Šimunović - MULJIKA

  • 0 Odgovora
  • 14942 Pregleda

0 Članovi i 1 gost pregledaju ovu temu.

NiKooLaa

  • Dont fear the reaper!
  • *
  • 5,391
  • +148/-13
  • Pol: Muškarac
    • dzontra.nikola
    • lastfm
    • opusteniforum
    • dzontra_nikola
    • Dzonny
    • Pogledaj profil
    • Valjevski polumaraton
Šimunović - MULJIKA
« poslato: Januar 06, 2010, 23:56:39 »
Šimunović - MULJIKA

ŽIVOTOPIS:
Dinko Šimunović rođen je u Kninu 1873., a najveći je dio djetinjstva proveo u Koljanima (Cetinska Krajina), gdje mu je otac bio učitelj.
Završivši učiteljsku školu, Šimunović i sam postaje učiteljem. Službovao je u Dalmatinskoj Zagori, a od 1909. do umirovljenja radi u Splitu.
Umro je u Zagrebu 1933.
Djela: pripovijetke ''Mrkodol'', ''Muljika'', ''Rudica'', ''Duga'', ''Alkar''; romani ''Tuđinac'', ''Porodica Vinčić''; autobiografska proza ''Mladi dani'', ''Mladost''.

O ŠIMUNOVIĆEVIM PRIPOVIJETKAMA:
Postoji strogo određeni subjektivni odnos pisca koji je dominantan i kome je podređeno sve, od fabule do kompozicijske strukture.
Osnovne teme: ljubav i smrt. Na taj način pisac svojim likovima nameće nužnost doživljavanja, emocionalnih uzbuđenja, potisnuvši događaje da bi dao prednost psihološkoj karakterizaciji likova.
Svim je likovima zajedničko: fatalno osjećanje nemoći i slabosti u borbi sa životom i prirodom, nemoći za koju nisu izravno krivi i iz toga proizlaze i njihovi unutarnji sukobi, traume, tuge i tjeskobe.
Stvarna je modernost Šimunovićeve proze više-manje prisutna u svim ostalim proznim tekstovima (npr. ''Mrkodol'').

KNJIŽEVNI ROD: proza
VRSTA DJELA: pripovijest

VRIJEME RADNJE: oko 1905. godine
MJESTO RADNJE: manastir Draga i okolna sela

ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: strma, zavojitom, dubokom, stara, malena, crna
- usporedba: kao spuž
- onomatopeja: ćukne, zakrikne
- spomenute su i pjesme koje pjevaju: '' - Što go-vo-ri maj-ka tvo-ja..., - i prvi jugovi zanose zvonke glasove, gore među kukovima, mrkim i ozbiljnim, kao i stara turska gradina u bršljanu. - Mi-le mo-ja, mi-le mo-ja... - vraća se pjesma i tužna i vesela, kako se kome bude ili gase nade u srcu.''

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
BOJA: kći mlinara Joviše, 14 godina. Nije bila ni crvena ni jedra kao druge djevojke, ne leži nikada, hoda hitro, gleda blago, ali bistro. Vitka je i bijela, krupnih očiju, no namastirčani kažu da je suha i žuta, možda zato i bolesna. I zato su ju prozvali Muljika jer je bijela kao muljika (mekani bijeli kamen). U gradu bi rekli: kao mramor. Govorilo se da je i njezina majka bila takva.
''I kosa je u nje nekako čudnovata; valovita, smeđa, ne lašti se. A u drugih lijepo namazana, čvrsto zategnuta i svijetlocrna. Druge dižu cijelu vreću brašna kao pero na konja i za ušima im veliki crljeni đuli*, a Muljika ozlijedi prste dok prihvati petlje od vreće.''

JOVIŠA: mlinarev sin, a njegova je kći bila Muljika. Kako Muljika nije imala ni brata ni sestre, tako je uvijek pred ocem bila kriva. Otac ju je Joviša u početku volio, a kasnije tukao, pogotovo kad bi se napio u krčmi pored mlina.

ILIJA (Elias Kurtović): krčmarev sin koji se vratio iz vojske. Nikada ništa nije radio, izvadio bi ogledalo i češalj i mast kojom je mazao brkove i kosu pa šetao u šumi. Nosio je svoje vojničko odijelo: tijesne bijele hlače, modru bluzu s crvenim resama, a na glavi crvenu kapu s dugim crnim resama. Lice mu je, kao kod svih namastirčana, bilo okruglo i crveno.
''Ilijica nije imao dugo i žuto bolesno lice, već puno, okruglo i crveno; ni prsi upale i kašljucave već visoke i zdrave, ali je ipak bio svoje ruke psiholog, barem kad mu je to služilo.''

KRATAK SADRŽAJ:
U cijeloj se krajini znalo za namastirčane koji su pripadali manastiru Dragi, no seljani ga nisu zvali manastir, nego namastir, a sebe namastirčani. Tu su bile dvije crkve: stara, malena, crna bez zvonika i nova, bijela, velika sa zvonikom.
Blizu manastira izlazi potok Sitnica, a malo se dalje nalazi omanje jezero za koje kažu da nema dna. Manastir i sve su ostale kuće od temelja do polovine zarasle u mahovinu. No svi su u tom kraju bili zdravi, sve sama okrugla, puna i crvena lica. Njihove su se djevojke udavale kada im je bilo četrnaest-petnaest godina, a često i mlađe. Sa osamnaest su se godina već smatrale usidjelicama. No nevjeste su sa trideset godina puke starice, ali ne smeta, samo da mogu roditi. Liječnika ovdje nije bilo. Namastirčanin Musa liječio im je rane od kolaca i noža, a za druge se bolesti ovdje nije ni znalo. Musa se jedino nije razumio u bolest što ju je imala mlinareva kći Boja, kojoj je bilo četrnaest godina. Bila je vitka i bijela, krupnih očiju, no namastirčani kažu da je suha i žuta i zato su govorili da je bolesna. I tako su ju nazvali Muljika jer je bijela kao mekani bijeli kamen. U gradu bi rekli da je bijela kao mramor, a govorilo se i da je i njezina majka bila takva.
Kći se pokojnog kaluđera bila udala za mlinareva sina Jovišu, a kći im je bila Muljika. Muljika nije imala ni brata ni sestru i zato je uvijek pred ocem bila za sve kriva. Otac ju je u početku volio, a kasnije tukao, pogovoto kada bi se napio u krčmi. Krčmar je imao tri kćeri koje je udao i dva sina je oženio, a sin mu se Ilija sada vratio iz vojske. Kada se naspava i napije vode, Ilija izvadi ogledalo, češalj i mast i namaže brkove i kosu te ode šetati u šumu.
Na jednoj od tih šetnji ugleda Boju kako čuva stado ovaca. Kada ju je ugledao, odmah se zaljubio u nju: sve kićene rečenice što ih je kao vojnik rasipao drugim djevojkama iščezoše pa samo duboko uzdahne. Kada je Boja otišla sa svojim stadom, Iliji ostade livadica pusta i tužna.
Kad se Ilija htio oženiti Bojom, otac i majka mu to u početku nisu dopustili i Muljika plače zbog toga. Ali ipak stari Petraš dolazi u mlin da se dogovore za prošnju i pir, a Muljika cikne: ''Ne daj ti mene, ćaća mili!'' Došli su i svatovi. Tutnjila je Draga, ali se i stišala. Samo je Sitnica nabujala i šumila sve jače, a mećava stala zavijati kroz Dragu.
Mete snijeg, a Draga opet oživjela jer je došao Božić. U Petraševoj krčmi po danu vike i igre, a navečer tišina, samo Ilija pognute glave korača po krčmi. Muljika već mjesec dana leži, ne tuži se na bol, iz postelje ne može, već samo gucne po malo vode. Zvali su Musu, ali ni on ne zna što joj je. Svima je već dodijala, samo Ilija katkad kradom zaplače. Petraš tješi sina da Muljika neće umrijeti, nego će samo tako ležati i ništa ne raditi. No nije bilo tako.
Nakon dva dana Muljika umre. Sutradan su namastirčani odnijeli Boju u grob iza stare crkve koji su joj iskopali u smrznutoj zemlji. Netom nakon što je grob mlade Boje bio zasut zemljom, stadoše ga tiho posipati i pahuljice snijega.
Istom što je grob mlade Boje bio zasut, stadoše ga tiho posipati i pahuljice snijega s neba jednaka i siva. I padao je, padao tiho snijeg još i onda kad je svuda nastala noć.
Već su se i sve vatrice po kućama zapretale, a snijeg sve zasiplje stari mlin, u kom je Boja odrasla, kao i njezin novi grob pod bukvom iza crkve.
A oko mlina sve hoda stari Joviša jer mu se u pustu mlinu ne da sjediti, i sve dozivlje Boju.
Lepršaju pahuljice u tihoj noći i hvataju se mlinarove kose i brkova, a on sve hoda oko staroga, pustog mlina, po mekom snijegu.
- Bojo! mila moja, oprosti! - čuje se kroz šum Sitnice i drhtanje vitla pod vodom.
- Bojo, janje moje malo! - zove tiho Joviša kroz sve gušće pahuljice snijega, a voda šumi i klopoće ispod staroga, pustog mlina što je zarastao u tamnozelenu mahovinu i po krovu.
::Za webmastere :: Pravilnik foruma ::Baneri :: Magija
samo-opusteno userbar5
>> Registrujte se kako bi videli sadrzaj celog foruma! Neki delovi foruma nisu vidljivi za goste!<<
[Kako da vidim linkove na forumu??]
VAratonac :: ITcyberCOP

[Reklama]