Aleksandar S. Puškin - Pikova Dama

  • 0 Odgovora
  • 12097 Pregleda

0 Članovi i 1 gost pregledaju ovu temu.

MarkoKg

  • *
  • 5,151
  • +47/-3
  • Pol: Muškarac
  • Music is my aeroplane...
    • samoopustenoinfo
    • Pogledaj profil
    • samo-opusteno
Aleksandar S. Puškin - Pikova Dama
« poslato: Avgust 22, 2009, 15:27:20 »
samo-opusteno.info
ALEKSANDAR SERGEJEVIČ PUŠKIN: PIKOVA DAMA

Bilješke o piscu:

Aleksandar Sergejevič Puškin je ruski pjesnik rođen 6. VI. 1799.
godine u Moskvi, a umro je 10. II. 1837. godine u Petrogradu.
Potomak stare osiromašene plemićke porodice, u ranom djetinstvu
prepušten odgoju kmeta Nikite Kozlova i oslobođene kmetice Arine
Rodionovne Jakovljeve, kojoj zahvaljuje svoje odlično poznavanje
ruskog narodnog stvaralaštva i jezika. Školovao se u plemićkom
učilištu u Carskom Selu, u kome je, zahvaljujući liberalnim nastavnicima,
vladao duh političkog slobodoumlja. Svojom visoko
razvijenom svješću o pozivu pjesnika, svojim humanističkim idejama i
naprednim pogledima na svijet, a i kreativnim snagama rođenoga genija,
Puškin je izvanredna ličnost ne samo ruske nego i svjetske književnosti.
Još 1842. godine pojavio se u Vrazovu Kolu (II) prvi prijevod novele
Pikova dama (objavljene u originalu 1834. godine). Otad su ga u nas
prevodile sve generacije od Vraza i Trnskog preko Harambašića i Martića
do Kombola, Krkleca i Cesarića.

Sadržaj:

Kartali se jednom kod Narumova, konjičkoga oficira u gardi.
Duga zimska noć prolazila je neosjetno te su kartaši oko pet sati
ujutro sjeli za stol večerati. Onaj tko je imao sreće u igri jeo je sa
velikim apetitom, a ostali su rastreseno sjedili pred praznim tanjurima.
U prostoriji je bio muk i tišina sve do trenutka kad se donio šampanjac.
Tada svi započnu razglabati oko odigranih partija. Domaćina i Surina je
uporno mučila misao zašto mladi inžinjer Herman nikad nije došao u
iskušenje uzeti karte u ruke i zaigrati zajedno s njima budući da je čak i
po pet sati znao sjediti uz kartaški stol i pratiti njihovu igru.
Herman je udovoljio njihovoj znatiželji i odgovorio da ga igra jako zanima,
ali da ne može žrtvovati ono što mu je prijeko potrebno zbog nade da
stekne suvišno. Domaćin i Surin su to među sobom prokomentirali
riječima da je Herman nijemac koji sve radi s računom.
Tako razgovarajući Tomski je spomenuo svoju osamdesetogodišnju bakicu
Anu Fedotovnu. Naime grofica Ana Fedotovna je nekad putovala u Pariz i
tamo je bila vrlo zapažena. U to doba gospođe su igrale faraona.
Jedanput je grofica igrajući s Orleanskim vojvodom izgubila veliku svotu i
ostala vojvodi dužna. Po povratku kući sve je ispričala djedu i naredila mu
da isplati dug vojvodi. Čuvši što grofica želi djed se jako razljuti i odbije
isplatiti svotu. Ne znajući što da radi grofica pozove grofa Saint-Germaina
koji je bio vrlo ugodan čovjek. Stari čovjek je odmah došao i zatekao je u
velikoj muci. Ona mu ispriča sve što se dogodilo, i kaže mu za muževu
surovost tražeći od grofa Saint-Germaina pomoć. Grof bakici povjeri jednu
tajnu za koju bi mnogi kartaši dobro platili. Istu večer bakica se pojavila u
Versaillesu na igri karata kod kraljice. Banku je držao vojvoda Orleanski.
Bakica mu se nekako ispričala što mu nije donjela novac i započne igrati
protiv njega. Odabrala je tri karte i stavila ih jednu za drugom.
Sve tri karte su joj donijele dobitak i bakica povrati sve do posljednje
pare. Bakica baš i nije trpjela ispade mladih ljudi, ali joj se smilio jedan
mladić po imenu Čaplicki koji je također zapao u dug kao i ona.
Bakica mu je pomogla da povrati dug rekavši mu one tri karte.
I tako je Tomski prekinuo priču o bakici budući da je bilo vrijeme za
spavanje. Došavši kući Herman je počeo smišljati plan kako da od bakice
sazna tajnu triju karata. Ubrzo je smislio plan. Bakica je imala tri djevojke
koje su se bavile oko nje. Jedna od djevojaka je bila Lizaveta Ivanovna
koju je Herman stalno promatrao s ulice. Dakako i ona je njega zapazila
pogledavajući kroz prozor. Jednom kad je bakica išla u šetnju povela je
sa sobom Lizavetu. Kada je Lizaveta ulazila u kola Herman joj je u prolazu
dobacio pisamce, koje je ona vrlo vješto sakrila u rukavicu da ga nitko ne
vidi. Tako je započela veza između Lizavete i Hermana.
U početku je Lizaveta odbijala pisma vraćajući ih, ali ih je naposljetku
ipak vrlo rado čitala. Lizaveta i Herman su se nasamo vidjeli na plesu kod
jednog poslanika na kojem je bila i grofica. Lizaveta je poručila Hermanu
da će na plesu ostati do dva sata, a da će se nakon toga posluga razići.
Lizaveta mu je rekla da se prikrade u pola dvanaest u njezinu sobicu.
Herman je bio toliko uznemiren da je već u jedanaest sati bio pred kućom
grofice. Kad se navršilo pola dvanaest, Herman je ušao u kuću ali nije
otišao u Lizavetinu sobu, već je otišao u kabinet iz kojeg je promatrao
staru groficu kako sjedi kraj prozora. Grofica je bila u spavaćici koja joj
je po izgledu puno bolje odgovarala s obzirom na godine.
Odjedanput se Herman odluči otići do stare grofice i zamoliti je za jednu
dobrotu. Herman se nije ustručavao i odmah je groficu uljudno pitao za
tajnu triju karata. Nakon što mu grofica nije odgovorila čak niti jednom
riječju, Herman se naljuti i izvadi pištolj te započne prijetiti grofici.
Grofica podigne ruke da bi se tobože zaštitila od metka, ali u tom trenutku
ona ostade nepomično sjediti u naslonjaču. Tada je Herman shvatio da je
grofica mrtva. U to vrijeme je je Lizaveta sjedila u svojoj sobi i razmišljala
o riječima Tomskog koji joj je za vrijeme plesa rekao da Herman nosi bar
tri zločina na duši. U taj trenutak vrata sobe se otvoriše i na vratima se
pojavi Herman. Lizaveta se užasno prestrašila, a pogotovo nakon toga
kad joj je Herman ispričao što se dogodilo s starom groficom.
Lizaveta je shvatila da Herman nije željan ljubavi već je samo željan
novca. No usprkos tome Lizaveta mu je pokazala tajni izlaz iz kuće
kako ga čuvar na ulazu ne bi opazio. Vraćajući se kući Hermanu se stalno
motala po glavi smrt grofice. Osjetivši grižnju savjesti Herman je odlučio
otići grofici na sprovod. Na sprovodu se duboko poklonio staroj grofici i u
jednom trenutku mu se učinilo da je grofica nakratko otvorila jedno oko.
Naravno on je to shvatio kao priviđenje. Te večeri legao je u krevet,
ali dugo u noć nije mogao zaspati. U jednom trenutku je začuo korake u
susjednoj sobi. U prvi tren je pomislio da je to njegov posilni koji se vraća
iz noćne šetnje. Ali koraci su bili drukčiji, nekako nepoznati. Tada su se
otvorila vrata njegove sobe i u sobu je ušla stara žena u bijeloj spavaćici.
Herman je u prvi tren pomislio da je to njegova stara dadilja, ali bolje
pogledavši imao je što i vidjeti. U sobu je ušla stara grofica govoreći mu
da dolazi protiv svoje volje, ali da joj je naređeno da dođe. Pristala je reći
tajnu triju karata govoreći ove riječi: "Trojka, sedmica i kec dobivat će ti
jedno za drugim, ali dvadeset i četiri sata smiješ igrati samo jednu kartu,
a poslije za čitava svoga života ne smiješ više igrati! Praštam ti svoju
smrt, ako se oženiš mojom pitomicom Lizavetom Ivanovnom...
Poslije ovih riječi grofica je izašla iz sobe i ubrzo nestala, a Hermanu nije
bilo jasno što se dogodilo. Idućeg dana Herman se već spremio i otišao
okušati sreću na kartama kod Čekalinskog. Herman je na svoju kartu
stavio svotu od četrdeset i sedam tisuća. Svi sudionici su zapanjeno
pogledali jer dotad nitko nije stavio toliku svotu novaca odjedanput.
Ubrzo Čekalinski počne dijeliti karte. Desno pade devetka, a lijevo trojka.
Dobiva - vikne Herman i pokaže svoju kartu. Idućeg dana Herman je
ponovno okušao sreću stavivši kao ulog sve što je dan prije zaradio.
Čekalinski je počeo dijeliti karte. Herman je ponovo dobio i nakon toga
se pokupio kući. I treći dan je pošao kartati, misleći da i ovaj put sigurno
dobiva. Uložio je sav novac što je do tada zaradio. Čekalinski je podijelio
karte. Desno je pala dama, a lijevo kec. Herman se poveseli i vikne:
"Kec dobiva!" pokazujući svoju kartu. Pokazavši kartu imao je što i vidjeti.
Umjesto keca u ruci je držao Pikovu damu!

Analiza likova:

Herman
Bio je sin nijemca, pretopljenoga u Rusa, koji mu je ostavio nešto
malo novca. Kako je bio tvrdo uvjeren da mu je potrebno da pojača svoju
nezavisnost, Herman nije trošio čak ni kamate od nasljeđa, nego je živio
samo od plaće lišavajući se i najmanje raskoši. Bio je, uostalom, čovjek
zakopčan i častoljubiv, pa su njegovi prijatelji rijetko imali prilike da da
mu se rugaju zbog pretjerane štedljivosti. Bio je čovjek jakih strasti i
bujne mašte, ali ga je čvrstina karaktera spašavala od svakidašnjih
zabluda mladosti. Tako, naprimjer, iako je bio od prirode strastven kartaš,
nikada nije uzimao karte u ruke, jer je proračunao da mu njegovo stanje
ne dopušta da žrtvuje ono što mu je prijeko potrebno zbog nade da će
dobiti suvišno, a međutim po cijele noći presjedio bi za kartaškim stolom
i sav u groznici pratio različite obrate u igri.
Herman je čovjek promjenjivog karaktera što se očituje iz onoga što
je učinio nakon što je saznao tajnu triju karata. Nakon toga se sasvim
promijenio i u njemu se pojavila pohlepa za novcem. Lizavetu uopće nije
volio. Sva ta "lažna" ljubav bila je iz interesa da bi se došlo do grofice koja
zna tajnu triju karata.

Lizaveta
Jedna od triju djevojaka koje su pomagale i brinule se za staru groficu.
Ona jedina zna kako je teško biti sluga zahtjevnoj grofici i kako je teško
živjeti u kući koja pripada nekom drugom. Lizaveta je jadnica koja je kriva
za sve što se staroj grofici ne sviđa. Često je vrijeđana od strane grofice
budući da su grofice vrlo zahtjevne žene. Što se tiče ljubavi s Hermanom
ona je mislila kako je Herman istinski voli i kako je Herman jako
zaljubljen u nju. Naposljetku biva veoma razočarana vidjevši da je
Hermanova ljubav iz interesa. Na kraju pripovijetke Lizaveta ipak
pronalazi sreću udajom za jednoga veoma dragoga mladića koji ima
veliko imanje i uz to je sin bivšeg upravitelja stare grofice.

Dojam o djelu:
Djelo mi se veoma svidjelo upravo radi toga što govori o tome
kako čovjek, ako mu se ukaže prilika, može vrlo lako promijeniti
i sebe i svoj način ponašanja. Bolje rečeno čovjek vrlo lako mijenja
svoju ličnost i svoj karakter ako mu se ukaže prilika za novcem ili nekim
drugim vrijednostima. U ovom djelu lijepo je opisano kako se Hermanova
ličnost iz jednog štedljivog čovjeka pretvara u jednog vrlo pohlepnog
čovjeka kojem osim novca na svijetu ništa drugo nije važno.

[Reklama]