potrošio u bordelu. Sada ga majka zove da ju posjeti i on se premišlja.
Majka se sastajala s bivšim velikim županom Liepachom koji je materijalno propadao. Filip ga nije podnosio, no družio se s njim zbog majke. Filip je bio slikar i majka je htjela da ju on naslika. Filip pristaje, ali prekida rad jer s emajka bunila.
Filipu se sviđala Bobočka za koju se svašta pričalo, pa i to da može uništiti brak Baločanskog koji se zaljubio u nju. Trošio je sve novce na nju, iako je imao ženu i djecu. Materijalno je propao pa mu se žena bacila kroz prozor, a on je završio u zatvoru. Filip i Boba se počinju sastajati, ali ona se viđala i s drugim muškarcima.
Dolazi Kyriales, Bobin stari prijatelj. Bio je inteligentan i učen, uvijek je dominirao u raspravama s Filipom. Govorio mu je da njegove slike ništa ne vrijede te da nema smisla slikati. Filip ga je mrzio. Kyriales se ubio bacivši se pod vlak.
Boba želi otići u Hamburg i traži od Filipa da joj posudi novac, no Baločanski dolazi k njemu i govori mu da joj ne posuđuje. Dolazi i Boba te odlazi s Baločanskim, ali daje Filipu znak da će prije večere doći po novce. Filip ju čeka i svađa se s majkom. Majka mu govori da mu je Liepach otac.
Zatim dolazi Baločanski i govori da Boba nikamo ne ide, što je Filipu bilo sumnjivo i zato odlazi k njoj, gdje ju nalazi mrtvu. Baločanski joj je prerezao grkljan.

O DJELU:
Osnovni je motiv u romanu motiv povratka.
Radnja se romana odnosi na razdoblje između 1920. i 1930. Vremenski, sam roman obuhvaća nekoliko mjeseci – proljeće, ljeto, jesen.
Sve se vrti oko povratka i radnja je njegova posljedica. Javljaju se pitanja koja su povezana uz glavni lik – Filipa Latinovicza: pitanje identiteta, pitanje pripadnosti društvu, pitanje umjetnosti i ljubav.

Obrađen je Filipov povratak. Nakon dvadeset tri se godine vraća u mjesto gdje je proveo djetinjstvo. Povratkom on oživljava stvari, lica i događaje vezane uz njegovo djetinjstvo.

Za razvoj ovakve radnje kažemo da je simultana radnja. Kada se u isto vrijeme odvija radnja iz prošlosti i sadašnjosti, npr. zid sa reklamama je onda i sada, i onda je bio pekarski pomoćnik i sada je, straha kada je dolazio kući nakon bordela – strah i sada što će zateći kod kuće, vrt sada i vrt onda...

''Povratak Filipa Latinovicza'' težak je, gust i složen tekst.
U liku je Filipa pokrenuto nekoliko mučnih slojeva svijesti i podsvijesti mutno Filipovo porijeklo, njegov neprestani psihološki kompleks u odnosu na oca, njegov sukob s majkom, izostanak iz kuće i bijeg u inozemstvo. Roman i započinje retrospektivom: Filip se vraća u rodni grad, zajedno s njime vraćaju se, kao ptice iz dalekih zemalja, davne uspomene za koje mu se činilo da su otišle u nepovrat, odnosno da se mogu prevladati.
Čitav je Filipov povratak (koji u mnogome nalikuje na povratak Leonea Glembaya u roditeljski dom), upravo za razliku od Leonova, jedan tihi monolog, solilokvij koji se odvija uz pomoć neobične, upravo čudesne orkestracije uspomena što naviru kroz ustreptala osjetila. Preteže, naravno, koloristička komponenta: sve što vidi i sve čega se sjeća Filip instinktivno pretvara, prevodi u boju, u slikarski izraz uopće; ali u isto vrijeme njegova je senzibilnost potpuno otvorena svim dojmovima; zvukovi, mirisi, davno videne boje; ugledni prizori, okus jela i dodir predmeta njihova hladnoća i hrapavost, sve to vraća se silovito u dramatske noći, ovdje pratimo korak po korak, u nastajanju i u sve snažnijem rastu.
Krležin ''Povratak Filipa Latinovicza'' treba prije svega shvatiti kao roman jednog slikara i roman jednog povratka: slikarova povratka izgubljenom djetinjstvu. Bez te dvije osnovne komponente gotovo je nemoguće dokučiti sav domašaj ovoga veoma pažljivo komponiranog teksta. Stoga ćemo tekst najpotpunije razumjeti zamislimo li ga kao jednu golemu, neprestanu izložbu slika: to je intimni zakon ovoga teksta i glavni način njegova postojanja. ''Povratak Filipa Latinovicza'' nije, naravno, samo to. On je i mnogo više. On je, ponajprije, organski dio Krležine goleme freske o Glembajevima i o glembajevštini kao tipu života. U njemu se, pred raspadom, kreće isti taj svijet koji je ocrtan u dramama Gospoda Glembajevi, Leda i U agoniji, zatim u nenadmašnim proznim fragmentima o Glembajevima. To propadanje klase koja je već posve trula i koja se pred nama posve razjeda, to je - u širem smislu - tema ove knjige.

NARUŠENA SLIKARSKA VIZIJA SVIJETA:
I upravo tu gdje misli da proširuje dijapozon doživljavanja i da pojača ''govor'' svojih slika, tu Filip ujedno odaje tajnu svojih kriza: jer onog časa kad sumnja da je boja kadra izraziti sve što nije boja, čim hoće boji da dade samo ono što je njeno, da je ''ponizi'' na njenu ulogu u stvarnosti, time je narušio slikarsku viziju svijeta: no u tome i jest njegova kriza, odnosno tematika ove knjige.

SIMBOLIKA POVRATKA:
Dramatična točka u kojoj roman počinje jest superiorno odabrana koincidencija međusobno suprotstavljenih junakovih nemira: povratak fizički i povratak psihički, potraga za izgubljenim vremenom i za
svježinom prvih emocija (koje pretežno i nisu emocije nego psihičke
traume), neobičan moment sumnje u vlastitu ličnost i u vlastite stvaralačke sposobnosti, i u isto vrijeme duboka svijest o tome kako bi
zapravo trebalo slikati; a to dalje, u krajnjoj liniji, za junaka ovog povratka znači: kako bi trebalo poživjeti da život bude cjelovit, smislom ispunjen, aktivan proces.
Povratak je i zamišljen tako; bar ga je junak ostvario u toj namjeri: Filip je negdje u dalekoj mladosti ostao na ulici, te otada živi na ulici već mnogo godina, a ništa se nije promijenilo uglavnom.
Stoga je taj povratak zamišljen kao predah, kao ispunjenje odisejske potrebe da se lutalac vrati polazištu i da ostvari najveću radost čovjeka: da ugleda sivkastu zastavu dima nad vlastitim ognjištem i ponovo začuje davne zvuke djetinjstva. Toj romantičnoj potrebi prinosi Filip žrtvu u času povratka: ''osjetiti se doma'', oćutjeti negdje čvrsto tlo pod nogama, uroniti u simbole koji su i naši i opći (ili bar širi od naših ličnih), to je čežnja Filipova.

USPOREDBA FILIPOVOG I FLAUBERTOVOG POSJETA BLUDNICI:
Flaubertov doživljaj:
Konzumiran susret s bludnicom, poetski ostvaren u njegovu “Novembru” (jednom od najljepših tekstova Flaubertovih) zapravo je čista romantika. Njemu je javna žena izvor patetične ljubavne strasti, čak simbol čulne ljubavne iskrenosti, društveni problem on u njoj ne vidi.
''Tek kad je legla pokraj mene, izložila je pred mojim očima s ponosom kurtizane, sav sjaj svog mesa. Vidio sam otkrite njene grudi, tvrde i uvijek napete kao od nekog uzburkanog romorenja njen trbuh od sedefa s udubljenim pupkom, njen gipki i grčeviti trbuh, tako mekan da u nj zagnjuriš glavu kao u uzglavlje od tople svile. Imala je divne bokove, prave ženske bokove kojih linije prelazeći u okrugli but, podsjećaju uvijek u profilu na ne znam koji gipki i zavodljivi oblik zmije i zloduha; znoj od kojega je njena koža bila vlažna, činio ju je svježom i ljepljivom, u noći su njene oči sjale upravo strašno, a narukvica je od jantara, koju je nosila na desnoj ruci, zazveketala kad bi se ona uhvatila za drvo od kreveta.''

Filipov doživljaj:
Umjesto romantike prikazana je čitava jedna ljudska tragika. Filipu je javna žena gruba društvena istina i, u isto vrijeme, odvratna mora jednoga djetinjstva.
''U vlažnom, kiselkastom slapu mirisa, poslije punog sunčanog ljetnjeg sjaja kao oslijepljen, tapajući u potpunoj tmini, Filip je kod škurog osvjetljenja otvorenih vrata vidio samo lavore, naslone stolica s prebačenim ženskim haljinama, pelargonije na prozorskoj dasci i razglednice na stijenama, a iz neprozirne tmine pozvao ga je nečiji glas da pristupi bliže k postelji. Tu obasjana snopom svjetlosti što je padala kroz maleni kolut na prozornoj ploči, ležala je žena, a trbuh joj je bio raskriven, ogroman i sasvim bijel kao svježi hljeb kada leži na pekarskoj lopati. Samo to, da je taj trbuh ogroman, naduven, mekan i naginjio kao kvasac pod prstom, da ima pupak, kao prijesan hljeb na pekarskoj lopati, to je bila jedina slika što mu je ostala u pameti sasvim živo i neizbrisivo.''

I slikarski je izražena razlika između ova dva događaja. Kod Flauberta sve je to svijetlo i čisto, nestvarno i sladunjavo kao tijelo Ingresovih odaliska, a kod Krleže je sve trulo, naduveno i prijesno.
Tko je od tih tipova u toj paklenoj knjizi moj otac?

Slikati zvukove i mirise je nemoguće, a slike su nezamišljive u svojoj savršenoj realizaciji bez zvukova i bez mirisa!

Eto, prolaze ulicama gradske gomile, nestaju u sumraku i slikarstvo im je potpuno suvišno. Čemu bi ovim ljudima bile potrebne slike?

Svitalo je kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u svom zakutku, a znao je još uvijek kako sve dolazi...
I optimiste i pesimiste doprinose drustvu.                       
Optimiste su izmislile avion ,a pesimiste padobran. :)
Bistri ostvrt na politicku scenu Srbije *
Zanimljivosti iz zemlje i sveta

[Reklama]