Gjalski - POD STARIM KROVOVIMA

  • 0 Odgovora
  • 7785 Pregleda

0 Članovi i 1 gost pregledaju ovu temu.

^Tina^

  • ***
  • 627
  • +6/-1
  • Pol: Žena
    • Pogledaj profil
Gjalski - POD STARIM KROVOVIMA
« poslato: Januar 26, 2012, 18:42:38 »
Gjalski - POD STARIM KROVOVIMA
(Uvod, Illustrissimus Battorych)

ŽIVOTOPIS:
Ksaver Šandor Gjalski (pravo ime Ljubomil Tito Babić) romanopisac je i novelist (Gredice, Hrvatsko zagorje, 26. X. 1854-Gredice, 9. II. 1935).
Od svih je hrvatskih realista Gjalski u svome književnom djelu ostvario najveći tematski raspon. Iznimno otvoren različitim književnim i političkim strujanjima, pomalo pomodan i nekritičan, prošao je nekoliko stvaralačkih faza i, u doba političke karijere (1906-20), veliku književnu stanku. Bio je poklonik Šenoe, Flauberta, Schopenhauera i, posebice, Turgenjeva, a nisu ga mimoišli ni modernistički poticaji te fantastične, metafizičke i okultne teme. Njegovo je razumijevanje književnosti kao sredstva za odgoj i pouku - kako u prikazivanju života naroda, tako i u postizanju narodnih ciljeva - duboko na Šenoinu tragu.
Prve je književne tekstove, novele „Illustrissimus Battorych“ i „Maričon“, objavio kao tridesetogodišnjak u Viencu 1884. i tako u turgenjevljevskoj maniri (liričnost, sentimentalnost, nostalgija) započeo kroniku zagorske plemenitaške sredine, obuhvativši je zbirkom „Pod starim krovovima“ (1886.). Utjecaj Turgenjeva očevidan je - kako u tematskom odabiru, tako i u pripovjednim postupcima - u romanima U novom dvoru (1885.) i Na rođenoj grudi (1890.).
Ostala djela: politički roman „U noći“ (1886.); društveno-psihološki romani „Janko Borislavić“ (1887.), „Radmilović“ (1894.); povijesni romani „Osvit“ (1892.)„Za materinsku riječ“ (1906.), „Dolazak Hrvata“ (1924.); posljednji roman „Pronevjereni ideali“ (1925.)

_Uvod_
Sedamdesetih je godina Sabor Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije sazvao svoju prvu sjednicu. Umjesto kralja došao je ban kao njegov predstavnik kako bi otvorio tu sjednicu. Nakon čitanja kraljeva pisma i uslika odobravanja, ban sjedne kako bi održao pozdravni govor okupljenima.
U trenu kad je počeo govoriti, otvore se vrata sabornice i u nju stupe tri starca u svečanim, iznošenim, ali zlatom izvezenim odorama, sa sabljama u rukama, a na glavi im kape ukrašene dugim orlovim perima. „Kao da su u ovaj skup novovjekih frakova zabasali glasnici davnog - davnog nekog doba, no svečani i staroliki naziv sabora, kojim još od davnih davnina pozdravljaju apoštolski kraljevi skupštinu zakonoša svoje drevne kraljevine, kao da je tek u ovaj par našao pravi smisao i pravu svoju adresu kad su unišla ova tri starca. Sva njihova prikaza: njihova bijela kosa, duge im sijede brade i još dulji bijeli brkovi, njihova starinska odjeća, njihovo svečano - tek nešto i frondersko - vladanje, pak njihove duge sablje, obješene o široke, zlatne i svilene pojase - sve je to tako skladno pristajalo dugomu neobičnomu naslovu. I bilo je začas kao da nema više tih školskih klupa moderne sabornice, kao da nema u klupama naslaganih crnih kaputa i frakova, a mjesto toga zanjišu se pred očima prilike dalekoga, prošloga doba, kada je i tomu nazivu i takovim staračkim prikazama cvala prava pravcata sadašnjost.“ Starci sjedoše na zadnja mjesta na strani desnice, što je izazvala mnogo ruganja i dobacivanja. Najviše su se rugala četvorica koja su sjedila na galeriji. Njihovo je ponašanje živciralo muškarca (Gjalski) koji je sjedio pored njih i stoga im se napokon odlučio obratiti. Počeo je braniti onu trojicu staraca. Četvorica su ga „rugača“ upitala poznaje li on te starce kad ih tako dobro opisuje i brani. Peti je odgovorio da ne poznaje njih osobno, ali da je poznavao mnoge nalik njima i zato smatra da ih ta četvorica nemaju prava izvrgavati ruglu.
I nakon što je sjednica završila, rasprava se petorice muškaraca nastavila. Šetali su po Markovu trgu, a četvorica su petog pridošlicu vrlo pozorno slušala dok im je govorio o svojim starim znancima, a najviše je spominjao nekog svog susjeda Batorića i njegov dom Brezovicu. Napokon peti kaže kako je najbolje da im pročita svoje bilješke i uspomene o Batoriću i Brezovici i njihovu prijateljstvu.
Tako su se petorica okupila u starom dvoru onog petog koji im je čitao svoje bilješke.


_Illustrissimus Battorych_

KNJIŽEVNI ROD: proza
VRSTA DJELA: novela

VRIJEME RADNJE: 19. st.
MJESTO RADNJE: Brezovica

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
KORNEL pl. BATORIĆ, „ili kako je bilo na njegovoj litografiji (bio je naslikan u modroj, zlatom izvezenoj surki): Cornelius Battorych alias Miloshich de Nehaj et Livno, perpetuus in Breszovitza, S. C. A. R. Majestatis consiliarius, eques auratus et inclyti comitatus ...ensis supremus comes etc., etc.* - rodio se pod konac osamnaestog stoljeća u Brezovici od oca Vuka, bivšega vicebana i zagrebačkog vel. župana, i matere Leonore rođ. Virány de Tomasin et Ráczfallu, kćeri veoma ugledne mađarske obitelji u Bačkoj. Batorići su pripadali također redu najstarijih hrvatskih obitelji.“

ANALIZA JEZIKA I STILA:
usporedbe: kao sakrita od svijeta, kao mjesec iza noćnih oblaka, kao da im to nije donijelo sreće
epiteti: ozbiljne vrane i lakoumne svrake, guste, mliječne magle

KRATAK SADRŽAJ:
Nedaleko piščeva doma nalazio se stari dvorac u koji je kao dijete volio zalaziti. „Odnekada - još djetetom - volio sam zalaziti u taj zabitni kut, pod stari taj krov ili - kako ga gizdavo nazivahu stoljetna pisma - curia nobilitaris Brezovytza. A i bijaše u svem nešto neobično.“
Opisuje kako je taj dvorac izgledao: pored crne drvene kuće koja se nalazila među bregovima, bila je niska, drvena crkvica posvećena svetom Križu, a nešto dalje nalazio se veliki vrt s uskim puteljcima, ogromnim lipama i voćkama. Tako je izgledala Brezovica.
Vlasnik je bio starac Kornel Batorić, umirovljeni župan neke županije, „muž preko sedamdeset godina, ali čvrste vanjštine i malone lijep starina. Lice sasvim obrijano bilo je puno i rumeno, dok mu je glavu pokrivala još gusta, bijela kosa. Fine crte lica odavale su otmjen izraz, a uz to dobroćudan i blag. I odijelo mu bijaše uvijek elegantno i birano, dakako kroja tridesetih godina; košulje je svaki dan mijenjao, a i svaki se dan sam brijao“.
Iako su se Gjalskom i Batoriću u mnogim temama razilazila mišljenja, bili su dobri susjedi i iskreni prijatelji. Mnoge su dane i noći provodili sjedeći za starim masivnim stolom razgovarajući uz vrč vina. Batorić je govorio o prošlosti, a Gjalski je slušao pun zanimanja.
Gjalski se sjeća susreta s Batorićem nakon što se jedne zime vratio kući nakon više godina školovanja. Vani je snijeg obavio čitav kraj i gledajući taj lijepi prizor, Gjalski se zaželio Batorića i njegove Brezovice, te ga odluči posjetiti. Stupivši u Batorićevu blagovaonicu, vidi kako se, po običaju, kod Batorića sastalo staro društvo. „Bio tu domaći župnik Janko Ercigonja, ujedno vicearciđakon ili, kako se u nas kaže, podjašprišt - bio Đuka Paštrović de Lomna et Gvešće, vlastelin kamenički, zatim Škender Radičević de Glamoč, consiliarius regius - i vlastelin u Radakovu, nadalje Štefica pl. Petrović, županijski sudac i vlastelin brdovački, napokon Lacko pl. Kuntek de St. Pál, nekad honorarius jurassor, a sada općinski bilježnik; sve same sijede glave, udovci, sve takovi koji moraju tražiti najviše svojih simpatija i uspomena na groblju.“ U početku ga društvo nije prepoznalo, no Batorić tad shvati da je to njegov mladi prijatelj te ga zagrli. Nakon toga svi nazdrave što se Gjalski vratio i zapjevaju staru pjesmu: „Nikaj nije lepšega niti veselešega / Neg s prijateli koji su veseli / Zestat se...“.
Kao i uvijek, razgovaralo se o politici. Budući da su jedni bili pripadnici Narodne stranke (osnovane u drugoj polovici 19. st.), a drugi su branili ustav i svetu krunu Kraljevine Mađarske, razvila se ponovno žustra rasprava. Batorić je bio jedan od onih koji su se rado prisjećali i branili stare dane Hrvatske, nisu mu se sviđali današnji ljudi i zakoni. Govoreći o tome, zastao je pogledavši u stari potret svog djeda Mateja koji je živio u tim slavnim danima, a zatim pun ponosa nastavio govoriti o njemu.
Nakon toga zapalili su cigare i lule i sjedili tako neko vrijeme u tišini jer su znali da Batorić ne voli razgovarati nakon prvih nekoliko dimova, pa je stoga tek nakon četvrtog dima Radičević počeo govoriti o tome kako su prije cigare bile bolje. One cigarete koje im je pripravljao Adam Rauch u Lužnici. To je potaknulo Batorića na razgovor. Toliko je toga zamjerao sadašnjem vremenu i stanju u državi, a pogotovo to što mu nije dopušteno da uzgaja duhan na zemlji koju su njegovi preci krvlju stekli i branili. Gjalski je pušio nekakvu njemačku cigaru i to je također pomalo smetalo Batoriću jer njemačka cigara nema takvu bogatu povijest kao što ima Batorićev duhan. Batorić mu kaže da će to njemu možda biti smiješno što on tako zagovara domaće, hrvatske proizvode, no Gjalskom to nije bilo smiješno, nego je pozorno slušao što mu Batorić govori.
Nakon razgovora o cigarama uslijedilo je sjećanje na stare dane. Prvo se razgovaralo o svemu i svačemu. „I tako su nastavljali dok nisu uzdignutim i jačim glasom, a s pravim entuzijazmom, uzeli slaviti i hvaliti ono prošlo doba mladosti svoje i otaca svojih. Napokon se i nazdravilo čašom vina onim dobrim, starim vremenima, a Batorić je latinskim govorom slavio sjaj, plemenštinu i poštenje negdašnje gospode hrvatske.“
Ubrzo je pao i mrak, no nitko nije mislio na to da sobu osvijetli svijećama, nego im je jedina svjetlost dopirala iz stare peći. Tad se počelo razgovarati o ljudima koji su davno umrli. Kad im je sluga donio svijeće, Batorić je opet počeo govoriti što mu smeta u vezi s novim vremenom i ljudima. Govori o tome kako su prije svi bili bogati, a sad jedva preživljavaju. Nekad se svatko ponosio time što je Hrvat, a čak su i stranci htjeli živjeti u Hrvatskoj, a sad stranci upravljaju svime.
No čak i ta rasprava nije uspjela otjerati veselje iz društva. Uživali su razgovarati uz toplu peć u toj hladnoj zimskoj noći. Već je skoro i ponoć otkucala, no njima san još uvijek nije dolazio na oči. Batorić pozove slugu da im donese još vina i druge svijeće, no i ogladnili su pa su i večerali po drugi put. Kad je sat odzvonio ponoć, kroz sobu zaurla strašan zvižduk. Tad Gjalski shvati da je to vjerojatno hladan zimski vjetar našao prostor kroz koji će ući u kuću jer Batorić već 25 godina nije ništa popravljao na kući. To ih je napokon uvjerilo da idu kući spavati.
Kornel pl. Batorić potomak je jedne od najstarijih hrvatskih obitelji. Batoriće su tad još nazivali i Milošići. Potječu iz predjela blizu rijeke Sane što je prije pripadao Hrvatskoj, no kasnije je pripao Bosni. Za vrijeme prve su navale Turaka Batorići otjerani iz svojih gradova, a gradovi su prodani Turcima. Batorići su se žalili saboru i kralju, no nitko nije uzimao njihove žalbe u obzir. Prije nego što se obitelj opet uspjeli uzdignuti, trojica su sinova poginula u ratu s Turcima, a tek je četvrti dobio kraljevsku donaciju u križevačkoj županiji. Tu su se Batorići domogli ugleda i moći, posebno ženidbom s posljednjom kćeri mađarske obitelji Bator, te se otad počinju nazivati Batorići. No i iz križevačke su županije Batorići bili otjerani zbog Turaka i ponovno njihove žalbe nisu urodile plodom. Srećom po Batoriće, u Zagorju je izumrla obitelj Brezovića, a budući da su im to bili rođaci, kralj im je dodijelio Brezovicu. Tako su Batorići dospjeli u Zagorje. „Od toga doba ispunjaju mnogi list u povijesti gornjih triju županija hrvatskih.“
Svih se tih dostojanstvenika Kornel Batorić vrlo rado prisjećao. Čuvao je i nekakav spis koji je njegov otac napisao pod naslovom „Paskvil nekojega vrednoga Francuza van dan i rastepen leta 1794“, koji je započinjao riječima: „Zakaj išli bi Horvati proti Francuzu vojuvati... / Bolje bi se z njim složiti, pak po vseh skup vudriti...“. Otac je Kornela poslao u Ugarsku na školovanje, gdje je obavezno učio i njemački i francuski jezik. Kad je otac umro, Kornel se vratio kući i započeo svoju karijeru županijskog odvjetnika u domovini, a isto se tako istaknuo i u politici kao izvrstan govornik. Kad je imao 25 godina, kraljevska ga je deputacija izabrala za glavnog govornika. Za nekoliko je godina postao županom neke županije, pa se opet vratio u Hrvatsku. No uskoro je došlo novo vrijeme. „Kako je Batorić bio mirne i obzirne ćudi, mogao je i u Hrvatskoj i u Ugarskoj postrance ostati.“ U Ugarskoj su se u njega svi pouzdali, dvor ga je mnogo cijenio i Batorić mu je bio odan. No u Hrvatskoj se novo vrijeme sasvim drugačije manifestiralo. Tu se više nije obraćala pozornost na povijesni kontekst, povijest naroda. „Dok je probuđena narodna svijest bila u granicama određenima prošlošću, Batorić je također krepko stajao uz taj pokret.“ Ali „kad se pak taj pokret zavio u oblake ilirizma, kad ga je, ma i preko njegove volje, umjela za se upotrijebiti bečka uprava, - tad je Batorić, taj slavljeni jurist, ne mogavši shvatiti kako bi se moglo stoljetnim diplomama, člancima i ugovorima priznato hrvatsko ime zamijeniti ilirskim - kojim su po njegovu znanju dosele domaću kraljevinu nazivali samo fratri u svojim kronikama -“, tad je Batorić okrenuo leđa novom pokretu jer pokret više nije slavio prošlost, nego su se stvarale nove ideje koje nisu imale uporište u prošlosti.
Opreke su postajale sve oštrije i u Ugarskoj i u Hrvatskoj. Batorića su tako poslali u neku županiju kako bi proveo istragu protiv „iliraca“. On je to shvatio kao građansku parnicu, pa se držao toga da sve objektivno istraži, no to se nije svidjelo Mađarima, koji su htjeli vidjeti obješeno barem deset iliraca, a ni ilircima se nije svidjela Batorićeva istraga jer „ih zove na sud radi činâ skroz patriotičnih i za »probuđenje narodne svijesti potrebitih«“. Mađari optužiše Batorića da s ilircima kuje urotu protiv njih, a ilirci su ga optužili da s Mađarima kuje urotu. „To bijaše dosta da se mjesto Batorićevo uzdrma.“ I tako je Batorića svrgnulo novo vrijeme.
Tako se Batorić vratio u Brezovicu, u ladanjski mir, no ubrzo je opet poželio raditi. No znao je da tu želju ne može ostvariti te je bio prisiljen na taj mir u koji je silom došao. Predugo je bio u središtu gradske vreve te se vrlo teško privikavao na sadašnji mir. „A što je još gore bilo: sve ono što je novi svijet donosio protivilo se toliko njegovu uvjerenju, protiv svega dalo bi se toliko toga reći - a on jadnik - nitko ga i ne pita, kao da baš nije više ni na svijetu!“ Tako su započeli mučni dani starosti za Batorića jer je bio sam samcat, a budući da je tijekom čitava života bio previše zauzet poslom, nije se ni oženio.
Tako su prošle mnoge godine, a osim nekoliko susjeda, nitko ga nije ni posjećivao, niti je on išao nekome u posjetu. Ali nikad nije prestao biti ljubazan i veseo. Obožavao je svoju Brezovicu toliko da nije dao da se išta u njoj pomakne sa svog mjesta. „Što ga je brige bilo da je štogod nužno trebalo popravka; on nije dopuštao novotarija. Ta povrijedio bi bio te ostatke iz boljih vremena kad bi se pomiješali s klincima ili čavlima današnjih dana. U svojoj ljubavi prema svojoj kuriji nije opažao kako se sve više raspada: zato i nije mogao vjerovati, da bi ikad bilo moguće, te bi tako stara kuća, što je toliko vjekova prkosila svim burama i nevoljama, mogla jednom propasti!“
Što je Batorić bivao stariji, sve je rjeđe napuštao Brezovicu, sve dok jednog dana nije više išao nikamo, čak ni najbližem susjedu. U svom je dvorcu vrijeme provodio čitajući svoje latinske knjige, Ovidija, Horacija i Vergilija, a jedino je zimi volio ići u lov. Gospodarstvo i ključeve dvorca povjerio je svom slugi Vanku. No ni u Brezovici se nije mogao oteti sukobima s novim vremenom, osobito što se tiče stvari oko imovine. Bio je prilično bogat i u posljednje vrijeme, osim Brezovice imao je kuće u Zagrebu i Varaždinu, no to nije ništa naspram onoga što su Batorići nekad posjedovali. „Nekoć osim Brezovice još dvije kraljevske donacije u križevačkoj i zagrebačkoj županiji, tri biskupska predija u Posavini kraj Zagreba i u Banatu, kuće u Zagrebu, Varaždinu i Požunu, gdje su Batorići poradi sabora imali stalne stanove.“ No Batorićev je otac mnogo izgubio u nekakvom poslu s dobavljanjem žita, a takva je nesreća zadesila i Batorića. Izgubio je vrijedne radnike, morao platiti poreze, no on je ipak i dalje trošio kao i prije. Nastale su i mnoge pravne razmirice sa seljacima, no Batorić je to sve prepustio odvjetnicima neka riješe. „No novi svijet i stari svijet kad se razumiju?“ Tako je Batorić izgubio mnogo novca, a posljednja je parnica bila najgora. U jednu od Batorićevih šuma seljaci su vodili stoku na ispašu, za što su plaćali danak, no nakon svih tih parnica, seljaci nisu više plaćali, a i dalje su dovodili stoku u tu šumu. Tako je došlo do sudske parnice. Seljacima nije bilo jasno zašto oni ne bi mogli dovoditi stoku na ispašu kad su to radili oduvijek, no Batoriću je trebao taj novac koji su seljaci prestali davati. Tako se ta parnica odužila na 25 godina uz gotovo svakodnevne sukobe između Batorića i seljaka.
Tako je bilo i posljednje godine. Gjalski priča kako su bili u lovu krajem veljače. Dan je bio divan i njih su dvojica ulovili mnogo životinja. Dođoše tako do nekog luga za koji su čuli da je u njemu lisica i stoga su se htjeli okušati i u lovu na lisicu. Lugar Janko odveo ih je na najbolje mjesto na kojem će čekati da lisica izađe. Gjalski začuje lavež pasa, i ubrzo pored njega izleti lisica, a on ju ubije. Pobjedonosno počne vikati, no začuje malo daje viku i razabre Batorićev glas. Gjalski ode do njega i vidi kako Batorić sav bijesan viče na razjarene seljake sa sjekirama. Gjalski odvuče Batorića odatle jer su seljaci krenuli i na njega te tako sazna kako je došlo do svađe. „Pred Batorićem je ležao mrtav najmiliji mu pas Nimrod, sasječen na nekoliko komada; a među seljacima vidjele se krvave sjekire.“ Seljaci su mu vikali neka se više ne pojavljuje na njihovoj zemlji. Tad Gjalski odvede tužnog Batorića kući. Taj su se dan brzo rastali.
Sutra ujutro Gjalski ode k Batoriću provjeriti kako je, a vidi kočiju ispred Brezovice. Vanko reče kako Batorić ide u Zagreb. Izlazi i Batorić te ga Gjalski pita kamo ide, a Batorić mu odvrati na njemačkom: „Idem u Zagreb k svomu odvjetniku radi toga nesretnoga luga; hoću da jednom svemu tomu učinim kraj.“. Vratio se sutradan te pozvao Gjalskog k sebi kako bi mu priopćio da je istjerao pravdu te da će mu lug biti vraćen u travnju. Dan se predaje sve više približavao. „U predvečerje urečena dana stigoše iz grada sudbeni vijećnik s pristavom, kotarski sudac Petrović i odvjetnici obiju stranaka. Svi se nastaniše u Brezovici. »Da ne budu sami«, poslao je Batorić po mene i župnika Ercigonju. Budući da se držalo da će uredovanje biti bez ikojih poteškoća, nije vijećnik odredio ništa posebno, te smo svi bili posve bezbrižni.“ Kasnije na večeri Batorić je bio sretan što je napokon vratio ono što mu pripada, te dok su svi držali govore, Gjalski pogleda kroz prozor i ugleda Batorićevu staju kako gori. Svi su izašli van, no nije bilo pomoći. Batorić je nepomično stajao nasred dvorišta i gledao buktinju. Kad se naposljetku srušio i krov staje, Batorić je samo promrmljao: „Bez krova dakle!“ i pao mrtav na hladnu zemlju.
„Puklo mu srce od velike boli. Ah - ljubio ju je, ljubio tu staru svoju kuću, to gnijezdo roda svoga. Nestalo nje, nestalo i njega! I posljednji Batorić nije ležao na odru pod svojim krovom; bijedniku je novo vrijeme i to uzelo. No za štolu je ipak dobio župnik po starom običaju osedlana konja.“

[Reklama]