facebook samo-opusteno.info

Sponsored Links

Autor Tema: IV Razred Srednje Skole (Kolekcija Lektira)  (Pročitano 95418 puta)

0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Van mreže NiKooLaa

  • Dont fear the reaper!
  • Vlasnik
  • *
  • Poruke: 5,339
  • Ugled: +146/-13
    • dzontra.nikola
    • lastfm
    • opusteniforum
  • OS:
  • Windows XP Windows XP
  • Browser:
  • Firefox 3.5.3 Firefox 3.5.3
    • Pogledaj profil
    • KUD Abrasevic Valjevo
IV Razred Srednje Skole (Kolekcija Lektira)
« poslato: Septembar 17, 2009, 12:31:01 »
samo-opusteno.info
:: Kolekcija Prepricanih Lektira ::

IV Razred Srednje Skole


Spisak Lektira u Temi:
Ivo Andrić - Razgovor sa Gojom
Fjodor Dostojevski - Zločin i Kazna
Alber Kami - Stranac
Herman Hese - Stepski Vuk
Samjuel Beket - Čekajući Godoa
Beket - Čekajući Godoa - druga tema
Fjodor M. Dostojevski - Braća Karamazovi
Mihail Bulgakov - Majstor i Margarita
Dobrica Ćosić - Koreni
PROKLETA AVLIJA - Ivo Andrić
Šekspir - Hamlet
Šekspir - Hamlet (2 tema)
Gete - Faust


Niste našli lektiru koja vam je potrebna?
Pogledajte Ovu temu;
Zatrazite je Ovde.
Pretrazite Forum

Želite da pročitate neku knjigu?
Pogledajte nasu Biblioteku.


Tema ce biti dopunjavana!
Ukoliko imate prepričanu lektiru koju nemamo u kolekciji, molimo Vas da nas kontaktirate. Takođe nam može pomoći svaki predlog koji nam date kako bi upotpunili kolekciju.

« Poslednja izmena: Mart 02, 2010, 10:46:55 NiKooLaa »
::Za webmastere :: Pravilnik foruma ::Baneri

>> Registrujte se kako bi videli sadrzaj celog foruma! Neki delovi foruma nisu vidljivi za goste!<<
[Kako da vidim linkove na forumu??]

[Reklame]


Van mreže NiKooLaa

  • Dont fear the reaper!
  • Vlasnik
  • *
  • Poruke: 5,339
  • Ugled: +146/-13
    • dzontra.nikola
    • lastfm
    • opusteniforum
  • OS:
  • Windows XP Windows XP
  • Browser:
  • Firefox 3.5.3 Firefox 3.5.3
    • Pogledaj profil
    • KUD Abrasevic Valjevo
Re: IV Razred Srednje Skole (Kolekcija Lektira)
« Odgovor #1 poslato: Septembar 17, 2009, 12:36:35 »
Ivo Andrić - Razgovor sa Gojom
Lektira, Delo, osvrt, prepričano.


U starim vremenima stvaranje umjetničkog djela značilo je imati božanski dar i nadahnuće koje u sebi nosi tajnu.

Otuda se u djelima antičkih vremena javlja obraćanj muzama,božanskim bićima koji bi nadahnuli ili pomogli pjesniku da opjeva određene događaje, predmete , misli, osjećanja pa čak i ljudske sudbine.
To stvaranje predstavljalo je zanos podaren od  Boga, a stvaralac je bio biće koje taj dar prima i kao prosvjetljenje " širi"  dalje.Stvoriti znači dati život nečemu, nekom biću,a kroz vjerovanje da je Bog stvorio čovjeka i svijet, stvaralac je ustvari bio "tumač bogova".

"Jer svi pravi pesnici sve te svoje lepe pesme ne pevaju svojom umešnošću nego u stanju zadahnuća i zanosa...Pesnici nam zaista kažu da oni sa medonosnih izvora i iz nekih Muzinih vrtova i dolova usisavaju svoje pesme, te ih nama donose kao pčele, leteći kao i one same. I oni istinu govore. Jer pesnik je naročito biće : on je lagan krilat i svešten i ne može pevati pre nego bude ponesen zanosom, pre nego bude izvan sebe i svog mirnog razuma; ali dokle god ima to dobro ( tj. mirni razum ) , on , kao svaki čovek , ne može pevati ni proricati." 


Tako Andrić u  "Razgovoru s Gojom" govori o tome  da umjetnici stvaraju oblike, kao neka druga priroda koja zadr‘ava pogled za sekundu du‘e nego ostali, a ta sekunda dovoljna je da se uhvati onaj bitan momenat stvari, predmeta, pokreta . I to što izdvoje a što niko drugi ne bi ni primjetio oni učine besmrtnim.
 Stalni pečat koji dodaju tj. pripišu istom, dokaz je da je stvoren put za jedan trajniji i značajniji ‘ivot. Po tom  čudnom sudaru  prirode koja dopušta i umjetnika koji uspijeva krajičkom oka uhvatiti svijet  zaustavljen u jednom momentu, stvara se neobična saradnja između prirode i umjetnika,koji djelo stvaraju vječnim. 
A mo‘e li iko tj. išta da bude besmrtno osim Boga? Samim tim upućuje nas pisac da je demonsko porijeklo umjetnosti dosta uočljivo i u bliskoj povezanosti sa legendom da će Antihrist kad se pojavi na zemlji stvarati sve što i Bog ,samo sa većom vještinom i sa  više savršenstva.
NJegovo cvijeće nikad neće uvenuti, što je opet slično sa onim koji stvaraju put za trajni ‘ivot. Tako da je mo‘da umjetnik preteča Antihrista.


UMJETNIČKO DJELO KAO PROKLETSTVO

On kaže "Umjetnik prestaje biti umjetnik čim postane čovjek i počne osjećati". Nije moguće biti umjetnik i istovremeno imati ljudski život i osjećanja.
    << Ovakva slika umjetnika i njegovih odnosa sa ljudima predstavlja beznade‘nu, potpunu usamljenost i otuđenost od sveg ljudskog. U pitanju je krajnje zatvorena ličnost, ličnost nesposobna da se daje, ravnodušna čak i za primanja, nesposobna dakle da osjeća. potpuna zatvorenost u sebe , neprobojnost prema svakome , ledena ravnodušnost prema svemu oko sebe. Da li je i kako je to uopšte mogla biti cijena za genijalnu stvaralačku produktivnost? >>

Upravo o toj cijeni  umjetnosti kao pozivu sličnog svakom drugom i sam umjetnik ne zna pravi odgovor.
Kroz imaginarni razovor sa Gojom Andrić se pita: 
"<Kakav je ovo poziv ? A poziv jeste, jer kako bi inače mogao ispuniti cijeli život jednog čovjeka i donijeti mu tolika zadovoljstva i tolika stradanja?"  Ovakvim samoispitivanjem nameće nam se činjenica da ni sami umjetnici nisu sigurni u svrhu svog postojanja i postojanja njihovih djela. Jer kako se odlučiti biti dio nečega što nam istovremeno donosi radost i tugu, smijeh i bijes, izdizanje iznad običnog  i surovo spuštanje na tvrdo tlo saznanjem da smo neprihvaćeni, odbačeni i u najgorem slučaju  neshvaćeni ? I da li se poslije tog mo‘e kriviti isti taj umjetnik, Tonio  Kreger ili Goja koji u svojim djelima i talentu vide prokletstvo?

U oba slučaja, umjetnost je sfera otuđenja od života, udaljena i izdvojena na razne načine od njegovih opštih tokova, njima suprostavljena, bačena u jedan dramatičan odnos ambivalentnih i antagonističkih te‘nji i mogućnosti.
"Književnost uopšte nije poziv, nego prokletstvo...Kad počinjemo da ga osjećamo?
Rano, u‘asno rano. U doba kad bismo spravom trebali da ‘ivimo u skladu sa bogom i sa svetom. Počinjete da se osjećate obilje‘enim, osjećate zagonetnu suprotnost između sebe i onih drugih, onih običnih i valjanih, sve dublje i dublje zjapi onaj ponor ironije, nevjerovanja, protivljenja , saznanja, koje vas dijeli od ljudi i otad više nema sporazumjevanja. Kakva sudbina!...Vaša se samostalnost raspaljuje, jer među hiljadama vi osjećate na svom čelu obilje‘je, i znate da ga niko ne mo‘e previdjeti.
Malo oštrijim okom , vi ćete iz čitave mase ljudi lako izdvojiti umjetnika, pravog umjetnika, ne onog čiji je građanski poziv umjetnost...Preobucite se, maskirajte se, obucite se kao ataše ili gardijski potporučnik na odsustvu: dovoljno je da otvorite oči i da izgovorite jednu riječ, i svak će znati da vi niste čovjek no nešto tuđe, i što otuđuje i začuđava, nešto drugo..."   
Epitet "proklet" ima sasvim određeno društveno značenje.
Biti proklet znači biti obilježen, izdvojen, kao da nosite na čelu žig neke druge greške, neke druge biološke vrste, a ne ljudske, biće umjetnika raspada se na prosječno i nadprosječno. Kao prosječno biće, umjetnik teži za tim da bude ukorjenjen, da bude istovjetan sa ostalim ljudima, da spada u ljudska bića, da se ni počemu što bi ga odbilo iz društva ne razlikuje od njih. Niko pa ni stvaralac ne može trajno da izdrži tu odbačenost uzrokovanu ekscentričnim crtama. Otuda melanholična če‘nja svakog stvaraoca da se vrati među obične , prosječne ljude iz čije je sredine izbačen nadprosječnim, čudesnim , užasavajućim i fatalnim svojstvima svoje darovitosti.   


Celo Delo
Prikaži sadržaj
IVO ANDRIĆ :
Razgovor sa Gojom

 

 
Toplo i mirno popodne spuštalo je prve senke na drum. Delilo me dvadesetak kilometara od Bordoa. Prolazeći kroz Croix des Huins ugledao sam desno od druma velike stubove stanice za bežičnu telegrafiju. Kule od metalne paučine, fine kao čipka i tvrde kao gradovi.

Vozeći dalje, mislio sam neprestano na sličnost između vitih i prestarelih katedrala i ovih čeličnih tornjeva bežične telegrafije. I oni imaju svoje stalne službenike koji ih opslužuju kao sveštenici hramove. I u njima gore, noću, celom dužinom (zbog aviona koji lete u tami), crvene ili zelene lampe koje liče na sveće i kandila u crkvama. Naravno da je kod onih telegrafskih kula sve na racionalnoj osnovi i sve služe jasno određenoj praktičnoj svrsi, dok su crkveni tornjevi danas samo luksuz i simbol. Ali, zar i oni nisu nekad postali iz potrebe i bili građeni na racionalnoj osnovi? Samo se ta racionalna osnova pomakla, a svrha nestala, zaboravljena.

Ta analogija me stalno pratila i od nje se u mojim mislima neobično jasno i ubedljivo vezivalo ono što mi nazivamo b l i z u sa onim što zovemo d a l e k o, "mogućno" sa "nemogućnim". Noseći u očima sliku tih modernih crkava u kojima se svakoga trenutka dešava čudo, činilo mi se da i moja misao i moja uobrazilja lakše i brže prelaze i oživljuju prošla vremena i pomrle ljude.

Velike i još nesavršene katedrale našega vremena koje sam posle podne gledao u Croiž des Huins bile su predmet toga razmišljanja još pred veče, kad sam lutajući po velikoj vinarskoj varoši seo umoran pred jednu kafanu u predgrađu. Takva predgrađa postoje u svim gradovima sveta. Tu je kanalizacija još rudimentarna, asfalt redak, a ulice nose imena lokalnih pesnika ili lekara filantropa, poznatih samo u ataru te opštine. U tim kvartovima koji nastaju, gde još ništa nije utvrđeno ni stalno, gde se ništa ne zaustavlja i ne buni misao, tu je za stranca najlepše mesto za odmor i razmišljanje.

Nedaleko od kafane, na jednoj utrini, pored građe odbačene sa poslednjih građevina, podižu cirkusku šatru. Čuju se udarci čekića, radnička vika i, s vremena na vreme, promuklo štektanje hijene ili neke druge životinje iza rešetaka menažerije.

Ove male kafanice po predgrađima, u kojima nema nekog naročitog pokućstva ni uresa, jednake su manje-više svuda i ne menjaju se sa vremenom i modom. Stolovi, klupe, flaše sa širokim grlićem i čaše od grubog mutnog stakla, gazda sa zasukanim rukavima i modrom keceljom, sve je to oduvek i svuda tako, u sve su to gledali mnogi i mnogi naraštaji gostiju. Na tom dekoru mogu se uvek izazvati ljudi i nošnje i običaji iz raznih vremena, a da nimalo ne odudaraju od njega, i bez anahronizama koji bi kvarili iluziju i činili scenu neverovatnom.

- Da, gospodine - rekao je neko pored mene, potvrđujući moje misli kao da sam ih glasno kazao.

To je izgovorio dubokim hrapavim glasom stari gospodin u tamnozelenoj kabanici neobičnog kroja. Na glavi je imao crni šešir ispod kojeg se nazirala posve seda i retka kosa i sijale premorene ali žive oči. - Prema meni je sedeo Don Francisco Goya y Lucientes, bivši prvi živopisac španskog govora, a od 1819. godine stanovnik ove varoši.

- Da, gospodine ... I mi smo nastavili razgovor, koji je u stvari bio Gojin monolog o sebi, o umetnosti, o opštim stvarima ljudske sudbine.

Ako vam se ovaj monolog i učini na prvi pogled izlomljen i nepovezan, znajte da se drži unutarnjom vezom kojom ga vezuje Gojin život i njegovo slikarsko delo.

- Da, gospodine, proste i uboge sredine su pozornice za čuda i velike stvari. Hramovi i palate u svoj svojoj veličini i lepoti u stvari su samo dogorevanje i docvetavanje onoga što je niklo ili planulo u prostoti i sirotinji. U prostoti je klica budućnosti, a u lepoti i sjaju neprevarljiv znak opadanja i smrti. Ali, ljudima su podjednako potrebni i sjaj i jednostavnost. To su dva lica života. Nemogućno je sagledati ih oba u isti mah, nego se uvek gledajući jedno mora izgubiti drugo iz vida. I kome je bilo dano da vidi oboje, teško mu je, gledajući jedno, zaboraviti drugo.

Ja, lično, bio sam srcem uvek na strani jednostavnosti, na strani slobodnog, dubokog života oskudnog sjajem i oblicima. Ma šta govorili ljudi i ma šta da sam mislio i govorio i ja sam jedno vreme, u bujnosti mlađih godina, to je tako. Takav sam ja, i takav je Aragon iz kojeg sam ponikao.

Dok on govori, meni pogled pade na sto na kome je ležala, kao nešto odvojeno i živo za sebe, njegova desna ruka. Strašna ruka, kao neki čarobni koren-amajlija, čvornovata, siva, snažna a suva kao pustinjska humka. Ta ruka živi, ali nevidljivim životom kamena. U njoj nema krvi ni soka, nego je to neka druga materija čije su nam osobine nepoznate. To nije ruka za rukovanje ni za milovanje, ni za uzimanje ni za davanje. Gledajući je, čovek se sa strahom pita zar to može postati od ljudske ruke?

Zadugo nisam mogao da otrgnem pogled sa te ruke koja je za vreme celog razgovora stajala nepomično na stolu, kao neki vidljiv dokaz za istinitost onoga što je starac govorio svojim muklim glasom iz grudi, koji se samo na mahove peo u grlo, kao plamen koji se ne da prigušiti ni sakriti.

I tako je govorio sve dalje, o umetnosti, o ljudima, o sebi, prelazeći s predmeta na predmet lako i prosto, posle kraćeg ćutanja koje nisam prekidao drukčije sem nemim pitanjem očiju, strepeći da starac ne iščili i nestane naglo i ćudljivo, kao što nestaju priviđenja.

- Vidite, umetnik, to je "sumnjivoo lice", maskiran čovek u sumraku, putnik sa lažnim pasošem. Lice pod maskom je divno, njegov rang je mnogo viši nego što u pasošu piše, ali šta to mari? Ljudi ne vole tu neizvesnost ni tu zakukuljenost, i zato ga zovu sumnjivim i dvoličnim. A sumnja, kad se jednom rodi, ne poznaje granica. Sve i kad bi umetnik mogao nekako da objavi svetu svoju pravu ličnost i svoje pozvanje, ko bi mu verovao da je to njegova poslednja reč? I kad bi pokazao svoj pravi pasoš, ko bi verovao da nema u džepu sakriven neki treći? I kad bi skinuo masku u želji da se iskreno nasmeje i pravo pogleda, bilo bi još uvek ljudi koji bi ga molili da bude potpuno iskren i poverljiv i da zbaci i tu poslednju masku koja toliko liči na ljudsko biće. Umetnikova sudbina je da u životu pada iz jedne neiskrenosti u drugu i da vezuje protivrečnost za protivrečnost. I oni mirni i srećni kod kojih se to najmanje vidi i oseća, i oni se u sebi stalno kolebaju i sastavljaju bez prestanka dva kraja koja se nikad sastaviti ne daju.

Kad sam živeo u Rimu, jedan moj drug, slikar, naklonjen mistici, rekao mi je jednom prilikom:

- Između umetnika i društva postojji, u malom, isti jaz koji postoji između Božanstva i sveta. Prvi antagonizam samo je simbol drugog.

Vidite to je bio njegov način izražavanja. Na više se načina može kazati istina, ali istina je jedna i drevna. Ovako je Paolo, služeći se jednom fikcijom, kazivao našu zajedničku misao.

Ponekad i ja sam sebe pitam: kakav je ovo poziv? (A poziv jeste, jer kako bi inače mogao ispuniti ceo život jednog čoveka i doneti mu tolika zadovoljstva i tolika stradanja?) Kakva je ovo neodoljiva i nezaježljiva težnja da se iz mraka nepostojanja ili iz tamnice koju predstavlja ova povezanost svega sa svime u životu, da se iz toga ništavila ili iz tih okova otima komadić po komadić života i sna ljudskog i da se uobličuje i utvrđuje "zauvek", krtom kredom na prolaznoj hartiji?

Šta je nekoliko hiljada naših ruku, očiju i mozgova prema beskrajnom cartstvu od kojeg u jednom stalnom, instinktivnom naporu odbijamo sitnu parčad? Pa ipak, taj napor koji većini ljudi, i s pravom, izgleda bezuman i sujetan ima nečeg od velikog nagonskog uporstva kojim mravi podižu mravinjak na prometnom mestu, gde je unapred osuđen da bude razrovan ili pregažen.

Po prokletoj muci i neuporedivoj draži ovoga posla mi osećamo jasno da od nekog nešto otimamo, uzimajući od jednog tamnog sveta za drugi neki koji nam je nepoznat, prenoseći iz ničega u nešto što ne znamo šta je. Zato je umetnik "izvan zakona", odmetnik u višem smislu reči, osuđen da natčovečanskim i bezizglednim naporima dopunjuje neki viši nevidljivi red, remeteći ovaj niži, vidljiv, u kom bi trebalo da živi celinom svoga bića.

Mi stvaramo oblike, kao nekad druga priroda, zaustavljamo mladost, zadržavamo pogled koji se u "prirodi" već nekoliko minuta docnije menja ili gasi, hvatamo i izdvajamo munjevite pokrete koje nikad niko ne bi video i ostavljamo ih, sa svim njihovim tajanstvenim značenjem, očima budućih naraštaja. I ne samo to. Mi svaki taj pokret i svaki pogled pojačavamo jedva primetno za jednu liniju ili jednu nijansu u boji. To nije ni preterano ni lažno i ne menja, u osnovi, prikazani fenomen, nego živi uz njega kao neki neprimetan ali stalan pečat i dokaz da je ovaj predmet po drugi put stvoren za jedan trajniji i značajniji život, i da se to čudo desilo u nama, lično. Po tom višku koji nosi svako umetničko delo kao neki trag tajanstvene saradnje između prirode i umetnika, vidi se demonsko poreklo umetnosti. Postoji legenda da će Antihrist, kada se bude pojavio na zemlji, stvarati sve što je i bog stvorio, samo sa većom veštinom i sa više savršenstva. Njegove pčele neće imati žaoke i njegovo cveće neće tako brzo venuti kao što vene ovo u našoj prirodi. Time će on namamiti lakome i lakoverne. Možda je umetnik preteča Antihrista. Možda se hiljade i hiljade nas "igramo Antihrista", kao što se deca, usred mira, igraju rata.

Ako je Bog stvorio i učvrstio oblike, umetnik je onaj koji ih stvara za svoj račun i utvrđuje ponovo; falsifikator, ali nezainteresovan falsifikator po instiktu, i zato opasan. Umetnik je tako tvorac novih, sličnih ali ne jednakih pojava i varljivih svetova po kojima ljudsko oko može da šeta sa uživanjem i ponosom, ali kroz koje se, pri bližem dodiru, propada odmah u ambis ništavila.

To je bila velika teorija moga druga Paola, Italijana sa slovenskom krvi u žilama. Treba biti sklon maštanju i mistici kao što je on bio, pa sve to sročiti ovako. Za mene je bilo zanimljivo da može neko tako da stvara i rastvara svetove iznad i ispod plana na kome živi. Sasvim drugojače sadelan i sklopljen, ja nisam nikad mogao ući u njegov način osećanja i izražavanja. Jer ja sam i tada osećao, kao što danas znam, da je sve što postoji jedna jedina stvarnost, i da nas samo naši instikti i nejednake reakcije naših čula zavode da u mnogostrukosti pojava kojima se ta jedina stvarnost objavljuje vidimo izdvojene i zasebne svetove, različne po osobinama i po suštini. A ništa ne postoji od svega toga. Postoji samo jedna stvarnost sa večitom plimom i osekom nama samo delimično poznatih a uvek nesumnjivo istih zakona.

Kada bih hteo da padam u grešku i da zamenjujem proizvoljno uzroke sa posledicama, ja bih mogao za Paolovu tezu o antihristovskom pozvanju umetnika-tvorca naći novih i značajnih dokaza. Samo što ja iz tih činjenica ne podvlačim zaključke slične njegovima. Ja ne stvaram uopšte nikakve zaključke. Ali vidim činjenice. Paolo je govorio: umetnik je proklet, jer je, kao što vidite, takav i takav. Ja se ograničavam da kažem: umetnik je takav i takav. I tu se slažem u svemu sa njim.

- ...

- U mojoj kući je živela, pored ssvoje majke, mala Rosarito. (Kod toga imena, starac obori svoj oštri pogled i oko njegovih sklopljenih trepavica obiđe nešto kao magla). Jednoga dana, kad joj je bilo pet godina, slušao sam razgovor između nje i jednog dečaka koji je bio tek pošao u školu i hvalio se pred devojčicom svojim znanjem.

- A znaš li ti ko je stvorio ljudee? - pitao je dečak.

- Ljude? Znam. Čika Francisko - oddgovorila je devojčica i pokazivala na portrete razmeštene po mom ateljeu.

Dečak koji je želeo da se hvali, kao da je odjednom zaboravio svoj katihizis, zamuckivao je.

- Bog...Bog je stvorio.

Ali pogled nije skidao sa slika oko sebe, a devojčica je, pokazujući mu jedan po jedan ljudski lik, pobednosno izgovarala kod svakoga.

- Čika Francisko...Čika Francisko..

Iz cirkusa, koji se podizao na ledini pored kafane, javiše se trube i doboši. Stari gospodin zastade u govoru. Slušao je jedno vreme ne pokazujući ni zlovolju ni nestrpljenje. Instrumenti su izostajali. Ostala je samo jedna tanka truba. Uz njenu svirku, starac je govorio tiho i razgovetno.

- Za mene je cirkus najpristojnijaa forma pozorišta. On je najmanja beda u toj velikoj bedi. U svakom javnom nastupanju ima nečeg kao nedopuštenog i stidnog. Dok sam bio mlađi, dešavalo mi se dosta puta ovo: snivam da igram na nekoj pozornici, pred nevidljivom ali strogom i mnogobrojnom publikom, i sve se sa užasom pitam kako sam nepozvan i nespreman došao na scenu. A treba da igram neku ulogu koju pre toga nisam ni pročitao i iz koje ne znam ni reči.

Nemogućno je kazati kakvo je mučenje takav san. A snivao sam ga dosta često.

U životu sam dolazio u dodir i sa pozorištem i sa glumcima. I svaki put sam se mogao uveriti da je pozorište najjaloviji od svih naših napora. U dodiru sa scenom i glumcima mene ispuni takvo osećanje bede i uzaludnosti da se pitam: da li ova ništavnost pozorišta nije samo slika onoga što čeka sve veštine, pre ili posle, na njihovom putu? Kad vidim sat meda, načinjen od kartona i naslikan ovlaš, koji služi u nekoj operi kao dar gorštaka šumskom božanstvu, ja još sutradan niti imam volje da jedem ni da slikam. Po dvadeset i četiri sata me progoni slika tog mrtvog, gore nego mrtvog, nerođenog predmeta, koji je podjednako daleko od varke kao i od stvarnosti. I ako treba da nađem neki simbol za pozorišnu umetnost, ja bih uzeo taj sat meda od kartona. Bedno parče rekvizita koje je pokušalo po stotinu puta da u očima ljudi postane med i po sto puta se nanovo vratilo u sanduk za rekvizite, uprljano, neuspelo, izlišno.

I u najboljim pozorištima sve je prašno i nečisto. Glumački poziv je najteži i najbedniji od svih poziva. Zato je njima potrebno sa se u životu toliko provode, banče, jedu i piju, kao neki stalni osuđenici na smrt, stalno na belom hlebu.

Poznavao sam dobro jednu glumicu ... (Tu stari gospodin nešto prežvaka, kao da samo za sebe izgovara njeno ime, trepavke mu se sastaviše i oko očiju mu zaigra opet neka milina).

To je bila divna žena, srčana i velikog duha u svemu osim u stvarima koje su se ticale pozorišta. Zbog nje sam išao u teatar, iako je za mene bilo pravo mučenje gledati je na sceni. Jednog dana, sedeći u prvom redu, video sam kako joj je za vreme igre dugi skut bele haljine zapeo za neki nevidljivi ekser u podu. Osetila je da se zaplela, ali je recitovala i dalje, samo je trzala očajnički nogom, nastojeći da se oslobodi. Ti jadni pokreti uhvaćene nemoćne životinje koja izgovara visokoparne stihove dok je obliva mrtvački znoj i u očima joj sja ludački strah od "kiksera" i skandala, pokazali su mi u munjevitom osvetljenju svu sujetu ove umetnosti. Što je još gore, sve je to dugo vremena kvarilo veliko zadovoljstvo koje mi je davalo druženje sa ovom divnom i nezaboravnom ženom.

- ...

- Meni su govorili često, govorilii i pisali, da imam preteranu i nezdravu sklonost ka mračnim predmetima, silovitim ili dvosmislenim prizorima. I to su ponavljali u govoru i pismu onako hladno i sve sa manje smisla i razmišljanja, kao što ljudi rade većinu stvari.

Bilo je jedno vreme, u Madridu, pre ratova, kad su ljudi i žene u razgovoru sa mnom kriomice pogledali moje ruke, kao da hoće da se uvere da li su to te ruke. Govorilo se, znam, da slikam noću uz pomoć Nečastivog i da imam poroke kojima se ne zna tačno ni ime ni suštine, ali koji su satanskog porekla. Međutim, u to vreme nije u celoj Španiji bilo skromnijeg, plašljivijeg i normalnijeg, da, normalnijeg, čoveka od mene.

Nije to zanimljivo da li su ljudi mislili ovako ili onako o meni ili govorili ovo ili ono, nego je to važno kao primer nerazumevanja umetnosti. A meni je lako objasniti moj stav.

Svi ljudski pokreti proizilaze iz potrebe za napadom ili odbranom. To im je osnovni, u većini slučajeva zaboravljeni, ali istinski uzrok i jedini pokretač. A priroda umetnosti je takva da nije mogućno naslikati hiljadu sitnih pokreta koji, svaki za sebe, nisu mračni ni zlokobni. Ali svaki umetnik koji hoće da slika ono što sam ja slikao, prisiljen je da prikaže pokret koji je zbir svih tih mnogobrojnih pokreta, a taj zgusnuti pokret nužno i neminovno nosi na sebi pečat svog istinskog porekla, napada i odbrane, besa i straha. I što je u jednom takvom pokretu veći broj pokreta utkan i zbijen, to je pokret izrazitiji i slika ubedljivija. Eto zašto su moji likovi i njihovi stavovi i pokreti mrki, često strašni i jezivi. Zato što, u stvari, drukčijih pokreta i nema.

Može se kazati da ima ljupkih slikara koji su prikazivali samo idilične scene i likove pune lake bezbrižnosti. Ima i toga u životu, i sam sam to ponekad slikao, ali za svaki takav stav, oslobođen instinkta straha i opreza, potrebno je nekoliko miliona onih drugih bezbrižnih i borbenih pokreta, da bi ga u njegovoj neprirodnoj i kratkovečnoj lepoti i slobodi podržavali i branili. Inače, oko lepote su uvek ili mrak ljudske sudbine ili sjaj ljudske krvi. Ne treba zaboraviti da svaki korak vodi ka grobu. Već samo to meni je dosta kao opravdanje. A to bar ne može niko poricati.

Jednom sam, igrajući se, nacrtao vodenu površinu u večernjem sjaju i na njoj barku iza koje ostaje lepezasta brazda na vodi. Sve je nejasno, bez pojedinosti, gledano izdaleka. Dao sam jednom prijatelju, vedrom i pametnom čoveku, taj crtež i ostavio mu da on sam navede ime. Bez oklevanja čovek ga je okrstio. “Poslednja vožnja”, iako se to ni po čemu nije moglo videti.

- ...

- Ima jedan naročito težak zadatakka kod izrade portreta, jedna velika muka slikareva, a to je : izdvajanje lika iz svega onoga što ga okružuje i vezuje za ljude i okolinu. To oslobođenje jednog lika opet je, što bi rekao onaj moj Paolo, jedna vrsta antihristovske akcije, jedno protivstvaranje. Ceo put kojim je išla sudbina modela mi pređemo ponovo samo u protivnom pravcu, dok lice na koje smo bacili oko ne izvedemo na čistinu na kojoj ga postavimo samo samcato, kao na gubilištu. I tek tu, mi ga ponovo stvaramo.

U svakoj drugoj umetnosti, čovek je prikazan uvek u vezi sa ostalim ljudima, i što je originalniji i ličniji, to je više potrebno prikazati njegov odnos prema ostalima, da bi se tako podvukla njegova osobenost. Naprotiv, naslikani ljudski lik je sam, okovan, izdvojen jednom zauvek, jer portret nema ni oca ni majke, ni sestre ni deteta. On nema kuće ni vremena ni nade, često ni imena. Dok nas gleda živim očima, on već predstavlja bivši život, ugašen da bi mogao trajati. To je poslednje, ne poslednje, nego jedino ljudsko biće na svetu, u svom poslednjem trenutku. Nepomičan, čovek vas gleda tužno, zaplašeno, kao bolesnik lekara, i pogledom, jedinim čime može da se izrazi, govori: “Ti odlaziš dalje da živiš i radiš, i prenosiš pogled po drugim likovima, a ja ostajem tu, osuđen i okovan, svedok kome se znaju samo ime, zanimanje i godine starosti, a često ni toliko, ostajem doveka samo slika, i to ne slika samoga sebe, nego slika jednog tvog pogleda.”

Osamljenost lika na portretu je tolika da slikar ponekad oseti potrebu da uz ličnost naslika i neki predmet koji je u vezi s njom, neki simbol koji je tumači i objašnjava. Ja sam i sam u nekoliko slučajeva to činio, ali sam brzo uvideo svu uzaludnost toga postupka. Jer predmeti, instrumenti, oružja ili igračke, menjaju s vremenom ne samo oblik nego i značenje, i posle stoje uz onaj usamljeni lik, zastareli i nerazumljivi; i sami usamljeni, još više ga izdvajaju i udaljuju.

Jedno sam vreme tako živo osećao tu okovanost, gluvo, večito ćutanje portreta, da sam padao u iskušenje, i podlegao mu, da uz portret napišem reč-dve, jedno ime ili neke druge značajne reči koje tu ličnost karakterišu i koje bi je posle koliko-toliko objašnjavale i povezivale sa gledaocem. Brzo sam morao uvideti koliko je i to neukusno i - uzaludno. Posle mi ni noću nisu davale mira te olako bačene reči koje nisam imao moći da izbrišem, jer portret nije bio više u mojoj vlasti. Nemoćan, gledao sam pred sobom kako te reči, kroz stoleća, neizbrisive a lišene potpuno nekadašnjeg smisla i strane novom izgovoru, izazivaju sažalan osmejak gledaoca, ako uopšte nešto izazivaju, i čine nesrećni lik još više dalekim, tuđim i samim.

Najposle sam došao do uverenja da svemu tome nema leka ni pomoći. Portretišući čoveka, mi ga ubijamo svakim pogledom po malo, kao što biolozi ubijaju životinjicu koju prepariraju, a kad ga umrtvimo potpuno, on oživi na našoj slici. Samo što je samoća čoveka na portretu veća od samoće kostura u zemlji.

To je veština portretisanja. I zato početnici i rđavi slikari ne umeju da rade portrete, jer ne umeju da ih izdvoje, izoluju, "prepariraju". Rđavi portreti po tome se i poznaju što je ličnost na njma stešnjena, zapletena i povezana sa ambijentom u kom kao da produžuje jednim delom da živi, jer slikar nije smeo ili nije umeo da izvrši teški posao izdvajanja i oslobođenja, "ubijanja" i "ovekovečenja" ličnosti.

- ...

- Meni je uvek malko sumnjivo kad čujem gde se govori: ima hiljadu načina kako se može slikati. Otkuda hiljadu? I zašto hiljadu? Ako ima više od jednog, onda ima izvesno i više od hiljade. Onda nema granice. I šta koristi da ih ima i hiljadu, kad svaki od nas zna i ume samo jedan. Prema tome, postoji za svakog slikara samo jedan način. Oni za koje postoji hiljadu načina, ti ne slikaju. Dakle smo kvit.

Ja sam to još kao mlad čovek objašnjavao u tertulijama zapenušanim debaterima i besposlenjacima. Ali ja se ni danas ne izražavam bogzna kako, a dok sam bio mlad, bio sam potpuno lišen dara da se izrazim jasno i ubedljivo u razgovoru. Uostalom, tu vrstu ljudi i ne može niko ubediti. A sećam se da sam još tada govorio ovo: za mene ima samo jedan način slikanja. To je način moje pokojne tetke Anuncijate iz Fuente de Todosa. Kao dete gledao sam kako ta moja tetka uči svoju kćer, malo stariju od mene, da tka. Mala je sedela za vratilom a tetka pored nje. Čunak je leteo i vratilo lupalo, ali je glasnije od sve lupe vikala moja tetka pri svakoj niti i svakom udarcu.

- Zbijaj, zbijaj to bolje! Što ga žališ? Zbijaj to jače!

Mala se povijala pod tim rečima i udarala svom snagom, ali tetki nije tkanje nikad dosta često zbijeno. Po ceo dan sedi nad devojčicom, i u njen beli razdeljak u crnoj kosi viče oštro :

- Zbijaj! Gušće! Ne tkaš sito!

Celog života ja sam slikao pod devizom te priproste i oštre žene. (Svi koji nešto vrede su vom poslu, oštri su.) Ma koliko da su se šalili madridski snobovi i reformatori i podsmehivali receptu "tetke iz Fuente de Todosa", ja znam da sam svaki put kad sam pustio mašti na volju i kad nisam sabio i sažeo svoj predmet, dao rđavu sliku. To ne znači da su sve one druge uspele, nego da sam ja učinio sve što sam mogao i umeo da uspeju.

Istina, govorili su mi da sam zaobilazio teškoće i olako uticao na gledaoce podvlačeći jedno mesto do karikature. Prvo nije tačno, a drugo jeste, ali delimično. Ja nisam zaobilazio teškoće, nego sam ih sve pošteno rešavao, ali jednom rešene, utkao i sabio u ono "podvučeno" mesto. Jer, znajte, na svakoj slici uvek je samo jedno mesto koje dočarava iluziju stvarnosti, gledaočeve stvarnosti. Ono je jedino važno i odlučujuće, kao potpis na menici. To mesto mogu biti oči ili ruka, ili prosto metalno dugme osvetljeno na osobit način.

- ...

- Ja se uvek zaprepastim i sažalimm nad samim sobom kad pomislim sa kako malo znanja, sa kako mnogo predrasuda i opasnih prohteva sam nekad ušao u život. U ono vreme misliti o osnovnim stvarima života, značilo je neoprostiv porok. Takvo je bilo društvo. A meni, neukom i svega željnom slikaru, to je bilo dobrodošlo. Ali docnije, kad sam čuo kako to isto društvo škripi u svojim sastavcima, prošlo je ispred mojih očiju toliko čuda i pokora, da bi i živinče, na mom mestu, počelo da razmišlja i stvara zaključke.

Ja sam u teškim trenucima video svu bedu neukih moćnika, "ljudi od dela", kao i nepsoobnost, slabost i zbunjenost sveta od pera i nauke. Video sam principe i sisteme koji su izgledali čvršći od granita kako se razilaze kao magla pred ravnodušnim ili zluradim očima svetine, a do maločas uistinu maglu kako se pred tim istim očima krutne i izgrađuje u neprikosnovene i svete principe, čvršće od granita. A video sam i smrt i bolest i ratove i bune. I pred svim tim ja sam se pitao koji je smisao tih promena, koji je plan po kome se sve to dešava, i koji je cilj kome vodi. I ma koliko da sam gledao, slušao i razmišljao, ja nisam našao ni smisla ni plana ni cilja svemu tome. Ali sam došao do jednog negativnog zaključka: da naša lična misao u svom naporu ne znači mnogo i da ne može ništa ; i do drugog, pozitivnog: da treba osluškivati legende, te tragove kolektivnih ljudskih nastojanja kroz stoleća, i uz njih odgonetati, koliko se može, smisao naše sudbine.

Ima nekoliko tačaka ljudske aktivnosti oko kojih se kroz sva vremena, sporo i u finim naslagama, stvaraju legende. Zbunjivan dugo onim što se neposredno dešavalo oko mene, ja sam u drugoj polovini svoga života došao do zaključka: da je uzaludno i pogrešno tražiti smisao u beznačajnim a prividno tako važnim događajima koji se dešavaju oko nas, nego da ga treba tražiti u onim naslagama koje stoleća stvaraju oko nekoliko glavnijih legendi čovečanstva. Te naslage stalno, iako sve manje verno, ponavljaju oblik onog zrnca istine oko kojeg se slažu, i tako ga prenose kroz stoleća. U bajkama je prva istorija čovečanstva, iz njih se da naslutiti, ako ne i potpuno otkriti, njen smisao. Ima nekoliko osnovnih legendi čovečanstva koje pokazuju ili bar osvetljuju put koji smo prevalili, ako ne i cilj kome idemo. Legenda o prvom grehu, legenda o potopu, legenda o Sinu čovečijem, raspetom za spasenje sveta, legenda o Prometeju i o ukradenoj vatri...

Poslednje reči, gluvi starac je vikao glasno. Sad je odjednom ućutao i zagledao se nekud pored mene, kao što mornari motre pučinu. Izgledalo je da u iznenadnoj tišini osluškuje glas svih bezbrojnih legendi kojima ne zna imena i ne ume sve da ih nabroji. Tako je ćutao dugo, dok opet ne spusti pogled na sto preda se. Bilo je kao da se odnekud vratio. Tada mu oko trepavki zaigra tanka maglica, sve što ostaje od nekadašnjeg osmejka, i on nastavi tiho, najtišim glasom kojim gluv čovek može da govori.

- U mojoj mladosti o tim stvarima govorilo se šapatom, samo sa pouzdanim i bliskim licima, ponajviše u četiri oka. Danas, u 1828. godini našeg veka, već odavno, može da govori ko hoće i kako god hoće. To, naravno, ne znači da i današnji ljudi nemaju svoje teme za razgovor u četiri oka i šapatom.

- ...

- Verujte mi da sam video sve i daa nisam neosetljiv ni budala kad se ničemu ne čudim i kad me ništa ne uzbuđuje, nego da imam pravo na to. Ja sam to pravo iskupio time što sam video sve. A treba videti mnogo da bi se sagledalo sve. Video sam prirodu, video sam društvo. Ah, društvo! Znam mu zakone kristalizacije, toliko proste da nas zbunjuju i da će nas zbunjivati doveka. Čujem mu hod koji je i pored velikog šumora i lomljave samo tapkanje u mestu. Znam sirotinju, strpljivu, mirnu masu. Znam pobunjene, ljude koji idu protiv struje, znam zlikovce, prosjake, javne žene. Znam kraljeve i prinčeve, naše i strane. Znam generale i ministre, španske i francuske, i što je više, znam narednika koji miriše na kaiš i pomadu za brkove. Sve to znam i sve to nije teško poznati i razumeti. (Ja sam naslikao dosta ljudi, raznoraznih. A ja kad portretišem čoveka, ja mu vidim minut rođenja i samrtni čas. I tako su ta dva trenutka blizu jedan drugom da ne ostaje, stvarno, između njih mesta ni za šta, mi za jedan dah ili pokret.) Ali ono pred čim se mora zaustaviti i pred čim se ostaje u svetom nerazumevanju i nemom poštovanju, to je svet misli. Jer svet misli, to je jedina stvarnost u ovom kovitlanju pričina i aveti koje se zove stvarni svet. I da nema misli, moje misli koja ostvaruje i podražava lik koji radim, sve bi se survalo u ništavilo iz kojeg je i izišlo, bednije od sasušene, opale boje i platna koje ništa ne prikazuje.

- ...

- Nekako odmah posle tridesete goddine, mnogo pre nego što ću se razboleti i početi da gubim sluh, usnio sam čudan san. Jedna topla i prijatna soba, gospodska soba koja odaje ukus kolenovića, sa najboljim pokućstvom i nekoliko dragocenih vaza i porcelana. Tapete bledožute hartije sa finom šarom. Kad sam bolje zagledao tu šaru, video sam da je sastavljena od asmih slova reči mors ovako ispisane: Mors. Cela šara nije bila drugo do bezbroj puta ponovljena sitno i fino ispisana, reč: smrt. I te čudne tapete nisu davale sobi nimalo neprijatan ni mračan karakter. Naprotiv, želeo sam da me što duže ostave u njoj, prelazio rukom preko tkanina i porcelana. Bio sam miran i zadovoljan, kako se može biti aso u prostoriji koja odgovara našim potrebama.

Prošlo je osam, možda i devet godina. Bolovao sam, putovao, radio i potpuno zaboravio čudni san. Živeći potpuno sam i napušten, u vili pored Madrida, patio sam mnogo. Ne od zla, kojeg je pun svet, nego od svojih misli o tome zlu. Svaki dodir sa ljudima bacao me je u neobjašnjiv i užasan strah. Svaki dan su se otvarale preda mnom nove i neslućene mogućnosti zla i nesreće. Za dvadeset i četiri sata svaka od njih bi mi stegnula stomak, uznemirila srce, otrovala dan i oć, i onda iščeznula kao izlišna i potpuno neosnovana. Na njeno mesto dolazila je nova. Te strahote je rađao svaki dodir, svaki pokušaj dodira sa svetom. A kad bih se usamio, one su nicale odnekud iz mene samog.

Da bih zavarao strahove za koje sam, što me najgore mučilo, znao da su uobraženi, počeo sam da po zidovima najveće sobe slikam "protivstrahove". Prekrio sam bio slikama i crtežima sve zidove, tako da nije ostalo prazna mesta ni koliko za nokat. Ostao je bio samo jedan mali trougao iznad prozora. Trougao je bio nepravilan (pošto je soba bila prerađivana i taj prozor probijen naknadno) izgledao ovako :

Ja sam bio odavno zaboravio nekadašnji san od kojeg su me delile tolike godine i tolike noći ispunjene snovima koji vršljaju "dok razum spava". Pa ipak nisam u taj mali prostor uslikao ni lik neki ni ornament, nego sam kao po dogovoru, kao na diktat, napisao reč Mors. I to, po nuždi prostora, kako je jedino bilo mogućno i kako sam nekad video u snu: Mors.

I tu je ta reč ostala kao amajlija koja me je branila od strahota, sve dok nisam ozdravio i vratio se u mirnu vlast razuma, gde amajlije nisu potrebne.

- ...

- Živeći među ljudima, ja sam se pitao stalno zašto je sve što je misaono i duhovno u našem životu tako nemoćno, bez odbrane i nepovezano u sebi, tako zazorno društvu svih vremena i tako strano većini ljudi. I došao sam do ovog zaključka. Ovaj svet je carstvo materijalnih zakona i animalnog života, bez smisla i cilja, sa smrću kao završetkom svega. Sve što je duhovno i misaono u njemu, našlo se tu nekim slučajem, kao što se civilizovani brodolomnici sa svojim odelom, spravama i oružjem nađu na dalekom ostrvu sa posve drugom klimom, naseljenom zverovima i divljacima. Zato sve naše ideje nose čudan i tragičan karakter predmeta koji su spaseni iz brodoloma. One nose na sebi i znake zaboravljenog sveta iz kojeg smo nekad krenuli, katastrofe koja nas je ovde dovela i stalne, uzaludne težnje da se novom svetu prilagode. Jer one su neprestanoj borbi sa tim novim, njima u suštini protivnim svetom u kom su se obrele, i u isto vreme u stalnom preobražavanju i prilagođavanju tome svetu. Otud je svaka velika i plemenita misao stranac i patnik. Otud neizbežna tuga u umetnosti i pesimizam u nauci.

Bilo se posve smarčilo. Ja to nisam ni primetio. Ali je moj sabesednik, kao svi stari ljudi, bio osetljiv na promene da na i vremena. I svi glasovi spolja i oko nas kao da su umukli nekako u isto vreme. A sa tišinom koja je nastupila gasio se i Gojin glas. U potpunoj tišini, digao se od stola. Ni pomicanje njegove stolice nije proizvelo ni najmanji šum. Otišao je jednostavno, gotovo bez pozdrava, kao što odlaze iz kafane ljudi koji su redovni gosti, rekavši samo, lako i prirodno: do viđenja! Šešir mu je i inače bio za celo vreme na glavi, a štap u levoj ruci.

Malo posle njega izašao sam i ja.

A sutra sam ceo dan mislio sa izvesnim uzdržanim uzbuđenjem na starog gospodina i razgovor koji me uveče očekuje. Čim je sunce zašlo za prve katarke u pirstaništu, ja sam pohitao u udaljeno predgrađe.

Cirkus je bio potpuno gotov. Oko njega su se kupili radnici, besposličari i crni vojnici kolonijalnih trupa. Sa šištanjem su gorele karbidske lampe na ulazu, iako je još bilo vidno. Oko njih su se iskupljali prve leptirice i zadovoljna deca.

U kafani je bilo mirno, gotovo pusto. Seo sam za isti sto za kojim smo sedeli sinoć i poručio jedno od onih južnjačkih pića koja su toliko uhlađena da izazivaju žeđ, i koja u ustima ne daju ono zadovoljstvo koje svojom jarkom bojom obećavaju. Kratko, jedno od onih pića na kojima je najlepše njihovo ime. Sedeo sam neko vreme mirno, ali malo-pomalo moja izvesnost poče da se koleba i da prelazi u nervozno iščekivanje. Razočaranje na koje nisam imao prava poče da me muči. Sećao sam se svega što mi je stari gospodin juče govorio, i ponavljao u sebi sve ono o čemu sam još mislio da ga pitam. tada prvi put pomislih da napišem ono što sam od njega čuo.

Mračilo se napolju. Zapališe prvu sijalicu, pored ogledala, nad kasom. Da prekratim čekanje, zatražih mastilo i hartiju. To izazva priličnu uzbunu i malo objašnjavanje između gazde i posluge. Bilo je kao da sam tražio neko egzotično jelo. Kelner je, izgleda, hteo da mi odgovori: to ne držimo. Ali gazda ga posla u svoj stan, u koji su vodila vrata uz kafane. Otud je izašao snabdeven svim što je trebalo. Dosta krupne hartije koja je kupljena na rasprodaji neke propale firme. Crna i velika mastionica, kakva se sada ne viđa nigde. Crno i zapušteno francusko pero, tanko kao zmijski jezik.

Izašao sam dockan iz kafane, pošto sam proveo dva sata u pisanju, čekajući uzaludno sinoćnjeg sabesednika. Gazda je bio večerao i sad je sa svojim gostima igrao karata, na parčetu zelenog sukna.

Pred kafanom je bilo pusto, ali se oko cirkusa jednako skupljao grlat narod pod jarkom i neprijatnom svetlošću karbidskih lampi, koja je licima davala bled i sanjiv izraz i očima nezdrav sjaj. Odjednom mi se učini da sam na kraju gomile, u polutami, ugledao pognutnog starca u kaputu zastarelog kroja, sa štapom u ruci i velikim šeširom na glavi. I odmah ga izgubih iz vida. Potrčah kroz svetinu. Zagledani u cirkus, ljudi se nisu sklanjali. Uvijajući se između njih i gurajući ih, pretrčao sam ceo prostor, ali od starca nije bilo ni traga, Jedan omalen čovek u sportskom odelu, pored koga sam zadihan zastao, grdio me je glasno:

- Šta se gurate? Kakav je to načiin? To su džeparoška posla.

Morao sam odustati od daljeg traženja onog što se ne može naći. Vratio sam se umoran u varoš. A drugog dana, ujutru, napustio sam Bordo zauvek.
::Za webmastere :: Pravilnik foruma ::Baneri

>> Registrujte se kako bi videli sadrzaj celog foruma! Neki delovi foruma nisu vidljivi za goste!<<
[Kako da vidim linkove na forumu??]

Van mreže NiKooLaa

  • Dont fear the reaper!
  • Vlasnik
  • *
  • Poruke: 5,339
  • Ugled: +146/-13
    • dzontra.nikola
    • lastfm
    • opusteniforum
  • OS:
  • Windows XP Windows XP
  • Browser:
  • Firefox 3.5.3 Firefox 3.5.3
    • Pogledaj profil
    • KUD Abrasevic Valjevo
Re: IV Razred Srednje Skole (Kolekcija Lektira)
« Odgovor #2 poslato: Septembar 17, 2009, 12:41:26 »
,,ZLOCIN I KAZNA'' - FJODOR DOSTOJEVSKI

Biografija pisca:
http://www.samo-opusteno.info/forum/knji382evnost/fjodor-mihajlovi269-dostojevski/

Zločin i kazna (rus. Преступление и наказание) je roman ruskog pisca Fjodora Mihajloviča Dostojevskog izdat 1866. godine u časopisu Ruski vesnik. Smatra se jednim od najvećih dela ruske književnosti.

Radnja je smeštena u Sankt Peterburg sredinom šezdesetih godina 19. veka. Glavni lik, Rodion Romanovič Raskoljnikov, ambiciozni student prava, podstaknut krajnjom bedom i turobnom budućnošću odlučuje da ubije i opljačka Aljonu Ivanovnu, omraženu staricu koja lihvarenjem izrabljuje ljude. Osim šta ubistvom planira da reši sopstvene finansijske i porodične probleme, smatra ga i etički opravdanim jer, po njegovom mišljenju, životi običnih ljudi koji mu se nalaze na putu ne vrede ništa spram plemenitih ideala kojima teži; smatra da se on, kao poseban pojedinac (sličan Napoleonu), nalazi iznad moralnih pravila koja obavezuju ostale ljude. Pomno razrađuje plan, ali ipak mu se potkradu greške i privlači sumnju policije; i sam postaje nesiguran u sopstvenim razmišljanjima o zločinu, pa očajava i čezne za iskupljenjem. U psihičkoj krizi kroz koju prolazi pomaže mu prostitutka Sonja Marmeladova, napaćena devojka koja se ponizno i pasivno drži prema zlu i životnim nedaćama, a utehu nalazi u hrišćanstvu.


Fabula

Prvi Deo

Mesec jul. Rođa Romanovič Raskoljnikov je siromašni nesvršeni student prava u S. Petersburgu. Na početku romana ga susrećemo kako sa svoje dvadeset i dve godine izbegava gazdaricu jer mesecima nije platio stanarinu. Odlazi kod stare lihvarke Aljone Ivanovne založiti džepni sat, a ona mu daje samo rublju i 15 kopejki jer nije na vreme otkupio prijašni prsten pa je ostao dužan. Raskoljnikov ljutit odlazi. U glavi mu se stvara razbojnički plan.

Kasnije saznajemo (iz njegovih meditacija i sećanja) da je jednom u krčmi čuo razgovor mladića koji se žalio svom drugu na staru lihvarku koja se bogati lukavim otkupom vrednih predmeta od siromašnih ljudi za male novce; pritom je strašno gruba prema svojoj dobroćudnoj polusestri Lizveti koja radi za nju. Mladić je razvio teoriju kako bi babu valjalo ubiti jer je kao stenica koja pije krv, a strašno je bogata. Raskoljnikovu je taj razgovor bio početak kovanja planova o ubistvu i krađi.

Nakon poseta lihvarki (koji je bio proba jer je osluškivao što i kako ona ključevima otvara) u krčmi je upoznao propalog činovnika Marmeladova koji mu je otvorio dušu tužnom pričom o porodici koju je upropastio zapivši sav svij novac, a ćerka Sonja je postala prostitutka da bi prehranili ostale tri devojčice. Raskoljnikov ga otprati kući gde nije bio pet dana, a žena ga poče vući za kosu i tući. Raskoljnikov izvuče i ostavi 50 kopejki i nestane kad je počela vikati i na njega.

U prljavoj sobici sluškinja Nastasja mu donese majčino pismo puno ljubavi koje ga razneži i rastuži. Mati ga je izvestila o teškom životu Dunje, njegove sestre koja je služila u gospodskoj kući a gazda se zaljubio u nju pa ju je hteo iskoristi. Žena mu je to doznala pa je isprva okrivila Dunju, pukla je sramota u selu, no uskoro je saznala istinu pa je ponovo rehabilitovala Dunju. Njih dve su teškom mukom slale sinu novac u grad i polagale su velike nade u njega. Mati mu je pisala i o skoroj Dunjinoj svadbi za dvorskog savetnika Petra Petroviča Lužina. "Pouzdan i imućan, ima doduše 45 godina ali još se može svideti ženama." Raskoljnikov je bio izvan sebe jer su ga dovele pred gotov čin. Nisu ga pitale za mišljenje o čoveku koji je "čini se dobar" i otprema na put za S. Petersburg škrinju "na svoj račun", a majka i Dunja putuju o svom trošku. Raskoljnikov se čudio Dunji i bio ljut na nju. On stalno preispituje sebe, svoje postupke, moral ljudi i vremena.

SAN - umoran je zaspao i sanjao mračan san o kobili koju su pretukli železnim šipkama jer nije mogla trkom povući zapregu. U snu je Raskoljnikov dečak i plačući ručicama udara vlasnika kobile a otac ga odvlači nemoćno. Probudivši se zaklinje se kako on ne može učiniti "ono", ali zatim razmišlja o događaju koji je odredio njegovu sudbinu. U prolazu je čuo razgovor trgovca s Lizvetom da će sutradan u sedam sati navečer doći trgovcu. Shvatio je da će lihvarka tada biti sama i da je to prilika za ubistvo.

U kaputu je zašio traku u kojoj će visiti sekira, nije mogao uzeti sekiru iz kuhinje jer je u njoj bila Nastasja (nepredviđeno) ali imao je sreće kad je zavirio u kućepaziteljevu kućicu gde nije bilo nikoga. Pozvonio je na vrata, no lihvarka je nešto sumnjala pa nije odmah otvorila. Celo to vreme je Raskoljnikov razmišljao o svom ponašanju i još uvek zdravom razumu. Pružio je starici čvrsto svezani smotuljak koji je trebao biti srebrna tabakera. Tri puta ju je udario sekirom po temenu i zatim u sobi iz škrinje natrpao džepove raznim zlatnim predmetima. Odjednom je začuo korake u susednoj sobi, zaprepastio se kad je ugledao Lizavetu i potom ju je ubio. "Strah ga je hvatao sve više i više - osobito nakon tog drugog, sasvim neočekivanog umorstva."


Kad je hteo da pobegne, začuo je korake i zaključao vrata - dvojica su lupala i shvatila da se zbiva nešto neobično. Jedan je krenuo po pomoć, a kad se drugi nakratko izgubio Raskoljnikov se spustio kat niže i sakrio u stanu kojeg su ličili pa su vrata bila otvorena. Nisu ga zapazili. "Znoj je curio s njega, šija mu je bila posve mokra - prolaznici su mislili da je pijan. Vratio je sekiru na mesto sve u bunilu...Komadići i odlomci nekakvih misli rojile su mu se u glavi, ali ni jedne misli nije mogao uloviti, ni na jednoj se nije mogao zadržati, koliko se god trsio.."



Drugi deo

Ležao je vrlo dugo i razne misli su mu se rojile glavom. Sakrio je ukradene stvari u rupi u zidu. Nastasja mu je donela poziv od policije - protrnuo je. No u stanici je saznao da ga je gazdarica tražila jer nije plaćao stanarinu. U stanici se posvadio s poručnikom Iljom Petrovičem. Odahnuo je, ali kad je inspektor Fomić pričao o ubistvu lihvarke - srušio se u nesvest.

U strahu je "blago" skrio u gradu ispod nekog teškog kamena. Čudno se ponašao (ušao kod Razmihina i odmah izašao, buncao je, sanjao da je Ilja istukao gazdaricu), pao je u groznicu, a Razmihin ga je s prijateljem Zosimovim, doktorom požrtvovno negovao. Za to vreme su svi počeli komentirati ubistvo, u prvi mah su optužili soboslikare!

Dok je bio u krevetu posetio ga je Lužin, a Raskoljnikov je slušajući komentar na pismo njegove majke rekao:"Tornjajte se dovraga!" Još onako slab pobegao je iz sobe i lutao gradom, ušao u neku krčmu i majčinim novcem nagradio neku prostitutku iz čistog hira. Za šankom je drsko izazivao Zamjotova pričajući mu o zločinu i izazovno ga gledajući u oči. Na vrh jezika mu je bilo da prizna. "A što ako sam onda baš ja ubio babu i Lizvetu?!" Neki vrag mu nije dao mira i ušao je u kuću i sobu gde se zbilo ubistvo, provocirao je radnike koji su uređivali stan. "Pod je opran, hoće li ga ofarbati?! Nema krvi?!" Oterali su ga.

Na cesti je čuo graju i približio se - zaprega s konjima je pregazila pijanog Marmeladova. Raskoljnikov se zauzeo za nastradalog i pomogao da ga odnesu u kuću. Žena Katarina Ivanova bila je izvan sebe. Pop ga je ispovedio okrvavljenog. Dirljiv prizor kada žena pomaže mužu, a pop moli da mu oprosti. "Ma ta je pijanica zapila sve što je imala... upropastio mi je život! Hvala Bogu što umire. Bit će manje štete!" Govoreći to, ona je davala sve od sebe da mu olakša poslednje trenutke, da mu pomogne. Na vratima se pojavila Sonja i Marmeladovu su zasuzile oči. Raskoljnikov je zadivljen Sonjinom mršavom prilikom s predivnim plavim očima. Dao je Katarini sve rublje što je imao i rekao da ona snosi troškove sprovoda. Kad je odlazio mala sestrica je dotrčala i rekla da Sonja pita za adresu.

Vrativši se kući dočekale su ga majka i sestra vrištavši od uzbuđenja. "Ali on stajaše kao mrtav... nije ni ruke podigao da ih zagrli - nije mogao." Srušio se u nesvest. Razmihin ih je smirivao, uveravao da mu nije ništa.


Treći deo

Razmihin je nagovorio Dunju i majku da odu kući, da će se on pobrinuti za Raskoljnikova. Raskoljnikov je samo uspeo reći da je Lužin podlac i da se on protivi venčanju. "Ili on ili ja!" Razmihin ih je pratio do stana umirujući ih. Bio je pijan jer se upravo vratio s tervenke, ali se na prvi pogled zaljubio u visoku, ponosnu i naočitu Dunju. Obećao je da će doći sa Zosimovim i održao obećanje.

Lužin im je poslao pismo i dogovorio sastanak s Dunjom i majkom pod uslovom da Raskoljnikov ne bude tamo. Dunja i mati su se tome usprotivile. Sutradan se Raskoljnikov našao s njima, ali je razgovor svejedno zapinjao, mati nije mogla prepoznati sina, on se suprotstavljao sestrinoj svadbi, Dunja je o tome želela odlučiti sama.... Tada u sobu uleti Sonja da pozove Raskoljnikova na pogreb - svi se zbune, a Raskoljnikov se rastrči oko nje upoznavši je sa svima, majci je sve to bilo sumnjivo.

Raskoljnikov je Razmihinu otkrio da je i on zalagao neke predmete kod stare lihvarke i Razmihin ga je uputio k prijatelju Porfiriju Petroviču, inspektoru. Porfirij se pokazao lukavac i šalama i pitanjima je provocirao Raskoljnikova. Samo su još njega i čekali, jer su na zamotuljcima kod starice našli napisano i njegovo ime, raspitivao se i o smrti Marmeladova. Zatim se inspektor interesirao o članku Raskoljnikova izašlom u "Periodičnoj reči" u kojem je Raskoljnikov izložio misao o običnim i neobičnim ljudima koji vuku svet pa im se može oprostiti čak i zločin ako to znači napredak čovečanstva. Porfirij je to povezao s psihičkim stanjem zločinca u trenutku zločina (Raskoljnikovu se činilo da mu je Porfirij namignuo). Na kraju ga je čak pitao je li vidio soboslikare one noći - Raskoljnikov se nije dao prevariti, a Razmihin se razbesnio na Porfirija.

Raskoljnikov stalno razmišlja i preispituje svoj čin. "Vrlo važno za babuskaru!"- mislio je uzrujano i plahovito. Možda sam tu i pogrešio, ali nije sad to važno. To je bila tek bolest... hteo sam što pre preskočiti granicu...nisam ubio čoveka nego načelo! Načelo sam zaista ubio, ali nisam prekoračio granicu, nisam, ostao sam na ovoj strani..Majka, sestra, koliko sam ih volio! Zašto ih sada mrzim, ne trpim ih u svojoj blizini.... Grliti je i misliti: kad bi ona znala... pa da joj kažem?! O kako sad mrzim tu babuskaru! Mislim da bih je i po drugi put ubio kad bi oživela! Sirota Lizaveta! Zašto se ona morala da tamo zateče? Čudno je ipak zašto na nju i ne mislim, baš kao da je nisam ni ubio! Lisaveta! Sonja! Sirotice moje krotkih očiju....Mile moje!"

- ovaj je komentar najbitnija odrednica romana, obrazloženje njegova postupka i pojava unutrašnjeg monologa inače kategorije modernog romana.

Zaspao je u bunilu, sanjao da udara babu sekirom, a celo je predsoblje puno ljudi. Kad se probudio kraj kreveta je sedio Svidrigajlov.


Četvrti deo

Svidrigajlov je muž pokojne Marfe Petrovne koji je pokušao napastvovati Dunju kad je radila za njega. Raskoljnikov ga je hteo oterati, ali mu je ovaj ponudio 10000 rubalja za Dunječku bez ikakvih protuusluga. Raskoljnikov je bio izvan sebe, a Svidrigajlov neobično hladan i miran. Otkrio je da je Marfa oporučno ostavila Dunji 3000 rubalja i nek se ne udaje za Lužina jer je nitkov! Na izlazu ga je video Razmihin.

U svratištu majke i Dunje sastaju se Lužin, Razmihin i Raskoljnikov. Lužin je u žučnoj raspravi napao Raskoljnikova i pozvao se na svoju velikodušnost prema "ozloglašenoj" devojci i siromašnoj majci koje je hteo spasiti od neimaštine. Dunja je pobesnela i zajedno s bratom oterala iznenađenog Lužina. Lužin je čak zatražio da mu vrate troškove puta.

Raskoljnikov se odmah zatim oprašta od majke i sestre i taj oproštaj izgleda konačan. Razmihin ga je pokušao da zaustavlja, ali Raskoljnikov ga je nemo gledao, pogled mu je prodirao u dušu. Odjednom se Razmihin lecne.. Nešto čudnovato kao da je prostrujalo između njih.... Nekakva misao proleti kao kakav nagoveštaj, nešto užasno ružno, što su obojica shvatila. Razmihin probledi kao krpa. "Razumeš li sad? - upita Raskoljnikov a lice mu se iskrivi od bola. Vrati se k njima i čuvaj ih uvek!" Iznenada se okrene i ode.

Od te večeri Razmihin im je postao sin i brat.

Raskoljnikov je pošao Sonji koja se oduševila kad ga je videla. On ju je ispitivao o njezinu životu, bio je ganut njenim izgledom, sudbinom i žrtvovanjem za dobrobit svoje porodice, pitao ju je veruje li u Boga i kako on može dopustiti takvu bedu, naterao ju je da mu čita Bibliju - uskrsnuće Lazarovo, čitavo vreme osećajući kako mu se vraća želja za životom, smisao kako se nešto budi u njemu. Rekao joj je da je danas prekidao sa sestrom i majkom. "Sad imam samo tebe. Hajdemo zajedno... Oboje smo prokleti, pa ćemo dalje zajedno!" Ako sutra opet dođe reći će joj ko je ubio Lizavetu - bila je zaprepaštena.

Raskoljnikov je pošao Porfiriju koji mu je natuknuo da ga želi ispitati. Porfirij ga je u šaljivom tonu doveo do ludila i Raskoljnikov je zavikao da to ne dopušta. "Uhapsite me ako želite, ali nemojte se poigravati sa mnom. Porfirij je znao da je Raskoljnikov odlazio babi, da je pitao za krv. Porfirij mu je obečao iznenađenje, ali u jednom trenutku uđe Nikolaj, soboslikar s priznanjem da je on ubojica, a Porfirij se zbunio. Raskoljnikov je došao sebi i uzvratio mu:"Nećete mi pokazati ono naše malo iznenađenje?!"

U stanu, u trenutku kad je hteo izići otvorila su se vrata i pojavio se čovek koji mu je na ulici šapnuo da je ubojica. "kao da je iznikao iz zemlje" Raskoljnikov se sledio. No ovaj mu se stane izvinjavati što ga je krivo optužio i prokazao Profiriju jer je vidio Raskoljnikova onu večer kad je zavitlavao stanare i pazikuću, a on je obrtnik - krznar, iz iste veže i nije hteo da Raskoljnikov prođe nekažnjeno. (On je bio to iznenađenje o kojem je Porfirij pričao, stajao je iza vrata i čuo razgovor, no kad se Nikolaj pojavio, pokajao se i došao u stan ispričati se.) "Oprostite mi zbog klevete i zloće." Raskoljnikov je izašao iz sobe bodriji nego ikad. "Sad ćemo se još ogledati." reče smešeći se pakosno.


Peti deo

Lužin se nije predao i u glavi je smišljao osvetu. Živeo je u sobi sa studentom Lebezjatnikovom (koji je imao moderna načela - život u komuni, žena može varati muškarca jer mu nije rob....) i poslao ga po Sonju kojoj je velikodušno dao 10 rubalja praveći se dušebrižnik, ali joj je skrivečki gurnuo u džep presavenih 100 rublji kaneći je optužiti pred svima da mu je Sonja ukrala novac da bi okaljao nju i Raskoljnikova pred Dunjinim i majčinim očima i vratio izgubljeno poverenje. Srećom je na daći (obredu u čast pokojnika) pred raskalašenom gomilom koja uopće nije došla da oplaka Marmeladova nego najesti se, Lebezjatnikov osupnut Lužinovim postupkom izrekao pravu istinu, ne znajući ni sam Lužinove porive. Sve to nije sprečilo Sonjinu maćehu Katarinu Ivanovu da se počupa s gazdaricom Nemicom koja se pravila dama i smešno govorila ruski. Raskoljnikov je odlučio Sonji priznati zločin. Dok joj je s mukom govorio, onako nemoćna podsetila ga je na Lisavetu. Užasnuto je uzdahnula:"Bože!" Odmah ga je potom uhvatila za ruke, obesila mu se oko vrata. "Onda nećeš me ostaviti Sonja? - reče on gledajući je gotovo u nekoj nadi. -Neću, neću, nikad i nigde!, uzviknu Sonja. -Svuda ću za tobom, kud ti tud i ja! O Bože! O jadne li mene! I zašto, zašto te pre nisam upoznala!"

Raskoljnikov se lomio u sebi zašto joj je rekao jer ona nije mogla shvatiti motiv zločina, a on se nije kajao - to nije mogla razumijeti. "Nisam ubio zbog toga da pomognem majci - koješta! Nisam ubio ni zbog toga da se domognem sredstava i vlasti pa da postanem dobrotvor čovečanstva. Jednostavno sam ubio, zbog sebe sam ubio, samo zbog sebe! Nešto sam drugo morao shvatiti, morao sam doznati jesam li gnjida kao svi ili sam čovek? Hoću da li mogu preskočiti zapreku ili neću. Jesam li puzav stvor ili imam PRAVO." Sonja mu nije povlađivala i upitao ju je šta da radi. Sevnula je očima i odgovorila neka pođe do raskrižja. "Stani i pokloni se, poljubi zemlju koju si oskrvnio, a onda se pokloni celom svetu, na sve četiri strane, i reci svima, na sav glas:"Ubio sam!" Pa će ti Bog opet vratiti život. Hoćeš li?"

Znao je da ona misli na robilu, da prihvati kaznu. Dala mu je drveni križić da ga obesi oko vrata. Raskoljnikov je u sebi odlučio.

Katarina Ivanova je imala histeričan napad, odvukla je dečicu na cestu, jer ju je gazdarica isterala iz stana, i pevala, terala ih da plešu i prosila novac, otišla je čak do nekog generala. Umrla je u hropcu na cesti okružena znatiželjnom gomilom. Raskoljnikovu je prišao Svidrigajlov obavestivši ga da je preuzeo brigu o mališanima i Sonji i da će tako utrošiti onih 10000 rubalja namenjenih Dunji. Na Raskoljnikovo zaprepaštenje izrekao mu je iste reči koje je Raskoljnikov izrekao Sonji. I Svidrigajlov mu je priznao da stanuje stan do Sonje i da je prisluškivao njihov razgovor. "Pa rekao sam vam da ćemo se nas dvojica još zbližiti!" Sad ga je imao u šaci.


Šesti deo

"Za Raskoljnikova su počeli čudni dani: kao da ga je odjednom obavila magla i zatočila u bezizlaznu, mučnu osamljenost. Kad se posle, već mnogo kasnije prisećao tih dana, poimao je da mu se svest gdekad mutila i da je tako bilo, uz stanovite prekide, sve do konačne katastrofe. Na mahove ga obuzimao bolestan i mučan nemir što je prelazio čak u paničan strah." Najviše ga je mučio Svidrigajlov.

S Razmihinom se oprostio i ponovio mu da ga Dunja voli i neka mu čuva majku i sestru, a Razmihin mu je uzvratio da mu je sada sve jasno, da zna da je Raskoljnikov nevin jer mu je Porfirije sve razjasnio. Raskoljnikov je u nedoumici - što Porfirij sprema? I zaista, inspektor mu je sam došao na vrata. Ispočetka je hinio da mu se došao ispričati zbog neugodnosti što mu je zadao, ali je onda na svoj stari lukavi način počeo rekonstruirati zločin i psihološki portret počinioca. Nikolaj pripada ruskoj sekti RASKOLNIKA koji su rado prihvaćali na sebe patnju. "Ne, dragi moj Rodione Romanoviču nije Nikolaj ništa kriv! Posredi je fantastično, mračno nedelo, suvremeno, slučaj našeg doba kad se smutilo ljudsko srce ... ubio je, a sam sebe smatra za poštena čoveka, ljude prezire, ponaša se kao kakav anđeo, ne dragoviću moj, nije Nikolaj ništa kriv!" Raskoljnikov je samo zadrhtao kao da ga je nešto preseklo. "Pa ko je onda ubio?" ne odoli da ne upita jedva dišući. "Kako ko je ubio? - ponovi baš kao da ne veruje svojim ušima - Pa vi ste ih ubili Rodione Romanoviču! Vi ste ih ubili... doda gotovo šaptom, duboko uverenim glasom."

Raskoljnikovu su se oduzele noge. Pokušao se pobuniti ali ga je ovaj pročitao. Predložio mu je da se sam prijavi pa će mu smanjiti kaznu i život je pred njim. "Smanjit će mi kaznu... nasmejao se." Porfirij mu je dao rok od par dana i obećao da ga do tada neće prijaviti.

Raskoljnikov je pohitao do Svidrigajlova. Našao ga je u nekom bednom svratištu, a ovaj je pak bio raspoložen i pričao mu o dogodovštinama iz života (zavođenje siromašnih maloletnih devojaka, o svojoj mani - neutaživoj gladi za ženama), pokazao se u svetlu razuzdanog i perverznog čoveka. Raskoljnikov mu je zapretio da će bude li dirao Dunju, ga ubiti. Svidrigajlov ga se jedva otarasio i pošao na ugovoreni sastanak s Dunjom. Prethodno joj je napisao pismo u kojem joj je natuknuo o bratovom zločinu. Ona je usplahireno došla na mesto sastanka, a on ju je, kujući u glavi plan, namamio u dobro izolirani stan zaključavši za njom vrata. Znao je da je sudbina njene porodice u njegovim rukama - ponudio joj je da će čuvati tajnu, a za uzvrat će joj biti "rob" do kraja života. Dunja je istrgla i izvadila pištolj, pucala je samo jednom, ali ga je samo okrznula. On joj se polako približio i rekao neka pokuša još jednom, no ona je bacila oružje, a on ju je zagrlio. Dunja ga je zamolila da ju pusti.

"Ne voliš me dakle? - tiho priupita.

Ne.

I ne bi mogla? Nikad?

Nikad. - šapne Dunja. Svidrigajlov slomljeno spusti ruke, pustivši ju da izađe."

Svidrigajlov se oprostio od Sonje, ostavivši njoj i Dunji puno novaca. Ušao je u neko svratište i pokušao zaspati. ali san mu nije dolazio. Naposletku je izašao i spustio se do Male Neve blizu vatrogasnog tornja. Stražar ga je mucajući hteo poterati, ali Svidrigajlov uzme pištolj i napne ga. "Ovde vam nema mesta.

E, pa brate moj, svejedno. Mesto je dobro i ako te budu što pitali, reci im da sam otputovao u Ameriku." I ubije se.

Raskoljnikov se oprostio od majke, ne rekavši joj ništa, zatim od sestre kojoj je bilo teško, ali oprostila mu je u svojoj ljubavi i zagrlila ga. Pobegao je od Dunje i učinio na ulici kako mu je Sonja rekla: kleknuo je nasred trga, poklonio se i poljubio prljavu zemlju, sav prožet nasladom i srećom. Ljudi su se smijali misleći da je pijan. Malo dalje od njega stajala je Sonja, i tada je shvatio da će ostati s njim do kraja.

Ušao je u policijsku stanicu i naletio na Ilju Petroviča, koji ga je ugodno primio, nije mogao priznati zločin i izašao je van. No, tada je ugledao Sonju na čijem licu je ugledao slabašan smešak. Vratio se i rekao: "Ja sam onda ubio sekirom onu staru činovničku udovicu i njezinu sestru Lizavetu." I Petrovič zine. Sjatiše se ljudi sa svih strana.

Epilog

Zbog olakotnih okolnosti (sam je priznao zločin za koji je drugi već okrivljen, nije kažnjavan, potpomagao je studenta bolesnog od tuberkuloze, pokopao siromašnog Marmeladova) dobio je samo osam godina Sibira. Porfirij je održao obećanje. Majka mu je oboljela i umrla verovatno znajući za strašnu istinu, Dunja se udala za Razmihina, a Sonja je pošla u Sibir s njim. Raskoljnikov je šutke radio i svi su ga kažnjenici mrzili. Teško se razbolio i Sonja je pismom javila Dunji da leži u zatvorskoj bolnici. No nije se razbolio od teškog rada i posne hrane - razbolio se od povređenog ponosa. Stidio se što je on, Raskoljnikov, propao tako glupo i slepo, što se mora poniziti i pokoriti pred besmislom. "Kad bi mu bar sudbina poslala kajanje... Ali, nije se kajao zbog svog zločina.... Eto što je jedino on držao za svoj zločin: samo to što nije uspio i što je sam priznao svoju krivnju."

Nije shvaćao kako su svi kažnjenici zavoleli Sonju (posredovala je u slanju pisama i posetama kažnjenika), svima se osmehivala. Za bolesti je opet u bunilu sanjao o propasti sveta i nekolicini odabranih koji su preživeli. Bolno se prisećao tog sna. Jednom je ugledao Sonju kod bolničkog ulaza "kao da ga je nešto ujelo za srce", brzo se odmakao od prozora. Sonja se razbolela i neko vreme nije dolazila. Raskoljnikov se uznemirio i stalno raspitivao za nju. Poslala mu je pismo pisano olovkom - srce mu je tako snažno tuklo dok je čitao, nešto se u njemu prelomilo.

Sedeo je pokraj reke, ona je sela do njega, stražar ih nije gledao. "Nije ni sam znao kako se to dogodilo, ali najednom kao da ga je nešto zgrabilo i bacilo do njenih nogu. Plakao je i grlio joj koljena. Ona se u prvi mah strašno prepala i probledela kao krpa. Skočila je s mesta i zagledala se u nju drščući. Ali, začas u isti tren, sve pojmi. U očima joj zasja beskrajna sreća. Pojmila je i više nije sumnjala da je on voli, da je napokon došao taj čas... Uskrisila ih je ljubav, srce jednog mrsilo je u sebi neiscrpne izvore života za srce drugog."

Nikad do tada nije u ruke uzeo jevanđelje što mu je Sonja dala (nikad ga nije davila verom), ali ga je sad otvorio. Sedam godina im se činilo kao sedam dana. Bili su sretni.

"Raskoljnikov nije znao da nije dobio život na dar, nego da će ga još i te kako skupo stajati, da će platiti za njegovim velikim pothvatom u budućnosti...

- ali to je već nova pripovest."



NAJLJEPSE MISLI:

,,Sva zivotna tajna moze stati u 2 stampana tabadzica!''
,,Siromastvo nije porok, porok je bijeda!''
,,Postanite sunce pa ce vas svi vidjeti!''
,,Tajna covjekovog zivota nije u tome da samo zivi, vec u tome zasto zivi!''
,,Krst patnje treba da uzmes na sebe i njome da se iskupis!''

,,Ako covjek, ustvari, covjecanstvo uopste,to jest sav rod ljudski, nije podlac, onda znaci da je sve ostalo predrasuda, samo izmisljen strah i nema nikakvih zapreka i tako mora da bude.''

,,...neki osudjenik na smrt, na sat do pogubljenja, misli ili govori: Kad bih morao zivjeti negdje na visokoj steni, na tako uzanom prostorugdje samo dva stopala mogu stati, i ostati tako hiljadu godina, vjecnost, ipak je bolje zivjeti nego sad umrijeti. Ma kako zivjeo, samo da zivi! Kakva istina! Gospode kakva istina! Podlac je covijek!...''


Pitanja
Prikaži sadržaj
1) Da li dobar cilj opravdava sredstvo kojim se ostvsruje?

Dok je pisao zlocin i kaznu, ovo pitanje je zaokupljalo i razmisljanja Dostojevskog koji nam navodi primjer Napoleona i ratnih vojskovodja uopste-da li veliki ratnici imaju pravo da ubijaju hiljade nevinih zbog nekakve ideje ili ,,opsteg dobra. Raskoljnikov je imao dobronamjeran cilj i humanu ideju, medjutim, ono sto je upropastilo i onemogucilo ostvarivane tog cilja bilo je upravo pogresno odabrano sredstvo jer ,,ne treba graditi svoju srecu na tudjoj nesreci''. Mozemo zakljuciti da sredstvo igra podjednako veliku ulogu u ostvarivanju ideje. Raskoljnikov je prije zlocina smatrao da cilj opravdava sredstvo, medjutim i on je spoznao da ,,bez morala nema covjeka''.


2) Kako biti srecan poslije ucinjenog iskoraka, kako ostvariti mir poslije zlocina?

To je pitane koje covjek mora rijesiti prije nego sto ce zakoraciti putem kojim idu ,,neobicni'', koji su spremni da ,,prekorace cak i preko lesa preko krvi''. To je cijena buntovnosti. Sonja je, nakon sto je ubila sebe i unistila svoj zivot, kajanje trazila u religiji i Bogu, ali prvenstveno u sebi. Ona je, kao i Raskoljnikov, imala snage da prekoraci, ali svoj spas trazi u molitvi i u povratku u ,,svijet obicnih''.


3.) Zasto ,,neobicni'' vodi racuna o misljenju mase, koju je nadrastao i potcjenjivao?

Odgovor moze biti: zato sto je oponiranje najblizih oduzelo njegovoj teoriji sustinsku motivaciju ka prestupu: hiljadu dobrih djela ljudima. Ostajao je samo razlog- pomoci jedino sebi. Iako je Raskoljnikov imao takvih egoisticnih trenutaka, kada, na primjer, govori Sonji: ,,Meni je zivot jednom dat. Necu da cekam sveopstu srecu! Ja hocu da zivim..'', morao je shvatiti da takvo stanoviste ne moze biti ideja. Jer tako moze rezonovati samo ubica, a on to nije zelio da bude i, u stvari, nije bio.


4.) Da li se Raskoljnikov predao sudu zato sto je ,,slabic''?

Napoleon je izdrzao jer se prekalio u ,,gvozdenu'' mrezu ,,neobicnog''. Dostojevski problem nije zasnovao na uzajamnoj povezanosti snage i slabossti ljudske prirode. Za njega je problem eticki. Umjetnik je postavio Raskoljnikova pored Napoleona da bi tom paralelom izrazio misao: sa etickog stanovista nije dopustivo ne samo zrtvovanje armija, vec i nasilna smrt jedne starice. Po moralnom zakonu i ubistvo iz idejnih pobuda je ubistvo. Zato su za Dostojevskog Napoleon i Raskoljnikov vrijednosti obrnuto proporcionalne: prestupnik koji se predao sudu covjecniji je od mocnog osvajaca svijeta, jer je velika savjest, bez koje nema covjecnosti. Da je pobjegao u Ameriku, ili ostao na slobodi u Rusiji, Raskoljnikov bi bio manje covjek.


5.) Da li covjek zivi samo da bi postojao?

U tamnici Raskoljnikov razmislja o zivotu, o tome kakvu perspektivu ima pred sobom, sta je to cemu treba da tezi. On je i ranije bio odlucan da zivot da za ideju, za nadu, cak i za fantaziju. Goli zivot- to je uvijek bilo malo; on je uvijek zelio nesto veliko... Kad bi mu sudbina poslala pokajanje... On bi se njemu obradovao! Muke i suze- pa to je zivot! Ali Raskoljnikov se nije pokajao zbog svoga zlocina. Ovo nam ne govori da bismo trebali prestati teziti pokajanju vec da pravi zivot spoznajemo podjednako kroz smijeh i srecu, kao i kroz bol i tugu.


6.) Cime ova knjiga prevazilazi granice vremena i prostora?

Ova knjiga prevazilazi granice vremena i prostora samim tim sto je ona jedno veliko umjetnicko ostvarenje koje je kao i svako drugo umjetnicko djelo stvoreno da prkosi i odoljeva vremenu, ali i prostoru. Dostojevski je istrazivajuci dubine licnosti takvim silnim psiholoskim poniranjem, koje ni do danas nije dostignuto, razgolitio covjeka kao bice, osvjetlio nemilosrdno i najtamnije i najskrivenije kutice njegove duse, a ujedno dao opstu sliku svoje epohe i drustva kakvu je rijetko koji umjetnik i stvaralac za sobom ostavio. Djelo Dostojevskog je neiscrpno u temackom i u idejnom planu jer koliko god dublje poniremo u njegovo djelo nailazimo na sve vise ideja i poruka.
« Poslednja izmena: Septembar 17, 2009, 12:44:27 NiKooLaa »
::Za webmastere :: Pravilnik foruma ::Baneri

>> Registrujte se kako bi videli sadrzaj celog foruma! Neki delovi foruma nisu vidljivi za goste!<<
[Kako da vidim linkove na forumu??]

Van mreže NiKooLaa

  • Dont fear the reaper!
  • Vlasnik
  • *
  • Poruke: 5,339
  • Ugled: +146/-13
    • dzontra.nikola
    • lastfm
    • opusteniforum
  • OS:
  • Windows XP Windows XP
  • Browser:
  • Firefox 3.5.3 Firefox 3.5.3
    • Pogledaj profil
    • KUD Abrasevic Valjevo
Re: IV Razred Srednje Skole (Kolekcija Lektira)
« Odgovor #3 poslato: Septembar 17, 2009, 12:50:13 »
Alber Kami - Stranac
Prepricano delo, osvrt, biografija, likovi.


BIOGRAFIJA / Bilješka o piscu:

        Alber Kami (Mondovi, Alžir, 07. 11. 1913 - Villeblevin, 04. 01. 1960), francuski romanopisac, dramatičar i esejist. Dobitnik nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Za  vrijeme Drugoga svjetska rata sudjeluje u pokretu Otpora. 1945. postaje glavni urednik lista “Le Combat”. Od 1947. posvećuje se isključivo književnosti. Poginuo u saobraćajnoj nesreći 4. januara 1960.godine.

          U njegovom stvaralaštvu mogu se uočiti tri etape,obeležene tematskim izborom i filozofskim opreokupacijama.Prvu etapu čini roman «Stranac»,esej «Mit o Sizifu» ,knjige ogleda «Lice i naličje» i «Svadbe» ,drame «Kaligula» i «Nesporazum».Ovu etapu karakteriše istraživanje apsurda.Drugoj etapi pripadaju roman «Kuga» , esej «Pobunjen čovek» i «Leto»,drame «Opsadno stanje» i «Pravednici».Sva navedena dobeležava filozofija pobune.U treću etapu,koja predstavlja sintezu poetičkih traganja i filozofskih ispitivanja,čine roman»Pad» ,pripovetke «Izgnanstvo i kraljevstvo» ,eseji «Razmišljanja o giljotini» i «Govori u Švedskoj».


Kratak sadržaj:

        Radnja romana događa se u Alžiru,a vrijeme je neodredjeno. Glavni junak je namjesnik Mersoa, mladić s banalnim životom bezbroja malih,beznačajnih ljudi. Roman, pisan u prvom licu, započinje jednostavnom konstatacijom: “Danas je majka umrla. ” Od te prve rečenice u romanu svi događaji djeluju tako na glavnog junaka - oni najglavniji, presudni, kao i svakodnevni. Upravo je ta beznačajna svakodnevnost i ispunila prvi dio ove ispovjedi. Mir i ravnodušnost kojim Mersoa putuje na pokop majke, mir koji u njemu učestvuje, produžuje se do posljednjeg retka knjige. U njegovu životu nema potresa. Imati prijatelja, djevojku, izlaziti s njima, ljubiti - to je okvir njegovog života, okvir koji ispunjava iz dana u dan na isti način. Jedan događaj odjednom unosi promjenu u taj život. Za uobičajnog izleta u okolicu grada Alžira s prijateljem i djevojkama, dolazi do sukoba sa koji je za Mersoa bio presudan. On i njegov prijateljem Raymond potukli su se s dvojicom Arapina. Najgore je prošao Raymond kojeg je Arapin ranio nožem. Kad su se strasti smirile i činilo se da je sve zaboravljeno dolazi do preokreta. Mersoa pištoljem ubija tog Arapina.

        Drugi dio romana odvija se u zatvoru bez ikakvih događaja, osim ispitivanja i suđenja, on sadrži osjećanja i misli Camijevog junaka, koji ne može dati nikakvo objašnjenje za svoj postupak; isto tako ne može pronaći nijedan razlog pokajanja, ni želi da se spasi. Smrt na koju je osuđen prima potpuno ravnodušno, uvjeren da je, napokon, sve svejedno, da nema vrijednosti zbog kojih bi bilo trebalo poduzeti. Užasavanje koje izaziva svojom otvorenom ravnodušnošću očito je užasavanje koje čovjek pokazuje pred otkrićem besmislenosti, apsurda svog postojanja. Mersoa ide miran u smrt uvjeren da ona nije ni u čemu gora od života , ni besmislenija, uvjeren da je ona apsolutni kraj.


KARAKTERIZACIJA GLAVNOG LIKA


Glavni lik Kamijevog romana je Merso–sitni bankovni činovnik koji ni od koga ništa ne traži, koji priznaje drugima pravo da rade što žele. Otuđio se od majke. Nakon majčine sahrane započinje vezu s Marijom. Ona hoće da se oni vjenčaju no njemu je svejedno. On je ravnodušan, nezainteresiran, za sve mu je svejedno. Prepustio se životu. Ništa ne poduzima da bi bolje živio. Ubija Arapa te mu sude za to ubistvo.Na suđenju je nezainteresovan,kao da se to njega ne tiče.

 
Otuđenje – alijenacija od majke:


“Djelomice je i zbog toga nisam u posljednju godinu dana gotovo uopće posjećivao. Pa i zato što bih tada izgubio cijelu nedjelju – a da ne govorim o naporu koji je bio potreban da odem na autobus, kupujem kartu i putujem dva sata. ”



Besmislenost:

 

“Ali svi ljudi znaju da ne vrijedi živjeti. Uglavnom sam znao da je gotovo svejedno hoću li umrijeti u tridesetoj ili sedamdesetoj godini života, jer će, naravno, u oba slučaja drugi ljudi i druge žene i dalje živjeti i to na tisuće godina. Zaista, ništa nije jasnije od toga . . . ”

 

Cinizam (nakon majčine smrti):


“. . . uostalom, nisam se imao zbog čega ispričati. Zapravo je trebalo da mi on izrazi sućut. Aku, vjerovatno će to učiniti prekosutra, kada budem u crnini. Zasad kao da mama nije ni umrla. A nakon pokopa bit će to nešto svršeno i sve će poprimiti službeniji izraz. ”



Raymond Sintes

Onizak, plećat, ima boksački nos. Uvijek je besprijekorno obučen. Živio je u stanu s jednom sobom i kuhinjom bez prozora. Imao je ljubavnicu koju je pretukao jer ga je varala. Mersaulte je pristao svjedočiti da ga je ona varala i izvrgla ruglu. Potukao se je s njezinim bratom.

 
Salaman

Mersoov prvi susjed. Imao je starog psa prepeličara koji je imao neku kožnu bolest pa mu je poispadala sva dlaka i tijelo mu je bilo osuto pjegama i krastama. On i pas živjeli su u istoj sobi. Salaman je imao crvenkaste kraste na licu i žute rijetke dlake. Svakog dana starac je psa izvodio u šetnju. Uvijek je grdio psa i tukao ga ali ga je stvarno volio. On mu je bio sve. Kada ga je izgubio bio je utučen i sve je pretražio da bi ga našao.

 
Marija

Mersoova prijateljica. Bivša daktilografkinja u njegovom uredu. Srela je Mersoa na kupanju i od tada su oni u vezi. Želi se udati za njega ali njemu je svejedno. Posjećuje ga u zatvoru i rasplače se na suđenju.

 
Perez


Nosio je sešir okrugla tulca i širkoga oboda, odijelo kojem su hlače padale u naborima na cipele i kravatu od crne tkanine, koja bijaše premalena za njegovu košulju s velikim bijelim ovratnikom. Iz njegove sijede i prilično nježne kose virile su čudne, klempave i nepravilne uši kojih je boja crvena kao krv iznenadila svakoga na tom bljedunjavom licu.

 

Ostali likovi:
Celeste, Emanuel, nadstojnik doma, direktor doma, vratar doma, Mason i njegova žena.



Mišljenje o djelu:

“Stranac” sadrži priču o čovjeku koji se našao u situaciji zločinca i osuđenika na smrt, a da ništa od toga ne shvaća. Odnosno, on je izgubljen, živi u svom svijetu, a za druge ne brine što me se posebno dojmilo, kao i odgovori na pitanja: Što je život? Što je svijet? – “Život i svijet su apsurdni: apsurd proizlazi iz sukoba između iracionalnosti i nostalgije za smislom i skladom”. Međutim, mi ipak živimo, mislimo da postoji neki interes da živimo. Jedno privilegirano iskustvo ipak otkriva vrijednost: to je pobuna, a upravo tu vrijednost Merso nije želio iskoristiti što je veoma čudno. Ljudi žive u apsurdu, u kugi, dok se Merso u potpunosti slagao s tim negativnim smislom života.

Odnosno, djelo mi se svidjelo, jer pisac svojim bojama oslikava opštu zajedničku situaciju svih ljudi; osvijetljenje koje on baca na događaje obasjava svakog od nas pojedinačno.

Kao i sreća život je varljiv. Jer tako je malo potrebno da budemo sretni, a tako često nam to malo nedostaje.

Zato smatram da je Cami ovim romanom pružio okrutnu, ali istinitu sliku o čovjekovom položaju u svijetu.




Stranac - Alber Kami
Francuski filozof, pisac, učesnik pokreta otpora.U svojim delima razvija ideju o apsurdu. Sledbenik je Žan Pol Satra i njegovog egzistencijalizma.Filozofska književna dela "Stranac" 1942. godine, "Kuga" 1947 godine, nobelovu nagrada dobija 1957. godine.

Glavni predstavnik egzistencijalizma Žan Pol Satre, ovako je okarakterisao situaciju apsurda (suprotnosti) u "Strancu": "Stranac je jedan od onih ljudi koji su potpuno mirni, ništa kriv, ali čini skandal u društvu jer ne prihvata pravila igre društva.On živi među ljudima kao stranac ali je za njih i on stranac.Zato ga neki vole, zbog toga što je čudan, a drugi ga mrze zbog toga, kao porotnici na sudu.Uzaludno je njemu suditi prema našim uobičajenim normama jer je on za nas takođe stranac..."

Roman "Stranac" je roman o ljudskoj egzistenciji, o njemu se govori o čovekovoj usamljenosti, otuđenosti, besmislu, i apsurdu žota. Roman se zato i zove stranac što je Merso stranac društvu, a društvo njemu.U romanu se javljaju misli koje kazuju koliko je apsurdan položaj čoveka u svetu jer ma šta radio rezultat je isti: kao ona misao gde kaže da ako čovek ide lagano po suncu dobiće sunčanicu-umreće, ako ide suviše brzo oznoji se i umire.Znači izlaza iz pojedinih zemaljskih situacija nema.Merso oseća da u svetu gde ži ne može da utiče na svet i da ga menja.On samo može da napravi izbor od onoga šta mu se u životu nudi, odnosno izbor po svome ponašanju ne menjajući ni sebe ni svet.Postavlja se pitanje nehotičnog ubistva Arapina, da li čovek ima pravo da drugom čoveku oduzme život, i da li sud ima pravo i društvo da Mersou oduzmu žvot.U ime koje pravde se nekome život oduzima?Kakva je to pravda ako isto tako postupaš zločinački, kao i sam zločinac?Mersou se sudi ustvari za bezosećajnost i indiferentnost u njegovom ponašanju na sudu.Postavlja se pitanje da li je on zaista bezosećajan čovek ili je čovek koji oseća ali ne ispoljava osećanja?Da nije počinio ubistvo za koje mu se sudi, društvo ga ne bi žigosalo, niti bi mu sudilo za njegove moralne osobine, kao što mu inače sude za bezosećajnost.U romanu Kami neguje novinarski stil, sabijenu misao i rečenicu a roman kao takav nudi više različitih poruka:Merso poseduje unutrašnje bogatstvo i do toga samoga dolazi na kraju romana u razgovoru sa sveštenikom (prvi put sam sebe ispoljio, pokazao emocije).U tom razgovoru pada u afekat jer mu smeta popova briga za njegovu dušu i on doživl;java pravi moralni preobražaj, pravu katarzu, kad ubacuje popa i celokupno licemerje građanskog sveta i religije kojima taj Bog pripada.On pokazuje da veoma misli i da je vezan za zemlju i zemaljski život primedbom da ne vodi brigu o Bogu i duši.Odbacujući laž građanskog sveta i religije u tom afektnom ponašanju, dolazi do osećaja slobode baš zato što se oslobodio pripadnosti društva koje je odbacio kao što je ono odbacilo njega.Merso voli svoju majku jer je prva rečenica:"Danas je mama umrla" , ali ujedno beži od nje.Postavlja se pitanje ako je on od detinjstva sve neosetljiviji i hladniji, nije li to i krivica njegove majke, koja je ćutala, nije sa njim govorila, pratila ga pogledom te nije umela da mu da neophodnu toplinu.Nesumnjivo da njegova majka koja je rano izgubila Mersovog oca, svojim nespretnim stavom prema sinu doprinosi razdvajanju njegove ličnosti te se on priklonio liniji manjeg otpora, pobegavši u neku ravnodušnost i skučenost.Ako je Merso kriv, onda nije kriv za ono zašto mu sudi društvo nego je kriv pred samim sobom, za svoje povlačenje pred životom.Dugi zatvorski dani odvajaju Mersoa od životne svakodnevnice i okreću ga ka unutrašnjem životu, a da bi on u svojevrsnoj pobuni (sukobu sa popom) otkrio ono što je u njemu godinama bilo zakopano.Nesumnjivo je da je taj sukob najbolniji događaj u njegovom životu, dramatičniji od ubistva Arapina, jer ovde Merso dostiže najviši i najveći mogući stepen svog emocijalnog ispoljavanja.Do toga dolazi jer je razdražen i izazvan upornošću da će se moliti Bogu za njega što izaziva eksploziju besa Mersoa koji je okrenut životu a ne nebu.Svoj gnev je izlio na popa, a to se odnosi na društvo, svet dvoličnog morala koji ga je prvo sudio, pa žalio i molio za njega.U tim trenucima u ćeliji misli na majku i tada shvata zašto je ona na kraju života našla verenika i upustila se u igru počinjanja života.On se u zatvoru nalazi i u istoj situaciji kao majka u domu.Oko nje se gase životi, osetila blizinu smrti i oslobađanje i spremnost da sve ponovo iznova preživi.Sukob sa popom je i njegov prvi znak identifikacije sa majkom:I ona se u tome domu koji liči na zatvor borila protiv smrti i usamljenosti.Sada je Merso mogao da razume zašto se majka igrala vereništva i da je ona to doživela u odnosu na društvo kao i ona sada kao oslobađanje od društva i pobunu protiv njega. Zato je Merso smtrao da niko nema prava da plače za njom jer je u domu doživela oslobođenje kao i on u zatvoru. U 3 dramatična trenutka kada se Merso nalazi u presudnoj situaciji u sećanju mu se pojavljuje slika majke, sećanja ne nju poklapa se svaki put sa bezizlaznošću situacije u kojoj se nalazi.Prvi trenutak je sahrana, drugi je pre zločina na plaži, a treći je nakon petomesečnog boravka u zatvoru kada mu se u sećanju javlja lik majke.Nerazmršen odnos Mersoa i majke ogleda se i u situaciji kada je čuo komšiju Salamana da plače za psom, a on nije za majkom.On je mislio na majku po asocijaciji sličnosti situacija odnosno gubitka nekog dragog.Na jednom mestu Merso kaže: "Svakako majku sam mnogo voleo, ali to ništa ne znači.Sva zdrava ljudska bića priželjkuju manje-više smrt onih koje vole".Tu se oseća njegov apsurdan odnos prema majci.Ako se posmatraju odnosi koje Merso uspostavlja sa okolinom, vidi se da ih karakterišu ravnodušnost, skučenost, on ne preduzima inicijativu već odgovara na tuđu inicijativu.Jedna zona ličnosti, oblast Mersovih osećanja stalno je potisnuta.Mersov društveni razvoj je nekada bio prekinut, napustio je studije bez razloga i on je čovek koji je izgubio osnovni životni impuls sa isticanjem, prirodnom željom za uvažavanje.Nesvesno pruža otpor vidrom izraženih emocija, miran, ćutljiv je u dobrim odnosima sa drugim ličnostima.On je u društvu miran, ali neizbegava ljude koji ga cene. Merso samo nije inicijator i neće sam prvi preduzeti, ali prihvata kada drugi preduzmu.



Stranac ~ Alber Kami

Radnja se odvija pedesetih godina u Alžiru dok je još bio francuska kolonija. Glavni lik je mladić Mersault, službenik u jednom trgovačkom poduzeću koji živi vrlo jednostavnim životom. Jednog jutra dobije obavijest da mu je umrla majka, koja je do smrti živjela u staračkom domu. Mersault je dobio dva slobodna dana da obavi sahranu te boravi kraj odra i hoda u svadbenoj povorci.

Nakon povratka s pogreba, drugog dana, ode na kupanje s Marijom, lijepom djevojkom koja je s njim radila u poduzeću, potom odu u kino i na kraju završe u krevetu. Sutradan se sprijateljio s jednim svojim susjedom, Raymondom, vulgarnim tipom koji se svađa sa svojom djevojkom i koji nastoji uvući u tu svađu i Mersaulta, i to tako da ga zamoli da umjesto njega napiše djevojci pismo da dođe, kako bi je i sam poslije mogao izvrijeđati.

Završilo je tako da su sutradan svi u kući čuli kako Raymond mlati tu djevojku, a na viku i zapomaganje došla je čak i policija koja je Raymonda privela, ali i odmah, uz opomenu, oslobodila, jer je on zamolio Mersaulta da potvrdi kako ga je djevojka vrijeđala i isprovocirala.

Poslije toga Raymond je pozvao Mersaulta i Mariju da provedu s njima vikend u kući uz more, kod jedne njegove prijateljice. Međutim, cijelim su ih putem pratila tri Arapina, od kojih je jedan bio brat Raymondove pretučene djevojke te im je očito bila namjera osvetiti se za uvredu nanesenu sestri.

Do sukoba je dosita i došlo na plaži za vrijeme kupanja. Najprije je jedan Arapin nožem lakše ranio Raymonda koji je otišao u kuću da previje rane, potom je Raymond u bijesu zgrabio revolver i vratio se na plažu u želji za osvetom. Arape su pronašli kraj jednog izvora u hladu velike stijene. Raymond najprije priprijeti pištoljem, a onda ga Mersault nagovori da odloži oružje i ravnopravno se potuče s bratom svoje djevojke. Raymond daje revolver Mersaultu da ga čuva i pazi kako se ostali ne bi upleli.

Arapi su se nato povukli iza stijene, a Raymond i Mersault se vrate kući. Mersault, međutim, pod utjecajem žege i nekih unutarnjih nagona ne ode u kuću već se odluči vratiti do onog izvora te tamo zatekne Arapina kako leži na pijesku. Arapin izvadi nož čiji bljesak potakne Mersaulta da ispali u njega metak. Potom je u mrtvo tijelo ispalio još četiri metka.

Drugi dio romana odvija se u sudnici i zatvoru. Mersault se nalazi pred istražiteljem i protiv njega se priprema optužnica. Istražitelj i tužitelj grade optužnicu vještim manevriranjem zakonima, jezičnim smicalicama i psihološkim nadmudrivanjem svjedoka, porote, novinara i javnosti. Glavni argument im je taj da je Mersault hladni, proračunati i bezosjećajni ubojica jer nije plakao na sprovodu svoje majke, već je pušio i pio kavu uz njen odar te se već drugog dana otišao zabavljati.

Mersaul na sva pitanja odgovara iskreno i, kao što je ubio iz nekog nejasnog impulsa, tako i sad, bez ikakve proračunatosti, pušta da lukavi tužitelj manipulira njegovim riječima i time njegov proces usmjeri prema smrtnoj kazni. Primjerice, kad ga sudac pita zašto je u mrtvo tijelo ispalio još četiri metka, Mersault kaže da je to bilo zbog prevelike vrućine. Osuđen je da mu javno bude na giljotini odsiječena glava.

U zatvoru, dok čeka ili pomilovanje ili izvršenje kazne, Mersault se ubrzo miri s činjenicama i postaje mu svejedno hoće li uopće biti pomilovan ili kažnjen. Shvaća da postoji samo ovaj život, samo sada i ovdje, i da ne postoje drugi svjetovi pravde, ljubavi ili vječnog blaženstva.

Svećeniku koji ga dolazi navesti na pokajanje kaže da su vjera i Bog obične tlapnje iz mašte te ga istjera iz svoje ćelije. Ovako blizu smrti osjećao je osjetilni život puno snažnije i punije, a svoju ravnodušnost prema svijetu i životu, kao i stanje bez ikakve nade i posebne želje, kao svoje konačno duhovno oslobođenje.

Izvor: Wikipedia
« Poslednja izmena: Septembar 19, 2009, 16:50:06 MarkoKg »
::Za webmastere :: Pravilnik foruma ::Baneri

>> Registrujte se kako bi videli sadrzaj celog foruma! Neki delovi foruma nisu vidljivi za goste!<<
[Kako da vidim linkove na forumu??]

Van mreže NiKooLaa

  • Dont fear the reaper!
  • Vlasnik
  • *
  • Poruke: 5,339
  • Ugled: +146/-13
    • dzontra.nikola
    • lastfm
    • opusteniforum
  • OS:
  • Windows XP Windows XP
  • Browser:
  • Firefox 3.5.3 Firefox 3.5.3
    • Pogledaj profil
    • KUD Abrasevic Valjevo
Re: IV Razred Srednje Skole (Kolekcija Lektira)
« Odgovor #4 poslato: Septembar 17, 2009, 13:04:33 »
Herman Hese - Stepski Vuk

Herman Hese
(1877-1962)

Njemačko-švicarski pisac, Herman Hesse, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1946. godine, rodjen je 2. jula 1877 godine. Odlučivši u dobi od 13 godina da bude "pjesnik ili ništa", Hesse je u početku pisao romantične pjesme i priče. U svojim ranim novelama Peter Camenzid (1904) i Ispod točka (1906) izašao je iz kolotečine i osvojio uspjeh.

Prva faza njegovog pisanja, koja je započela neoromantičnim pristupom socijalnog izgnanstva, završila je sa realističnim Rosshalde (1914). Na početku I svjetskog rata, pod uticajem pacifističkih uvjerenja i domaće krize, uplovio je u vode psihoanalize. Jungova psihologija dala je njegovom radu novu dimenziju, što se može vidjeti u Demianu (1919), Sidarti (1922) i Stepskom vuku (1927). Ujedno se u tim djelima vidi i uticaj Ničea, Dostojevskog, Spenglera i budističkog misticizma. Ove novele se baziraju na misli da je zapadna civilizacija "prokleta"  i da čovijek mora da se izrazi da bi pronašao svoju sopstvenu prirodu.

Hesse nije napisao nijednu novelu poslije 1943. godine, ali je nastavio da izdaje eseje, pisma, poeme, kritike i priče. Od 1912. godine živi u Švicarskoj, gdje dobija i državljanstvo 1923 godine. Heseovi romani postaju izuzetno popularni tokom 50-tih na engleskom govornom području.

Zivot u roditeljskoj kuci u Kalvu bio je prozet pijetistickom poboznoscu.Tu se od svakog pojedinca trazilo da kroz ljubav prema bliznjem usavrsava hriscanske vrline.S druge strane,u toj kuci su mnogi svjetovi ukrstali svoje zrake.Kako je Hesse opisao zivot u njoj "tu se studiralo i bavilo indijskom filozofijom,tu se znalo za Budu i Lao Cea,dolazili su gosti iz mnogih zemalja,donoseci sobom dah tudjine i zvuke stranih jezika".U njihovom sarenilu i suprotnostima djecak je uzalud pokusavao da uspostavi nekakvu harmoniju i putokaz koji bi ga uputio "kako se zivi".

Hermannu  Hesseu  je bilo 14 godina kada je u njemu sazrela odluka da ce "biti ili pjesnik ili nista".Prema odluci roditelja trebalo je da bude svestenik,ali vec pocetkom marta 1892.godine,nepunih sest mjeseci posto ga je otac doveo,Hermann Hesse bjezi iz sjemenista u Maulbronu.

 

Godina 1892. bila je za mladog Hessea teska i puna potresa.Zabrinuti roditelji odveli su sina u Bad Bol kod cuvenog "iscjelitelja duse i istjerivaca demona".Poslije dva neuspjela pokusaja samoubistva,roditelji smjestaju djecaka u dusevnu bolnicu u Stetenu.Pisma koja je Hermann Hesse te godine pisao,potresni su dokumenti ocaja,protesta i nemoci.Petnaestogodisnjak se bori da bude otpusten iz "lijecilista za slaboumne i za epilepticare" u Stetenu.Po izlasku iz lijecilista u Stetenu,Hesse se upisao u gimnaziju u Kanstatu,ali i tu ne moze da izdrzi duze od godinu dana.Zatim radi kao segrt-mehanicar,da bi 1895. godine napustio ovaj posao i zaposlio se u knjizari u Tibingenu.

1904.godine Hermann Hesse se ozenio Marijom Bernuli.U to vrijeme je vec mnogocitani i mnogohvaljeni pisac,saradnik brojnih listova i casopisa.1905. rodio mu se prvi sin-Bruno,a 1909. drugi-Hajner.

Oceva smrt 1915. godine i sve izrazenija bolest njegove zene i najmladjeg sina Martina dovode Hessea do ivice nervnog sloma.Tada prvi put odlazi na Jungovu kliniku i psihoanaliticku terapiju.Tu se Hesseu otvaraju neki novi nesluceni svijetovi.Njihov odraz ce od tada da se provlaci kroz sva njegova djela.

Otudjen od svojih citalaca ,pod pseudonimom Emil Sinkler objavljuje roman "Demijan"(1919.).Knjiga nailazi na veliki odjek kod razocaranih ratnika po povratku iz izgubljenog rata.U svakom slucaju Hesse je opet popularan pisac. Ubrzo je otkriveno da je on autor "Demijana",i Hesse vraca Fontaneovu literarnu nagradu,koja je bila dodjeljena Emilu Sinkleru.Pa ipak,1919.godina je za Hessea ispunjena mnogim nevoljama i licnim krizama.Njegov brak se raspao,a Hesse ponpvo odlazi na psihoanaliticke seanse kod Junga.Iste godine seli se iz Berna u Montanjolu.Njegovu samocu u Montanjoli zapljuskuje nepresusiva bujica prekora kojom ga obasipaju zbog antimilitaristickog stava.1922. objavljuje djelo "Sidarta".1924. zeni se Rutom Vagner i razvodi vec 1927.

1926. pruska akademija umjetnosti izabrala ga je za clana Odjeljenja za knjizevnost.1927. objavljuje roman "Stepski vuk".1931. zeni se po treci put Ninom Dolbin.Od 1933. do 1943 radi na djelu "Igra staklenih perli".Za to djelo dobija Nobelovu nagradu 1946.godine.

Umro je 8. avgusta 1962. godine u Montanjoli u 85. godini zivota.Ostavio je za sobom zivotno djelo od bezmalo 40 knjiga:romana,pripovijedaka,zbirki pjesama,eseja,studija i rasprava,koje su u ukupnom tirazu od trideset miliona primjeraka rasirene po cijelom svijetu.

O Delu:

Individua, stepski vuk, jedan osrednji, vrlo depresivnan, osjetljiv čovjek po imenu Hari Haler koji je stavljen u haos prolaznog vremena, jedanput se muči da ubije onaj dio u sebi o kome je naučio da govori kao životinji, drugi put on joj popušta.

Čovjek i vuk - tek to intelektualno razlikovanje čini raskid stvarnim-u stalnom ratu vrebaju jedan drugog, mrze se i preziru se, pokušavaju da se sakriju pred sobom, teže da jedan drugog savladaju - neprekidno pritisnut čovjek hoće da kaže:duh još jasnije: duh Evrope kuka od stida u porazu, a pobjednički vuk, pod pogledom stida koji kontroliše, još dublje se survava u svoj ponor. U pravom smislu riječi slomljen, raspolovljen pri penjanju uza stepenice u svoju sobu, svoju "prividnu domovinu", ostaje da sjedi na stepeništu, utonuo u posmatranje jedne azaleje, jedne araukarije, cvijeca koje, kao pojava više vrste iz tudjeg stana, na njega djeluje kao poziv: da se smiri, da se pribere, da se sredi, kratko da bude jednostavan kao ono.

Hesse prikazuje jedno duhovno-duševno prelamanje čovjeka, čovjeka vučjaka, gospodara našeg dvadesetog vijeka. On se može okarakterisati kao onaj što nece rat ali ga vodi, koji voli budućnost ali se kljuka slikama razvalina.

Stepski vuk je napisan 1927.godine. U toj "biografiji duše" svaka ličnost je odraz jednog od sukoba autora sa sobom samim. Ime glavnog junaka - Hari Haler(H.H.) jasno je obilježje dovoljno za identifikaciju. Sam Hesse je rekao:

"Ove zabilješke, bez obzira do koje mjere počivaju na stvarnim doživljajima, predstavljaju saznanje da se velike bolesti našeg vremena ne mogu savladati na taj način što cemo ih zaobići i uljepšati, to je pokušaj da sama bolest bude predmet izlaganja".


Herman Hesse - Misli

 

Zivot svakog covjeka je put ka samome sebi, pokusaj puta, nagovjestaj staze. Nijedan covjek nikad nije bio potpuno i do kraja on sam; ali svaki ipak tezi da to postane, jedan mutno, drugi svjetlije, svaki onako kako umije.

***

Sta je stvarno ziv covjek - o tome se danas zna manje no ikada, pa se tako i na gomile streljaju ljudi, od kojih je svaki dragocjen, neponovljiv pokusaj prirode.
 

***

Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time...

***




Osvrt:

Hari Haler (Stepski Vuk)
- Čovek pedesetih godina, došao sa dva kofera i velikim sandukom knjiga u stan gde provodi vreme.
- Živeo je veoma mirno i povučeno
- Nije bio društven (ali je izgledao kao zanimljiv, veoma živahan i društven čovek).
- Izražen pesimizam, samoprezir (strana 13)
- Posvetio se razmišljanju i knjigama, ne baveći se nikakvim praktičnim poslom.
- Dugo je ostajao u krevetu, ustajao tek popodne.
- Pio je i pušio.
- Soba mu je uvek bila puna razbacanih knjiga, opušaka od cigareta, imao je slike po zidovima.
- Osećao da ga život odbija i odbacuje.
- Prvi susret sa Stepskim Vukom (strana 15, 16)
- Jednog dana je bez pozdrava otišao (strana 20)
- Ostavio je samo svoje zabeleške.

Paradoks čistoće i prisnosti sa zapuštenim, usamljenim kutkom sobe.
- traži smisao života koji je postao za njega besmislen (strana 28)
- Samo za ludake
- Rasprava o Stepskom Vuku

- Samoubistvo (strana 47)
- Hteo da vidi dokle dopiru granice podnošljivog
- Špstao ravnodušniji prema tegobama koje je imao.
- Erika i njihov odnos (strana 49)
- Sahrana i povorka (strana 50)


« Poslednja izmena: Februar 07, 2010, 14:13:13 NiKooLaa »
::Za webmastere :: Pravilnik foruma ::Baneri

>> Registrujte se kako bi videli sadrzaj celog foruma! Neki delovi foruma nisu vidljivi za goste!<<
[Kako da vidim linkove na forumu??]

Van mreže NiKooLaa

  • Dont fear the reaper!
  • Vlasnik
  • *
  • Poruke: 5,339
  • Ugled: +146/-13
    • dzontra.nikola
    • lastfm
    • opusteniforum
  • OS:
  • Windows XP Windows XP
  • Browser:
  • Firefox 3.5.3 Firefox 3.5.3
    • Pogledaj profil
    • KUD Abrasevic Valjevo
Re: IV Razred Srednje Skole (Kolekcija Lektira)
« Odgovor #5 poslato: Septembar 17, 2009, 19:24:59 »
Samjuel Beket - Čekajući Godoa

O piscu:

Rođen je u Forskoku kod Dablina,Irska,13.04.1906.pjesnik,prozaista i dramatičar,po profesiji profesor moderne književnosti,za 25 godina plodnog rada nije na sebe skrenuo pažnju književne kritike,a za to vrijeme je objavio desetak zanimljivih djela:Voroskop (poema,1930),Više uboda nego udaraca (pripovjetka,1934),Kosti odjeka i drugi talozi (pjesme,1935),Marfi (roman,1938).U vrijeme II svj. rata pridružio se pokretu otpora u Francuskoj,gdje je,inače,rado i dugo boravio.Međutim,nacisti su uspjeli da provale grupu u kojoj je djelovao Beket,ali je njemu pošlo za rukom da izmakne policiji i pobjegne u neokupirani dio Francuske.Jedno vrijeme je radio kao nadničar na farmama u okolini Avinjona.Po završetku rata se vratio u Irsku (1945) i prihvata posao prevodioca i magacinera u jednoj bolnici.Tada je napisao svoj prvi roman na francuskom koji je govorio i poznavao kao maternji (Mersije i Kamije).Po povratku u Pariz (1946) objavljuje na francuskom zbirku pjesama Pjesme.Sljedeće godine piše svoju prvu originalnu dramu Eleuterija.Nešto više pažnje skrenuo je sa svoja dva romana,oba 1951.god.:Moloi i Malon  umire.

 Dramu Čekajući Godoa je napisao 1952. Objavljena je u Parizu.Premijera je izvedena već početkom 1953. u teatru Babijon,pa se ova godina uzima uzima kao početak tzv.Beketovog pozorišta.Svijet se odjednom počeo zanimati za književnost I filozofiju malo poznatog Irca,peofesora francuske i italijanske književnosti,čovjeka koji uspješno piše na dva jezika. Poslije drame Čekajući Godoa,Beket je napisao za radio i televizijsko izvođenje još nekoliko djela,kao i nekoliko knjiga proze i poezije:Tri pesme (1957),Sve što pada (1957),Kraj partije (drama,1957),Čin bez rječi (drama,1957),Krepva posljednja traka (drama,1958),Čin bez rječi II (drama,1959),Srećni dani (drama,1961),Doći i ići (drama,1965),Ej Džo! (televizijska drama,196 Beket je osvojio svijet,iako ga taj svijet katkad nije razumio I često odbacivao ne prihvatajući njegovu filozofiju apsurda.Ali bez obtira na to,nije bilo radija,televizije ili pozorišta koje  nije imalo na programu Beketa. Godine 1969.Beketu je dodjeljena Nobelova nagrada za književnost.

Umro je 1989.godine.


Vrsta dela:

Drama apsurda-u potpunosti je napustila zakonitosti klasične drame stare preko dva milenijuma.Naziv je i   proistekao iz njene sadržine:apsurdni su joj likovi,apsurdne su situacije,iskazi su apsurdni.Apsurd je proizvod načina kazivanja ili prikazivanja u kome se ne otkriva nikakav smisao,odnosno nameće se besmisao-ono što je kazano ili prikazano je čista besmislica,odnosno ruganje smislu.iz apsurdnih slika se ne može dokučiti ništa jer su one same po sebi apsolutni besmisao.Apsurdno kazivanje,slike i likovi predočavaju nelogičnost,nerazboritost,nerazumnost i ludilo svijeta i života.

Anti-drama-ona je potpuna suprotnost klasičnoj drami jerr redukuje ili potpuno ignoriše sve one strukturne elemente koji čine dramu.Jedini dramski elementi su likovi i scena na kojoj djeluju;nema radnje,te osnovne supstance drame-ni početka,ni trajanja ni razrješenja;nema sukoba koji doprinose razvijanju radnje i ispoljavanje junaka;nema jasnog vremena,onog društvenog;nema karaktera-likovi nisu individualizovani ni tipizirani;oni su antiheroji-ne zna se ko su,ni odakle su,ni šta žele.


Sadržaj:
 Ovo je gotovo realistična priča o dvije propalice,skitnice,koje se odavno poznaju,od kojih je jedan kulturniji i intelektialniji,superiorniji (Vladimir),dok je drugi spontaniji,letargičniji i dobrovoljno podređen.Oni se nalaze na mjestu na kojem su zato što čekaju izvjesnog Godoa.U toku tog praznog dana,koga skitnice ispunjavaju kako najbolje umiju,nailazi Poco,gospodar,sa svojim slugom Likijem i kraće se zadržava u razgovoru sa njima.Ubrzo pošto Poco i Liki odu,pojaviće se jedan Dječaki javiti da Godo tog dana ne može da dođe,tako da će  Vladimir i Estragon morati i u drugom činu komada da nastave sa čekanjem,opet bez uspjeha,jer će se ponovo pojaviti Dječak sa istom,nezadovoljavajućom vješću


Karakteristika ove drame je odsustvo radnje koja bi imala svoj početak,trajanje i razrješenje.Radnja se može opisatifabulom u kojoj su svi segmenti (ili faze) radnje u uzročno –posljedičnoj vezi.Ovdje se takva fabula ne može iskazati:ako bismo željeli da kažemo šta se dešava u drami,naš opis bi izgledao ovako:»Vladimir i Estragon čekaju Godoa.On ne dolazi.Nedešavanje i namjenjanje su osnovna karakteristika ove dtame.svako dešavanje vodi nekom rezultatu ili cilju,nekoj promjeni.Ovdje toga nema:



Ovaj citat sadrži sve elemente sadržine drame:nedešavanje,namjenjanje,ćutanje,

nemicanje.Rudimenti radnje sadržani su u kretanjima po sceni,pokretima,pantomimom.

Ali to je samo vizuelna strana koja je u funkciji stvaranja iluzije dešavanja i promjena,u suštini niti se šta događa niti se šta mjenja.Ti vituelni utisci,stvoreni klovnovskim pokretima,djeluju smješno:smješno je prvi utisak i prvo reagovanje publike ili čitaoca,a eventualno neko skriveno značenje,koje traži udubljivanje i tumačenje,dolazi naknadno.Tako,npr.,stalno Vladimirovo zavirivanje u šešpir i istresanje iz njega onoga čega tamo nema,i Estragonovo zavitivanje u cipelu;potom ona beskrajna igra cilindra,čiji opis ispunjava čitavu stranicu-u prvom sloju djeluju kao što su djelovali gegovi u farsama,i to je ono što unosi u publiku smjeh.A šta može iza toga da se domisli,to je pitanje više za istraživača,nego za gledaoca.Kretanje se svodi na koračanje po pozornici,sjedanje i ustajanje,padanje i dizanje,pokrete ruku i tijela.Nijedno kretanje,osim dolaska na pozornicu i odlaska sa nje,na čini radnju u smislu događajnog tokau prostoru i vremenu,koja bi nešto mjenjala u svakodnavnici ili životu pojedinca,odnosno u odnosima među akterima drame.

              U scenskom prostoru ne samo da se ništa ne dešava,nego se ništa ne mjenja:



U nastavku ovog opisa nalazi se iskaz «ista radnja»-radnja ovdje nema značenje dramske radnje jer ne postoji;»ista radnja» je Vladimirovo uzimanje,razgledanje,mirisanje i vraćanje na isto mjesto Estragonovih cipelaNemjenjanje se izražava i tako što junaci obično «ode i sjedne gdje je sjedio u početku prvog čina»-junak ne čini ništa da do promjena dolazi,umrtvljen je,nezainteresovan,prepuštenu slučaju.

            Junaci drame verbalno se izjašnjavaju za kretanje (odlazak),fizički ostaju tu gdje su







Isti kraj oba čina-ista slika,isti akteri,iste rječi i isti postupak(nemicanje)-sugeriše uzaludnost svega što je predočeno u protekla dva čina:uzaludnost čekanja i uzaludnost života.Ako je tako,onda i junaci drame nemaju više nade,pa samim tim ni volje da išta čine;na kraju ostaje ćutanje i prikovanost za mjesto na početku prvog čina i gledani u toku cijele predstave-pošto je čekanje bilo motivisano potrebom da se razjasni neizvjesnost,ono ostaje da traje i prijeti.Zavjesa se spušta,a poraženi ljudi čekaju neminovni kraj.Zapravo,uzaludnost je spoznata vrlo rano,još na početku prvoga čina:


Do kraja drugoga čina održavala ih je varljiva nada,a tad se i ona izgubila.


 Beketovi junaci imaju mnogo muka sa vremenom:u praznini  besmislu njihovog života vrijeme sporo protiče i pada na njihova pleća kao teško breme.To je još teže kada se ništa ne dešava ( a u drami se malo šta događa osim razgovora I kretnji) I kada se ne razgovara-ima mnogo pauza I ćutanja:naznake “Ćutanje”se javljaju oko 140 puta.I kada se vrijeme (spoljašnje) I ćutanje (unutrašnje) udruže,onda dolazi do napona emocija,strepnje I straha:to je strah od praznog I sporog vremena.Zato se junaci dovijaju kako da ispune vrijeme,kako da ga utucaju,što reče Estragon,a potom ponovi I Vladimir.Vladimir će započeti kazivanje priče o dva zločinca I Spasitelju jer “brže će nam proći vrijeme”:pritom nije bitno da li sagovornik prati priču (Estragon:”Ja I ne slušam”):on će nekoliko puta ponoviti neki detalj ne bi li Estragonu razjasnio glavno mjesto u priči,a to opet rasteže ovaj dijalog bez rezultata-priča nije ni primljene ni shvaćena.Vladimiru se učini da se vrijeme zaustavilo,on razgovor ili malu promjenu smatra dobrodošlom.Glad za društvom I razgovorom se osjeća iz praznih dijaloga koji se sastoje iz malo rijrči ponovljenih nekoliko puta.Ovo je težnja da se ispuni vrijeme I da se sagovornik zadrži koji je svojom pojavom,govorom I činjenjem unio malo svježine u ubitačnu monotoniju čekanja,ćutanja povremenih kratkih dijaloga dvojivca skitnica.To je izraz straha od usamljenosti koji pada teško iz dva razloga:-“skraćuje” se vrijema čekanja nečega što je neizvjesno;-ispunjava se vrijema bilo čim samo da se u samoći ne preda mislima iz koijh stalno proizilazi strah;otuda I strah od ćutanja(“Reci nešto!Reci,makar šta!”)A kada se jedan segment vremena pobijedi (ispuni razgovorom)opet nastaje ćutanje I opet potreba za razgovorom.Ovo ponavljanje je izraz nemoći da se nađe prava riječ I pravi predmet razgovora (“Teško je početi” kaže Vladimir);I dok se naprežu da pronađu novi predmet razgovora,čuju se iste riječi u ustima dva lika-ovakvih primjera ima na desetine u ovoj drami.Vrhunac besmisla I praznine sadržan je u Estragonovim rječima:”Uvijek mi pronađemo nešto,zar ne Didi,što namstvori utisak da smo živi?”.Činiti bilo šta,makar govoriti bilo šta,znači biti,postojati,živjeti.Ćutanje je zamiranje,potom I umiranje.Muka se vremenom preovladava igrama tipa:”Hajde da se prepiremo”,”Hajde da se zapitkujemo”,”Hajde da se grdimo!”,”A hajde sad da se pomirimo”- to je zabava(“Kako vrijeme brzo prolazi kad se zabavljamo”,kaže Vladimir).Oni će se igrati Pocoa I Likija,ali će Estragonu pasti na um čudna igra.Praznina I monotonija života nameće groteskna razmišljanjab I ponašanja,koji ukazuju na iščašenost čovjeka iz stvarnosti,na haos u duši I razumu.`Poco će bijesno reagovati na Vladimirovo pitanje otkad je Liki nijem.Ova apokaliptična slika sveopšteg nestajanja proistekla je iz negativnog životnog iskustva:sve je bilo iso,ništa se nije mjenjalo osim čovjekovog laganog topljenja I nestajanja životnih funkcija.A tu čovjek ništa na može jer je ta neminovnost proistekla iz proticanja vremena.(pješčani sat ili obični,možda ubaciti muziku)


Nejasnost je bitna osobenost ove Beketove drame.Iako se obično kaže  da značenje ove drame treba tražiti ne u površinskom i čitljivom sloju (denotativnom),nego u dubinskom,konotativnom,ne može se denotativni sloj proglasiti besmislenim:ima verbalnih besmislica i besmislenih postupaka aktera drame,ali to ne može da se apsolutizuje i potpuno ukine denotativni sloj kao besmislen.Ima u njemu besmislenih iskaza i nejasnih mjesta,ali baš ta besmislenost je sredstvo saopštavanja čiji se govor može dešifrovati sa manje ili više uspjeha.Nejasnoće su,sasvim razumljivo za ovakve tekstove,prisutne ali se razrješavaju kada se to mjesto ili situacija sagleda u kontekstu cjeline djela.Šta je sve nejasno u ovoj drami?Njegovi akteri,predočeni kao dva para likova,i dječak,koji se pojavljuje u jednoj situaciji svakog čina,ostali su nedorečeni kao likovi i karakteri:ko su oni kakvo je njihovo mjesto u društvu,imaju li porodicu,šta su po zanimanju,kuda idu (Poco i Liki,koga čekaju i zašto (Vladimir i Estragon)?Nejasni su kao ljudska bića,jedva da se naslućuje njihovo duševno stanje (kod Estragona),karakter ne može da se otkruje iz onoga šti govore ili čine (njihovo činjenje se svodi na kretanje na pozornici i na pantomimu).Vladimir kaže:”I nastavljo sam borbu”,to kaže prvom replikom u drami,ali do kraja nije jasno kakva je to borba ,s kim,zbog čega?Njihovo čekanje je nejasno:koga čekaju,zašto.Radnja drame se svodi na čekanje,ono je ispunjeno razgovorima,kretanjima posceni,pantomimom.Ništa se ne događa,ni u odnosu među likvima,ni u njima samima.Ne samo nejasnost,neodređenost,praznina,nedešavanje,,nedjelovanje,nemjenjanje-samo pantomima,klovnovske kretnje po sceni,razgovor radi razgovora sa samo nekom iskricom logike,iskustva i smisla.

Očigledno je:Beketova drama je očigledno metafora.U otkrivanju ove metafore počećemo od centralnog simbola.To je Godo.Neki poznavaoci ovog djela smatraju da je Godo Bog (eng,god-bog).Ima razloga da se ličnost koju Vladimir i Estragon čekaju nazove Bogom.Zar većina napaćenih i prognanih ne čekaju božiju pomoć?Ako je Godo Bog,onda četiri ličnosti ove drame predstavljaju čovječanstvo.I Beket to sugeriše.Jer,Vladimir je rekao:”Ali sad,na ovom mjestu,mi predstavljamo čovječanstvo,pa bilo nam to po volji ili ne…”.Beket je sa mnogo promišljenosti sačinio ovaj metafizički uzorak čovječanstva.Njega čine:jedan moćnik sa konopcem u rukama (Poco),jedan svezani nesrećnik sa konopcem oko vrata (Liki-Srećko) i dva siromaha na izmakuživota.Liki je i mislilac,a Estragon pjesnik.
   

 Sad se već otvara Beketova metafora,sa vrlo sumornim značenjem:”Čekajući Godoa” je farsa priče o čovjekovoj nadi u spasenje.Beket se ruga kultovima i mitovima o mesiji spasiocu.Čovjek je sam u  vasioni prikovan za zemlju,a odozgo mu nema spasenjaSem toga,najveća rana u ljudskom životu je vrijeme,a najveći grijeh-pođenje..A ljudi su u odnosu na mit o spasenju ili čekaoci ili tragaoci.Čekaoci su Vladimir i Estragon,a tragaoci Poco i Liki.Svjest o nadi postoji samo kod čekalaca,svejedno što je ta nada mistična.Akcija Pocoa i Likija je pragmatička i zato oni žive u krajnje  neljudskim odnosima gospodara i sluge.Nije nimalo slučajno da su odnosi Estragona i Vladimira topli,ljudski:odnos gospodara i sluge uništava sve ljudsko među ljudima.


Kritika  je ovu dramu okarakterisala kao tragikomediju.Ovdje ćemo se zadžati na komičnim elementima drame.Ima u ovoj drame gegova,igra riječi,verbalnih igrarija,paradoksa i apsurdaSve to,naravno,niti je puka zabava,niti je nrka filozofska metafizičnost ili simboličnost.Može se iza fenomena koji izazivaju smijeh kriti neko metafizičko značenje,ali su oni prije svega to što jesu-smiješni

Pozorište apsurda se još naziva i pozorište poruge:ono se ruga prvo sebi,pa svojim piscima,pa gledaocima,a onda svijetu,životu i čovjeku.priroda je potreba ovoga pozorišta za ruganjem i smijehom.prikazuje destrukciju,haos,prazninu,beznadežnost,besmislenost i time predočava potpunu pesimističku sliku svijeta,života i ljudske sudbine.Ako je sve tako sumorno,onda se trenutak egzistencije prikaza u drami razvedrava humornim iskrama i blagim smijehom ili nekom satirično-ironičnom opaskom koja u egzistencijalnom svijetu markira groteskno i apsurdno,ono što je nehumano i netolerantno.

Tragikomične su opaske koje imaju socijalnu notu a odnose se na učesnike ove dramske igre.»Trebalo je da budeš pjesnik»,rećiće Vladimir Estragonu.Ovaj spremno odgovara «I bio sam.(Pokazuje na ssvoje dronjavo odijelo)Zar se ne vidi?Ova opaska djeluje kao digresija od predmeta razgovora,odmah se nastavlja osnovna dijaloška potka,ali ovaj umetak o pjesniku djeluje upečatljivi i ne zaboravlja se.Kretnje po pozornici Estragona i Vladimira,njihova pantomima-sve ima klovnovski karakter pa tako i djeluje.nijhov napor da ispune vrijeme i savladaju dosadu i stijepnju od rezultata čekanja,nagoni ih na postupke koji mogu izazvati smijeh u publici.Mučna je slika para Poco-Liki;gospodar sluga.Ima tu neljudskog,naturalističkog i morbidnog.Prva pojava izaziva mučan efekat,ali ubryo gledalac osjeti mučninu.Relacija gospodar-sluga ne stavlja ni jednog ni drugog u bezbjedan položaj:oni su konopcem vezani jedan za drugog,sudbina ih je sastavila u vječnoj zavisnosti.Jedan je vođen na konopcu,drugi mora da drži konopac-ni on nije slobodan.Gospodar ne može da zadovolji osnovne potrebe bez pomoći sluge.Situacije u kojima se pojavljuju Liki i Poco na momente izazivaju smijeh,ali je njihovo prisustvo u drami unošenje oporog osjećanj nelagodnosti i zgražavanja.

Svojevrsno ruganje ljudskoj nestalnosti i ljuskim vrijednostima ostvareno je u sceni sa Pocom i Likijem:Vladimir i Estragon grde Pocoa što je iskoristio Likija a onda ga odbacuje «kao koru od banane»,da bi koji trenutak kasnije kritikovaliLikija pošto je Poco počeo da ječi:»Kako se usuđujete?To je sramno.Tako dobar gospodar!Da ga tako mučite!poslije toliko godina!Zbilja!»Ljudska nestalnost,izgubljeni kriterijumi,neozbiljnost u ozbiljnim stvarima-to je poruka ove scene.
::Za webmastere :: Pravilnik foruma ::Baneri

>> Registrujte se kako bi videli sadrzaj celog foruma! Neki delovi foruma nisu vidljivi za goste!<<
[Kako da vidim linkove na forumu??]

Van mreže NiKooLaa

  • Dont fear the reaper!
  • Vlasnik
  • *
  • Poruke: 5,339
  • Ugled: +146/-13
    • dzontra.nikola
    • lastfm
    • opusteniforum
  • OS:
  • Windows XP Windows XP
  • Browser:
  • Firefox 3.5.3 Firefox 3.5.3
    • Pogledaj profil
    • KUD Abrasevic Valjevo
Re: IV Razred Srednje Skole (Kolekcija Lektira)
« Odgovor #6 poslato: Septembar 17, 2009, 19:31:18 »
Fjodor M. Dostojevski - Braća Karamazovi

Biografija pisca:
http://www.samo-opusteno.info/forum/knji382evnost/fjodor-mihajlovi269-dostojevski/

Braća Karamazovi je poslednji roman Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, koji je napisao 1879-1880. godine

Četiri radnje romana
Prvi tok radnje u romanu Braća Karamazovi može se pokriti pojmom karamazovština. To je specifična piščeva vizija dvostrukosti ljudske ličnosti, čovekove podvojenosti na svesni i podsvesni deo bića. Tragičnost čovekovog bića potiče od ljudske nemoći da prevlada stihijni, nagonski deo svoje prirode. Ova podvojenost u osnovi je i stalnih, naizgled i nemotivisanih sukoba među ljudima. Na toj osnovi je Dostojevski u ovom romanu izgradio čitav sistem konfliktnih linija koje mogu imati svoje čiste tokove ali se i međusobno seći. Kad je u stanju visoke afektivnosti, u starom Karamazovu se budi intenzivno osećanje očinstva. On je tada raznežen otac, suzno bolećiv prema svojoj deci, čijeg se detinjstva i ne seća. Ali to je trenutno; trajna je njegova mržnja prema sinovima u kojima vidi samo suparnike u svojim nepriličnim ljubavima. Slične unutrašnje konstitucije su i njegovi sinovi Ivan i Dmitrij, kao i vanbračni sin, Smerdjakov. No, karamazovština je šireg značenja, nije dakle specifičnost jedne genetski opterećene porodice. Tragična dvostrukost je u prirodi obe Dmitrijeve ljubavi, i Katarine Ivanovne i Grušenjke, ali i u prirodi niza sporednih likova. Sukobi između Dmitrija i oca, Ivana i oca, Katarine i Dmitrija, Dmitrija i Ivana, Katarine i Griše, a svaki od ovih sukoba je čitava priča za sebe, motivisani su isključivo mnogostrukom podvojenošću u prirodi ovih junaka.

Druga priča, najobimnija po prostoru koji zauzima u romanu, jeste psihološko-kriminalistička. Nju čini priča o ubistvu starog Karamazova, istraga o počinjenom zločinu i suđenje Dmitriju Karamazovu, koga je sud proglasio oceubicom i osudio na progonstvo u Sibir (to je jedna od najstrašnijih kazni u Rusiji). Ova radnja je vođena tako da ima sve osobine pravih kriminalističkih romana sa složenim zapletom, ali bez klasičnog epiloga prema kome pravda mora da trijumfuje. Naime, sud je, i pored pažljive istrage, ipak osudio nedužnog Dmitrija. Dostojevski je sa velikom inventivnošću gradio složene karamazovske odnose i intrige učinivši na taj način i sud nemoćnim pred zagonetnošću ljudske prirode. Tako se sa kriminalističke priče prelazi u oblast psihoanalize, što je i uticalo da roman uvrstimo u žanr psihološkog romana. Time je već ostvareno preplitanje dva tematska sloja romana.

Treći tok romana je ideološkog i religiozno-filozofskog karaktera. U njegovoj su osnovi dva na prvi pogled međusobno oprečna viđenja sudbine čoveka i njegove budućnosti. Jedno viđenje jeste specifični socijalizam Ivana Karamazova, u čijoj je osnovi zanimljiva parabola o Velikom Inkvizitoru, dok je drugo sadržano u religiozno-filozofskom traktatu starog monaha Zosime i njegovog naslednika Aljoše Karamazova.

Četvrti, relativno nezavisan tok romana je melodramsko-humanistički. On je sadržan u priči o sudbini porodice kapetana Snjegirjova. Ova priča daje romanu vidniju socijalnu obojenost.


Karamazovski tipovi i njihovi antipodi

Pod karamazovskim tipom čoveka podrazumeva se ona vrsta ljudi koji su, pod teretom mračnih nagona u sebi, skloni zločinima. Podsticaji ovakvom ponašanju sadržani su u samoj prirodi ljudskoj, u njenoj nesavršenosti, mada i određene traumatske ozlede psihološke prirode, osobito ako su doživljene u ranom detinjstvu, mogu imati snagu motivacije. Tako se u čoveku mračni nagoni njegove prirode mogu javiti u različitim vidovima: kao patološko sladostrašće i animalna pomama za čulnim uživanjima, kao pritajena mržnja, kao nagon za uništenjem i samouništenjem, kao skriveno zlo, zatim strah, pa osećanje greha i krivice itd. U ovom romanu takvi nagoni određuju postupke starog Karamazova i njegovih sinova Dmitrija, Ivana i Smerdjakova, zatim Katarine Ivanovne i Gruše, i čitavog niza sporednih likova romana. Sve su to karamazovci, bez obzira što nisu svi iz porodice Karamazovih.

Da pojam karamazovštine ima šire značenje i da pisac njime iskazuje i svoju sumornu viziju čovekove prirode, ukazuje ne samo određeno ponašanje negativnih junaka romana nego i eksplicitna razmatranja o karamazovštini i karamazovcima. Na primer, kada Ivan razgovara sa Aljošom o tome zašto čoveku ne treba dati slobodu, on uz izraz “surovi ljudi” - kao opštu oznaku za čoveka, dodaje još tri negativne odredbe: strasni, krvožedni, karamazovci. Izraz “karamazovci” ovde nije sinonim za “strasni i krvožedni”, nego je u sistemu gradacije nešto što je, u negativnom smislu, jače od prethodne dve odredbe. Prema tome, izraz “karamazovski” stoji kao oznaka neke vrste nedovoljnosti, poremećenosti čovekove prirode.

U Ivanovoj paraboli o Velikom Inkvizitoru ima jedno mesto koje je u misaonoj vezi sa pojmom karamazovštine. U ovoj priči javljaju se, licem u lice, Veliki Inkivzitor i Isus Hristos, pa Inkvizitor kaže Hristosu sledeće: “...Kunem ti se, čovek je stvoren slabiji i niži nego što si ti to o njemu mislio!...Čovek je slab i nizak”. I Dmitrij Karamazov koji je tipičan karamazovac slično misli: širok je čovek, treba ga suziti. Tako se Ivan i Dmitrij približavaju u gledištima. Mržnja a ne ljubav, nesklad a ne harmonija, niske pobude a ne altruizam – to su prirodnija stanja čoveka karamazovskog tipa.

Najmračnijeg čoveka karamazovskog tipa, Dostojevski je otelotvorio u Fjodoru Karamazovu. U ovom animalnom čudovištu sasvim su utrnuli i roditeljski nagon i osećanje čovečnosti. U njemu je veoma jak nagon destrukcije i autodestrukcije koji se manifestuje kao divlja požuda za skandalima, iako mu oni donose čak i fizički bol. Tumačeći ovu crtu karamazovljeve prirode, Dostojevski kaže kako su se dešavali neki “viši slučajevi, vrlo fini i zapleteni, kada Fjodor Pavlovič sam ne bi bio kadar objasniti onu neobičnu potrebu pouzdanog i bliskog čoveka” baš u trenucima kad bi smišljajući skandale, izazvao ljude da budu prema njemu surovi i da ga tuku. Ali tada bi, uz fizički bol, “osetio nekakav duhovni strah i moralni potres, koji se, takoreći, skoro fizički odražavao u njegovoj duši”. Čim se nađe u društvu, među sinovima, među poslovnim saradnicima, u manastiru među monasima, Karamazov oseti kako ga iz dubine njegovog mračnog bića neka nejasna sila podstiče da, praveći skandale, izaziva sredinu protiv sebe i time sebi nanosi bol.

Uz nagon destrukcije i autodestrukcije u Karamazovu su primetne još dve skoro patološke crte: sladostrasnost i bezobzirnost. Njegove ženidbe imaju skoro isključivo animalne karakteristike, a tako se odnosio i prema svojim ženama. On se, na primer, jedva sećao svoje druge žene, Ivanove i Aljošine majke; čak je potpuno zaboravio gde je ona sahranjena. Kako je zaboravljao svoje žene, tako je zaboravljao i roditeljsku pažnju i decu koju je izrodio sa tim ženama. A kad su se njegovi sinovi, sad već zreli ljudi, obreli ponovo u njegovoj sredini, on je u njima video samo suparnike u svojim neprili-čnim ljubavima. Meru patološke sladostrasnosti Fjodora Karamazova najpotpunije određuje njegov odnos prema idiotkinji Lizaveti sa kojom je dobio vanbračnog sina Smerdjakova.

Najstariji sin Fjodorov, Dmitrij Karamazov, predstavnik je osobenog vida karamazov-štine, i kao takav veoma je značajan za poruku romana. Dmitrij je, kao i otac, sladostrasnik, ali njegovo sladostrašće nema karakteristike animalnosti, niti je zlo kao skrivena sila u njegovom biću apsolutno dominantno. Dvostrukost Dmitrijeve prirode je u tome što je on sposoban i za zločin i za velikodušnost. U njemu su podjednako izrazite sile i dobra i zla. On je tip čoveka u kome su podjednako snažne i ljubav i mržnja. Uza sve to, Mitja je izrazito impulsivna priroda. U njemu se svaka od ovih crta ove njegove prirode ispoljava veoma eruptivno, mada ima i stanja lucidne smirenosti. Zato je Dmitrij često i strog i objektivan samoanalitičar.


Poruka romana

Poruka romana Braća Karamazovi je najsporniji elemenat u složenoj strukturi ovog neobičnog dela. O toj strani romana su, za jedno stoleće njegovog umetničkog života, izrečeni najrazličitiji sudovi. Hrišćanski orijentisani mislioci i kritičari imali su dva sasvim oprečna stava prema Dostojevskom i njegovom romanu Braća Karamazovi. Jedni su veličali Dostojevskog kao hrišćanskog mislioca, drugi su ga proglašavali protivnikom hristovog učenja i ateistom. I progresivno orijentisani mislioci i kritičari se razlikuju u tumačenju ovog romana Dostojevskog. Tako je, na primer, istaknuti austrijski književnik i filozof Štefan Cvajg rekao da to “davno nije više literatura, već kao neki tajanstveni počeci, proročka predskazivanja i proročanstva jednog mita o novom čoveku”. Međutim, naš filozof smatra da je poruka ovog romana “potpuno i bespogovorno sumorna”.

Ovolike razlike u oceni poruke romana Braća Karamazovi potiču isključivo od njegove stvarne antonimičnosti. Naime, roman je sa filozofskog gledišta rađen na principu teze i antiteze i to tako da su obe teze razvijene sa toliko argumentacije da i jedna i druga strana mogu biti u pravu. U romanu postoje dve filozofije: jednu pripoveda Ivan Karamazov, drugu monah Zosima. I jedna i druga se razvijaju u takozvanoj istoj ravni. Sem toga, obe filozofije imaju podjednak broj slabih mesta.

Zosima budućnost čoveka vidi u bratstvu izgrađenom na veri u Boga i Hristovo učenje. Sa verom u Boga i svešću o grehu i krivici, opredeljujući se za očišćenje kroz patnju, čovek može da u crkvi – državi ostvari svoju sreću ako se bude odrekao sopstvenosti i ako u sebi, i kad je bogataš, vidi slugu svoga sluge. Takvo učenje u romanu zastupa i Aljoša. Istinitost ovog učenja trebalo je da se potvrdi na mističan način. Očekivalo se da telo svetog starca posle njegove smrti neće zaudarati. Međutim, desilo se obrnuto. Kao i svaki živi organizam kada prestanu njegove vitalne funkcije, tako je i telo starog monaha počelo da se raspada. To se uzima kao znak koji dovodi u pitanje celokupnu Zosiminu filozofiju. Drugi negativan elemenat u čitavom kompleksu značenja Zosimine teze jeste umetnička i životna neuverljivost baš onih likova koji su u romanu protagonisti teističke hrišćanske filozofije – Zosime i Aljoše. Opšte je mišljenje većine kritičara da pozitivni likovi u ovom romanu nisu uspeli, da Aljoša i Zosima nemaju ni trunke životne uverljivosti. Iz toga se, po pravilu, izvodi zaključak da pisac ne stoji iza tih svojih junaka, te da u onome što oni kazuju i ne treba tražiti poruku romana. Sem toga, činjenica da je Dostojevski stvarno zamislio i treću knjigu romana “Braća Karamazovi”, u kojoj bi Aljoša trebalo da sasvim napusti učenje svog učitelja, kao da daje pravo onim kritičarima koji u Zosiminoj filozofiji na traže stav pisca, niti u Zosiminim stavovima poruku romana.

Nasuprot religioznoj filozofiji monaha Zosime stoji ateistička filozofija revolucionara Ivana Karamazova. Po Ivanovom shvatanju, koje izlaže Inkvizitor, Hrist je pogrešno procenio čovekove mogućnosti. “Breme slobode suviše je teško za čovekova nejaka pleća. Ljudi nisu na visini duhovnih podviga i zato Inkvizitor uzima na sebe da popravi Hristovu grešku i da im obezbedi ono što jedino odgovara njihovoj porodici-sreću dobro nahranjenog stada”. Druga slabost hrišćanske filozofije je u učenju o patnji, u kome Ivan nalazi duboku kontradikciju. Ako je patnja u prirodnom stanju stvari, onda čemu težnja da se čovek oslobodi nje. Ako Bog ne ukida patnju, onda znači da ni on ne želi “da se promeni tok sveta”. Na taj način dolazi se do najtemeljnije kritike hrišćanskog učenja: ako je patnja uslov slobode čovekove, put ka Hristu, onda je zlo večno. Zato Ivan traži druge puteve ljudskoj sreći. Ako je čovek slab i zbog svoje prirode ne može da se, slobodan, približi Hristu, onda treba njegovu sreću tražiti u takvoj organizaciji koja počiva na principu stada. U tom slučaju, pak, čoveku, razumljivo, nije potrebna ni vera ni težnja da se uzvisi do Hrista; čovek ima samo jedan život, i to ovaj na zemlji, i stoga treba da ga proživi u skladu sa svojom prirodom. A prirodu čoveka označio je Inkvizitor: čovek nije zao, on je samo slab, i u tome je razlike između Ivanove i Inkvizitorove ocene čoveka.

Za razliku od Zosimine filozofije, čiji nosioci nisu dati kao osobito uverljivi likovi, Ivanova i Inkvizitorova filozofija zagovara veliki broj veoma sugestivnih likova. Među njima je najmnogoznačniji svakako Dmitrij Karamazov. On je prividno, u odnosu na dve pomenute filozofije, neutralan lik. Ali pošto u hijerarhiji književnih likova u romanu zauzima dominantno mesto, većina kritičara smatra da je poruka romana baš u onome što on kao slika ljudske prirode jeste. U romanu “Dmitrijev lik u svakom pogledu čini samostalno, dinamičko jezgro, iz koga prividno i neusiljeno proističe određena književna radnja. Dmitrije najpotpunije odgovara i Inkvizitorovoj viziji čoveka. On nije zao, on je slab i u toj slabosti podjednako ‘sposoban i za zločin i za velikodušnost’. Zamišljen kao ‘priprost’, ali i izrazito ‘strasna priroda’, on je sposoban i za veliko dobro i za veliko zlo, ali i jedno i drugo samo na trenutak”. Što nije postao zločinac, to je samo što kao ubica ne bi mogao da dobije ovakvo mesto u poruci romana.

Taj isti (metodološki) razlog primorao je Dostojevskog da Dmitriju ne dozvoli da se “očisti kroz patnju”, iako je Dmitrije često pomišljao, svejedno što nije počinio zločin, kako bi se eventualnim stradanjem očistio od nekakvog zla u sbei. Očišćenje kroz patnju, prema hrišćanskoj etici, obaveza je svakog čoveka, pošto se na svet dolazi sa grehom i krivicom. Međutim, iako je u početku prihvatio presudu o progonstvu u Sibir, Dmitrije se konačno opredeljuje za bekstvo u Ameriku.

Pa ipak, konačna poruka romana, mada je u orkestraciji mnoštva motivacija sumoran ton dosta izražen, ne izključuje svaku nadu za čoveka. Ako čovek može da bude i dobar i zao, znači da može da bude i samo dobar. Takvu misao kazuju svakako ona mesta u romanu koja govore o značaju uspomena iz čovekovog detinjstva za kasniji čovekov moralni razvoj. Nije slučajno što roman počinje opisom detinjstva mladih Karamazovih i što o značaju uspomena iz detinjstva govori i starac Zosima, a mladi Aljoša baš na kraju romana. Kao što se Inkvizitorova i Ivanova filozofija ne mogu u celini pripisati autoru niti uvažiti kao poruku romana u svim detaljima, tako se ni Zosimina filozofija ne može odbaciti bez ostatka.

Ivanov filozofski stav, izražen u Legendi, da je “čovek slab i podao”, a na tom stavu je građen dobar deo njegove vizije čovekove sutrašnjice, u osnovi je proizvoljan i bez odgovarajuće umetničke ilustracije. Jer kad bi to bilo tačno, u ljudskoj istoriji ne bi bilo nijednog podviga. Međutim, “Ivanova misao o čovekovoj žeđi za jedinstvom sveta u suštini znači težnju svake ideje ka univerzalnosti. Doista, u istoriji ljudskoj velika misao nije se mogla zadovoljiti delimičnom pobedom, već je htela da ovlada celim svetom videći u tome najubedljiviji dokaz svoje istinitosti i svrhe. Po svim ovim komponentama Legenda prevazilazi okvire teme o kojoj je dijalog započet i govori određene istine o čoveku i istoriji”.


likovi:

    *  Mica
    * Ivan
    * Aljosa
    * Smerdjakov
    * Fjodor
    * Katarina
    * Grusenjka
    * Liza
    * Zosima
    * Kapetan Snjgirjov i Iljusa

      Mica

      Otac ga napusta , zakida mu nasljedstvo i jos mu postaje i suparnik u ljubavi . Mica kaze o ocu :

      " Mrzim njegovu jabucicu , njegov nos , oci , njegov bestidni osmijeh . Odvratnost osjecam..."

      Mica napusta vjerenicu ,Katarinu Ivanovnu , zbog Grusenjke ; zbog nje rasipa Kacin novac , iako je cestit i posten ; ponosit je , ali ce zbog nje pristati i na ponizenje :

      "Kad njen ljubavnik dodje , izaci cu u drugu sobu . Njenim prijateljima cu prljave kaljace cistiti....... trckaracu kao sluga ."

      Mica o ljepoti kaze :

      "Ljepota je strasna , uzasna stvar ! Strasna zato sto se ne moze definisati ... Tu se sve obale sastaju i sve protivrjecnosti zive ... Ne mogu podnijeti sto neki uzvisena srca i uma covjek pocinje sa idealom madone , a zavrsava sa sa idealom sodoma . Jos je strasnije ko sa idealom sodoma u dusi ne odrice ideal madone ... Sto umu izgleda sramota , srcu je prava ljepota.."

      Mica kaze Aljosi:

      " Zaljubiti se ne znaci voljeti , zaljubiti se moze i mrzeci ..."

      Kod Dostojevskog osjecanja ljubavi i mrznje , iako antipodi , prozimaju ; to potvrdjuju i ljubavni trokuti :

      MICA - KACA - GRUSENJKA

      MICA - KACA - IVAN

      FJODOR - GRUSENJKA - MICA

      U sudbini Mice koga nevinog osudjuju , Dostojevski osudjuje sud kao instituciju koja se otudjuje od prave drustvene namjene . Zakon ne brani nevine , pravnici ne traze istinu , sudnica je pozoriste ...

      Ivan -

      Na aljosino strahovanje da bi mica mogao ubiti oca , Ivan zlurado kaze :

      "Jedan ce gad pojesti drugog gada i neka ih obojicu djavo nosi... "

      Ivan je ateista , ali ipak priznaje :

      "Ja ne odricem Boga , vec svijet koji je on stvorio ne primam ... "

      Religija patnju objasnjava kao kaznu za ljudske grijehe . Ivan ne zeli da prihvati patnju , jer kako kaze , za nju nema opravdanja .

      Smatra da je Bog koji se sveti na nevinoj djeci gori od satane .

      Ivan kaze :" Ako nema Boga - sve je dozvoljeno "

      Po ovoj tezi Ivan objasnjava da ljudi samo iz straha od kazne se opredjeljuju za dobro , za pravdu , za duhovnu ljepotu .ALI ! Ivanov princip je krajnje nemoralan , jer se ne moze zamisliti nijedno drustvo na visem nivou koje oprasta ubistvo .

      Ivan , osjecajuci krivicu sto je otisao u Moskvu i tako omogucio Smerdjakovu da nesmetano ubije oca - kaze sebi: "Ja sam podlac "

      Ivan odlazi da ne bi bio svjedok prestupa , medjutim krivica nastaje u bjekstvu od krivice - nesuprostavljanje zlu znaci saucenistvo u njemu .

      Ivan kaze :" Nikad nisam shvatao kako covjek moze voljeti svoje bliznje "

      Djavolova prica o ateisti koji je pristao da predje kvadrilon kilometara po mraku samo da bi dosao do raja i da bi mu bilo oprosteno , otkriva potajnu zelju Ivanovu , namucenog sumnjama , da se smiri .Uostalom tu pricu kao i Legendu o velikom Inkvizitoru - taj genijalni mislilac Ivan Karamazov i opsteljudski fenomen .

      Aljosa -

      Aljosa je monah , zaljubljen u Lizu Holhakovu . Iako na molitvi ne odoljeva iskusenju da procita njeno pismo i to dva puta .

      Poslije Zosimine smrti Aljosa cini neke stvari koje ne prilice njemu kao monahu: jede meso , pije , odlazi Grusenjki . Grli zemlju :

      "On nije znao zasto je tako neodoljivo grli i ljubi , ali je ljubio placuci , jacajuci , oblivajuci je suzama i strasno se zaklinjao da ce je voljeti , voljeti u vijekove vijekova ..."

      Ovo je znacilo simbolicno vracanje zemaljskom zivotu i napustanje monaskog zivota .

      U nenormalnoj porodici , punoj mrznje i konflikata , bezazleni Aljosa uvijek nastoji da smiri situaciju .

      Njegov odlazak u manastir se moze tumaciti i kao bjekstvo od karamazovskog poroka i samozivosti . Ali ipak priznaje :

      "Sve su to iste stepenice - ja sam na najnizoj , a ti ( Mica) si na vrhu... Ko stane na prvi stepenik - stace neminovno i na najvisi . "

      Aljosa kaze da ne moze odoliti zelji da podje tim stepenicama , ali svjesno sebi ogranicava svoj domen ponasanja . Cestit covjek nece se posluziti svakim sredstvom da ostvari licnu srecu . Potrebno mu je saznanje da je sve cisto ostvareno . Bez toga prave srece za pravog covjeka ne moze biti .

      Smerdjakov -

      Vanbracni je sin Fjodora Karamazova i Lizavete Smradne . Svom rodjenom ocu ( koji ga nije priznao za sina ) je sluga i to od " povjerenja " .

      Takav polozaj prirodno izaziva mrznju , ali otac nije bolje postupao na sa svojim zakonitim sinovima . Kad mu se ukazala prilika , osvetio se ocu - ubio ga .

      Smerdjakov je ucutkao svoju savjest , prebacujuci sve na Ivana. Bez savjesti nema ni covjecnosti.

      Smerdjakova smatraju podlacem koji imitira ucenog brata ; Dostojevski na njegovom primjeru pokazuje da ljudi i na najnizoj ljestvici drustvene hijerarhije nosi u sebi slozenost ljudske prirode .

      Fjodor

      Sladosrasnik, cinik, amoralista.

      Napusta djecu , zakida Mici majcino nasljedstvo ...

      Uvjerava da ruskog seljaka treba sibati. Govori da je na svijetu za srecu potrebno da uvijek postoje sluge i gospodari .

      Iako nedolican da o tome govori , kazuje istinu o raskosnom manastirskom zivotu nasuprot slici razorenog ruskog sela i napacenog seljaka .

      "Ja imam namjeru da sto duze pozivim na svijetu ... I u poroku svome hocu da do kraja zivim , to da znate . U poroku je sladje : svi ga grde , a svi potajno u njemu uzivaju ".

      Fjodor Karamazov je primjer ljudskog siromastva , koje se zaustavilo na sladostrascu da bi bar necim ispunilo duhovnu pustos.

      Katarina

      Kaca kaze za Micu : " Ja hocu da ga spasim " . Kad je saznala da je Mica odlazio Grusenjki i da nema novaca daje mu 3000 rubalja , navodno kao prijatelj , ali ustvari zeli da ga izlozi iskusenju - da potrosi novac i da osjeti isti onaj stid koji je osjetila i ona kad je dolazila u njegov stan da bi spasila svoga oca .

      Ljepota Katarine Ivanovne bila je takva da se "Mica mogao strasno zaljubiti , ali je nije mogao dugo voljeti" . Kaca je to slutila i htjela je da Micu pokori ; pisala mu je :

      "Bicu tepih po kome gazite"

      U isto vrijeme bila je uvjerena u Ivanovu ljubav, pa je sebicno zapostavljala . I kao sto je mica bio surov prema njoj , tako i ona terorise Ivana .

      Grusenjka

      Voli oficira Podvisockog , koji ju je uvrijedio i napustio , a ne Micu koji je iskreno voli . U pocetku je voljela i ona istinski Micu , ali ga je istovremeno i nemilosrdno mucila . Poslije susreta sa oficirom njen odnos se mijenja prema Mici:

      "Bicu tvoja robinja , robinja cijelog vijeka . Slatko je biti robinja ."

      Kaca i Grusenjka su rivalke ; njihov odnos se mijenja u zavisnosti od Micine bliskosti sa "drugom" . Kaca laska Grusenjki , jer osjeca da je jaca .

      Kaca prica Aljosi:"Pomamna sam ja... pocijepacu haljine , pokidati ukrase , unakazicu sebe , svoju ljepotu , opeci cu lice , isjeci ga nozem i poci da prosim milostinju " a samo malo kasnije ,poslije ovog zraza samomrznje , javice se narcisoidno samozadovoljstvo : "Recite vi meni Aljosa : Zasto sam ja tako dobra ? - Jer ja sam dobra , veoma dobra ! "

      Liza

      Prezire Aljosinu ljubav , jer bi on nosio pisma onom koga ona poslije zavoli , a opet zeli da bude necija zrtva , da bude tiranisana :"Hocu da me neko namuci , da se ozeni sa mnom , a zatim da me prevari i ode ..."

      "Neka sam ja bogata , a svi ostali siromasni ."

      " Ja necu da cinim dobro , hocu da cinim zlo. "

      Iako blesava , ipak daje opsteljudsku istinu : " Svi govore da mrze zlo i rdjavo , a svi ga u sebi vole !"

      Zosima

      "Ako psenicno zrno pavsi na zemlju ne umre - ostace jedno , a ako umre - donece mnogo ploda "

      "Ljudi zive razjedinjeni i njihove duhovne snage su paralisane mrznjom i borbom ; treba unistiti raspru medju drzavama , narodima , klasama , neophodno je ostvariti besklasno drustvo ... I tada ce ujedinjeno covjecanstvo moci da ispuni svoj veliki poziv ."

      Starac Zosima kaze da monasi nisu nista bolji od ostalih ; on zahtijeva da se covjek osjeti odgovoran za sve - " sveopsta krivica "

      Govori da covjeka treba voljeti onakvog kakav i jeste , a ne apstraktno idealnog :

      "Braco , ne bojte se grijeha ljudskog , voliye covjeka i u grijehu njegovom "

       

      Kapetan Snjigirjov i Iljusa

      U sudbini kapetana je prikazana sudbina ne samo slika " ponizenog i uvrijedjenog covjeka " vec i moralna odgovornost i sudbina djece u svijetu nepravde i nasilja .
::Za webmastere :: Pravilnik foruma ::Baneri

>> Registrujte se kako bi videli sadrzaj celog foruma! Neki delovi foruma nisu vidljivi za goste!<<
[Kako da vidim linkove na forumu??]

Van mreže NiKooLaa

  • Dont fear the reaper!
  • Vlasnik
  • *
  • Poruke: 5,339
  • Ugled: +146/-13
    • dzontra.nikola
    • lastfm
    • opusteniforum
  • OS:
  • Windows XP Windows XP
  • Browser:
  • Firefox 3.5.3 Firefox 3.5.3
    • Pogledaj profil
    • KUD Abrasevic Valjevo
Re: IV Razred Srednje Skole (Kolekcija Lektira)
« Odgovor #7 poslato: Septembar 18, 2009, 23:38:17 »
Dobrica Ćosić - Koreni

Biografija Pisca:
http://www.samo-opusteno.info/forum/knji382evnost/dobrica-262osi263/


Koreni Dobrice Cosica su tematsi slojevit roman,moderan i po tematici koju obradjuje i po umjetnickoj metodologiji kojom je gradjen .Tematski slojevi romana celovito predstavljaju srpsko selo u njegovom sporom preobrazavanju tokom 19 veka. U mnostvu motiva i tema osobito se istice sledece : tradicionalno slobodarstvo srpskog seljastva,izrazeno u otvorenoj borbi protiv domace despotije i apsolutizma; radikalizam kao idejno-politicko uporiste borbenog seljastva; odrzavanje kultova srpske srpske nacionalne mitologije konstituisane jos u davna vremena i sublimisane kroz etiku narodne epike;problem preranog gasenja porodicnih stabala; patrijarhalna despotija kao kult; evropeizacija srpskog intelektualca; raslojavanje srpskog sela; materinski nagon;psihologija suvisnog covjeka;problem identifikacije licnosti, itd. Devetnaesti vek u zivotu knezevine srbije omedjen je na pocetku ustanickom osvetom pobunjenika nad Osmanlijama ,a na kraju tiranijom sopstvene drzavne vlasti nad nezadovoljnim seljastvom.Cosic je pokazao kako svaka generacija ,gradeci sopstveni zivot ,placa velike dugove onome sto nasedjuje od predaka. Cosic je prikazao tri generacije iz zivota srpskog drustva: jednu cine Karadjordjevi ustanci koji se kao ljudi ostvaruju u borbi protiv turaka i stvaranju sopstvenih poseda .Druga generacija se socijalno raslojava i u tom se raslojavanju markantnije izticu bogatiji posednici ,jedne ,i njihove sluge ,s druge strane .Trecu generaciju cine oni koji nastoje da u osvit 20. veka ,pokrenu srpsko drustvo iz mrtvila i apatije kao posledice politicke obezpravljenosti i despotije.Prvu generaciju predstavljaju Luka Dosljak ,njegova otresitya supruga Kata, njen prvi muz Vasilije ,roditelji neobicnog starca Nikole i roditelji Steve Cadjevica . U drugoj generaciji isticu se Acim Katic ,Steva Cadjevic , profesor Andra ,starac Nikola ... Predstavnici trece generacije su Acimovi sinovi Vukasin i Djordje ,DJordjeva supruka Simka, Njihov sluga Tola Dacic .Da bi umetnicki realizovo ovako slozenu drustvenu, socijalnu, eticku, psiholosku problematiku ,Cosic je zamislio desetak ljudskih karaktera koji cjelovito oslikavaju srpsko drustvo 19.veka .

Pitanja i Odgovori
Prikaži sadržaj
Pitanja :

1. Tragika porodice i tragika naroda

2. Acim Katic kao seljacki vodja

3. Djordje i Vukasin - nasljednici ili izdajnici

4. Simka-zena i majka

5. Rodjenje Adama - novi pocetak ili kraj

Odgovori :

1. Koreni su ogledalo sa dva lica ; u jednom se oslikava Srbija 20. veka izjedena unutrasnjim previranjima ,neslogom naroda i pohlepom politicara .Drugo lice ogledala zadire u psihologiju jedne porodice kojoj uprkos materijalnom bogatstvu i prestizu prijeti raspad i gazenje loze.

2. Acim Katic,seljacki sin,gazda,domacin i radikalski prvak istice se u jednom planu kao vodja naroda ,domisljat i sposoban ,sa jasnim politickim ciljevima izgradjeni na tradiciji i jako tradicionalnom osjecaju .S druge strane ,on je skrhan saznanjem da nemoze da se uhvati u kopstac sa problemima koje donosi novo vreme ali i sa porodicnim problemima ,te prezivljava niz poraza koje to jos vise oslabljuju.

3. Djordje i Vukasin su dva lika koje veze zajednicko porjeklo ali ih mnogo vise razdvaja .Vukasin predstavlja izdanak novog bremena novog doba i misli. Francuski djak se vraca u Srbiju koja jos nije uspjela da se oslobodi turskog jarma i nasledja koja posce pod teretom neprosvecenosti i siromastva.On stremi ka evropskom duhu ali se istovremeno budi Vukasin zadojen tradicionalnim i seljackim, sto dovodi do unutrasnje borbe ,mucenje i preispitivanja.Djordje je svojim poslovnim uspjesima ,trgovinom i bogatstvo osigurao mjesto u drustvu ,ali ono je poput njegoivog polozaja u porodici na klimavim nogama , jer on nije u mogucnosti da ispuni osnovni zadatak-da obezbjedi sebi potomka i nastavi lozu Katica.Pritisnut sa jedne strane ocevom naklonoscu prema Vukasinu a s druge sopstvenim nedostatcima ,sto ga jos vise unizava u sopstvenim ocima ,iako je mocnik i gazda u ocima drugih .I Vukasin i Djordje su izdanici Acima Katica ali ne udovoljavaju negovim zeljama : prvi se priklanja ocevim politickim protivnicima a drugi je zigosan jalovoscu .

4. Simka je lik okarakterisan ljepotom snagom i zdravljem sto jos vise istice Djordjevu jalovost. Ona je u potpunosti svjesna svog porjekla i svog polozaja u kuci Katica u koju je usla iz siromasne nadnicarske porodice.Iako je to protiv na njenoj prirodi ona se predaje Toli Dacicu da bi ocuvala sebe i porodicu .

5. Prodjenje Adama ponistava sve sto je bilo prije trulo i lose u porodici - Simka se oslobadja mora i nesanica ,Acim mu posvecuje ostatak zivota a Djordje dobija toliko zeljenog nasljednika .Adam je simbol prelaska iz starog vremena u novo , i sto se tice porodice i Srbije s pocetka 20. vijeka.

Esej:
Prikaži sadržaj
Kuda nas vode nasi koreni ?

Svaki covjek ima porjeklo koje na neki nacin odredjuje njegovu sudbinu ili bar dobar dio nje.Kod nas na Balkanu ta uloga porjekla je istaknuta kao nigdje drugdje u svijetu .Kakvo ti je prezime ,odakle dolazis ,ko su ti bili djedovi cesto moze da bude vaznije od onoga sta si ti ustvari.Covjek bez korjena je - nula bez proslosti i buducnosti .Neminovno se ,dakle , postavlja pitanje kakvi su to nasi toliko vazni korjeni koji nas kao aveti iz proslosti progone na nasem putu buducnosti .Ono sto se moze reci da su ti korjeni generacijama iznicali iz krvavog tla .Stalni ratovi ,bune i ustanci ,tlacenja od strane turskih osvajaca kroz istoriju odnosila su nase (srpske) najbolje glave i najhrabrije duse .Kada sumiramo Srpskog naroda mi mozemo samo zbunjeni da stanemo i upitamo se : kuda dalje ? Cemu nas uci nasa istorija i sta zahtjeva od nas ?da li je to nemilosrdna osveta zbog ogromne nepravde i zla koje su vjekovima okomljavale na nase pretke ? Trebamo skupiti horde ubice i krvoloka i zbrisati sa lica zemlje sve nase neprijatelje ili da i dalje budemo mirne ovce koje cekaju klanje.
   




"Koreni"-u fabuli romana uspešno prepliću dve drame: porodična drama seljačkog radikalskog prvaka Aćima Katića i bračna drama njegovog sina Đorđa.Ugledni bogati političar ima dva sina Vukašina i Đorđa.Vukašin je školovan u Parizu na Sorboni, ži u Beogradu, oženjen ćerkom fabrikanta, stidi se seljačkog porekla i priklonio se uticajnoj ženinoj familiji.Gradi karijeru kao vladin činovnik i na suprotnoj političkoj strani od svog oca.Oca veoma boli što se on priklonio njegovom političkom neprijatelju i otac nikad ne dolazi u Beograd i ne poznaje svoje unuke Ivana i Milenu.Đorđu kao mlađem namenjeno je da ostane na selu i uveća imanje koje će jednog dana i brat da nesledi i on je pomalo ljubomoran na brata.Đorđe je ljubomoran i na svoju suprugu Simku, lepu i jedru ženu sa kojom nakon 15 godina braka nema dece. Za neplodnost braka je kriv Đorđe i pisac se naročito zadržava na slikama intimnih bračnih odnosa između Simke i Đorđa.On je bezmučno utučen, napija se do besvesti, preti da će je oterati ako mu ne rodi sina naslednika, zazire od svakog muškarca u dvorištu, sve dok nespretna Simka iz tajnog odnosa sa slugom Tomom Dačićem ne zatrudni i rodi sina naslednika Katićevoj lozi.Najtragičniji lik je Đorđe bogataš i očajnik koji godinama putuje, spava pod kolima i svestan je svoje krivice za neplodnost.Snažno je prikazano psihološko mučenje kada želi da otera Simku i njen strah šta će biti s njom ako se vrati u sirotinju.Tragičan je lik gospodara Aćima Katića pojma bogatstva, seljački radikalski vođa, ugledan, apsolutan gospodar u Prerovu i okolini i nepreza ni od zločina.Simka je uzeta iz siromašne kuće samo zato što je trebala da svojom rasnom lepotom i vitalnošću ojača lozu Katića.Krajnja beda u očevoj kući naterala je da se uda za bogatog nemoćnika i da živi u paklu od braka mučena materinskom čežnjom za porodom.



Koreni - Dobrica Ćosić
 ~Sastavi~
  • Sastav na temu Licna tragedija Acima Katica
  • Licna tragedija Acima Katica
http://www.samo-opusteno.info/forum/lektire-knjige/seminarski-radovi/msg17578/#msg17578



« Poslednja izmena: Septembar 18, 2009, 23:41:26 NiKooLaa »
::Za webmastere :: Pravilnik foruma ::Baneri

>> Registrujte se kako bi videli sadrzaj celog foruma! Neki delovi foruma nisu vidljivi za goste!<<
[Kako da vidim linkove na forumu??]

Van mreže NiKooLaa

  • Dont fear the reaper!
  • Vlasnik
  • *
  • Poruke: 5,339
  • Ugled: +146/-13
    • dzontra.nikola
    • lastfm
    • opusteniforum
  • OS:
  • Windows XP Windows XP
  • Browser:
  • Firefox 3.5.3 Firefox 3.5.3
    • Pogledaj profil
    • KUD Abrasevic Valjevo
Re: IV Razred Srednje Skole (Kolekcija Lektira)
« Odgovor #8 poslato: Septembar 18, 2009, 23:49:48 »
PROKLETA AVLIJA - Ivo Andrić


Biografija pisca:
http://www.samo-opusteno.info/forum/knji382evnost/ivo-andri263/

Ovo prepričano delo, takođe možete naći u našoj kolekciji lektira;
http://www.samo-opusteno.info/forum/lektire-knjige/prepricane-lektire/



Kratki roman "Prokleta avlija", čije pisanje je Andrić započeo između Prvog i Drugog svjetskog rata, a dovršio ga i objavio 1954. godine, smatra se piščevim remek-djelom. Komponovan je narativnim postupkom "upričavanja priče" (prstenasta, okvirna strktura). Ima više pripovjedača koji jedan od drugoga preuzimaju kazivačku poziciju. Pripovijedanje u ovom romanu može se predstaviti i slikom koncentričnih krugova koji se skupljaju do samog jezgra priče.

Kao i svi drugi Andrićevi romani, izuzimajući Gospođicu, i Prokleta avlija okrenuta je historiji, ali na drukčiji način od Višegradske, Travničke i Sarajevske hronike. Roman je ispripovijedan smirenim, nepristrasnim tonom, kojim se odmjereno i sugestivno teži objektivizaciji, kako je to kod Andrića već običaj i pravilo.

Do centralne, historijske priče iz 11. vijeka o tragičnoj sudbini Džem-sultana, Andrić nas dovodi posredno. O Džem-sultanu pripovijeda mladi polu-Turčin Ćamil, koji u njemu vidi svog sudbinskog srodnika i preteču. O Ćamilu pripoveda prestravljeni Jevrejin Haim, a svi oni su samo uspomena fra Petra na dane provedene u stambolskom zatvoru, "Prokletoj avliji". A tu uspomenu, opet, grli luk sjećanja bezimenog mladića (pisca?), koji, gledajući u zimski dan na fra-Petrov grob, vraća u sebi cijeli tok priče.

Svi protagonisti "Proklete avlije", ma koliko različiti, čuvaju u sebi iskustvo sužnja, pa i svijet, makar i nesvjesno, osjećaju kao ograničen, tjeskoban prostor. Kao da je samo postojanje tamnovanje. (Naslov romana simbolički je ključ čitanja.) Uskomešanost zatvora u koji se sliva zli talog imperije koja je prešla svoj vrhunac, ali gdje, igrom slučaja, zalutaju i ljudi koji su samo drukčiji od ostalih, postaje neka vrsta zamjene za svijet on traje u vremenu i ne obazire se na pojedinačne ljudske sudbine koje ga tvore. „Svi su sporedni i nevažni“ zapisuje Andrić. „Avlija živi sama za sebe, sa stotinu promijena, i uvijek ista.“



       « Prokleta avlija» je naziv poznate carigradske tamnice, u koju je iz neopravdanih razloga dospio fra-Petar iz Bosne, koga su poslali u Stambol da obavi neke samostanske poslove. Dogodi se da turske vlasti uhvate neko pismo upućeno austrijskom internunciju u Carigradu, u kojem je bilo opisano proganjanje vjernika od turske vlasti i sumnja padne na fra-Petra. On bude uhapšen izatvoren u istražni zatvor – «Prokletu avliju», gdje je ostao dva mjeseca dok ga nisu poslali dalje.

       U «Prokletoj avliji», fra-Petar upoznaje više ljudi , koji se u ovoj pripovijesti pretvaraju u galeriju zanimljivih likova. Tu je upravnik «Proklete avlije» Latifaga zvan Karađos, zatvorenik Haim, Židov iz Smirne, pa zatim centralni lik iz ove pripovijetke zatvorenik Ćamil-efendija, bogati mladi Turčin iz Smirne. Fra-Petar doznaje od Haima, mladićeva sugrađanina, da je ovaj zatvoren zbog sumnje da njegovo proučavanje povijesti ima za svrhu buntovno spletkarenje protiv sultanova dvora, što je bilo potpuno neistinito. Mladi Ćamil, sin bogatog Turčina i Grkinje, odmalena se posvetio nauci i samotničkom i asketskom načinu života, koji osobito potencirala jedna nesretna i nepreboljena ljubav. Ćamil se, naime, zaljubio u kćer mladog grčkog trgovca, no ovaj je iz nacionalističko-vjerskih razloga nije htio dati Turčinu za ženu, nego ju je silom udao za Grka izvan Smirne. Poslije tog događaja Ćamil se potpuno zatvorio u sebe i postao neka vrsta osobenjaka. Okružuje se knjigama i baca se na nauku, pokazujući naročit interes za povijest turske carevine, od koje ga specijalno zanima jedno određeno razdoblje  - vrijeme Bajazita II i Đem-sultana, njegova brata, kojeg je Bajazit u borbi za prijestolje dvaput porazio u bici. Tada je Đem potražio utočište na otoku Rodu, gdje su vladali kršćanski vitezovi. Od tada počinje odiseja Đema, koji kao zarobljenik prelazi iz ruku u ruke raznih evropskih vladara, pa čak i samog pape, a svi ga oni iskorištavaju kao adut protiv turske carevine, tj. Prijete Bajazitu da će ga pustiti ako nezadovolji njihove raznorazne zahtjeve. Na Ćamila posumnjaju da proučava upravo to povijesno razdoblje, jer ono ima sličnosti sa sadašnjom situacijom na dvoru, gdje sultan također ima brata suparnika, kojeg je proglasio maloumnim i drži ga u zatočenju. Ćamil bude poslan u «Prokletu avliju», gdje upoznaje fra-Petra i ispriča mu život Đem-sultana, tvrdeći da je njegov život identičan s Ćamilovim i da su im sudbine jednake. Nakon nekog vremena odvedu ga u poseban zatvor i tu jedne noći prilikom saslušanja dođe do tučnjave između njega i policije. Ćamila iznesu – živa ili mrtva – ne zna se. Fra-Petar ga više nikada nije vidio.


Lik Ćamila
Uprkos brojnim razlikama i sukobima iz kojih se rađaju pogledi, koji radikalno diferenciraju svijet Istoka i Zapada kao dva svijeta koja se mimoilaze s vijekovnim razlikama u kulturi, karakteru , psihi, stilu života, uvijek postoje niti koje nerazdvojivo ineraskidivo spajaju ova dva ideološki suprostavljena svijeta. Te niti su dobro i zlo. Ćamil-efendija, mladi intelektualac od malena se posvetio knjizi i asketskom načinu života, koji je dodatno potencirala jedna nesretna i nikad preboljena ljubav. Suočen i sukobljen sa «božanskom logikom svijeta», s kojom se ne miri on se povlači u sebe i u potpunosti posvećuje nauci i postaje žrtva okolnosti i surovog režima. Tako Andrić prikazuje nemoćnog i poniznog čovjeka u rukama viših sila, bile one društvena mehanika ili božanska vlast. U djelu su izložene ideje o besplodnosti i nemoći čovjeka da shvati principe i mehanizam svijeta, o potrebi poslušnosti i bezuslovnog podređenja. Kritika u njegovom liku vidi i otkriva primarnu grešku pogrešnog izbora u prekretnom trenutku života, u mladosti. Ova greška nazvana je pogrešnim prvim korakom. On je: « Čovek kratka veka, zle sreće i pogrešnog prvog koraka.» Ali njegov uzor Đem-sultan živio je vijekovima prije i doživio sličnu sudbinu, ali brojni su i drugi likovi, kako iz istočnih tako i iz zapadnih civilizacija, koji  potvrđuju da je čovjek robovao u svim vremenima i na svim prostorima. Tako su se dvije ljudske sudbine (Đemova i Ćamilova), vremenski daleke jedna od druge povezale u jednu. Progonstvo mladog pjesnika Đem-sultana uslovilo je progonstvo mladog  pjesnika u duši, pjesnika u ljudskom srcu i mašti, Ćamila. Jedna tragedija uslovila je drugu. Pod brutalnošću, okrutnošću divlje neumoljive sile, Ćamilova sudbina identifikovana je sa Đemovom. I Đemu i Ćamilu svijet ljudi je stran i dalek. Oni ostaju distancirani od svijeta oko sebe, ravnodušni čak iprema sopstvenoj sudbini, u apsurdnom svijetu su «stranci» i sebi i drugima. Ćamil nastavlja Đemovu sudbinu, a Karađoz im se priključuje, utabanim putem «pogrešnog prvog koraka», tako da i čovjek akcije i čovjek kontemplacije mogu biti ljudi pogrešnog prvog koraka.

Lik Karađoza

  Karađoz je istovremeno tako autentičan i tako tipičan predstavnik i sluga jednog sistema.

Jasno je vidljiva transformacija, gdje Karađoz od dječaka «bujne glave» živahnog duhom i tijelom, ljubitelja knjiga i muzike do mladića koji odbija sve što mu je do tada bilo blisko i što je pripadalo svijetu mirnih, običnih sudbina, ustaljenih navika i obaveza. On ostavlja knjige, igre i muziku, postaje lutalica, kockar i pijanica. Onda opet postaje policajac i progoni svoje dotadašnje, da bi na kraju konačno promijenio životno usmjerenje i postaje «surovi gospodar» Proklete avlije. Postavlja se pitanje šta je uslovilo transformaciju Karađozove ličnosti, u početku natprosječno obdarene, i fizičkim i duhovnim kvalitetima, bogatstvom senzibiliteta, koji ga približavaju nauci i umjetnosti. Kao da je Karađoz uočio da smo svi mi zatvorenici neke Avlije, bez mogućnosti da slobodno mislimo i  djelujemo, pa se povlači u svoju ljušturu i u potpunosti transformiše.Od primijernog mladića on postaje onaj tip orijentalnog oružja, koje je u rukama vlasti i koje predstavlja živo oličenje Proklete avlije. Ona se ogleda u njegovoj  prirodi. Ona živi u njegovom karaktaru, ćudima i instiktima. Njegova volja je njen zakon.

Sudbine zatvorenika Proklete avlije su u njegovim rukama, a on se njima igra. Andrić je u njegovom liku pronikao u elementarnih osobina  divljih čuvara vlasti, ćije se naslijeđe može sagledati u svim vremenima u kojima je robovao čovjek. U svijetu u kojem on vlada nevinost je samo fraza. Karađoz valjano upravlja unutrašnjim mehanizmom svojih zatvorenika. Kogitovski obrazac čovjeka Avlije s kojim Karađoz  računa je :»Kriv sam, dakle postojim.» Mnogi su prošli kroz zatvore i mnogi su iskusili glumu Karađozovih potomaka, onu ciničnu igru samovlašća isljednika koji su često mučenja izločine vršili iz gruba i sirova lakrdijašenja.


Esej
Prikaži sadržaj
Tok pripovijetke ide prema pričanjima fra Petra i unutrašnjem preživljavanju njegovih događaja: o životu Proklete avlije kao cjeline, o čudnom i osobenom Karađozu, o raznolikim ljudskim fizionomijama koje su uskrsavale u sjećanju fra Petra.   Na slici Proklete avlije koju je Andrić dao u svojoj pripovijeci, vjeran je pečat jedne epohe Osmanlijskog carstva.Orijentalne boje su u toj slici boje starinske, a dobije  se iz nje snažan utisak da je Prokleta avlija takva kakva je živjela u svim vremenima u kojima je robovao čovjek.
   
Nisu opisane fizičke torture, ni poniženja kojima je izložen čovjek u takvim zatvorima, a duboko je dosegnuta, i mimo toga, njegova tragična situacija u Prokletoj avliji.Dobija se vizija Proklete avlije kao pustog, usamljenog, đavolskog ostrva, u isto vrijeme i vizija psihičkog pakla u kome gori život izolovanog, zastrašenog svijeta čije su veze sa slobodnim životom pokidane. U ovim motivima sadržana je osnovna teme Andrićeve proze o ljudskoj tragičnosti  Ova tema ima svoje izvore u Andrićevim poetskim proživljavanjima  ljudskog života i ljudske sudbine, kao i u njegovim meditacijama o čovjeku i njegovom životu u njegovoj prvoj zbirci poetske proze  , u  ''Ex Pontu'' . Ali poruka djela ne govori nam da treba da se povučemo  već upravo suprotno. Ako smo već konstatovalistalno prisustvo zla i nepravde i da naše postojanje nema opravdanja, na čovjeku nije da to pesimistički i bez reagovanja prihvati, već da kao lucidno i pred  sobom odgovorno biće traži put za unošenje više pravde  i dobra u ovaj svijet. To je put ljudskog dostojanstva kojim je krenuo i Ćamil, ali ga je stihija divlje sile ubacila u Prokletu avliju.
Tako da «Avlija je u vremenu, ali ne u jednom vremenu. Avlija je u svetu, ali ne u jednom svetu. I-Avlija se ne menja.»
« Poslednja izmena: Septembar 18, 2009, 23:51:33 NiKooLaa »
::Za webmastere :: Pravilnik foruma ::Baneri

>> Registrujte se kako bi videli sadrzaj celog foruma! Neki delovi foruma nisu vidljivi za goste!<<
[Kako da vidim linkove na forumu??]

Van mreže MarkoKg

  • Global Moderator
  • *
  • Poruke: 5,036
  • Ugled: +43/-3
  • Music is my aeroplane...
    • samoopustenoinfo
  • OS:
  • Windows XP Windows XP
  • Browser:
  • Opera 9.10 Opera 9.10
    • Pogledaj profil
    • samo-opusteno
Re: IV Razred Srednje Skole (Kolekcija Lektira)
« Odgovor #9 poslato: Septembar 19, 2009, 16:51:20 »
Ivo Andrić - Prokleta avlija


Mjesto i vrijeme radnje: carigradski zatvor Prokleta avlija,

Likovi: fra Petar iz Bosne, upravitelj Latifaga zvan Karađos, zatvorenik Haim – Židov iz
      Smirne, zatvorenik Ćamil-efendija – bogati, mladi zatvorenik iz Smirne

Vrsta: roman


Sadržaj:

   Zima je. Prevladava samo jedna boja – bijela. U toj bjelini postoji samo jedna staza. Staza kojom je išla pogrebna povorka na pogrebu fra Petra. U sobi fra Petra nalaze se fra Mijo Josić, mladi fra Rastislav… Popisuje se imovina fra Petra. To je većinom raznovrstan alat. Još prije tri dana on je ležao na tom krevetu, a sada ga više nema. Najviše nedostaje mladom fra Rastislavu kojemu je često pričao događaje iz svog života. Najviše je pričao o carigradskom zatvoru gdje je bio zatvoren ni kriv ni dužan. Zbog nekih poslova crkva je fra Tadiju Ostojića i fra Petra poslala u Carigrad. Tamo je policija uhvatila neko pismo o progonu vjernika i svećenika iz  Albanije koje je bilo upućeno austrijskom internunciju u Carigrad. Pismonoša je pobjegao, a pošto u Carigradu nije bilo drugih svećenika iz tih krajeva uhitili su fra Petra. Dva mjeseca bio je pod istragom, a da ga nitko nije ni saslušao.
   Bio je zatvoren u zatvor znan kao Deposito ili Prokleta avlija kako je zove narod. Ta Avlija uvijek je bila puna, uvijek se punila i praznila. Tu je bilo sitnih  i krupnih prijestupnika. Od dječaka koji su sa “štanda” ukrali smokvu do višestrukih ubojica. Tu dolaze i tzv. “prolaznici” koji su upućeni po kazni kao prognanici iz zapadnih pokrajina te iz Avlije odlaze kući ili u zatvor u Africi ili Maloj Aziji. Avlija se sastoji iz petnaest jedokatnica koje povezane s visokim zidom zatvaraju nepravilno, golo dvorište, bez trave i s dva-tri kržljava stabla. Po danu zatvorenici se šetaju po dvorištu, a po noći odlaze u ćelije – petnaest do trideset u jednu. Ali, ni po noći nije mirno. Zatvorenici pjevaju, svašta dovikuju i svađaju se te često dolaze i novi. Po danu svi izlaze iz ćelija i stvaraju male skupove gdje pričaju o raznim stvarima. Najviše se ljudi okuplja oko malog čovječuljka Zaima koji je uvijek pričao o ženama i svojim mnogobrojnim vjenčanjima. Neki su ga slušali, a drugi su odmahivali rukom i odlazili čim bi on počeo pričati.
   Sam položaj Proklete avlije bio je čudan jer se moglo vidjeti samo nebo, a grad koji je bio blizu nije se mogao vidjeti. Obično je bilo lijepo vrijeme. Ali, nekad se nebo naoblačilo, počeo je puhati južni vjetar donoseći zadah truleži i smrad iz pristaništa. Tada je ludilo bilo zarazno i svi, pa i najmirniji, postajali su razdraženi i ljuti. Čuvari su pokušavali izbjegavati sukobe jer su i oni bili razdraženi, ali bilo je nemoguće uspostaviti red. Kada je zapuhao sjeverni vjetar, sunce grane svi su ponovo izašli na dvorište zaboravljajući svađe i prepirke. Upravitelj tog zatvora bio je Latifaga zvan Karađoz (groteskna ličnost turskog kazališta sjenki). Otac mu je bio nastavnik u vojnoj školi. Kao dijete Latifaga je volio knjigu i muziku, ali odjednom se promjenio, čak i fizički. Napustio je školu i počeo se družiti s raznim varalicama i kockarima. Nekoliko su ga puta i uhvatili, a uvijek ga je izbavljao otac. Tada je upravitelj policije predložio Latifaginom ocu da Latifaga postane policajac. Latifagin otac je na to pristao. Tako je Latifaga postao policajac, zamijenik upravitelja Proklete avlije te konačno i upravitelj. U hvatanju prijestupnika pomogla mu je njegova prošlost jer je poznavao njihova okupljališta. Latifaga je imao kuću iznad Avlije i mnogim je putovima mogao doći od kuće do Avlije i obrnuto tako da nitko nije znao gdje će se pojaviti. Nitko nikad nije znao kako će se ponašati i uvijek je iz ljudi mogao doznati one podatke koje želi. Česte su bile i pritužbe na Karađoza, ali svi su znali da samo on može upravljati Avlijom.
   Najgori su bili prvi dani u Prokletoj avliji. Da bi se zaštitio od tučnjava fra Petar je izabrao jedan zabačen kut i tu se sklonio. Tu su bila i dva građanina iz Bugrske koji su ga primili bez riječi. Fra Petar je zaključio da su to bogati ljudi koji su vjerojatno bili žrtve pobune u njihovoj zemlji. Poslije nekoliko dana dobili su gosta. Kada se sljedeći dan probudio prvo što je vidio bila je knjiga i nije mogao vjerovati. Lice novopridošlog mladića bilo je bijelo, blijedo. Oko očiju je imao tamne kolute. Razgovor je počeo sam od sebe. Mladić se zvao Ćamil. Često su razgovarali, a onda su po njega došli neki stražari. Bez riječi su se oprostili, a prazno je mjesto brzo bilo popunjeno. To je bio mršav, tanak čovjek. Bio je Židov iz Smirne, Haim. Fra Petar je saznao da Haim zna neke stvari o Ćamilu. Fra Petar ga je pitao o njemu, a Haim je počeo pričati. Ćalim je bio čovjek mješane krvi. Otac mu je bio Turčin, a majka Grkinja. Majka mu se u sedamnaestoj udala za bogatog Grka. Imali su jedno dijete, djevojčicu. Kada je djevojčica imala osam godina, Grk je umro. Njegovi su rođaci htjeli prevariti mladu udovicu i sve joj oteti, ali ona se branila. Otišla je u Atenu da bar tamo spasi naslijeđe. Kada se vraćala nazad, umrla joj je kćerka. Mornari su lijes htjeli baciti u more jer donosi nesreću, ali majka nije dala. Tada je prvi oficir dao napraviti još jedan lijes u koji je stavljen neki teret. Lijes s djevojčicom bačen je u more, a drugi je dan majci koja ga je pokopala. Svakoga je dana žena odlazila na grob, ali postepeno bol se smanjivala kad se dogodilo nešto neočekivano. Žena prvog oficira saznala je tajnu o djevojčici i ispričala je najboljoj prijateljici. One su se tada posvađale i da bi se osvetila prijateljica je tajnu ispričala drugima. Tako je priča došla i do udovice koja je tada htjela da se baci u more i trebalo joj je nekoliko godina da preboli i ovo. Mnogi Grci su prosili lijepu udovicu, ali ona se na opće iznenađenje udala za nekog Turčina, Tahir-pašu, i snjim imala sina i kćerku. Sin je bio snažan, a kćerka je umrla u petoj godini od neke nepoznate bolesti. Majka je umrla sljedeće godine. Sin koji se zvao Ćamil sve se više predavao knjizi i nauci, a otac ga je u tom podržavao. Jedne je zime umro i Tahir-paša, a mladić je ostao sam s velikim imetkom i bez bliže rodbine. Jednog je dana ugledao jednu Grkinju i odmah se zaljubio. Ona je voljela i njega, ali njeni roditelji nisu dopustili da se uda za Turčina pa su je odveli i udali za nekog Grka. Poslije toga Ćamil je dvije godine proveo na studiju, a kasnije je mnogo i putovao i čitao knjige. Tada su počele glasine da su Ćamilu udarile knjige u glavu i da se poistovjetio s nekim mladim princem. To se pročulo i Ćamila je uhitio valija izmirskog vilajeta jer je dobio pismo kao i svi drugi valije da paze na ljude koji blate sultanovo ime. Kada su uhitili Ćamila mnogi su se pobunili, ali nisu mogli ništa napraviti pa je Ćamil odveden u zatvor. Karađoz nije volio političke zatvorenike, ali ovoga je morao prihvatiti. Već drugi dan čovjek kojeg je poslao kadija izradio je kod više vlasti da se Ćamil izdvoji i da mu se da posebna soba što je i učinjeno. Idućih je dana fra Petar hodao dvorištem, ali nije vidio Ćamila, a onda se jednog dana kraj njega stvorio Ćamil. Oboje su osjetili da se njihovo prijateljstvo povećalo. Odjednom Ćamil počne pričati povijest Džem- sultana(onaj s kojim se poistovjetio).           
   To je bila pričao o dva brata. Jedan je bio mudriji i jači, a drugi čovjek zle sreće i pogrešnog prvog koraka. Ta su dva brata došla u sukob kada im je 1481. g. na bojnom polju poginuo otac. Stariji brat Bajazit (34 godine) koji je bio guverner Amasije i mlađi Džem guverner Karamanije polagali su pravo na prijestolje. Džem je na svom dvoru stvorio krug pjesnika, znanstvenika i glazbenika, bio je dobar plivač i lovac. Bajazit je bio hladnokrvan i hrabar. Oboje su imali dokaze za svoje pravo na prijestolje. Nisu se mogli dogovoriti i na kraju su se sukobili. Džem je izgubio i pobjegao u Egipat i ponovo organizirao napad, ali ponovo je izgubio. Tada je pobjegao na otok Rod gdje je bilo sjedište nekog katoličkog reda i gdje je zatražio utočište. Primio je ga je Pierre d’Aubusson i dočekao s carskim počastima te predložio da ode u Francusku. Džem je na to pristao, ali kada je došao nisu ga pustili na slobodu nego držan zatočen u tvrdim gradovima. Oko Džema stvorile su se razne spletke. Bajazit je d’Aubussonu dao novce da Džem ostane u zatočeništvu, a papa mu je ponudio mjesto kardinala. Nakon osam godina Džem je dan papi, a d’Aubusson je postao kardinal. Tada umire papa i dolazi novi. Španjolski kralj prodire u Italiju i zauzima Rim. Papa mu je morao dati Džema. Papa je to učinio, ali Džem se brzo razbolio i umro. Njegovo je tijelo poslano Bajazitu koji ga je pokopao s kraljevskim počastima. Dok je Ćamil to pričao fra Petar ga često nije mogao slušati i pratiti, ali Ćamil to nije ni primjećivao. Jednog se dana Ćamil nije pojavio. Haim je fra Petru rekao da su kod Ćamila došli neki činovnici, da je došlo do svađe i obračuna. Ne zna se da li je Ćamil mrtav ili samo premješten u drugi zatvor. Kasnije je fra Petar često razmišljao o Ćamilu. Jednom dok je tako razmišljao netko mu je u ruku stavio poruku da će za dva dana biti oslobođen. To se i dogodilo. Odveli su ga u Akru gdje je živio osam mjeseci, a onda je pušten i otišao je u Bosnu.
   I tu je kraj. Od njega je ostao samo grob. Nema više pričanja. Mladić čuje kako iz susjedne sobe dopiru glasovi: “Dalje!¨Piši: jedna testera od čelika, mala njemačka. Jedna!”

Van mreže ENA1993

  • Novajlija
  • *
  • Poruke: 5
  • Ugled: +0/-0
  • OS:
  • Windows XP Windows XP
  • Browser:
  • Firefox 3.0.19 Firefox 3.0.19
    • Pogledaj profil
Odg: IV Razred Srednje Skole (Kolekcija Lektira)
« Odgovor #10 poslato: Januar 25, 2011, 19:09:18 »
ivo andric car najbolje pise drina ex ponto svima preporucujem procitajte svidece vam se

Van mreže dirke93

  • PočetniK
  • *
  • Poruke: 1
  • Ugled: +0/-0
  • Opustite se i uzivajte!
  • OS:
  • Windows 7 Windows 7
  • Browser:
  • Firefox 7.0.1 Firefox 7.0.1
    • Pogledaj profil
Odg: Re: IV Razred Srednje Skole (Kolekcija Lektira)
« Odgovor #11 poslato: Oktobar 25, 2011, 10:43:38 »
Samjuel Beket - Čekajući Godoa


Rođen je u Forskoku kod Dablina,Irska,13.04.1906.pjesnik,prozaista i dramatičar,po profesiji profesor moderne književnosti,za 25 godina plodnog rada nije na sebe skrenuo pažnju književne kritike,a za to vrijeme je objavio desetak zanimljivih djela:Voroskop (poema,1930),Više uboda nego udaraca (pripovjetka,1934),Kosti odjeka i drugi talozi (pjesme,1935),Marfi (roman,1938).U vrijeme II svj. rata pridružio se pokretu otpora u Francuskoj,gdje je,inače,rado i dugo boravio.Međutim,nacisti su uspjeli da provale grupu u kojoj je djelovao Beket,ali je njemu pošlo za rukom da izmakne policiji i pobjegne u neokupirani dio Francuske.Jedno vrijeme je radio kao nadničar na farmama u okolini Avinjona.Po završetku rata se vratio u Irsku (1945) i prihvata posao prevodioca i magacinera u jednoj bolnici.Tada je napisao svoj prvi roman na francuskom koji je govorio i poznavao kao maternji (Mersije i Kamije).Po povratku u Pariz (1946) objavljuje na francuskom zbirku pjesama Pjesme.Sljedeće godine piše svoju prvu originalnu dramu Eleuterija.Nešto više pažnje skrenuo je sa svoja dva romana,oba 1951.god.:Moloi i Malon  umire.

 Dramu Čekajući Godoa je napisao 1952. Objavljena je u Parizu.Premijera je izvedena već početkom 1953. u teatru Babijon,pa se ova godina uzima uzima kao početak tzv.Beketovog pozorišta.Svijet se odjednom počeo zanimati za književnost I filozofiju malo poznatog Irca,peofesora francuske i italijanske književnosti,čovjeka koji uspješno piše na dva jezika. Poslije drame Čekajući Godoa,Beket je napisao za radio i televizijsko izvođenje još nekoliko djela,kao i nekoliko knjiga proze i poezije:Tri pesme (1957),Sve što pada (1957),Kraj partije (drama,1957),Čin bez rječi (drama,1957),Krepva posljednja traka (drama,1958),Čin bez rječi II (drama,1959),Srećni dani (drama,1961),Doći i ići (drama,1965),Ej Džo! (televizijska drama,196 Beket je osvojio svijet,iako ga taj svijet katkad nije razumio I često odbacivao ne prihvatajući njegovu filozofiju apsurda.Ali bez obtira na to,nije bilo radija,televizije ili pozorišta koje  nije imalo na programu Beketa. Godine 1969.Beketu je dodjeljena Nobelova nagrada za književnost.

Umro je 1989.godine.


Vrsta dela:

Drama apsurda-u potpunosti je napustila zakonitosti klasične drame stare preko dva milenijuma.Naziv je i   proistekao iz njene sadržine:apsurdni su joj likovi,apsurdne su situacije,iskazi su apsurdni.Apsurd je proizvod načina kazivanja ili prikazivanja u kome se ne otkriva nikakav smisao,odnosno nameće se besmisao-ono što je kazano ili prikazano je čista besmislica,odnosno ruganje smislu.iz apsurdnih slika se ne može dokučiti ništa jer su one same po sebi apsolutni besmisao.Apsurdno kazivanje,slike i likovi predočavaju nelogičnost,nerazboritost,nerazumnost i ludilo svijeta i života.

Anti-drama-ona je potpuna suprotnost klasičnoj drami jerr redukuje ili potpuno ignoriše sve one strukturne elemente koji čine dramu.Jedini dramski elementi su likovi i scena na kojoj djeluju;nema radnje,te osnovne supstance drame-ni početka,ni trajanja ni razrješenja;nema sukoba koji doprinose razvijanju radnje i ispoljavanje junaka;nema jasnog vremena,onog društvenog;nema karaktera-likovi nisu individualizovani ni tipizirani;oni su antiheroji-ne zna se ko su,ni odakle su,ni šta žele.


Sadržaj:
 Ovo je gotovo realistična priča o dvije propalice,skitnice,koje se odavno poznaju,od kojih je jedan kulturniji i intelektialniji,superiorniji (Vladimir),dok je drugi spontaniji,letargičniji i dobrovoljno podređen.Oni se nalaze na mjestu na kojem su zato što čekaju izvjesnog Godoa.U toku tog praznog dana,koga skitnice ispunjavaju kako najbolje umiju,nailazi Poco,gospodar,sa svojim slugom Likijem i kraće se zadržava u razgovoru sa njima.Ubrzo pošto Poco i Liki odu,pojaviće se jedan Dječaki javiti da Godo tog dana ne može da dođe,tako da će  Vladimir i Estragon morati i u drugom činu komada da nastave sa čekanjem,opet bez uspjeha,jer će se ponovo pojaviti Dječak sa istom,nezadovoljavajućom vješću


Karakteristika ove drame je odsustvo radnje koja bi imala svoj početak,trajanje i razrješenje.Radnja se može opisatifabulom u kojoj su svi segmenti (ili faze) radnje u uzročno –posljedičnoj vezi.Ovdje se takva fabula ne može iskazati:ako bismo željeli da kažemo šta se dešava u drami,naš opis bi izgledao ovako:»Vladimir i Estragon čekaju Godoa.On ne dolazi.Nedešavanje i namjenjanje su osnovna karakteristika ove dtame.svako dešavanje vodi nekom rezultatu ili cilju,nekoj promjeni.Ovdje toga nema:


Rudimenti radnje sadržani su u kretanjima po sceni,pokretima,pantomimom.

Ali to je samo vizuelna strana koja je u funkciji stvaranja iluzije dešavanja i promjena,u suštini niti se šta događa niti se šta mjenja.Ti vituelni utisci,stvoreni klovnovskim pokretima,djeluju smješno:smješno je prvi utisak i prvo reagovanje publike ili čitaoca,a eventualno neko skriveno značenje,koje traži udubljivanje i tumačenje,dolazi naknadno.Tako,npr.,stalno Vladimirovo zavirivanje u šešpir i istresanje iz njega onoga čega tamo nema,i Estragonovo zavitivanje u cipelu;potom ona beskrajna igra cilindra,čiji opis ispunjava čitavu stranicu-u prvom sloju djeluju kao što su djelovali gegovi u farsama,i to je ono što unosi u publiku smjeh.A šta može iza toga da se domisli,to je pitanje više za istraživača,nego za gledaoca.Kretanje se svodi na koračanje po pozornici,sjedanje i ustajanje,padanje i dizanje,pokrete ruku i tijela.Nijedno kretanje,osim dolaska na pozornicu i odlaska sa nje,na čini radnju u smislu događajnog tokau prostoru i vremenu,koja bi nešto mjenjala u svakodnavnici ili životu pojedinca,odnosno u odnosima među akterima drame.

              U scenskom prostoru ne samo da se ništa ne dešava,nego se ništa ne mjenja:



U nastavku ovog opisa nalazi se iskaz «ista radnja»-radnja ovdje nema značenje dramske radnje jer ne postoji;»ista radnja» je Vladimirovo uzimanje,razgledanje,mirisanje i vraćanje na isto mjesto Estragonovih cipelaNemjenjanje se izražava i tako što junaci obično «ode i sjedne gdje je sjedio u početku prvog čina»-junak ne čini ništa da do promjena dolazi,umrtvljen je,nezainteresovan,prepuštenu slučaju.

            Junaci drame verbalno se izjašnjavaju za kretanje (odlazak),fizički ostaju tu gdje su



Isti kraj oba čina-ista slika,isti akteri,iste rječi i isti postupak(nemicanje)-sugeriše uzaludnost svega što je predočeno u protekla dva čina:uzaludnost čekanja i uzaludnost života.Ako je tako,onda i junaci drame nemaju više nade,pa samim tim ni volje da išta čine;na kraju ostaje ćutanje i prikovanost za mjesto na početku prvog čina i gledani u toku cijele predstave-pošto je čekanje bilo motivisano potrebom da se razjasni neizvjesnost,ono ostaje da traje i prijeti.Zavjesa se spušta,a poraženi ljudi čekaju neminovni kraj.Zapravo,uzaludnost je spoznata vrlo rano,još na početku prvoga čina:


Do kraja drugoga čina održavala ih je varljiva nada,a tad se i ona izgubila.


 Beketovi junaci imaju mnogo muka sa vremenom:u praznini  besmislu njihovog života vrijeme sporo protiče i pada na njihova pleća kao teško breme.To je još teže kada se ništa ne dešava ( a u drami se malo šta događa osim razgovora I kretnji) I kada se ne razgovara-ima mnogo pauza I ćutanja:naznake “Ćutanje”se javljaju oko 140 puta.I kada se vrijeme (spoljašnje) I ćutanje (unutrašnje) udruže,onda dolazi do napona emocija,strepnje I straha:to je strah od praznog I sporog vremena.Zato se junaci dovijaju kako da ispune vrijeme,kako da ga utucaju,što reče Estragon,a potom ponovi I Vladimir.Vladimir će započeti kazivanje priče o dva zločinca I Spasitelju jer “brže će nam proći vrijeme”:pritom nije bitno da li sagovornik prati priču (Estragon:”Ja I ne slušam”):on će nekoliko puta ponoviti neki detalj ne bi li Estragonu razjasnio glavno mjesto u priči,a to opet rasteže ovaj dijalog bez rezultata-priča nije ni primljene ni shvaćena.Vladimiru se učini da se vrijeme zaustavilo,on razgovor ili malu promjenu smatra dobrodošlom.Glad za društvom I razgovorom se osjeća iz praznih dijaloga koji se sastoje iz malo rijrči ponovljenih nekoliko puta.Ovo je težnja da se ispuni vrijeme I da se sagovornik zadrži koji je svojom pojavom,govorom I činjenjem unio malo svježine u ubitačnu monotoniju čekanja,ćutanja povremenih kratkih dijaloga dvojivca skitnica.To je izraz straha od usamljenosti koji pada teško iz dva razloga:-“skraćuje” se vrijema čekanja nečega što je neizvjesno;-ispunjava se vrijema bilo čim samo da se u samoći ne preda mislima iz koijh stalno proizilazi strah;otuda I strah od ćutanja(“Reci nešto!Reci,makar šta!”)A kada se jedan segment vremena pobijedi (ispuni razgovorom)opet nastaje ćutanje I opet potreba za razgovorom.Ovo ponavljanje je izraz nemoći da se nađe prava riječ I pravi predmet razgovora (“Teško je početi” kaže Vladimir);I dok se naprežu da pronađu novi predmet razgovora,čuju se iste riječi u ustima dva lika-ovakvih primjera ima na desetine u ovoj drami.Vrhunac besmisla I praznine sadržan je u Estragonovim rječima:”Uvijek mi pronađemo nešto,zar ne Didi,što namstvori utisak da smo živi?”.Činiti bilo šta,makar govoriti bilo šta,znači biti,postojati,živjeti.Ćutanje je zamiranje,potom I umiranje.Muka se vremenom preovladava igrama tipa:”Hajde da se prepiremo”,”Hajde da se zapitkujemo”,”Hajde da se grdimo!”,”A hajde sad da se pomirimo”- to je zabava(“Kako vrijeme brzo prolazi kad se zabavljamo”,kaže Vladimir).Oni će se igrati Pocoa I Likija,ali će Estragonu pasti na um čudna igra.Praznina I monotonija života nameće groteskna razmišljanjab I ponašanja,koji ukazuju na iščašenost čovjeka iz stvarnosti,na haos u duši I razumu.`Poco će bijesno reagovati na Vladimirovo pitanje otkad je Liki nijem.Ova apokaliptična slika sveopšteg nestajanja proistekla je iz negativnog životnog iskustva:sve je bilo iso,ništa se nije mjenjalo osim čovjekovog laganog topljenja I nestajanja životnih funkcija.A tu čovjek ništa na može jer je ta neminovnost proistekla iz proticanja vremena.(pješčani sat ili obični,možda ubaciti muziku)


Nejasnost je bitna osobenost ove Beketove drame.Iako se obično kaže  da značenje ove drame treba tražiti ne u površinskom i čitljivom sloju (denotativnom),nego u dubinskom,konotativnom,ne može se denotativni sloj proglasiti besmislenim:ima verbalnih besmislica i besmislenih postupaka aktera drame,ali to ne može da se apsolutizuje i potpuno ukine denotativni sloj kao besmislen.Ima u njemu besmislenih iskaza i nejasnih mjesta,ali baš ta besmislenost je sredstvo saopštavanja čiji se govor može dešifrovati sa manje ili više uspjeha.Nejasnoće su,sasvim razumljivo za ovakve tekstove,prisutne ali se razrješavaju kada se to mjesto ili situacija sagleda u kontekstu cjeline djela.Šta je sve nejasno u ovoj drami?Njegovi akteri,predočeni kao dva para likova,i dječak,koji se pojavljuje u jednoj situaciji svakog čina,ostali su nedorečeni kao likovi i karakteri:ko su oni kakvo je njihovo mjesto u društvu,imaju li porodicu,šta su po zanimanju,kuda idu (Poco i Liki,koga čekaju i zašto (Vladimir i Estragon)?Nejasni su kao ljudska bića,jedva da se naslućuje njihovo duševno stanje (kod Estragona),karakter ne može da se otkruje iz onoga šti govore ili čine (njihovo činjenje se svodi na kretanje na pozornici i na pantomimu).Vladimir kaže:”I nastavljo sam borbu”,to kaže prvom replikom u drami,ali do kraja nije jasno kakva je to borba ,s kim,zbog čega?Njihovo čekanje je nejasno:koga čekaju,zašto.Radnja drame se svodi na čekanje,ono je ispunjeno razgovorima,kretanjima posceni,pantomimom.Ništa se ne događa,ni u odnosu među likvima,ni u njima samima.Ne samo nejasnost,neodređenost,praznina,nedešavanje,,nedjelovanje,nemjenjanje-samo pantomima,klovnovske kretnje po sceni,razgovor radi razgovora sa samo nekom iskricom logike,iskustva i smisla.

Očigledno je:Beketova drama je očigledno metafora.U otkrivanju ove metafore počećemo od centralnog simbola.To je Godo.Neki poznavaoci ovog djela smatraju da je Godo Bog (eng,god-bog).Ima razloga da se ličnost koju Vladimir i Estragon čekaju nazove Bogom.Zar većina napaćenih i prognanih ne čekaju božiju pomoć?Ako je Godo Bog,onda četiri ličnosti ove drame predstavljaju čovječanstvo.I Beket to sugeriše.Jer,Vladimir je rekao:”Ali sad,na ovom mjestu,mi predstavljamo čovječanstvo,pa bilo nam to po volji ili ne…”.Beket je sa mnogo promišljenosti sačinio ovaj metafizički uzorak čovječanstva.Njega čine:jedan moćnik sa konopcem u rukama (Poco),jedan svezani nesrećnik sa konopcem oko vrata (Liki-Srećko) i dva siromaha na izmakuživota.Liki je i mislilac,a Estragon pjesnik.
   

 Sad se već otvara Beketova metafora,sa vrlo sumornim značenjem:”Čekajući Godoa” je farsa priče o čovjekovoj nadi u spasenje.Beket se ruga kultovima i mitovima o mesiji spasiocu.Čovjek je sam u  vasioni prikovan za zemlju,a odozgo mu nema spasenjaSem toga,najveća rana u ljudskom životu je vrijeme,a najveći grijeh-pođenje..A ljudi su u odnosu na mit o spasenju ili čekaoci ili tragaoci.Čekaoci su Vladimir i Estragon,a tragaoci Poco i Liki.Svjest o nadi postoji samo kod čekalaca,svejedno što je ta nada mistična.Akcija Pocoa i Likija je pragmatička i zato oni žive u krajnje  neljudskim odnosima gospodara i sluge.Nije nimalo slučajno da su odnosi Estragona i Vladimira topli,ljudski:odnos gospodara i sluge uništava sve ljudsko među ljudima.


Kritika  je ovu dramu okarakterisala kao tragikomediju.Ovdje ćemo se zadžati na komičnim elementima drame.Ima u ovoj drame gegova,igra riječi,verbalnih igrarija,paradoksa i apsurdaSve to,naravno,niti je puka zabava,niti je nrka filozofska metafizičnost ili simboličnost.Može se iza fenomena koji izazivaju smijeh kriti neko metafizičko značenje,ali su oni prije svega to što jesu-smiješni

Pozorište apsurda se još naziva i pozorište poruge:ono se ruga prvo sebi,pa svojim piscima,pa gledaocima,a onda svijetu,životu i čovjeku.priroda je potreba ovoga pozorišta za ruganjem i smijehom.prikazuje destrukciju,haos,prazninu,beznadežnost,besmislenost i time predočava potpunu pesimističku sliku svijeta,života i ljudske sudbine.Ako je sve tako sumorno,onda se trenutak egzistencije prikaza u drami razvedrava humornim iskrama i blagim smijehom ili nekom satirično-ironičnom opaskom koja u egzistencijalnom svijetu markira groteskno i apsurdno,ono što je nehumano i netolerantno.

Tragikomične su opaske koje imaju socijalnu notu a odnose se na učesnike ove dramske igre.»Trebalo je da budeš pjesnik»,rećiće Vladimir Estragonu.Ovaj spremno odgovara «I bio sam.(Pokazuje na ssvoje dronjavo odijelo)Zar se ne vidi?Ova opaska djeluje kao digresija od predmeta razgovora,odmah se nastavlja osnovna dijaloška potka,ali ovaj umetak o pjesniku djeluje upečatljivi i ne zaboravlja se.Kretnje po pozornici Estragona i Vladimira,njihova pantomima-sve ima klovnovski karakter pa tako i djeluje.nijhov napor da ispune vrijeme i savladaju dosadu i stijepnju od rezultata čekanja,nagoni ih na postupke koji mogu izazvati smijeh u publici.Mučna je slika para Poco-Liki;gospodar sluga.Ima tu neljudskog,naturalističkog i morbidnog.Prva pojava izaziva mučan efekat,ali ubryo gledalac osjeti mučninu.Relacija gospodar-sluga ne stavlja ni jednog ni drugog u bezbjedan položaj:oni su konopcem vezani jedan za drugog,sudbina ih je sastavila u vječnoj zavisnosti.Jedan je vođen na konopcu,drugi mora da drži konopac-ni on nije slobodan.Gospodar ne može da zadovolji osnovne potrebe bez pomoći sluge.Situacije u kojima se pojavljuju Liki i Poco na momente izazivaju smijeh,ali je njihovo prisustvo u drami unošenje oporog osjećanj nelagodnosti i zgražavanja.

Svojevrsno ruganje ljudskoj nestalnosti i ljuskim vrijednostima ostvareno je u sceni sa Pocom i Likijem:Vladimir i Estragon grde Pocoa što je iskoristio Likija a onda ga odbacuje «kao koru od banane»,da bi koji trenutak kasnije kritikovaliLikija pošto je Poco počeo da ječi:»Kako se usuđujete?To je sramno.Tako dobar gospodar!Da ga tako mučite!poslije toliko godina!Zbilja!»Ljudska nestalnost,izgubljeni kriterijumi,neozbiljnost u ozbiljnim stvarima-to je poruka ove scene.

Van mreže tjomitzky

  • Novajlija
  • *
  • Poruke: 5
  • Ugled: +0/-0
  • Opustite se i uzivajte!
  • OS:
  • Windows 7 Windows 7
  • Browser:
  • Chrome 17.0.963.56 Chrome 17.0.963.56
    • Pogledaj profil
Odg: IV Razred Srednje Skole (Kolekcija Lektira)
« Odgovor #12 poslato: Maj 15, 2012, 14:49:59 »
Svaka čast na postvima!

Van mreže sanjchy905

  • Novajlija
  • *
  • Poruke: 14
  • Ugled: +0/-0
  • Blue eyes <3
  • OS:
  • Windows XP Windows XP
  • Browser:
  • Chrome 27.0.1453.110 Chrome 27.0.1453.110
    • Pogledaj profil
Odg: IV Razred Srednje Skole (Kolekcija Lektira)
« Odgovor #13 poslato: Jun 13, 2013, 22:39:10 »
Jel ovo i za gimnazije vazi?
Znam da ce mi biti Braca Karamazov,
ali Stepski vuk nije spomenula (jako dobra knjiga) sad je citam,hehe  :ok
sanjchy905

Van mreže sanjchy905

  • Novajlija
  • *
  • Poruke: 14
  • Ugled: +0/-0
  • Blue eyes <3
  • OS:
  • Windows XP Windows XP
  • Browser:
  • Chrome 31.0.1650.63 Chrome 31.0.1650.63
    • Pogledaj profil
Odg: IV Razred Srednje Skole (Kolekcija Lektira)
« Odgovor #14 poslato: Januar 05, 2014, 20:12:13 »
Jel vazi ovo za gimnazije?
Za Hermana Hese-a posto ne vidim nigde u knjizi za knjizevnost za 4 razred Hese-a.
Pa me zanima. Ako bi odgovori iko.
Hvala unapred.   :eek  :kafa:
sanjchy905

 

banner
filmske radosti

Forum info - Pravilnik ; Kontakt ; Arhiva ; Sitemap ; Politika Privatnosti ; O nama ; RSS ; Baneri ; Za webmastere ; Vesti ; Marketing

Prijatelji - Vicevi dana :: Slobodni.net :: Filmovi Online sa Titlom :: Odgovorum :: Humor Video :: Sve za podstanare! :: Facebook statusi ::
:: Vezbe za stomak :: SEO Optimizacija :: InternetFazoni :: Horoskop :: Najzdravlje :: Venerin San :: Online zarada :: Sanovnikonline.com

Izvori - Blic ; Krstarica ; Novosti ; Kurir-info ; Wikipedia ; Mondo ; Politika

All content on this website is property of "Samo-opusteno.info" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

SMF 2.0.6 | SMF © 2013, Simple Machines :: Copyright 2008 - 2013 "Samo-opusteno", all rights reserved :: Anecdota by Crip :: RSS ::

Performance: 0.318 sec za 21 q. | wap ; wap2 ; imode | [Powered by ProdHosting.net]