Ciklus igre - Vasko Popa

  • 0 Odgovora
  • 5953 Pregleda

0 Članovi i 1 gost pregledaju ovu temu.

DaRkOoO

  • *
  • 2,705
  • +22/-2
  • Pol: Muškarac
  • :D
    • Pogledaj profil
Ciklus igre - Vasko Popa
« poslato: Avgust 21, 2009, 18:29:45 »
samo-opusteno.info
Ciklus igre - Vasko Popa


Bilješka o piscu


Vasko Popa (1922-1991) je ucinio oštar zaokret u savremenoj srpskoj poeziji ranih pedesetih godina. To se dogodilo 1953. godine kada se pojavila Popina zbirka pjesama Kora, pjesnicka knjiga neobicne sintakse, sadržine i forme. U literarnoj atmosfeni socrealistickog pjevanja i pripovijedanja koji su bili dirigovani dnevnim potrebama aktuelne politike i ideologije, pojava Kore djelovala je kao radosno pjesnicko otkrovenje, ali još više kao šok. Radovala je one koji su stremili modernom pjesnickom izrazu i njegovom oslobodenju od dogmi i recepata; porazila je one ciji horizont ocekivanja ova knjiga nije zadovoljila: za njih je ova poezija bila nerazumljiva i besmislena jer njihov lijeni duh nije bio spreman da zade dublje od prvog nivoa razumijevanja i tamo pronade prava znacenja i smislove. Tipovi poezije su se neumitno kretali ka modernom izrazu i jednom zaorana brazda nije se mogla zatrpati i poništiti. Poezija Vaska Pope, najavljena knjigom Kora stalno je išla uzlaznom linijom dalje razvijajuci pjesnicki program iz Kore.Tako je Popa postao preteca ne samo moderne srpske poezije, nego i vodeca licnost savremene srpske poezije, koja je obilježila epohu i odredila pravac daljeg razvoja poezije.
Popa ima pozitivan odnos prema tradiciji koja je mogla da bude podsticajna i plodotvorna, na prvom mjestu je poezija Momcila Nastasijevica, drugi izvor podsticaja bilo je nadrealisticko iskustvo: odbacio je bahatost izraza i forme ali je prihvatio iracionalno i humor. Treci inspirativni izvor bio je folklor,fantasticno i grosteksnog sagledavanja svijeta, predmetnosti i ljudske egzistencije.
Tjeskoban i monoton život savremenog covjeka je predocen u poeziji Vaska Pope.Svijet nije ništa nego Nepocin-polje- arena sveopštih suprotnosti i sukoba. Odatle obilje apokaliptickih, kosmoloških i metafizickih vizija, koje ce ovu poeziju uciniti filozofskom i metafizickom.
Inovativnost poezije Vaska Pope najviše je ostvarena na jezickom planu. Jezik je jednostavan, kolokvijalan, pun prozaizama i idiomatskih izraza. Izraz je eliptican, jezgrovit, aforistican i gnomican. Davno je receno da rijecima treba da bude tijesno, a mislima prostrano. Kod Pope nema obilja rijeci ali ima bogatstva i svježine rijeci. Medutim, te rijeci su stegnute sintaksickim redukcijama, a iz tog proistice bogata misaonost i asocijativnost. To je bio novi kvalitet koji je ušao u našu poeziju.
Vasko Popa je vrlo plodan pjesnik- objavio je osam knjiga pjesama: Kora (1953), Nepocin-polje (1956), Sporedno nebo (1968), Uspravna zemlja(1972), Kuca na sred druma (1975), Živo meso (1975), Vucja so (1975), Rez (1981). Objavio je tri antologije: Od zlata jabuka-antologija narodnih umotvorina, Urnebesnik- antologija poetskog humora, Ponocno sunce- antologija pjesnickih snovidenja.

Interpretacija:


Ciklus Igre, cetvrti ciklus u knjizi Nepocin-polje objevljen je prvi put 1955. godine u casopisu Delo. Otada, pa sve do konacne redakcije knjige ciklus se nije mijenjao. Igre cine trinaest pjesama i to: Pre igre, Klina, Žmure, Zavodnika, Svadbe, Ružokradice, Izmedu igara, Jurke, Semena, Trule kobile, Lovca, Pepela i Posle igre. Naslovi triju pjesama na izvjestan nacin su povezani. To su sedme pjesme, odnosno prva, sedma i trinaesta: Pre igre, Izmedu igara, Posle igre. Pjesma Izmedu igara namece i druge podjele. Prvi dio ciklusa: Klina, Žmure, Zavodnika, Svadbe i Ružokradice su igre života ili za život, igre stvaranja, drugi dio ciklusa (pjesme: Jurke, Semena, Trule kobile, Lovca i Pepela) su igre smrti, igre razaranja. Pošto se broj sedam vezuje za genezu (svijet je stvoren za sedam dana) prvi dio igaramožemo nazvati igrama postanja odnosno obrnuto, drugi dio apokaliptickim igrama (jer analogno stvaranju svijet se može i razoriti za sedam dana).

Popine Igre su izuzetno surove i tragicne. Igraci su anonimni. To su jedan, drugi- ostali ili neko, nekoga, neki. Igra se do kraja dok se ne ude u ništavilo, u apsolutno ništa. Igre su neprestane i naizmjenicne. Naravno, ne igra se bez uloga, a ulog su: dijelovi sopstvenog tijela, cijelo tijelo, svoj život, sudbina. Igraci su krajnje disciplinovani poštujuci do kraja pravila igre. To su uglavnom igre skrivanja, traganja i otkrivanja. U stvari, citav ciklus je svojevrsni opis raznih igara tako da sve to djeluje kao prikaz, kao prirucnik. Postupak u igrama je uglavnom ovakav: podjela uloga, prvi dio igre, drugi dio igre, nova podjela uloga (do istrebljenja).Cesto je podjela uloga i prvi dio igre spojen. Igre su prikaz raznih vrsta agresije nad ljudima ili nad sobom. Iako su odvojene od stvarnosti od života i svakodnevice zbog svoje nestvarnosti, one su istovremeno i jakim vezama povezane sa stvarnošcu i svakodnevni odnos ljudi. U njima je prikazan kosmicki, predmetni i ljudski svijet. U uvodnoj prološkoj pjesmi ciklusa još uvijek nismo u vrtlogu igara.Igraci se pripremaju, ispituju svoje mogucnosti, dubine, visine i svoje cvrstine, stavljaju se u strašna iskušenja.Ucestvuje onaj koji ih preživi. To je egzistencijalna igra samoprovjeravanja, igra postojanja i bivanja sa svojim bicem i u svom bicu, igra unutar svoga biološkog i egzistencijalnog prostora. Izdržati ova iskušenja visine, dubine i cvrstine znaci kvalifikovati se za igre na relacijama sa drugim bicima. U ovoj igri neki ipak ostaju.

U igri Klina jedni vrše pritisak, dok su drugi pod priiskom, a treci manipulišu i jednima i drugima. Ovo je igra nasilja, surovosti i žrtava. Milosti nema jer se uloge mijenjaju i igra tece. Nema tolerantnosti, takode sto sve podsjeca na krvave politicke obracune.

I u pjesmi Žmure prostor je uništavajuci. Ulazak u njega znaci gubitak sebe. Da bi se igrala ova igra zahtjeva ogroman prostor. To je igra traženja izraza (jezik), uma(celo), pamcenja (zaborav). Traganje se završava gubitkom svoje licnosti u ogromnom prostoru (zemlja, nebo, trava). Ali traganje je pogrešno. Ne treba tragati za drugim vec za sobom. Drugog je moguce tražiti samo kroz sebe. Što upucuje na misao: upoznaj sebe da bi poznavao druge. Ako je igra Žmure egzistencijalni arhetip traganja za svojom licnošcu, igra zavodnika je erotska igra u kojoj ucesnici gube glavu. U njoj se voli, ljubi i grli predmetni svijet. To je parodija ljubavi, ali i onih koji se cude ljubavi, ljubavnika i voajera, aktivnih i pasivnih.

U igri Žmure traga se za drugim, u igri Zavodnika vec prisustvujemo ljubavnoj igri tih drugih koji se završava igrom Svadbe. Svadbe su pojedinacna igra otkrivanja sopstvenog sazvežda, igra iskušenja, igra dolaženja do sopstvene licnosti koja se mora spoznati u nemogucim uslovima do koje se mora doci u najtežim prilikama. Svadbe su odsudne igre, igre na život i smrt: «Ko do zore ne zastane/ ko ne trepne ne tresne/ taj zaradi svoju kožu// (Ova se igra retko igra)».

Motiv krade zlatne jabuke (u grckoj mitologiji zlatnog runa) naci cemo u pjesmi Ružokradice jednoj od najljepših ali i najsurovijih igara. U ovoj igri traganja za unutrašnjom ljepotom igraci su podijeljeni u tri grupacije. Pošto se vrijednosti kriju u najdubljoj intimi, u samom srcu života i svijeta, do tog srca treba doci. Tako se traganje za ukradenom ružom-ljepotom poklapa u svakom pokušaju sa pokoljem ružokradica.

Bice-objekti, parcijalizirani, pretvoreni u jedno opredjeljenje, jednu mogucnost- prikazani su u pjesmi Izmedu igara u kojoj se igraju pojedinacne samostalne igre, gdje su igraci sami sa sobom ili sami pred sobom ili sami u sebi. Ova meduigra lici na politicke meduigre ljudi izvršilaca, ljudi oruda, oni koji su pretvoreni u oko i uho, koji mijenjaju svoja lica ali zadržavaju jedan zategnuti pogled, koji se igraju svojom glavom. Ova bica su izgubljena jer su parcijalizovana. Dominantnost jednog usmjerenja, jednog cula, iskrivljuje covjeka. Zato ove igre vode u beznade, u gubitak svoje licnosti, u gubitak svoje glave u potpunoj ravnodušnosti.

I u pjesmi Jurke ponavlja se model igre skrivanja i traganja što traje do uništenja i istrebljenja. Igra stvaranja unutrašnje praznine simbolicki je predstavljena u pjesmi Semena. Praznina se stvara opsesivnom idejom. Opsesija iscrpljuje iz covjeka ljudskost, animalizuje ga. Umjesto sjemena punoce u glavi nice sjeme ništavila, sjeme mraka i praznine. Kroz praznu lobanju duva vjetar «I koti šarene vjetrice».

U pjesmi Trule kobile ucesnici su jedan drugome «kamen na srcu». Igre tereta, strave, zle savjesti, užasa govore o odnosima medu ljudima. Radi se, dakle, o egzistencijalnom teretu, o pritisku koji na jednog covjeka vrše drugi ljudi. Efekat igre postiže se i ovdje ponavljanjem stihova i rijeci: «Nijedan da se pod kamenom makne», «I jedan i drugi se polome» i «da bar» što se ponavlja cetiri puta. Da su igre i svojevrsna tipologija odnosa medu ljudima vidi se iz pjesme Lovca. Igra uništenja i samouništenja završava ciklus izvanrednom, upecatljivom, kosmickom igrom Pepela.Finale igara cini pjesma Posle igre. U njoj ima i smijeha, i jeze, i strave i beznada, dakle, svega onoga što ima i u samom ciklusu. U njoj je prikazano nepostojanje tijela, dijelova tijela (trbuha, cela, srca, krila), sem ruku, potpuno apsolutno uništenje, ali i tracak (ironicke: «šta da ti pricam») nade.
U prividnoj bezazlenosti i naivnosti djecje igre, sa folklornim porijeklom u inspiraciji, sintaksi i rjecniku, ciklus Igre krajnje surovo i otvoreno uvodi citaoca u vrtlog najdubljih egzistencijalnih problema i iskušenja.

Esej:

Oda o covjeku

Život je velika igra ciji je pocetak neciji kraj, a opet taj kraj neciji pocetak. Vasko Popa nas svojim igrama uvodi u razmišljanja o smislu života koji se gubi u svakodnevici. Svoj ciklus Igre je podijelio u nekoliko hronološki poredanih pjesama; ulazak u život- prije igre, u toku života- izmedu igara i kraj covjeka i njegovog bivstvovanja-poslije igre. U svojim pjesmama Popa govori o odnosu covjeka prema covjeku i covjeka prema životu. Sam ulazak covjeka u život opisan je u pjesmi Pre igre gdje je taj ulazak oprezan «prvo žmureci na jedno pa na drugo oko», jer je nepoznat. Upozorava covjeka na moguce nedace u životu.
Iako je bice u pocetku puno snage, skace visoko, misli da može mnogo više od trenutnog, a to su u stvari covjekove želje i snovi, ali kad spozna šta ga ceka, neki se ne daju pokolebati i dalje skacu dok drugi posustaju «jer se razbiju u paramparcad».
Tako da samo snažniji nastavljaju tu Popinu «igru».
Pjesma Klina govori o odnosu medu ljudima tj. pravi hijerarhiju i u takvom životnom miljeu jedni su superiorni, dok drugi ne. To je životna borba kliješta, eksera i majstora. Ali niko se ne predaje i borba traje, ali se pozicije mijenjaju tacno po Držicevoj definiciji «Ko bi doli sad je gori, a ko doli gor' ustaje».
U toku života tj. u toku te životne borbe ljudi se skrivaju jedni od drugih, skrivaju svoja prava lica, igraju se žmurke, a ustvari, traže neko drugo bice u sebi samom. Traži ono za cim teži svako ljudsko bice, a to je sreca, mogucnost sporazumijevanja sa samim sobom i sa drugima i spoznaja svijeta.
Uprkos tom traženju i tome da covjek spozna i razumije samog sebe i druge oko sebe, ljudi su otudeni i uglavnom se ne nadu u tom traženju vec naprotiv izgube samog sebe.
Život je nepredvidiv, jer ljudi griješe. Umjesto da gledaju naprijed dešava im se da su im «oci na ledima» i htjeli ili ne krenu natraške.
I kad spozna sve što ga je interesovalo spozna da je život grub i želi se vratiti samom sebi, ali ne vidi put jer «nema ociju» pošto je uvijek gledao u pogrešnom pravcu. To su ljudski padovi. Životna igra uspona i padova vjecno traje «jer se niko ne odmara».
U životnom jurenju ljudi prave velike nepravde, sebicnost i pohlepu.
Kraj ciklusa Igre poistovjecuje se sa krajem života, odnosno neminovnosti umiranja, ulaska u ništavilo o «kojem nema šta da se prica». Covjek nestaje a moja impresija poimanja nastanka, trajanja i nestajanje može se izraziti recenicom u kojoj se i Oskar Davico zapitao: Da li je smrt stražar života ili je život na strazi da cuva od smrti.
...so close, no matter how far..

[Reklama]