Dragi prijatelju

  • 0 Odgovora
  • 5249 Pregleda

0 Članovi i 1 gost pregledaju ovu temu.

TamaraTasha

  • *
  • 6
  • +0/-0
  • Pol: Žena
  • Opustite se i uzivajte!
    • Pogledaj profil
Dragi prijatelju
« poslato: Decembar 08, 2011, 09:58:56 »
Dragi prijatelju,

Kako li je samo hladna i tiha ova noć, puna tuge i boli, u kojoj ti pišem ovo pismo… Jedina utjeha koja me sprječava da pustim suzu jest svjetlost noćnih 'stvorenja', onako plava, lijepa i misteriozna kao iz zamišljenog svijeta. Jesam li to samo ja ili zbilja osjećam toplinu tvog, sada već slabašnog, umornog srca? Ne brini, ja ti neću pisati niti uopće pitati išta vezano za ovu strašnu bolest s kojom se boriš, naprotiv suprotno, pokušat ću ti odvesti misli negdje drugdje, da bar na minutu napustiš ovaj pakao i ugledaš svjetlost dana.
Sjećaš li se, prijatelju dragi, kako smo se igrali dok smo djeca bili? Sjećaš li se priča koje smo pričali, bajki bez završetka? Svaki naš dan bio bi novi nastavak, svaki naš pogled bio bi novi stih, a svaka naša igra bila bi nova kitica. No, sjećaš li se kućice na vrhu našeg brijega koju smo svojim krhkim, malim i slabašnim ručicama napravili, našeg utočišta punog tajni, naše tajne odaje? Iz naše bujne mašte niknuo je spomenik, koji će nas uvijek vezati, gdje god se nalazili, što god radili. Ta će kućica uvijek ostati znak našeg prijateljstva i koliko god da smo udaljeni, ja te neću zaboraviti. Naravno da se sjećaš i da nikad nećeš zaboraviti jer to je jače i od mene i od tebe. I neću reći da je sada sve upropašteno, da je kasno, jer nikad nije kasno da se ostvari cilj, makar nam on bio i zadnji u životu. Da, znam što misliš, znam koje mi pitanje sada, prilikom čitanja, želiš postaviti. A odgovor je: 'Da! Sjećam se!' Itekako se sjećam što bi odrasli govorili kad bi prošli pokraj naše odaje, našeg tajnog skrovišta. Pitali bi: 'Kako su dvojica mališana uspjeli napraviti nešto ovako divno i veličanstveno?'. Jer to ne bijaše samo neka kućica. To bijaše krasna, malena, ali dovoljna kućica nebeske boje na početku šumarka. Na to pitanje ni ja do sada nisam imao odgovor, ali neki dan mi je sinulo, ko' iz vedra neba. Znaš li zašto smo mi, tek neki mališani iz obližnjeg zaseoka, uspjeli u ostvarenju naše želje, našeg jedinstvenog cilja? E pa reći ću ti: 'Zato što nije bilo nikoga da nam kaže da je to nemoguće!'. Pokušavam ti reći da ne bi trebao biti tužan, niti ljut ni na koga. Sve dok ti je život mio, ti ćeš ga imati, sve dok ga voliš i on će voljeti tebe iako se nekad ne čini poštenim. Prijatelju, najgore je ako sam sebi kažeš da je nešto nemoguće, a ono je zapravo doista moguće. Čak je bolje i kada ti to netko drugi kaže jer onda još uvijek ima nade, ali kada odustaneš sam od sebe, to je nagori grijeh. Zato, ne popuštaj, ne daj da ti oduzme kontrolu nad onime što je uvijek bilo tvoje, a to je život, jer svatko ga zaslužuje, vjeruj mi to!
Ima li tvoj život smisla, dragi moj prijatelju? Ima, itekako, jer vidiš, dragi prijatelju, ti si poseban. Tebe je Bog odabrao, jer on ima plan, on ima srce veće od najvećeg planeta, on ima dušu isklesanu od ruke pravog umjetnika, samoga sebe. Zato se ne daj, budi svoj i ne razmišljaj negativno. Pomisli na mene i sve ćeš crne misli otjerati, a sunce će ti zasjati. Jer ti i ja ćemo zauvijek ostati opasni i nerazdvojni.

 


[Reklama]