Dinko Šimunović - DUGA

  • 0 Odgovora
  • 18070 Pregleda

0 Članovi i 1 gost pregledaju ovu temu.

TanjicA

  • be optimist
  • *
  • 2,948
  • +39/-2
  • Pol: Žena
    • Pogledaj profil
Dinko Šimunović - DUGA
« poslato: Mart 26, 2011, 01:56:56 »
Šimunović - DUGA

ŽIVOTOPIS:
Dinko Šimunović rođen je u Kninu 1873., a najveći je dio djetinjstva proveo u Koljanima (Cetinska Krajina), gdje mu je otac bio učitelj.
Završivši učiteljsku školu, Šimunović i sam postaje učiteljem. Službovao je u Dalmatinskoj Zagori, a od 1909. do umirovljenja radi u Splitu.
Umro je u Zagrebu 1933.
Djela: pripovijetke ''Mrkodol'', ''Muljika'', ''Rudica'', ''Duga'', ''Alkar''; romani ''Tuđinac'', ''Porodica Vinčić''; autobiografska proza ''Mladi dani'', ''Mladost''.

KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: epika; pripovijetka

VRIJEME RADNJE: ljeto, jesen
MJESTO RADNJE: Čardaci (Lug, Marčinkova glavica)

O DJELU:
"Duga" je napisana 1906. godine, a izašla je u "Savremeniku" 1907. godine.
U njoj se javlja motiv karakterističan za sve Šimunovićeve pripovijetke: mržnja prema svemu što je neprirodno, ustajalo, izvještačeno, a ljubav prema radosnu, nesputanu životu.
Lik je djevojčice Srne dan s velikom nježnošću i bujnim ilirizmom. Kao da i u ovoj desetogodišnjoj djevojčici živi tradicija o junaštvu, želja za smionim pothvatima, koja se dramatično sudara s malograđanskim uvjerenjem da je Bog ženama dosudio da trpe sve zlo koje im se pošalje. Srnina je nesreća opširno motivirana.
Sve su osobe u "Dugi" povezane s prirodom. Šimunovićeva sklonost lirskom opisivanju pejzaža toliko je jaka da ga katkad prikatuje ne samo kao uvjet čovjekova raspoloženja nego i kao posljedicu čovjekove radosti, tuge, nade ili očaja.

SADRŽAJ:
„Odozdo rijeka Glibuša, a odozgo klisure zarobile malu varoš Čardake na strmu obronku.“
Gore na klisurama počiva stara zapuštena tvrđava, sredinom se penju Čardaci, a dolje tiho teče Glibuša. Posljednji su ljetni dani. Nedaleko, u brežuljkastu polju, veselo teku Glibušini pritoci i čuje se žamor zaposlenih seljaka. To se polje zove Lug.
„Toga je ljeta sunce neobično dugo i žarko sipalo sjaj i toplinu na Čardake i Lug, na Glibušu i njezine pritoke. No što je silno sunce više razvijalo obilja i sreće u Lugu, to su Čardaci pod njegovim božanskim zrakama postajali sve ukočeniji i tiši: varošani su se posakrili u svoje kamene kuće usječene u hrid da prospavaju to žarko ljeto.“
Samo su se mali Čardačani, dječaci, smjeli pržiti na suncu i igrati se u rijeci. Djevojčice su morale čekati večer kako bi se dotjerale i prošetale s roditeljima po selu. Serdarova je kći Srna, pravim imenom Brunhilda, cijeli dan sjedila pored prozora i osluškivala dječačku igru uzdišući žalosno što i ona ne može činiti isto. Dok su njezini roditelji Serdar Janko i Emilija spavali, Srna je tiho upijala ljeto gledajući kroz prozor. Kasnije će morati moliti s majkom, a onda u lijepoj odjeći prošetati s roditeljima čardačkom ulicom iz koje se nije vidio ni Lug ni Glibuša. „Zato je Srna i voljela to žarko popodne nego večer, pa je sa čežnjom slušala veseli žamor dječaka dolje u Lugu među rakitom.“ Unatoč svemu, Srna je bila vesela pa bi često i zapjevala od sreće onim svojim lijepim i milim glasom, pa bi tad otrčala i do roditelja da vidi je li i do njih došla ta sreća, no to se nikad nije dogodilo. Serdar i Serdarovica mislili su kako je nepristojno da djevojčica pjeva kad god želi, a nisu joj ni glasovir kupili.
Majka i otac opomenu ju što stoji na prozoru gdje ju svi mogu vidjeti, a opomene su se događale svakodnevno. Srna je također svakodnevno morala piti nekakve napitke kako bi ostala zdrava, a roditelji joj nikad nisu dali ni da jede koliko hoće jer „dječaci mogu žderati koliko hoće“. „Oni treba da budu veliki i jaki, a ti moraš biti tanka i vitka.“ Srna je voljela gledati igre dječaka i svaki bi put pustila suzu što se nije mogla igrati poput njih. Ona se ionako nije uklapala među čardačke djevojčice, uvijek je imala drugačije želje od njih: htjela se penjati na drvo, preplivati rijeku, jahati konja... Jednom je uzela očevu pušku i tko zna što bi se dogodilo da joj ju nisu oduzeli, a zbog toga su joj zabranjivali i neke stvari koje djevojčice smiju činiti. No ona je unatoč svemu voljela svoje roditelje.
Nakon prijekora, došao je red na molitvu, no Srna je i tijekom molitve mislila samo na dječake i njihovu veselu igru. Nakon toga obukla je žutu opravu i krenula s roditeljima u šetnju prašnjavom, zagušljivom ulicom, a nakon deset se sati uvečer svi raziđu opet svojim kućama.
Došla je i jesen. Počele su kiše, a nakon njih nebo je uvijek bilo još sjajnije, stvarala se duga u tisuću boja za koju su Čardačani govorili da omogućuje da se dogode čuda, a Čardačani su vjerovali u svakojaka čuda.
Došla i je berba grožđa. Serdar i Serdarovica odluče otići sa Srnom u vinograd na Marčinkovoj glavici, koja je udaljena sat vremena od Čardaka. U podnožju su bili vinogradi, a na vrhu šuma puna siromašnih kuća. No Marčinkovi, iako siromašni, bili su na glasu zbog kljaste Save koja nije imala šake, a ipak je bila najbolja vezilja u čitavoj krajini. Sava je bila vrlo lijepa dok je bila mlada i mnogi su momci žalili zbog njezine sudbine, a bila je i vrlo pametna, no jako siromašna. Šake joj je odgrizla svinja dok je još bila u kolijevci. Sava sad ima dvadeset pet godina. Uvijek je bila tužna kad bi vidjela kako njezine prijateljice vezu i šiju, no u šesnaestoj je godini počela vesti, a ubrzo je to počela činiti tako dobro da su ju svi hvalili. Jedne je zime otišla nekamo, no vratila se za godinu dana s djetetom u naručju, djetetom tako lijepim da su ga svi željeli grliti i ljubiti, no Sava ga nije dala iz svojih kljastih ruku.
Na Marčinkovu se se glavicu Serdarovi uputili kupiti bijelog grožđa. Bio je to jedan od onih zlatnih dana kad se miješaju kiša i sunce i sve izgleda ljepše i sjajnije. S njima je išla i udovica Klara, gospodarica vinograda s bijelim grožđem. Klarin je muž davno umro pa je ostala s dva sina koji se školuju negdje. Bila je jako dobra i svi su ju voljeli. Klara je namolila Serdara neka dopusti Srni da se naskače danas, ionako ju nitko neće vidjeti. Srna je svuda trčala, „htjela je da zagrli i jablan i potok i kamen na kojem je počinula i da se zarije u vlažnu zemlju“. No htjela je sve vidjeti i svuda je trčala. A kad je zadihana došla na trenutak do roditelja, čula je Klaru kako im govori: „Grehota što vam nije sin!“, te se duboko zamislila nad tim riječima. Kad su došli do vinograda, Serdar i Serdarovica odoše k beračima, a Klara i Srna pođoše naći kljastu Savu da Srna vidi njezin vez i dijete. Našli su ju na maloj livadi, s djetetom i još dvoje djece koja su se veselo igrala oko nje.
Bilo je malo iza podneva. Sava i Klara se pozdraviše, a Srna je gledala samo Savino lice koje joj se činilo poput anđeoskog. Ubrzo Sava počne Klari pričati o svojoj obitelji i svemu ostalome onako kako to dosad nikom nije pričala. Kaže kako je ona najstarije dijete, osim njezine sestre Marte koja se udala davno, a imaju samo dva polja i malo ovaca, jako su siromašni. I uvijek joj je bilo teško pri srcu što su se svi ostali mučili i trudili, a ona nije mogla kad nema šake. Zato je počela šiti i vesti, da barem nekako bude korisna svojoj obitelji kad se ionako nikad neće udati. A tad im je ispričala kakvu joj je nesreću donio njezin vez. Često su djevojke i nevjeste dolazile gledati kako ona veze i divile joj se. Tako je jednog dana došao i njihov svećenik pa joj predložio da treba otići u grad jer će tamo ljudi čak i plaćati za taj njezin vez i da ju gledaju dok radi. Ona se opirala toj ideji, no naposljetku je ipak otišla. U gradu je bila smještena kod gospođe Lukre, koja joj je svaki dan uzimala po deset banovaca (zlatnika), a Sava je zarađivala dvaput više jer ju je mnogo ljudi dolazilo gledati kako veze, a i ono što je izvezla, prodavala je skupo. Tako je Sava htjela skupljati novce za novu kuću i stoku. No kod Lukre je počeo dolaziti neki njezin rođak, Marko, svidio se Savi, a ubrzo je Sava saznala da ju on želi oženiti. Ona je pristala. Kad su se vjenčali, dala mu je sve svoje novce, osim ono malo što je kriomice dala ocu. On je otad samo od nje tražio novce i tjerao ju da radi sve više kako bi više zaradila. Tad je Sava zatrudnjela, no Marko ju je napustio, a kad se dijete rodilo, vratio se da joj kaže da je našao dobar posao i da ju napušta. Sava mu je pokazala njihovu kći, no njega to nije previše zanimalo. Nakon toga Sava se razboljela i vratila ocu na Marčinkovu glavicu. Otad baš i ne veze, gadi joj se to. Tad joj Klara kaže da je tako svim ženama, nijedno žensko nema sreće od rođenja pa do smrti.
Počela je padati kiša, a nakon nje pojavila se duga. Svi su joj se divili. Sava kaže: „U nas svi govore da kad koja curica protrči ispod duge, pretvori se u muško. Tako sam još od djetinjstva slušala. Samo ne znam može li se i protrčati ispod nje.“, na što Klara upita zašto se ne bi moglo protrčati, no doda da ne zna bi li se djevojčica pretvorila u muško da to učini. Sava kaže: „Samo se male curice mogu u muško pretvoriti kad ispod duge protrče. Ja sam to znala, ali isto nijesam nikad trčala. Pogledajte samo, onolike duge nijesam još nikad vidjela!“.
Sava i Klara zadivljeno su gledale dugu, no Srna je očima mjerila Luško polje i već je vidjela sebe kao krasna i jaka dječaka kako se ispod duge vraća k roditeljima, a oni ju grle i plaču od sreće. Tad Sava započe priču o velikom potopu iz Biblije. Nitko nije primijetio da je Srna nestala.
Savina mala braća rekoše da su ju vidjeli kako trči kroz vinograde, prema dugi. Tad vidješe kako je pala, a jedan od dječaka kaže kako je tamo močvara i da se tamo utopio Jašin konj. Klara i Sava kriknuše i potrčaše prema vinogradu. Srna je uspjela nekako izroniti „i sve gleda u dugu koja joj se činila tako blizu: treba samo još malo potrčati pa si ispod nje“. Stalno joj je u glavi bila misao da će uskoro postati sin, a pričinilo joj se i da ju i Sava bodri u tome. Trčala je preko livade i došla do polja koje joj se činilo suho i obraslo, no nije znala da se tu nalazi Mrtvo jezero, odnosno bila je to obrasla močvara i mnogi su se utopili u njoj. Srna se zatrči u močvaru i nestade je. Opet je počela padati gusta kiša. Pustim se Lugom čuo samo isprekidani plač, a Sava je i dalje dozivala Srnu.
„No Srne nijesu dozvali. Našli su je i izvukli seljaci istom peti dan.“
Prošla su već četiri tjedna od Srnine smrti, a dvadeset dana otkad su se Serdar i Serdarovica preselili iz Čardaka u pustu tvrđavu na vrhu litice. Ta je jesen za njih bila užasna, a kiša, magla i tama zavili su i Čardake u ništavilo. Nije se više vidio ni ponor u koji je jednom davno skočio mlad momak, vojnik na straži. I ta je noć bila tako tamna, puna kiše i urlikanja vjetra kad je vojnik odlučio skočiti u tu prazninu. Priča se kako ga je prije tog čina ispunila neobična sreća i osjećaj vječnosti, pa je odlučio iskušati sreću i skočiti. Na mjestu gdje su našli njegove ostatke i danas stoji kameni spomenik, jedini svjedok jedne povijesti. Serdar i Serdarovica nepomično su sjedili u toj zastrašujućoj tvrđavi među svim tim mrkim i nijemim stvarima. Oni su pred očima stalno imali prizor svoje Srne kad su ju izvukli iz Mrtvog jezera. Iako su se maknuli od svijeta, nikako nisu mogli zaboraviti taj prizor.
„Kroz njihove se uzburkane uspomene provlačili traci nekoga novog svjetla, a među njima su vidjeli blijedo i mokro Srnino lice kao da mirno spava. Mlade i nježne prsi, pokrivene bijelom košuljicom, tiho se nadizale, a tanka ručica podrhtavala u zlatnoj kosi. Dugo su gledale njihove duševne oči to izmučeno lice na novom krasnom svjetlu, pa su vidjeli i to kako je postajalo sve milije i blaže. Najednom vidješe kako se po tom dragom djetinjem licu rasplinu divna sreća, a ustanca zatreptaše od radosna smiješka.“
Kad su shvatili da je Srnina najveća sreća bila postati dječakom i uživai u životu, još se više smrknuše shvativši da su ju uvijek sputavali i tako pridonijeli tome da ona učini takvu ludost koja ju je odvela u smrt. Tad im se vrijeme učinilo beskrajno dugo, kao da njihova agonija nikad neće završiti. Tad im u očima bljesnu luđačka vatra. Pogledaše se kao da razgovaraju očima, a tad se uhvatiše za ruke i krenuše niz stepenice do vrha litice. Kiša je jako padala dok su se oni približavali mjestu na bedemu s kojeg je onaj vojnik skočio. Vjetar se stišao.
„Časak su stajali crni i prignute glave na visokom bedemu nad provalijom kao da još nešto promišljaju, a zatim ih nestade u dubini. Čardačani nijesu još nikad upamtili tako strašne noći pa su nagađali o uzrocima te silne oluje. No kad saznaše da je nestalo Serdara i Serdarovice, znali su zašto bijaše tako strašna ona noć.“

LIKOVI:

EMILIJA I JANKO SERDAR, Srnini roditelji

SRNA:
„Nije baš da joj je bilo ime Srna, već Brunhilda, no tako su je odmila prozvali Čardačani ne nalazeći u njezinu krsnom imenu onoliko čara koliko majka Emilija. I lijepa bijaše Srna, vitka i visoka, a kose do ramena kao ugašeno zlato, pa vlažne i meke baš kao svila na kukuruzima u Lugu. Pa koliko je bila vitka, tako je hitro i skakala da bi svak, čim je vidi, pomislio na Srnu, makar i ne znajući kako je zovu. Žarke joj oči tako su se sjale, te bi mislio da su za sve prije nego za san. A bilo je samo deset godina toj Srni.“
„Bila je Srna kao vatra živa i govorila katkad čudne riječi, koje se od druge djece čardačke nikad ne čuju, niti su ostale djevojčice imale njezinih želja. Ona je htjela da se na jablan penje, da prepliva Glibušu, da trči na konju, da se potuče s dječacima – i stotinu drugih čudnovatih i strašnih stvari.“
„Ali se Srna izvukla iz močvare i sve gleda u dugu koja joj se činila tako blizu: treba samo još malo potrčati pa si ispod nje. U Srni se razigrala mlada krv i pritajena se snaga razbuktjela u mladom tijelu. Ona je mislila da je tako stoga što se već dosta primakla k dugi. – Još malo pa ću biti sin – pomisli Srna.“

SAVA:
„Imala je zagasito, duguljasto lice, još svježe i u taj čas mirno i spokojno, pa bi ga mogao dugo i dugo gledati i bivalo bi ti sve milije.“
„A Srna sva uzbuđena i blijeda nije svraćala očiju sa Savina lica. Ono se Srni pričinjalo tako plemenito i anđeosko kakvo još nikad nije vidjela."
I optimiste i pesimiste doprinose drustvu.                       
Optimiste su izmislile avion ,a pesimiste padobran. :)
Bistri ostvrt na politicku scenu Srbije *
Zanimljivosti iz zemlje i sveta

[Reklama]