samo-opusteno

Društvene teme => Umetnost i književnost => Lektire & knjige => Temu započeo: TanjicA Mart 26, 2011, 01:57:49

Naslov: Kolar - BREZA
Poruka od: TanjicA Mart 26, 2011, 01:57:49
Kolar - BREZA

ŽIVOTOPIS:
Slavko Kolar (1891.-1963.) nasmijani je crtač našeg seoskog i malograđanskog života, punog vedrog i peckavog humora, s osjećanjem za ljudske slabosti, koji i kod iznošenja tužnih životnih strana zna naći dirljivu ljudsku notu koja pokazuje razumijevanje, a s njime i praštanje.
Djela: ''Nasmijane pripovijesti'', ''Ili jesmo ili nismo'', ''Mi smo za pravicu'', ''Perom i drljačom''

SADRŽAJ:
U kući broj 27 u selu Bikovcu, u kući svog supruga, i dalje je ležala bolesna Janica. Svekar Mika Labudan i svekrva Kata govore kako će Janica brzo umrijeti iako je mlada.
Janica je prije dva mjeseca rodila djevojčicu. Ležala je nekoliko dana u krevetu i motala se po kući, no onda ju potjeraše na pašu jer svekrva Kata nije mogla dopustiti da se Janica vuče po kući kao kakva dama. Janica se nije htjela svađati pa posluša Katu i ode raditi. No na njezinu su nesreću počele hladne i beskrajne jesenje kiše pa se Janica uvijek kući vraćala mokra do kože i ozebla. Kako je Janica bila krhka, ubrzo se razboljela. Babe su postavile dijagnozu: „Prehladila joj se krv!“.
Pokušavali su Janicu izliječiti kako su god znali, no bezuspješno. Janica je bila sve bolesnija, a ubrzo joj je i dijete umrlo. Janica nije mogla dojiti djevojčicu, a kravlje joj mlijeko nije odgovaralo, pa je djevojčica dobila užasne grčeve i umrla. Janici je bilo sve lošije. Počela je i halucinirati, „o nekakvim anđelima, o cvijeću, o muzici, o tamburašima, pa opet o svom mužu Marku“. Vijećali su Labudani tri dana, a onda zaključili da trebaju otići po svećenika i liječnika iako nisu vjerovali da će liječnik moći išta učiniti kad već sve vračare nisu mogle.
Mika Labudan uputio se po svećenika i liječnika. „Izlazeći iz sobe, on je kritički priškiljio na bolesnicu, a onda skeptički i obilno pljucnuo, pa važno i zamišljeno zakimao glavom. – Bog sveti zna je li je budem jošće živu našel? – rekao je rezignirano. – Morti bi dobro bilo da se i za daske za škrinju propitam...“ Kata se složila s njim, a Janica je i dalje šutjela.
„Lijepo ti je malko biti bolestan! Tek toliko da čovjek od rada nešto odahne, da umorne kosti protegne i ogrije, i da se malo naspava!“ To je mnogo puta poželjela i Janica otkad se udala za Marka, najstarijeg sina Mike Labudana. Zimi, prije zore, kad je baš divno spavati u ugrijanom krevetu, sa svog se kreveta, kao dvije sablasti, dižu stari Mika i njegova Kata. Janica je uvijek strepila jer je znala da će Kata uskoro zaurlati da Janica ustane. Janica odmah ustane, ponekad bez riječi, a nekad se i oštro otrese na svekrvu: „A kaj tu zijate, kakti da ste v šumi! Nis ja bormeš gluha!...“ Marko još ostaje u krevetu jer je on lugar pa ga se kućanski poslovi ne tiču. Spava i Jaga, žena Markova brata koji je u vojsci. Nju Kata ne prisiljava da radi kućanske poslove jer su se njih dvije udružile protiv Janice. Kata je i Jagu prije gnjavila, no tad je došla druga snaha, Janica, pa je Kata nju gnjavila.
Janicu ljute te stvari, no od svađe nema koristi, stoga ona brzo, a ponekad i vrlo veselo obavi svoje poslove. Iako je tanka i slabašna, nije poput drugih žena. Elegantna je. Nadšumar, Markov šef, kad je ugledao Janicu, uzviknuo je Marku: „To je cura! – rekao je on. – Vidiš li kako je tanana, pa visoka, pa fina, kao breza!“ Pa nadoda: „Sad slušaj: što je breza među bukvama i grabrima, to ti je ta djevojka među tim vašim glomaznim curetinama!...“ Zato ju je valjda Marko i odabrao za ženu, da ugodi šefu i da se može hvaliti pred ostalom gospodom.
Marko je bio svjetski čovjek, a već pomalo i stariji momak za kojeg su mislili da se nikad neće ni oženiti, no na svu sreću, oženio se Janicom. Janicu nitko drugi ni ne bi oženio „jer bogata nije bila, a onako tanka malo se momcima dopadala“. No Marko je ipak proputovao dio svijeta pa je imao drugačija razmišljanja. Kad se vratio, postao je lugar. Plaća nije bila velika, no izvrsno mu je pristajao lugarski šešir s perjanicom i puška koju je nemarno prebacio preko ramena, stoga je mnogim ženama Marko zapeo za oko. Pa kad je on izabrao Janicu za ženu, ona je bila presretna i svima se hvalila svojom srećom i mužem.
„Lijepo ti je biti bolestan dva-tri dana, onako ko od šale, ali ležati četiri-pet tjedana na tvrdom krevetu, u neprestanoj i nepodnošljivoj žari tako da se čovjeku pamet muti, kad utroba hoće od grčeva i boli da se iskida i izgori, e to je muka velika, jad golemi! Pogotovu kad Marko kao da svega toga ne vidi.“ Marko je bio dobar čovjek, tek malo strog. Udario je Janicu samo jednom otkad su se vjenčali, ali ona priznaje da je sama kriva za to jer ga je grdila kad je bio pijan. No otkad je bolesna, Marko se ni ne obazire na nju, kao da ju izbjegava. Janica je znala da Marko ne voli te ženske bolesti, i razumjela ga je, no otkad je počela halucinirati, stalno je osluškivala neće li čuti Markov glas. Stalno je ponavljala: „O lepi moji gizdavi mustači! Mile moje oči sokolove!“
Mika se teško otpravljao na put zato što nije znao treba li odmah dovesti daske za škrinju ili da čeka da Janica umre. Zna da joj nema spasa, no ženi nikad ne treba vjerovati jer se uvijek može predomisliti i ozdraviti. Njegova se žena Kata uvijek slagala s njim. Marko ih je ignorirao, njemu je bilo svejedno što će Mika učiniti. Njega je mučilo to što je svadbeno doba, a on je uvijek na svadbama bio zastavnik (barjaktar) i sad mu se baš razboljela žena, a što će tek ako ona umre uoči svadbe. Najbolje bi mu odgovaralo da Janica umre ili odmah ili za dva-tri tjedna, samo neka mu ne pokvari svadbu. Marko je volio svoju ženu, no ionako joj nije mogao nikako pomoći.
U međuvremenu, Mika je odlučio odgoditi nabavu dasaka, pa otišao sam pješke razmišljajući treba li ići uopće po liječnika. Ionako joj neće moći pomoći, a oni će imati samo puno troškova zbog toga. Tako je Mika došao do zaključka da neće ići po liječnika. Razmišlja kako sve košta u životu, ljudi bi samo htjeli jesti i piti na krštenju, na vjenčanju, na sprovodu. Zna on da će tako biti i kad Janica umre. Trebaju ljudi piti dok bdiju uz tijelo cijelu noć. Tako se sjetio kad su prije rata čuvali pokojnog Jakoba Dugijana. Ljudi su pili i jeli cijelu noć i malo-pomalo, plač je prestao, a zamijenio ga smijeh i pjesma. Taman su tu zalutala dva bankara i čuvši pjesmu i graju, misleći da je svadba, uđu u kuću. Kad su vidjeli mrtvaca nasred sobe i kako se oko njega ljudi vesele, jako se prestrašiše i pobjegoše. Sutradan se cijelo selo smijalo tome, no Jakobova se udovica jedina nije smijala jer su joj popili sve vino. Zato Mika zna da treba biti pametan i pobrinuti se da se to ne dogodi i na Janičinu sprovodu.
Jedna od kršćanskih dužnosti nalaže da treba posjećivati bolesnika. Janici nije bilo do posjeta, voljela je samo da joj Marko dođe, a inače je htjela samo mir i tišinu. No žene su joj ipak dolazile. Tako je bilo i tog poslijepodneva. Dočekala ih je Kata u toj sumornoj sobi. Žene se ne obaziru na dvoje Jagine djece koja se natežu po podu, već kao kokoši na grani, jedna do druge, posjedaju na krevete. Sve ih zanima prepoznaje li ih Janica još uvijek pa ju redom ispituju to pitanje. Janici nije bilo do razgovora, samo bi ih nakratko tužno pogledala pa opet sklopila oči. Žene počeše razgovarati o tome kako je Janica uvijek bila slaba i nikako im nije bilo jasno zašto je Marko nju oženio, a mogao je imati koju god poželi. Ubrzo su žene počele razgovarati o kokošima, predivu, muževima i susjedama. Najednom Janica uzdahne i mučno prošapta: „Marko... ja-bu-ko... moja! Zovete mi Marka!“ Jedna ga od žena pozove, no on kaže da će doći kasnije. Janica je stalno gledala prema vratima iščekujući Marka, no on nije dolazio. „I najednom se te prekrasne i prežalosne oči koje su se već stale zaklapati od napora, naglo i silno otvoriše. Zjenice se raširile u užasu jednom, divlje, preneraženo, kao da su ugledale nešto neviđeno strašno.“ Vidjevši da Janica umire, Kata i Jaga žurno potražiše svijeću (jer se umirućeg ne smije pustiti na onaj svijet ako mu nije zapaljena svijeća), no nisu ju mogle naći. Kata je molila Janicu da ne umre dok joj ne zapali svijeću. „Kad se svijeća našla, bilo je već kasno. Janica je bila umrla.“
Marko je dovršavao svoj posao kad je ugledao bijelu golubicu kako je poletjela s njegove kuće. Znao je da je to duša njegove Janice. I iako je sada bilo riješeno pitanje odlaska na onu svadbu, „ipak se na njegovu oporu dušu svalilo nešto teško i žalosno“. Žene su mu plačući došle reći da je udovac, a on je bez riječi ušao u kuću. Zaprepastio se kad je vidio tu bijednu, sitnu ženu koja je zbog bolesti jako propala. „Oko njenih malih usana opazio je neki čudni podsmijeh. Neki smiješak, pun žalosti i prijekora.“ Spustio je glavu i počeo moliti Očenaš.
Na dan Janičina pokopa zvonila su crkvena zvona, a kiša je tiho sipila. Janičin su lijes vukla dva Mikina vola, Rumen i Rogec, a uz njih je stupao Mika. Kata je ostala kod kuće praviti večeru za karmine. Bila je sva očajna što je Janica umrla bez svijeće, a i svećenik je stigao malo nakon Janičine smrti pa ih je izgrdio da su navukli veliki grijeh na svoj duše jer ga nisu prije zvali da Janica dobije posljednju pomast. Marko je išao iza lijesa, a iza njega žene iz sela. Miki je teško pala janičina smrt jer je ona bila dobra i vrlo mlada, bilo joj je svega osamnaest godina. Promišljao je o tome kako ne možemo svi biti sretni, kao što nismo svi ni bogati ni gospoda. Marka je mučila želja za cigaretom, pa je stoga zastao malo sa stričevim bratom Ivanom kako bi zapalili cigaretu. Ivan ga pita hoće li ići k Žugečićima na svadbu jer je njima jako stalo da Marko dođe. Marko je rekao da još ništa ne zna, no Ivan ga je i dalje nagovarao.
„Tužno su zvonila zvona na bijelom tornju one male, lijepe crkvice. Tužno su zvonila, i njihovi lelujavi puni zvuci lomili se nad raštrkanim, pogurenim kućicama, gubeći se kao crne ptice u tmurnim oblacima. Hladna je bila jesen, pa je ta pjesma bila još žalosnija i srca se još većma rastužila.“
Došavši do groblja na Bikovskom Vrhu, svećenik je blagoslovio grob i lijes i otišao, a zatim su zvonar i crkvenjak s jedne, a Ivan i Marko s druge strane spustili Janičin lijes u grob. Mika se rastužio još više ugledavši taj prizor. Ipak mu je bila dobra i marljiva, koliko je puta samo napravila njegov posao umjesto njega. Alkohol je malo pridonio tome da se Mika raznježi, te i on, teturajući, ode do groba da baci i on zemlju u grob. Malo se previše nagnuo i pao u grob, zbog čega se jako prestrašio vapeći da ga izvade otamo jer ne želi još u grob. Kiša je padala sve jače kad su ljudi krenuli kući. Mika se oporavio d straha, no opet se rastužio vidjevši da je Janica ostala u onoj blatnoj jami.
Budući da je Tomo Žugečić mnogo zaradio radeći u Americi, na svadbi je kod Žugečića svega bilo u izobilju. Kako da Marko onda ne ode u takvu kuću! Bio je izvrstan barjaktar. Istim putem kojim je prije osam dana sprovodio svoju Janicu sad vodi svatove. Pilo se već drugu noć, a Marka grlo još uvijek nije izdalo. I djevojke su očijukale s njim, pitale ga hoće li se uskoro opet oženiti. Tako i Marko očijuka s njima, ljubi ih i pleše s njima, što se nije svidjelo momcima iz tog sela pa su mu počeli malo-pomalo podmetati noge, gurkati ga. On sve to opaža, no ne poduzima još uvijek ništa jer tu nema nikog iz njegova sela, sam je. Najednom započne tučnjava: Marko je ošamario jednog Žugečića zbog svih tih gurkanja i podmetanja. Ubrzo svi nagrnuše na Marka, no one se nekako uspio probiti kroz gužvu i pobjeći iako je bio pijan. Marko je bio bijesan. Krenuo je u selo po svoju pušku, da im pokaže tko je marko Labudan i da ne mogu tako postupati s njim. Išao je kroz šumu, mjesečina mu je obasjavala put. Već je bio na izlazu iz šume, kad zastane zatečen. „Na pedeset koraka, prema samom kraju šume, stajala je sva u neko zlatno, prozirno, drhtavo tkanje odjevena njegova žena. Njegova pokojna Janica.“ „To jest, ne ona ista, već nekako drukčija, ali opet ona.“ Bila je visoka, bijela i tanka, a smješkala se onako čudnovato kao što je on vidio kad je umrla. Koljena su mu klecala, grlo mu se steglo. „Janica, kaj si... ti to?“, promucao je, no nije dobio odgovor.
„Suho lišće na zemlji šuškalo čudesno, neobično, drveće se ustremilo strašno, dublje u šumi zahuktala sova, a Janica, pokojnica, stoji prozirna i bijela, pa kao da se njiše u bokovima, kao da joj se vjetrić poigrava onom zlatnom, crvenkastom kosom. Kao nekoć kad je ko cura navrh brijega, pored šljivika, dočekivala svog Marka, nasmijana i sretna.“
Marko je ukočen stajao na mjestu, sve do zore. Sad je jasno vidio u što je gledao cijelu noć Nije to bila Janica, nego tanka, vitka, visoka breza. Pojurio je kući i odspavao u sjeniku, a kasnije se umio, stavio neki stari šešir na glavu jer su mu onaj s perjanicom uništili u tučnjavi, uzeo sjekiru i pošao u šumu. Nitko ga ništa nije pitao. Došao je do one breze koja mu je nalikovala na Janicu i odlučio ju je posjeći da se više ne sjeća sramote i da ga više ne plaši. No odmjerivši brezu, bila mu je tako fina, mila i lijepa, kao neka svetica. „Nije li to možda ipak njegova pokojnica, Janica?“ Ruke mu zadrhtaše i nije se usudio posjeći brezu. Samo se okrenuo i otišao kući.
„Sve je bilo tako nejasno, tako mutno i mučno u njegovoj glavi, te mu se još većma zamutiše one njegove nekoć slavne, jasne sokoloe oči. Objesio se, tužno i nemarno, onaj još jučer gizdavi brk.“

LIKOVI:
JANICA: „Mada nije bila od neke gospodske pasmine, Janica je ipak bila nekud odviše tanka i fina, pa joj od tih šetnja na pašu stali sve jače cvokotati oni lijepi, sitni zubići, stala se ježiti koža, oblijevati je čas vrućina čas ledena hladnoća...“
„Tanka je ona i slabašna. Ali visoka i strojna. Pa dok druge cure i snaše teško koračaju kao medvjedi, u njenom hodu ima nešto ritma, možda čak i elegancije. Oči su joj plave, plavlje od jasnoga neba, a za kosu rekoše neki da je crvenkasta, a neki da je zlatna ili pozlaćena. Svakako izvrsno je pristajala onom okruglom, bijelom lišcu i onim nasmijanim, malim usnicama.“


MARKO, Janičin suprug:
„Tepa ona njemu kao malom djetetu, pa onda spominje njegove oči sokolove, njegov gizdav brk i perjanicu za šeširom.“
„Inače bijaše on svjetski čovjek, a pomalo i stariji momak. Mislili su već da se (na sramotu ćaći svome i kući labudanskoj) neće ni ženiti, kadli na čudo svemu selu on izabra Janicu. Drugi je ne bi nitko uzeo, jer bogata nije bila, a onako tanka malo se momcima dopadala. No Marko je bio u Americi pa prošetao po čitavom svijetu za svjetskog rata, bio godinu dana pokusni žandar, pa šumski radnik, pa „cimerman“, živio neko vrijeme u gradu, bivao mnogo s gospodom, pa eto, on drukčije gleda na svijet!“

MIKA LABUDAN, Markov otac
„Na cesti ispod groblja stajao je stari Mika kaj svojih volova. Rastužio se i on. „– Itak mi je dobra bila! Vredna je bila, bog joj daj dušici lehko! Kuliko je puti mesto mene blago naranila i očistila, štalu osnažila...“ Tvrd je inače i mrk bio Mika Labudan, ali sad se je raznježio.“

KATA LABUDAN, Markova majka
„Ona je sitna, gurava i vječno nekud čađava kao da u dimnjaku spava. Od posla, razumije se, i nema kad da se uredi, a nije joj više do cifranja. Muva se ona po svoj kući. Sve prigleda. Skokne na dvorište, svađa se s kokošima, doziva piliće, zagleda i u štalu, pa vikne koju susjedu preko plota, pa se opet zaleti u sobu.“

JAGA, druga Mikina i Katina snaha, supruga Markova brata s kojim ima dvoje djece