facebook samo-opusteno.info

Sponsored Links

Autor Tema: 3 razred; Srednje Skole [Kolekcija Lektira]  (Pročitano 169647 puta)

0 članova i 2 gostiju pregledaju ovu temu.

Van mreže NiKooLaa

  • Dont fear the reaper!
  • Vlasnik
  • *
  • Poruke: 5,339
  • Ugled: +146/-13
    • dzontra.nikola
    • lastfm
    • opusteniforum
  • OS:
  • Windows XP Windows XP
  • Browser:
  • Opera 9.27 Opera 9.27
    • Pogledaj profil
    • KUD Abrasevic Valjevo
3 razred; Srednje Skole [Kolekcija Lektira]
« poslato: Januar 22, 2009, 15:03:50 »
samo-opusteno.info
:: Kolekcija Prepricanih Lektira ::

III Razred Srednje Skole


Spisak Lektira u Temi:
Jazavac Pred Sudom - Petar Kocic
Ujka Vanja - Čehov
Vladimir Majakovski - Oblak u pantalonama
Ivo Andric - Na Drini Cuprija
Ivo Andric - Ex Ponto
Necista Krv - Borislav Stankovic
Franc Kafka - Proces
Gospoda Glembajevi - Miroslav Krleza
Rabinranat Tagore - Gradinar
Milos Crnjanski - Seobe
Rastko Petrovic - Ljudi govore
Aleksa Šantć - Analiza Pesama
Jovan Dučić - Analiza Pesama

Niste našli lektiru koja vam je potrebna?
Pogledajte Ovu temu;
Zatrazite je Ovde.
Pretrazite Forum

Želite da pročitate neku knjigu?
Pogledajte nasu Biblioteku.


Tema ce biti dopunjavana!


Jazavac Pred Sudom - Petar Kocic
Petar Kocic - Biografija

(Da bi videli linkove morate biti registrovani i imati 5 postova. ::Info:: )
Jazavac Pred Sudom - Celo Delo
(kliknite ispod)
Prikaži sadržaj
Jazavac Pred Sudom - Celo Delo
Knjigu mozete i downloadovati:

(Da bi videli linkove morate biti registrovani i imati 5 postova. ::Info:: )


Ko iskreno i strasno ljubi
Istinu, Slobodu i Otadžbinu,
slobodan je i neustrašiv kao
bog, a prezren i gladan kao pas.

P. Kočić

Čista, svijetla sudnica. Po zidovima vise slike velikih ličnosti. Na desnoj strani od vrata, kraj prozora, sto, na lijevoj takođe sto. Na stolovima protokoli i nekakve debele knjižurine.

DAVID (malen, nizak, suv kao grana, lagan kao perce. Lijeva mu je noga malo kraća od desne, te se gega kad ide. Oči mu se svijetle i prelijevaju kao u mačke iz mraka. Sav sijed, preko pedeset godina. Mijenja glas. Umije zaplakati kao malo dijete, zalajati kao pašče, a zakukurijekati kao pijetao. Često puta udari zgodno rukama o bedre kao pijetao krilima i zakukuriječe te prevari pijetlove, pa se prije vremena raskukuriječu po selu. Zato ga ruže pomlađe žene. Pretvara se i da je stidljiv. Ne vjerujte mu. Ulazeći u sudnicu, krsti se i drži jazavca svezana u vreći. U jazavca viri samo njuška iz vreće):?Dobar dan, glavati gospodini!

SUDAC (na desnoj strani kraj prozora, zagnjurio glavu u knjigu, pa nešto mrmlja).

PISARČIĆ (na lijevoj strani, pognuo se po stolu, pa brzo i oštro piše).

DAVID: Dobar dan, glavati, carski gospodini!... E, čekaj, blentavi Davide! Što si posrljo ko prase u surutku? Zar ne vidiš da gospodini imaju posla? Osloni se na zid, pa malo pričekaj. (Jazavcu)?A ti, lopove jedan, došo si đe treba! Istina bog, vođe nema kuruza, ali ima nešto drugo, jazo. Ima paligrapa, dupli, kabasti paligrapa, jazo! Jadna li ti i prežalosna majka tvoja! Zar izjesti čitavu njivu kukuruza, pa ne zasladiti s paligrapom, e to bi bilo bogu plakati!

SUDAC: Ko je to? !

DAVID: Dobar dan, glavati i velevlažni carski gospodini! Sluga sam prepokorna!... Ama, kakva je ovo kuća đe se ni bog ne prima?

SUDAC: Šuti, marvo jedna!

DAVID: Šuti, marvo jedna! To je lako reći. Eto i ja velim. Ama, to nije u najmanju ruku u redu da reče jedan, rećemo kaz'ti, carski službenik.

SUDAC: Ti ćeš mene zar učiti?

DAVID: Ne do bog! To ne bi mogo ni u snu sanjati. Zdravo svano, gospodine?

SUDAC: Ti da se sa mnom rukuješ i zdraviš? !

DAVID: Zdravo smo, vala bogu! Kako si ti, kako je gospoja? Je l ona zdravo?

SUDAC: Da tebi ne fali što? Jesi li ti potpuno zdrav?

DAVID: I mi smo, vala bogu, svi zdravo i mirno, a tebi vala koji se ti raspituješ za me, i za me i za moju vamiliju. (Okreće se Pisarčiću)? Jesi li ti zdravo svano, dijete?

SUDAC: Ama, šta je tebi, budalo? Oklen si? Kako se zoveš?

DAVID: Ja se zovem, slavni sude, David Štrbac, selo Melina, kotar Banja Luka, okružlje Banja Luka, a zemlja, mislim glavati gospodine, da će biti Bosna. Kućna mi je lumera 17. Tako me slavni sud piše i tako mi pozovke šalje.

SUDAC: Dobro, dobro, Davide. Vidim da znaš red. A šta ti je to u toj... No, kako se to zove?

DAVID: Vreća! Vreća se ovo zove, a ovo u vreći, ovo se jazavac zove.

SUDAC: Jazavac! Šta ćeš s jazavcem ovdje?

DAVID: Tužim ga slavnom sudu jer mi je izio čitavu njivu kuruza. Tužim ga i tužiću ga što se dalje i teže more!

SUDAC: O-ho, ljudi, ljudi! Što još čovjek neće doživjeti u ovoj budalastoj Bosni! Jazavca tužiti! E, ovo je prava budala, budala nad budalama. Ama, otkud ti je došlo u glavu da jazavca tužiš?

DAVID: Otkud mi je, veliš, došlo u glavu da jazavca tužim? Nije niotkud, već znam današnji red i zakon. Zar ti, bolan, misliš, da ja ne znam da ovaj vaš car ima za svašto zakon? Zna to David, zna. Nemoj misliti da ne zna! U svašto se on pomalo razbira i uvijek zna šta je po zakonu a šta jope nije.

SUDAC: Dobro je to i lijepo sve, Davide, ali jazavca tužiti! To... to...

DAVID: Ti misliš, glavati gospodine, đe sam ja rođen za turskog suda da ne znam današnjeg reda. Znam ja današnji red, znam. Istinabog, mlogo sam se i promučio dok sam to sve u glavi uredio i, rećemo kaz'ti, sredio... Šjednemo vako, ja i ona moja babetina, uveče kraj ognjišta, pa počnemo, štono vi velite, študijerati: ovo je, ženo, po zakonu, ovo jope nije; ovo bi moglo biti po 'vom paligrapu, ovo jope ne bi. I tako do neko doba noći študijeramo.

SUDAC: Baš tako študijerate?

DAVID: Da, dugo i mnogo študijeramo.

SUDAC: Pa zna li ti baba što?

DAVID: Moja je, velevlažni gospodine, pa se bojim da ćeš pomisliti da je valim, a ne valim je već ti po pravdi kažem: da se počem turski zeman povrati, ona bi mogla sa svojom pameti nasred Banje Luke kadija biti. Ja velim: kadija. Kakav kadija! Na moju dušu, da zna samo još pisati, mogla bi ti mirne duše reći: "Ustani sa te carske stolice, da ja narodu pravdu dijelim!" Tako je to pametna i učevna žena!

SUDAC: Baš tako učevna?

DAVID: O, ne pitaj, gospodine, to je čudo jedno! Da ti se kojom srećom, jutros bilo oklen prikrasti, pa da čuješ njezine pameti i nauke: "Ti ideš, veli, Davide? " "Pa vidiš, ženo, da sam pošo." "Kako ti ideš sudu? " "Pa idem ko ostali svijet, na dvije noge." "Dobro, kaže, ama jesi li ti sredio u glavi kako ćeš tog jolpaza tužiti? " "Jesam. Tužiću ga što se dalje i teže more." "U koji misliš sud?" "Pa ja mlim, ženo, u okružni, jer je šteta velika." "Eto, bog te ne ubio!" vrisnu ona ko da je nešto ujede za srce. "Uvijek se vališ: ja ovo, ja ono; pametan sam, učevan sam, znam zakon! Jadna ti tvoja nauka i znanje!" "Čekaj, ženo, nauči me, slušaću te. U koji ti misliš sud da bi trebalo ići? " "Najprije ajde dolje u 'naj naš mali, seljački sud, budalo jedna budalasta!

Kako bi tražio suda preko suda? Znaš li ti, bolan, da bi se zamjerio carskoj gospodi? Najprije, velim ti, ajde u naš mali, seljački sud, pa ako ga tuj ne osude, onda, istom onda, ajde na okrugli sud. Ako i tuj ništa ne bude, odma se vrati, pa ćemo viditi šta ćemo raditi. Vidim ja, veli, da će to doći i do samog cara." - "Ama, ženo, oklen ti tolika pamet, krst ti tvoj ljubim? !" čudim se ja, glavati gospodine. "Pa kako ćeš odati čest carskoj gospodi? " pita me i ispituje ko pop na ispovijedi. "Pa kazaću: Pomozi bog, carski suci na Banjoj Luci!" "Eto, eto, eto! O, jadna ti sam ja i čemerna s tobom! O, jadna sam ti ja i čemerna s tobom po sto puta!" stade vrištati ko bijesna i čupati kose. "Slušaj, bog te ubio, kako ćeš odati carskoj gospodi čest. Kad uđeš u naš mali, seljački sud, vikni: Dobar dan, glavati gospodini! A kad uđeš u veliki, okrugli sud, duboko se pokloni..." "Nijesam ja, ženo, mlada, pa da se poklanjam. Šta je tebi? Da ti nećeš prećerati s tom tvojom naukom!" velim joj ja. "Šuti, sunce te nebesko spržilo, kad ništa ne znaš! Slušaj: kad uđeš u okrugli sud, duboko se pokloni i odma, s vrata, nako iz dubljine podvikni: Dobar dan velevlažni gospodini! A ne bi, veli, zgoreg bilo kad bi u malom sudu i jedno i drugo reko: Dobar dan, glavati i velevlažni gospodini! i dodo: Sluga sam prepokorna! Taki je danas red, i tako se carskim službenicima odaje čest." "Ama, ženo, oklen ti tolika pamet i nauka, postove ti tvoje ljubim!" zapanjio se ja od čuda.

SUDAC: Bogami, Davide, baš ti je učevna žena. A gdje nauči ona toliku nauku?

DAVID: Đavo bi je znao, glavati gospodine! Druži se mlogo s kneževom ženom, i idu tamo žandarskoj kasarni, pa ja ne znam... More biti da je naučila od carski oružnika i od knjeginje, a knjeginja je baš zorli, kabasto učevna žena. Kršna, naočita, mlada ko kap, pa je carski oružnici od dragosti na rukama nose, a sve zbog njezine pameti i nauke! A moja stara šjela nasred kasarne, izvalila se na carske dušeke, pa pije, puši i prima nauku. Bože moj, bože, čudne ljepote u vašeg cara! Bože moj, bože, ala vi usrećiste našu zemlju! Svijet se lijepo umrtvio od nekakva dobra, i miline, pa jedva diše. Svak veso, zadovoljan, svak pjeva, samo se pjesna niđe ne čuje. Jedini sam ja (plače) nezadovoljan, jadan i čemeran.

SUDAC: Šta ti je Davide? Što plačeš? Šta je tebi krivo i nepravo u ovoj zemlji?

DAVID: Nije mi ništi krivo na slavni sud, već na 'vog prokletog lopova, šjeme mu se umelo! (Tuče jazavca po njušci). Dabogda ti, dušmanine i zlotvore moj, vješala omastio, ko što ćeš i' i omastiti ako u 'voj zemlji bude još imalo pravde i zakona!

SUDAC: Što ga toliko tučeš i kuneš? Šta ti je učinio?

DAVID: Zar ti nijesam maloprije kazo? ... Izvoli, gospodine, da ga povrgnem na zemlju? Težak je ko mlinski kamen, saprela ga moja krvava muka i sirotinja! Izvoli, gospodine?

SUDAC: Izvolim, izvolim, Davide. Spusti ga.

DAVID: Kako bi bilo, glavati gospodine, da ga izvadim iz vreće, pa da ga privežem za 'vu jednu nogu od astala, da vidite mog zlotvora i dušmanina, kosti mu u Zenici sagnjile! Izvoli, velevlažni gospodine?

SUDAC: Izvolim de, priveži ga...

DAVID (vadi jazavca iz vreće): Čuvajte se, gospodini moji, jer, ako mi se izmakne, zlo će biti. Za rđavo, da oprostite, mjesto jazavac leti. Čekaj, lopove jedan, što se toliko otimaš i koprcaš! Još sam ja snažan, iako sam se rodio nekako kad se prvi put počela trećina od naroda kupiti; još ja imam snage i kuveta, iako se već dvadeset godina nemam čim ni na Uskrs omrsiti. Vala carevini, našoj premilostivoj Zemljanoj vladi i slavnom sudu, što sam i ovi malo snage očuvo! Vala im đe čuli i ne čuli!... Vidi ga, gospodine, vidi kako njuši šušte li oklen kuruzi. O, nebo te (udara ga po njušci) ubilo! (vrisne) Čuvaj te se, gospodini moji, izmače mi se! O, jadan ti sam što učini! (Jazavac se zaoštrljio, nakostriješio, pa trči kroz sudnicu. Sad poleti jednom prozoru, sad drugom; sad se zatrči pod jedan sto, sad pod drugi; sad opet poleti vratima, sad među noge.) Eto ga uprav među krake! Čuvajte se, gospodine! Joj, jadan ti sam, ako ti što bude, nikad ti gospoji ni ja ni ti nećemo smjeti izaći pred oči! (Jedva ga uhvatiše i svezaše.)

PISARČIĆ (sav blijed): Što si ga pustio, magarče? !

DAVID: Kome ti to veliš, magarče?

SUDAC: Što si ga driješio, budalo?

DAVID (smije se): Ama, čekajte, ljudi, da se malo priberem! Ja sam tebe pito: "Izvoli, gospodine? " Ti kažeš: "Izvolim, izvolim, Davide." E, ko je sad kriv? Ja beli nijesam jer slušam što stariji izvoli i naredi.

SUDAC: Ti si, Davide, i budala i nisi budala.

DAVID: Vala ti na takvoj riječi ko starijem i učevnijem!

SUDAC: Što si vodio ovog lopova pred sud? Što ga nisi odma na njivi ubio?

DAVID: Kako sam budalast, more biti da bi to učinio da ne znam današnjeg reda i zakona. Ama, šta bi ti, glavati gospodine, duljio, otezo i natezo: znam zakon, pa neću preko zakona. Neću preko zakona, pa ubi me!... Neke godine, dok još nisam bio svještio vašeg zakona, ubio sam u toj istoj njivici jednog jazavca. Biće valjda brat ovog lopova. Uvati me carski šumar i oglobi s pet vorinti. Kad metnu pare u džep, oštro mi zaprijeti: "Ne smiješ to više činiti, jer i jazavca današnji zakon brani." E, kad ga brani, nek mu i sudi kad štetu počini!... Samo imam ono nešto krezube babetine, i tu njivicu kuruza što sam imo, pa mi ovaj lopov satra i sa zemljom sravni. Osušili se jadni kuruzi, pa kad prođem pokraj njivice, obuzme me tuga i žalost. O, kako tužno šušte čemerni, slomljeni kuruzi! Reko bi čojek da uzdišu za osvetom i pravdom... Samo (plače), samo sam tu njivicu kuruza imo, pa...

PISARČIĆ (zajedljivo): A kako ti se zove njivica? To treba slavni sud da zna.

DAVID (tare suze): Čudnovato se, dijete, zove njivica. Zove se: Ni Davidova ni carska ni spaiska. Tako joj je ime i tako je, čini mi se, i vođe u sudu zapisato.

SUDAC (smije se): U tebe, Davide, sve to nekako zapetljato. Kako se to zove njivica: Ni Davidova ni carska ni spa'iska? Kako to?

DAVID: E, lako, gospodini moji. Sve ću vam kazati po redu i zakonu. To je njivica krčevina. Ja sam je iskrčio, pa velim: moja je. Oko te je njive carska šuma. Nakraj njivice, upravo kad se pođe dolje Markanovom Točku, stoji dirjek, uboden u zemlju, s one dvije ko kantarske kuke (C.S). To vele ko piše: carska šuma. Bože moj, bože, čudne ljepote u vašeg cara! Bože moj, bože, svakom li se danas odaje čest: carska šuma! Za turskog suda: svačija, ničija šuma, a danas carska šuma. Pa kažem vam, oko te je njivice carska šuma, te gruntovnik veli: "Istina, Davide, ti si je iskrčio, ali to je carska šuma. Pošto si iskrčio carsku šumu, ostala je carska zemlja. Šuma je carska, pa i zemlja mora biti carska." Sad dolazi spaija: "Lažeš, Vlaše! Nisi je iskrčio, već je to, bivakarce, od davnina ziratna zemlja, a svaki komadić ziratne zemlje moj je!" Na čijoj je strani prava, ne znam. Samo znam da zato svijet tu njivicu zove Ni Davidova ni carska ni spaiska. A ja bi reko da svijet u jednu ruku ima i pravo, jer ta njivica, kako ste čuli, nije ni moja ni carska ni spaiska, već ovog prokletog lopova i brezakonika. Dok se mi vamo svađamo i prepiremo čija je, a on se poistija sladi i deblja, štono vele, ko šokački pratar. Zato vas molim i preklinjem da ga što teže osudite. Meni je ovaj slavni sud mlogo dobra učinio. Od mloge me je bijede i nevolje oslobodio...

SUDAC: Baš od mnoge te nevolje oslobodio? Kako to?

DAVID: Da, da, od mloge me je bijede i napasti oslobodio. Sve ću vam, gospodini moji, kazati po redu i zakonu. Imo sam sina. Snažno, mlado i vitko momče ko jela. Nije bio nimalo na me nalik. Bacio se bio na đeda, moga oca, što je u pošljednjoj buni u Crnim Potocima pogino. Snažno i vitko momče, ali naopako i zločesto da bog milostivi sačuva! Uzeše ga u vojsku, poslaše ga u Grac i ja danu dušom. Lani, oko Časni veriga, donese mi knez crnu knjigu i tri vorinta: "Davide, umro ti sin, pa ti carstvo šalje tri vorinta. To ti je nagrada." "O, dobre carevine, krst joj ljubim!" lijepo ja jauknu od radosti, a žena i djeca zaplakaše. "Brate, kneže, vrati ti ta tri vorinta carevini. Pravo će biti i bogu i ljudima da to carevina uzme sebi ko, rećemo kaz'ti, neku nagradu, jer ona je mene od napasti oslobodila." - Onda sam imo jednu kravu, dobru, debelu kravu. Od usta sam svoji otkido pa sam njoj davo. Kažem vam, dobra, debela krava, ali zijanćarasta, da bog zakloni! Preskočiti preko plota i ograde kud zanese! Satra mi svake godine ljetinu. Doču to nekako slavni sud. Eto ti jednog dana onog šikucije što kupi miriju i porez: "Davide, veli, dočuo sud da te snašla bijeda, pa me je poslo da.. . Kako bi bilo da mi tu nesretnu kravu preteslimimo carevini, pa nek se ona tamo š njom muči i devera? " "Vala, velim ja, carevini koja se toliko za me brine! Vodi, brate, vodi odma!" - Onda sam imo četri koze. Za turskog suda mirne ko ovčice, a kad zastupi ukopacija, ošjetiše i one slobodu, bog i' ubio, pa se ne daju snositi! Počne i' ona moja krezuba babetina musti, a pošljednja nogom u kabo, pa prolije vareniku. Doču jope nekako carevina. Eto ti šikucije: "Pomozi bog, Davide! Zdravo, mirno? " "Dobro, vala bogu, kako si ti? " Tuj se upitasmo za zdravlje, dok šikucija poče: "Tebe, Davide, zar jope snašla napast: nemirne ti koze, pa prolijevaju vareniku? Kako bi bilo da i' predamo poreznom uredu, pa nek se on š njima muči? " "O, da dobre carevine, milostivi bože!" zaneso se ja i lijepo jauknu' od nekakve silne miline, a žena i djeca od velike radosti zajecaše. "Goni, brate, ljubim ti stope tvoje, goni!" I, bogami, čojek - vala mu, vala i njemu i premilostivoj carevini! - oćera nesretnice i oprosti me napasti. - Od svega mala i imaća ostade mi još jedan prasac, dobar, debo prasac, ali zijanćarast i nesreća jedna! Potra kuruze, pojede tikve i misirače, sve pojede i poždera, da oprostite, ko kakav šikucija. Napravim mu jarmac i metnem vako ko sad tebi (sklapa ruke i pokazuje na Pisarčiću), ne budi primijenjeno, oko vrata, ali ne pomaže. Skočio svijet na me ko na bijelu vranu: "Tvoj prasac, Davide, upropasti i tebe i nas!" Od usta do usta, dok i carevina ne doču. Eto ti šikucije: "E, baš si, veli, Davide, baksus! Ni u čem ti se ne da!" "Dosta, brate! Znam!" viknu ja, pa ga zagrli i poljubi. "Dosta! Goni! Vala ti, vala i tebi i premilostivoj carevini koja se ona za me toliko brine? Vala vam đe čuli i ne čuli!"

PISARČIĆ: Ne znate vi, gospodine, još ovih bosanskih seljaka. Danas ovaj David hvali i uznosi carevinu do neba, a sjutra bi se, onako sakat, diga u bunu i poša protiv ovog slavnog suda. Znamo se, Davide, znamo. Svi ste vi jednaki.

DAVID (unosi se Pisarčiću u oči): Ko?! Ko, bolan? Zar da se ja dignem u bunu?! Drago moje dijete, vidim pametan si i učevan si, ali nemoj me, tako ti carskog kruva, musavediti i bijediti kod ovog carskog suda! Zar da se ja dignem u bunu? Bolan, bolan, ja bi glavu svoju položio za 'vaj sud!... Nego, preklinjem te, glavati gospodine, da ovog lopova što teže osudiš. Svega me upropastio. Skini mi ga s vrata, tako ti carske službe! Nas je, seljake, kažem vam, ovaj slavni sud od mlogo čega oslobodio. Ne riču nam više sa plandišta zadrigli bakovi niti nam bodu čeljadi; ne taru nam više silne volovanice plotova i ušjeva ko u ono staro, blentavo, tursko vrijeme. Danas ne mereš viđeti u svijeta žirovne i bakovite sermije. Što nam je slavni sud ostavio, to je mirno, ćudevno, pametno; istina malo mršavo i slabo, ali za nas, blentave Bošnjake, i nije drugo!...

PISARČIĆ: E, ta ti je, Davide, na mjestu.

DAVID: Svaka je moja, dijete, na mjestu, svaka! Nemoj misliti da nije. Nego, kažite vi meni oćete li već početi ovog brezakonika osuđivati ili nećete, da znam na čemu sam?

SUDAC: Ti si, Štrbac, prava pravcata budala. Jazavca osuđivati! Ti si lud, božji čovječe!

DAVID (Kao uvrijeđen, ljutito): Nemoj ti, gospodine, tako! Dok jadni težak svješti vaš red i zakon, a vi odma: ti si lud, ti si budala...

SUDAC: Ti to, Davide, pokazuješ rukom na me: Pazi--de se!...

DAVID (nastavlja mirno): Da sam ja lud, ja bi bio u ludoj kući a ne bi se danas razgovaro s carskim ljudima. Ama, zar nije tako? Nego vi njega osudite. Ako ga ne osudite, skočiću u Vrbas, jer ženi ne smijem na oči.

SUDAC: Zar ti je tako žena naopaka?

DAVID: E, moj gospodine, ne do ti bog š njom živiti! Ništa ti nema gore, glavati gospodine, nego kad se udovica raspali, da bog milostivi sačuva! Kadra ti je i jednu, štono vele, carevinu zadrmati. Ama, ne znam, glavati i velevlažni gospodine, koji me đavo natenta da se udovicom oženim. I najposlije doći će mi glave.

PISARČIĆ: Zar si udovicu oženio?

DAVID: Kako reče?

PISARČIĆ: Zar si udovicu oženio, pitam te?

DAVID: Tako ti mladosti, dijete, ne upleći se u razgovor kad ništa ne znaš. "Zar si udovicu oženio? "...

SUDAC: Vas se dvojica ne razumijete. Mene ćeš ti bolje razumjeti. Je li te ta tvoja žena, na ime sadašnja, oženila kao udovica ili kao djevojka? Valjda sad razumiješ?

DAVID: (začuđeno): Ama, gospodine, nemoj ti barem biti budala! Kako će mene moja rođena žena oženiti?!

PISARČIĆ: (napreže se ozbiljno da razjasni Davidu): Je li ta tvoja žena, na ime koju sad imaš, je li, pitamo te, bila prije oženita?

DAVID: Žena oženita! (Krsti se začuđeno i hoda po sobi.) Žena oženita! Ama, zar se u vašoj zemlji žine žene?

SUDAC: (dugo razmišlja): Koliko je stara ta tvoja žena?

DAVID: Pa ima jedno trideset godina s jedne strane, a...

PISARČIĆ: No, mlada je još.

DAVID: Dabogme da je mlada. Još joj prednji zubi nijesu padali.

PISARČIĆ: Pa dobro, kad je tako mlada, onda si je mora djevojkom oženiti.

DAVID: (uprepastio se od čuda): Ama, šta je tebi?! Kako ću ja ženu djevojkom oženiti? Šta bi to onda bilo? Boga mi, dijete, ja bi reko da ti nijesi sastavio oko lijeske... Što ću ja ženi djevojku dovoditi!...

SUDAC: (trže se); A, sad znam! Jesi li je doveo kao udovicu ili kao curu?

DAVID: E, sad i ja znam! Dovo sam je ko udovicu. Tri puta se udavala. Ja sam je čak iz treće ruke dobio, (Svi se smiju. Sudac nešto bilježi.) Pa kažem ti, glavati gospodine, napaka je, zločesta, džandrljiva, a, nema vajde kriti, od popovske je loze, pa je i pametna i zorli učevna žena. Kad počne nekakve carske paligrape nabrajati, mene stane pamet. Ali ljuta je, da bog milostivi sačuva!

SUDAC: Što se ne potužiš parohu, pa nek je izgrdi?

DAVID: Kome reče da se potužim?

SUDAC: Parohu dotičnom.

DAVID: Šta je sad jope paroh?

PISARČIĆ: Pop, pop, Davide.

DAVID: A, pop! Žalio sam se dva, tri put, pa pop veli: "Davide, kaže, pošto nije vjenčana, ne spada pod crkvenjske paligrape. Tuži je, veli, sudu. Naći će se valjda i za nju koji paligrap, jer ovaj njiov car ima za svašto zakon".

SUDAC: A što je nisi vjenčao?

DAVID: Ište pop mlogo za vjenčanje.

SUDAC: Koliko?

DAVID: Ište, bolan, četrdeset vorinti, a sva ona moja krezubača u temelj ne valja pet vorinti!

SUDAC: E, kad je tako ljuta, a nije vjenčana, otjeraj je. Slobodno je moreš otjerati, Davide.

DAVID: Davno bi ja to učinio, ali mi se ne da. Žao mi je. Nešto bi ti kazo, ama me je sramota...

SUDAC: Ništa se ti ne stidi.

DAVID: Ti kažeš da je oćeram. Kako ću je oćerati kad mi je, da prostiš, slatka i draga, bog je ne ubio! Čuješ, glavati i velevlažni gospodine, nevjenčana je, prošćeš, žena i slađa i draža od vjenčane. E, to sam ja nako svještio i u svojoj glavi, štono vi velite, proštudijero. Nema vajde kriti, draga mi je i slatka, ali neki put ražljuti se pa oće da me udavi. Da mi lanjske godine, o Lučindanu, ne dade svjet jedan carski oružnik gore na Kadinoj Vodi, ne bi se ja danas s vami razgovaro, već bi truno u ledenom grobu. Napuni mi čojek lulu duvana - vala mu! - pa će na polasku: "Davide, veli, pametan si i bistar domaćin...

PISARČIĆ: (zajedljivo se osmjejkujući): E, baš si bistar i pametan!

DAVID: Dijete, molim te ko što se bog i stariji mole, ne prekidaj me u riječi! Ne prekidaj me u riječi, tako ti carskog kruva!... "Pametan si, veli, i bistar domaćin, ali ću ti jope dati jedan svjet. Kad ti gođ, kaže, dođe do gustog, bilo kod ljudi, bilo na sudu, đe bilo, veli, da bilo, ti samo podvikni nako od srca: Živila naša premilostiva Zemljana vlada! Nemaj brige, sve će na dobro okrenuti." Poče me žena jednom tući. Uvati me za grlo da me udavi. Sjeti se ja svjeta: "Živila naša premilostiva Zemljana vlada! Ostavi, ženo, bog te ubio. Živila naša premilostiva Zemljana vlada! Ostavi, ženo, Ristos te ubio. Živila, prodera se iz sveg grla, naša premilostiva Zemljana vlada u Sarajevu!" Ona sva poblijedi, ruke joj obamriješe, i ja se spaso. A da ne bi svjeta, odo ti ja pod crnu zemlju. Jutros mi je zaprijetila: "Ako mi, veli, ne doneseš od suda napismeno da su tog jolpaza osudili na vješala ili u Zenicu, ne idi mi na oči živ!" Pa sad vas molim i preklinjem da ga što teže osudite...

SUDAC: Ja ovom čovjeku ne znam ništa!

DAVID: Što, gospodine, što sam ja skrivio našoj premilostivoj Zemljanoj vladi i slavnom sudu pa da im je draži ovaj brezakonik i odmetnik od mene? On ne priznaje ni suda ni zakona ni paligrapa, pa jope mu sud, vidim, ide na ruku. Kakva je to pravda?! Nemojte, gospodini moji, gledati što sam ja čojek siroma seljak, već sudite po pravdi i zakonu. Mi smo seljaci s ovim sudom dosad zadovoljni bili, pa bi željeli i odsad. Ne dižemo se, ne bunimo se, ne tražimo od Zemljane vlade nikakve prave ko gazde...

SUDAC: A kakvu pravu traže gazde?

DAVID: Nešto sam načukno neki dan dolje u čaršiji da ove naše gazde...

PISARČIĆ: (pakosno): A, šta znaju te vaše gazde!

DAVID: (ljutito): Dijete, očnjeg ti vida i carskog kruva, ne prekidaj me u riječi! Ama šta je tebi danas? ! "A, šta znaju te vaše gazde"! A šta ti znaš, vuzle jedno vuzlasto, osim tog carskog čina na tebi? ! Zelen si, dijete, zelen ko zelena grana u gori zelenoj.

PISARČIĆ: Glupi su oni, Davide, ka gluvo doba. Ne znaju oni ništa, ama baš ništa ne znaju!

DAVID: (još ljući, pakosniji): Baš ništa ne znaju? A ko ono zna, vuzle jedno vuzlasto, osim tog carskog čina na tebi, napraviti od aršina aršin i po, od oke poke, a od poke oku - kako kad, a?!! E, de-de sad kaži, nemoj vrdati! E, moj sinko! Zelen si, zelen ko zelena grana u gori zelenoj.

PISARČIĆ: (zacrvenio se): Ja sam konta nešto drugo, a i ta ti je na mjestu.

DAVID: Svaka je moja, dijete, na mjestu, svaka. Nemoj misliti da nije.

SUDAC: (hoda po sobi, trlja ruku o ruku i smijulji se): Šta si ti to, Davide, načuknuo dolje u čaršiji? Kakvu pravu traže gazde?

DAVID: Znate vi to bolje nego ja. Vidim ja, vi ko ćerate šegu sa mnom.

SUDAC: Ne znamo, vjere mi, Davide.

DAVID: Baš ne znate? Ne mere biti da ne znate?

SUDAC: Ne znamo, ne znamo.

DAVID: Ama, kako to da ne znate? E, oćete li osuditi ovog jolpaza, pa ću vam kazati? Kazo ja vami ne kazo, vi njega po zakonu morate osuditi.

SUDAC: Hoćemo, osudićemo ga. Samo nam kaži sve što si načuknuo.

DAVID: Izvoli, gospodine, da šjednem? Baš sam se mlogo umorio. Izvoli, gospodine?

SUDAC: Izvolim, izvolim, Davide. Sjedi, pa nam kaži kakvu pravu traže gazde.

DAVID: (sjeda): Čudnovatu prbvu glavati gospodine, traže gazde. Ne znam ti ni kazati. To ti je nekakva varica, nešto šareno, nešto budi bog s nami! Traže od Zemljane vlade da nam izvoli da se više ne zovemo samo Srbovi ko od Kosova, već srpski, prekoslavni, školski, crkvenjski i ato-no-to... Ovu pošljednju riječ ne mogu izgovoriti, pa ubi me!... Eto, taki Srbovi da budemo. To oni traže, čujem dolje u čaršiji, već puni šest godina, pa ne mogu da nađu.

PISARČIĆ: Pomrčina, Davide, pomrčina, pa ne vide od očiju.

DAVID: More i to biti... Neki me dan, baš će biti u prošli pazar, pita gazda Stevo: "Priznaješ ti, Davide, da si srpski, prekoslavni, školski, crkvenjski i ato-no-to..." O, teške riječi, krst joj ljubim! Prije bi slomio jezik nego što bi je izgovorio... "Jesi ti, Davide, taki Srb? " "Šta je to, gazda? Kakva je to sad nova vjera nastala? Da vi nas, gazde, nećete porimiti? Nije vam vjerovati, gazde ste. Ja sam Srb, a taki Srb, bože sačuvaj i zakloni!" On se ražljuti, pa podvrisnu: "To je naša, gazdinska prbva što tražimo od Zemljane vlade! I ko taki Srbin nije - nije ni Srbin, već Švabo, Šokac, špijun, izdajnik!" "Ja sam bogme, velim, gazda, mislio da vi tražite da carevina ukine ovu prokletu trećinu i desetinu, a vi počeli nekakve budaleštine zbijati.

SUDAC: Pa ti kažeš, Davide, da ste vi seljaci zadovoljni?

DAVID: O, mi smo zadovoljni! Pritisnulo nas dobro sa sviju strana; od nekakve silne smo se miline umrtvili pa jedva dišemo... Ali mi je vrlo teško što mi gazde kažu da nijesam Srb. Ja nijesam Srb! (Ustaje sa stolice, i živo sijeva i strijelja očima suca.) Pogledaj me, gospodine, dobro me sad pogledaj: mjerio sam se na dva carska kantara, na turskom kantaru i na kantaru ovog vašeg cara, pa ni dram manje ni dram više od dvadeset i pet oka! A kad se Srb u meni napiri i nadme, nema tog carskog kantara na 'vom svijetu koji bi me mogo izmjeriti!!!

SUDAC: (u sebi): Ovo je čudnovat stvor.

DAVID: Tako je to kod mene sve teško, olovno, čvrsto... Još sam ja nešto načukno. Gazda Stevo kaže da sam izdajnik, e pa kad sam izdajnik, ja ću i to izdati.

SUDAC: Šta je to, Davide? De-de nam kaži.

DAVID: (usteže se): Bogami, ne smijem. Ne smijem, gospodine, ubiće me gazde.

SUDAC: (živo oblijeće oko njeg): Kaži, ne boj se ništa.

PISARČIĆ: Kaži, Davide, kaži. Ne boj se kad ti gospodin sudac...

DAVID: Krsnog mi imena, ne smijem. Ne smijem, ljudi! Još vi ne znate što su naše gazde. Pametni ste, učevni ste da se dalje ne mere, ali...

SUDAC: (još življe): Kaži, ne boj se ništa!

DAVID: Ama, kazaću, pa nek ide glava!... Ima li u vas škola što se zove terezijanska?

SUDAC: (govori s Pisarčićem njemački).

DAVID: (skoči sa stolice kao oparen, stade izmeđ njih i poče mahati kažiprstom): Niks, niks! Niks, ništa to ne pripoznajem! To se meni o glavi radi! A, niks!

SUDAC: (umiruje ga): Ne boj se ti ništa. Nešto sam zaboravio, pa pitam gospodina... Ima, Davide, ima taka škola u nas.

DAVID: Pa baš ima u vas taka škola terezijanska što se zove?

SUDAC: Ima, ima.

DAVID: U toj se školi vašoj, terezijanska što se rekne, uče barunski, grovovski, a jedan mi gazda reče da se tuj i carski sinovi uče?

SUDAC: (u sebi): Šta će ovo sad da bude? .. . Istina je to sve, Davide, pa šta onda?

DAVID: A znate li vi čiji se sinovi još u toj vašoj školi, terezijanska što joj se veli, uče?

SUDAC: Ne znamo.

DAVID: Ne mere biti da ne znate? Kako vi to ne bi znali? Ja sam, bolan, načukno dolje u čaršiji da se u toj školi uče djeca najvjerniji' službenika vašeg cara, koja će poslije, kad odrastu, upravljati i drmati cijelom vašom carevinom. A u toj istoj školi, možda pod tuđim imenom, uče se sinovi najduplijeg gazde u cijeloj Bosni i 'Ercegovini.

SUDAC: Dobro je to, Davide, za našu carevinu.

DAVID: E, moj gospodine, ja sam mislio da si ti pametniji i vjerniji svom caru. Zar ti ne znaš, bolan, da se njiov otac digo protiv carevine, ali s vrlo malo mozga u bašuni. Pametan je, istina, toliko da zna od oke napraviti poke, ali to je malo, vrlo malo, kažu gazde. Zato je sinove i poslo, kod toliki naši škola, u tu vašu školu, terezijanska što se zove, pa kad ta djeca, majčin sine, poprime vašu učevinu, povataju vaše planove, spise i protokure, pa se onda vrate u očeve dvore, teško vami! Ode Bosna; ode vala, ko da je nijeste nikad ni imali! Tako će biti, kunem vam se bogom živim, i moje vam suze neće pomoći! Bolan, bolan, ja bi krvi svoje utočio ovom sudu i našoj premilostivoj Zemljanoj vladi, pa zato vam ovo i kažem. Nego vi odma, ovog časa, udarte tel na carstvo da se ta djeca odstrane iz te vaše škole, terezijanska što joj se veli.

SUDAC: Ja ovog čovjeka ne razumijem.

PISARČIĆ: Ja bi reka, gospodin sudac, da je on bena?

DAVID: (gleda ga prezrivo): A ja bi jope reka da on nije bena! Kako ti, bolan, moreš reći da sam ja bena? Ja za tebe nijesam nikad čuo niti sam te do danas svojim očima vidio, pa jope znam kako ti je ime. Oćeš da se okladimo; o glavu da se okladimo?

SUDAC: Vi ste, gospodine, juče došli ovamo?

PISARČIĆ: Da, juče sam doša.

SUDAC: Nikad niste vidjeli ovog čovjeka, niti on pak vas?

PISARČIĆ: Nikad! Nikad ga nisam vidio, a ni on mene.

SUDAC: E, Davide, kako je ime gospodinu? Ako pogodiš, odma ćemo jazavca osuditi, ako ne pogodiš, gubi se!

DAVID: Pogodio ja ne pogodio, vi ovog lopova po zakonu morate osuditi. Ja samo oću da kažem ovom djetetu da nijesam ni bena ni budala.

SUDAC: E, dobro je, Davide; pristajem i na to. Samo ti kažem, ako pogodiš kako je gospodinu ime, teže ću tog lopova osuditi. Dakle, kako je ime gospodinu?

DAVID: (ustade, ustače kapu, opet je skide i pruži ruku Pisarčiću): Zdravo mirno, gospodin Dane, ili...

SUDAC: (iznenađen): Sakrament! Pogodi!

PISARČIĆ: A, vrag mu babi, pogodi!

DAVID: (ponosito i malo zajedljivo): Bogami, i pogodi!

SUDAC: E, ovaj mi je čovjek potpuno zagonetan! Ama, otkud ti znaš da je gospodinu ime Dane? To ti je morao neko kazati, ili si od nekog čuo?

DAVID: Mlogo sam ja, gospodini moji, svijeta prošo, iz mlogo vuruna kruva io, sa mlogo vrela vode se napio. Odajući po svijetu i narodu, na svašto sam pazio i ovo sam uverčio: pođeš li dolje kroz Lijevče, ispod Banje Luke, svakom je gotovo drugom čojeku ime Ćetoje ili Nedo. Pođeš li gore Glamoču, pa sretneš čojeka, viči: "Pomozi bog, Sava!" Gore ti je sve goli Sava. Nanese li te put tamo vrletnoj i kamenitoj Lici, skidaj kapu i viči: "Dobar dan, Dane!" ili "Dobar dan, Mane!" Nećeš pogriješiti. Po govoru vidim da je ovo dijete iz Like, pa eto otkud znam kako mu je ime.

PISARČIĆ: A, vrag ga odnio, tako je! Mom je bratu, što je u žandarima, ime Mane, a u samom našem mjestu ima pet, šest Dana i Mana.

SUDAC: Pa ti, Davide, nisi, kako vidim, budala?

DAVID: Ko kaže da sam budala?

SUDAC: Ne kaže niko, nego... Kako ti možeš, božji čovječe, tužiti jazavca?

DAVID: A kako ti mene jope moreš tako pitati? Zar ti misliš, bolan, da ja ne znam da ovaj naš car ima za svašto zakon? Znam ja to, znam, dobro ja to znam. Nemoj misliti da ne znam!

SUDAC: Ama, eto, Davide, da rečemo da ima zakon i za jazavce, opet je to nekako nezgodno. Bistar si i pametan čovjek, promisli se... Ti znaš kad sud nekog osuđuje treba da zna koliko je star, je li oženjen, ima li djece, kako govori, koje je vjere. Sve je to potrebno sudu. Eto, koje je vjere taj tvoj nesretnik?

DAVID: Nikakve! Da je ikakve vjere, ne bi diro u moju sirotinju.

SUDAC: (smijulji se): Je li oženjen?

DAVID: Jest, oženjen je.

SUDAC: Po čem znaš?

DAVID: Znam vamo po nečem. To ne treba slavni sud da zna. Sramotno je to vođe i pomisliti, a kamoli izreći. Oženjen je, oženjen!

SUDAC: Ima li djece, vrag ga odnio, kad je oženjen?

DAVID: Ima. O, da mu vidiš djece i vamilije! Puna i' dolina više one moje jadne i jedine njivice što se zove Ni Davidova ni carska ni spaiska.

SUDAC: Kako govori, Davide, taj lopov, kojim jezikom?

DAVID: To ti, glavati gospodine, nako posigurno ne umijem kazati. Brkljači ko i ti i ovo dijete kad ste se nešto maloprije dogovarali. Zabrkljači-de, gospodine, malo na njeg, da vidim oće li...

SUDAC: (smije se, govori nešto i udara jazavca po njušci).

DAVID: Vidi, gospodine, vidi kako diže njušku, kako te razumije! Vidi kurvina sina kako se ko đoja ražalostio. Ne pretvaraj se, lopove jedan! Iako govoriš gospodinovim jezikom, to ti neće pomoći. Slobodno, nemoj se pretvarati.

SUDAC: Kad je rođen, koliko je star ovaj tvoj lopov, Davide?

DAVID: Nije on ni star. Mlad je on još.

SUDAC: Ne pitam te to, već bih rad znati koliko mu je godina. I to mi je potrebno.

DAVID: A koliko ima godina otkad ste vi došli u Bosnu?

SUDAC: Pa ima tako dvadeset i tri, i četiri godine.

DAVID: O, mlogo, pobogu brate! Zbilja, kad ćete vi već... E, toliko je godina, otprilike i ovom lopovu, šjeme mu se zatrlo!

SUDAC: Kako ti to znaš?

DAVID: Znam vamo po nečem. Piši ti slobodno, toliko mu je.

SUDAC: "Piši ti slobodno, toliko mu je"! Ti to meni kao da zapovijedaš, a? Uhvatili smo te, Davide! Ne znaš!

DAVID: Ama, piši, gospodine, kad ti kažem, toliko mu je.

SUDAC: Ali nije to tako! Moraš kazati po čem to znaš.

DAVID: E, kad oćeš da kažem, kazaću ti: dira u tuđu sirotinju, pa ja mislim da je baš za vašeg zemana rođen. Eto po čem znam!

SUDAC: Kako, kako?

DAVID: Sve polako... Oprosti, gospodine, pomeo sam se. Oprosti, gospodine, molimo te, zbunio sam se pa ne znam ni šta govorim. Kad gođ uđem u slavni sud, čini mi se da me iz sviju ćoškova bodu u oči one nesretne, paligrapske kuke. Žena me je, bog je ubio, strašila, ona moja krezuba babetina!

PISARČIĆ: Ja bih reka, gospodin sudac, da se ovaj čovjek pretvara?

DAVID: (u sebi): E, moj sinko, zar ti to sad vidio? ... Ne griješi, dijete, duše. Ne bijedi me kod slavnog suda!... Eto, gospodine, kazo sam sve što si me pito. Sad morete tog lopova po zakonu osuditi.

SUDAC: A ime?

DAVID: Ime mu je Jolpaz Davidov. Tako ga svijet zove, a tako će mu i slavni sud pozovke pisati ako ga danas ne osudite na vješala. Selo mu se zove Melina, kotar Banja Luka, okružlje Banja Luka, a zemlja, mislim, glavati gospodine, da će i njemu biti Bosna? Kućna mu je lumera, kaže knez, one dvije kantarske kuke (C. S.).

SUDAC: (ustade): Davide, čuj sad! Zakon osuđuje...

DAVID: A kamo ono: U Ime Njegovo? A, ne, gospodine! To ništa ne pripoznajem! Ja se držim reda i zakona! Da sam ćio raditi preko zakona, ja bi njega sam u šumi ubio. Znam zakon, pa preko zakona ne dam ni svom rođenom ocu!... Vi njega morete, ako zakon dopušta, i u svilu i kadivu obući, pa ga onda puštiti nek se šeće po čaršiji, ne budi primijenjeno, ko kakav prijestolnik. Nećete li po redu i zakonu, ima u ovoj zemlji i Okružni sud, ima naša premilostiva Zemljana vlada, a ovaj isti David s ovom istom svojom blentavom glavom i s ovim istim lopovom, mogo bi jednog jutra i u Beču osvanuti. Nemojte vi misliti šta mislite! Ako ne čujem ono: U Ime Njegovo, odma idem na Okružni sud.

SUDAC: Pa eto, Davide, u ime njegovo zakon osuđuje Jolpaza Davidova na dvadeset...

DAVID: (pretrže ga): Molim te, glavati gospodine, ko što se bog i stariji mole, drž' se samo reda i zakona! Nije tako, već vako: Slavni sud u Ime Njegovo osuđuje Jolpaza Davidova iz sela Meline, kotara Banje Luke, okružlja Banje Luke, zemlje... (okreće se Pisarčiću) Šta bi ti reko, dijete, je li i njemu zemlja Bosna, ili je s vami došo uz ovu pošljednju bunu?

PISARČIĆ: Iz Bosne je on, Davide.

DAVID: Ako nije došo iz vaše zemlje, okotio se vođe za vašeg zemana, pa jope je svejedno. De-de, gospodine, nastavi, da čujemo!

SUDAC: Slavni sud u ime njegovo osuđuje Jolpaza Davidova, stara dvadeset i dvije godine...

DAVID: E, vala vi za to! Sad vidim da si čojek od reda i zakona. Ja sam zaboravio maloprije kazati koliko mu je godina. Čojek nek ide po redu i zakonu, pa da je crni Ciganin, on ti je odma kod mene dobar. E, vala ti za to! De-de, gospodine, dalje.

SUDAC: Slavni sud u ime njegovo osuđuje Jolpaza Davidova, stara dvadeset i dvije godine, oženjena...

DAVID: I za to ti vala. I to sam zaboravio kazati. Oženjen je, kosti mu u Zenici sagnjile! Ama, ne znam što se i uplećem u poslove slavnog suda? Ja znam tužiti, ali ne znam suditi. Nije me bog za to stvorio, pa et! De-de, gospodine, da čujemo.

SUDAC: Slavni sud u ime njegovo osuđuje Jolpaza Davidova, stara dvadeset i dvije godine, oženjena, iz sela Meline, kotara Banje Luke, okružja Banje Luke, zemlje Bosne, a kućne numere one kao dvije kantarske kuke (C. Lj.), na dvadeset godina teške tamnice u Zenici...

DAVID: (skače od radosti i udara jazavca po njušci): O-o, jazo! Čuj-de, jazo! Oćeš još malo kuruza, jazo? Jazo! Jazo, bolan, što ne govoriš? ! Jadna li ti i prežalosna majka tvoja! Ima, ima i za tebe zakona u 'voj zemlji, nemoj misliti da nema!

SUDAC: (nastavlja): Isti je Jolpaz Davidov upropastio Davidu Štrpcu čitavu njivu kuruza...

DAVID:... koja se zove Ni Davidova ni carska ni spaiska. Samo, molimo, po redu i zakonu!

SUDAC:... koja se zove Ni Davidova ni carska ni spaiska, na osnovu čega je gornja osuda i izrečena. Jesi li sad zadovoljan, Davide?

DAVID: Vala slavnom sudu! Ja sam zadovoljan osudom. Samo još ovo, nako ispred mene, dodaj: David Štrbac iz sela Meline, kotara Banje Luke, okružlja Banje Luke, zemlje Bosne, a kućne lumere četrdeset sedme, zahvaljuje se carevini, našoj premilostivoj Zemljanoj vladi i slavnom sudu što su ga od svega oslobodili i, štono vele, ko prst ogolili. Vala im đe čuli i ne čuli! To ti dodaj, nako ispred mene, a u ime moje... A sad vas pitam, po redu i zakonu, ko će meni štetu platiti što je ovaj lopov počinio? Iz carske je šume, pa ja mlim...

SUDAC: (smijulji se i pruža mu malo novaca): Evo ti, Davide, za štetu, a ovaj će lopov sjutra u Zenicu.

DAVID: Je li to iz carske kase? Da to nije kakva milostinja kad je tako malo? Ako je milostinja, ne primam!

SUDAC: (daje mu još): Nije milostinja. Novci su iz carske kase. Plaća ti se šteta.

DAVID: (meće novac u kesu): E, vala carevini, našoj premilostivoj Zemljanoj vladi i slavnom sudu! Bolan, bolan, ja bi krvi svoje, iako je snažna i otrovna ko zmijski ujed, utočio našoj premilostivoj Zemljanoj vladi...

SUDAC: Kako, kako?

DAVID: Sve polako...

SUDAC: Čovječe, ne razumijem te!

DAVID: Muka je mene i razumjeti, jer sam vrlo ćoškast čojek. Čuo sam đe govore ljudi da su dvori nekakvog čivutskog cara Solomona bili na dvanest ćoškova, a ja bi se smio svojom djecom zakleti da na meni ima dvadeset i četiri ćoška. Ja nijesam kriv što me dragi bog takog stvorio da u jednom satu dvadeset govora započnem a nijednog ne dovršim. Muka, živa muka je mene, glavati gospodine, razumjeti!

SUDAC: Ja te ne razumijem, ali će te razumjeti jedan drugi gospodin. Pričekaj ti, Davide, sad ću se ja vratiti (izlazi).

DAVID : (zabrinuto): Kud ovo ode glavati gospodin sudac?

PISARČIĆ: Sad će gospodin doći.

DAVID: (u sebi): Ne sluti ovo na dobro! A, u moj sirac! (Odmahnu rukom i stade se šetati po sudnici i razgledati slike.) Vidi, dijete, kako se i ja znam šajcati. Na moju dušu, umio bi se šajcati ko i svaki carski službenik. Samo mi je lijeva noga malo kraća od desne pa se malo gegucam... Čija je ovo štrampa, dijete?

PISARČIĆ: To je car.

DAVID: Zar ovo vaš car?

PISARČIĆ: I naš i vaš!

DAVID: Nije, brate bogme, naš, je li ovo tvoj škrljak?

PISARČIĆ: Jest.

DAVID: Pa kako će biti moj? E, moje dijete, da je ovo naš car, ja bi od radosti zaplako. Naši carevi, štono vele, biše i preminuše. Nego sam načukno, da mi, Srbovi, imamo jednog kralja i jednog kneza. Daj mi kaži, tako ti carskog kruva, a vidim pametan si i učevan si: bi li se ikako, ikako mogo od tog našeg kralja i knjaza istesati makar jedan osrednji car, jer smo se mi, Srbovi, odavno zaželjeli careva?

PISARČIĆ: Dobar je vami i naš car.

DAVID: (u sebi): Iz Like si, dijete, ali ne navede na tanak led!... Ne velim ništa, gospodine. Dobar je. Samo još da ukine trećinu, desetinu i, rećemo kaz'ti ove globe - nikad boljeg cara!

PISARČIĆ: Onda bi bio i vaš?

DAVID: E, to ti posigurno ne umijem kazati, jer se ne mere svakom reći: Care Lazo, čestito koljeno! Jok, gospodine, to se svakom ne govori!... A čija je ovo štrampa?

PISARČIĆ: To je ono što vi, seljaci, zovete Zemljana vlada.

DAVID: O, čekaj, ljubim je, da je vidim! (penje se na stolicu, nadnosi ruku nad oči i dugo, dugo gleda.) O, zar ćorava* naša Zemljana vlada, god joj njezin! (Pade sa stolice.) Zato nami, grdna rano, sve ćoravo i ide u ovoj zemlji!

SUDAC: (ulazi s Doktorom): Šta je to? !

DAVID: (diže se): Ništa, glavati gospodine... E, ljudi moji, da sam juče umro, ne bi znao da je naša premilostiva Zemljana vlada ćorava!

SUDAC: To je taj seljak što tuži jazavca. Molim Vas, gospodine doktore, da ga pregledate. Sad mi se čini budala nad budalama, sad opet vrlo bistar i pametan. Čudnovato i zagonetno stvorenje!

DOKTOR: (s neke visine): Na prvi pogled to bude bila budala, bladsinniger Kerl, Cretin! (Davidu) Kako se bude zvala?

DAVID: Čekaj, čoče, da se ko ljudi najprije upitamo za zdravlje, pa onda... Zdravo, mirno, gospodine? Kako si? Kako je gospoja? Je l ona zdravo svanula?

DOKTOR: No, kako ime, kako se bude zvala ?

DAVID: Gospodine dokture, nije puklo, već je niklo...

DOKTOR: (ljutito); No, kako se bude zvala?

DAVID: Ja se bude zvala, ajd kad oćeš tako, bog te ubio, David Štrbac, selo Melina, kotar Banja Luka, okružlje Banja Luka, zemlja Bosna. Kućna mi je lumera 47. Tako me slavni sud piše i tako mi pozovke šalje.

DOKTOR: (cereka se): Taj si uobrazil da graf jest! No, što to jest? To velik ime i titel kako kod jedan graf imala ti?

DAVID: A, ja se držim reda i zakona ko i svaki grov!

DOKTOR: Imala šena?

DAVID: O, imala zorli, kabasto učevna žena!

DOKTOR: Imala deca?

DAVID: Imala, gospodine dokture, dvoje ženske djece, dvije curice ko dvije zlatne jabučice.

DOKTOR: No, dva šenska i dva muška deca?

DAVID: (polagano): E, moj zloglavi vrnto, i moj blentavi ćićulajkane!... Da, tako je, tako.

DOKTOR: Što tušila jazavac?

DAVID: Tužila... izjela čitava njiva kuruza.

DOKTOR: No, ti budala! Ko tušila jasavac, šivotinja tušila? To ništ drugo več budala! Sa šivotinja, sa jasavac nema sakon...

DAVID: A, ima, ima u vašeg cara! To smo viđeli danas. Nemoj mi kvariti računa!

DOKTOR: (gleda ga sa sviju strana, unosi mu se u oči, vadi nekakvu spravu i meri mu glavu.)

DAVID: Šta? ! Zar se u vas i pamet na gradi mjeri? Zato ste vi tako i pametni!

DOKTOR: (šapće): Ćeterdeset...

DAVID: Zar ja četrdeset gradi budalast?! O, mlogo, pobogu braćo! Pa koliko ste onda vi?

PISARČIĆ: Jest, jest, Davide! Četrdeset si gradi budala.

DAVID: Šuti, vuzle jedno vuzlasto! (Isprsi se, zatrepta očima, u kojima se zasvijetliše suze neizmjerne mržnje i pakosti.) Nijesam ja, gospodini moji, četrdeset gradi budala, već sam ja vami zato čudnovat što u meni ima milijun srca i milijun jezika, jer sam danas pred ovim sudom plako ispred milijuna duša koje su se od silnog dobra i miline umrtvile pa jedva dišu! (Svi ga gledaju zabezeknuto.) Zbogom jazo! Zbogom, gospodini moji! Zbogom i ti, vuzle jedno vuzlasto! S bogom ostajte svi i ne zamjer'te na eglenu.


Osvrt na Delo
I svoje najpopularnije djelo Kočić je napisao u vrijeme svojih studentskih dana u Beču. Napisao ga je 1903. godine, a objavio ga u svojoj II knjizi "S planine i ispod planine" (Zagreb, 1904). O tome kako je nastao "Jazavac" postoje zanimljiva svjedočanstva.
Na osnovu sjećanja Kočićevog druga Sime Erakovića, M. Selimović je iznio niz pojedinosti u vezi s tim. Po Erakovićevom sjećanju, jedno vrijeme Kočića se nigdje nije moglo pronaći, a kada ga je--ipak otkrio u nekom sirotinjskom stanu na periferiji, Kočićevo raspoloženje je silno odudaralo od zapuštenosti njegova izgleda i nereda koji ga je okruživao. "Bio je vedar. Uhvatio je Erakovića za ruku i gledao ga smešeći se. "Za noć sam napisao, za jednu noć!" A posle dužeg uzdaha rekao je: "To je priča o Davidu Štrpcu što tuži prokletog jazavca u onom našem nesretnom kraju." (M. Selimović: Kako je stvoren Kočićev "Jazavac pred sudom", Vreme, HHI/1941. br. 6858, str. 13)
U prvoj verziji "Jazavac" je bio napisan u obliku pripovijetke. Kočić ga je čitao 28. novembra 1903. godine u srpskom akademskom društvu "Zora" u Beču, uz burnu političku diskusiju u vezi sa Kočićevim invektivama ne samo protiv tuđinske vlade nego i protiv kompromisnih sklonosti domaćih vođa autonomne borbe. (Vidjeti o tom: V. Ćorović: Jazavac pred sudom u "Zori", Portreti dela, Beograd 1920, str. 131-138)
Kao što je poznato, i David Štrbac je u stvarnom životu postojao. O njemu M. Karanović piše: "Prošao sam iznad Davidove krčevine, koja se zove: Ni Davidova, ni carska, ni spahijska, i u kojoj je David uhvatio jazavca i odveo u sud. Na jednom groblju na visu, pod retkom trešanja, pokazaše mi grob Davida Štrpca sa prevaljenom krstačom. Niže groblja u pristranku je njegova kuća, pokrivena krovinom..." (Spomenica Petra Kočića, 1928, str. 19)
David, koji je živio od 1836. do 1906. bio je, navodno, "isti onakav kako ga Kočić opisuje", a "ni događaj s jazavcem nije izmišljen jer je David uistinu donosio jazavca u sud, da ga tuži za pojedene kukuruze, pa ga je, praveći se luckast i naivan, pustio u sudnici". (Vidjeti: T. Kruševac: Petar Kočić, Sarajevo, 1951, str. 86)
David Štrbac se pojavljuje već u prvoj Kočićevoj pripovijeci, u "Tubi", a zatim i u "Mejdanu Simeuna Đaka", "Tavnovanju" i u "Sudaniji".

U Davidovom stavu prema životu i njegovim postupcima ogledaju se osobine jednog naroda koji se vijekovima razvijao pod pritiskom ropstva.Ako čovjek nije u mogućnosti da se bori protiv jačeg fizičkom sbagom,onda će učiniti sve da se bori nadmudrivanjem.

Kočić u kratkim i ritkim rečenicama Davida Štrpca prikazuje ukletost sudbine bosanskog seljaka.Za šumu kaže:"Za turskog suda svačija,ničija šuma,a danas :carska šuma".A njivica koju jazavac pljačka nije "ni Davidova,ni carska,ni spahijska".U gradaciji koja ubrzano ide ka svome paroksizmu David nabraja čega ga je sve oslobodio "slavni sud"."Oslobodio" ga je svinjčeta,koze i krave.I najzad ona sa bolom kaže da ga je sud "oslobodio" sina,kojega su uzeli u vojsku i odveli u Grac gdje je za godinu dana umro.Vrhunac bola,dostojanstva i ponosa predstavljaju ove njegove riječi:"Lani oko časni veriga donese mi knez crnu knjigu i tri vorinta.Davide ,umro ti je sin pa ti carstvo šalje tri vorinta.To ti e nagrada.O dobre carevine,krst joj ljubim!-lijepo ja jauknu' od radosti,a žena i djeca zaplakoše.Brate kneže vrati ta tri vorinta carevini .Pravo će biti i bogu i ljudima da carevina uzme sebi ko, reć' ćemo,kasti,neku nagradu,jer je ona mene od napasti oslobodila."Ova velika tagika ,tek obložena providnom skramom humora,peče nagoni  suze na oči,budi bijes u srcu i angažuje čitaoca u visoko moralnom smislu.David Štrbac je koncipiran  tako da bude grč bijesa i bunta protiv okupacije.
« Poslednja izmena: Mart 21, 2010, 12:03:04 NiKooLaa »
::Za webmastere :: Pravilnik foruma ::Baneri

>> Registrujte se kako bi videli sadrzaj celog foruma! Neki delovi foruma nisu vidljivi za goste!<<
[Kako da vidim linkove na forumu??]

[Reklame]


Van mreže NiKooLaa

  • Dont fear the reaper!
  • Vlasnik
  • *
  • Poruke: 5,339
  • Ugled: +146/-13
    • dzontra.nikola
    • lastfm
    • opusteniforum
  • OS:
  • Windows XP Windows XP
  • Browser:
  • Opera 9.27 Opera 9.27
    • Pogledaj profil
    • KUD Abrasevic Valjevo
Re: 3 razred; Srednje Skole [Kolekcija Lektira]
« Odgovor #1 poslato: Januar 22, 2009, 15:11:31 »
Ujka Vanja - Čehov
Biografija Pisca:

(Da bi videli linkove morate biti registrovani i imati 5 postova. ::Info:: )

Cela knjiga za download:

(Da bi videli linkove morate biti registrovani i imati 5 postova. ::Info:: )

Osvrt na Delo

Ujak Vanja

Na kazališnome oglasu naslov drame i posebno dodatak Scene iz života na selu..., upucuje nas na neku idilicnu ili realisticku pricu iz života sela. Pisac nas je zavarao. Radnja se odvija u zabiti ruskih prostranstava u selu na imanju Serebrjakova. Ista drama mogla se odigrati u provinciji bilo kojeg drugog gradica, bilo koje zemlje ili kontinenta. Rusko selo samo je okvir zbivanja, istina jako utjece na protagoniste, ali pisac samo marginalno prikazuje rusko selo.
cehov nam je satkao lirsko-psihološku dramu koja se temelji na oslikavanju morbidne atmosfere jedne porodice. Na unutrašnjoj dramaticnosti anti junaka otkrivamo zamorni i promašeni život glavnih likova.
Porodicni odnosi na plakatu daju naslutiti zamršenost koja može dovesti do dramaticnosti. Jer tada su zajedno na imanju profesor u penziji Serebrjakov i njegova mlada žena Jelena od 27 godina, te profesorova kcerka Sonja iz prvoga braka,pa Marija Sonjina baka i onda Vojnicki Sonjin ujak, pa još Telegin kao propali spahija te lijecnik i osebnjak Astrov, ta zabitist karaktera u uskom prostoru razlicitih interesa može dovesti samo do sukoba. U toj nepovoljnoj rodbinskoj i krvnoj strukturi likova u zabiti imanja sudaraju se antijunaci koji oplakuju svaki na svoj nacin svoj propali i izgubljeni život. Naši su junaci svijesni da su prokockali smisao svoga života i da nemaju izlaza da sa poprave, a kamo li izmjene.
Naši su slabici samo drhtaji, osu|eni ne umrijeti nego na umiranje, ne živjeti nego vegetirati. Ne mogu pobjeci od sebe ni iz sebe, ne mogu se pomaknuti iz buke gdje su se nasukali i sada trunu kao olupine dok se ne raspadnu.
Serebrjakov, Jelena, Vojnicki, Sonja, Astrov, Telegin pripadaju ruskoj inteligenciji koja živi na zabacenom imanju okružena provincijalizmom, primitivizmom i zaostalošci ruskoga sela i sredine. Sredina ih je skrhala kao individue i preobrazila u prosjecnost u kojoj se krecu. Bježeci od malogra|anštine na kraju se utapaju u njoj. U podmaklim godinama, oko pedesetak i više, kada prave invebturu svoga života shvacaju da su ga prokockali u zabiti, da ga nisu iživjeli, da su ga utrošili uzalud, a najtragicnija je spoznaja da ce i ostatak života provesti besmisleno, besciljno, dosadno, ubitacno dosadno cekajuci smrt kao jedinu mogucu promjenu.
Kada se tih šest nesretnika na|u zajedno svjesni svojih promašenih života i kada pokušaju pronaci krivca za svoje stanje, cehov nam razotkriva njihove psihloške drhtaje, ugo|aj trule atmosfere, a sve to ukomponirano u lirskom ruhu. Nema retorike, nema fabuliranja, nema dramskih zapleta i efekata umjesto zbivanja u drami imamo raspoloženje.
Pisac ne ocjenjuje postupke likova, pa iz dijaloga ne upoznajemo sve njihove osobine. cehov ne opravdava niti otkrivljenje razvoj ili razmišljanje svojih junaka. Ulazi u njihovu psihu i neutralno je razotkriva. Upoznajemo nemire i osjecaje junaka a vanjsko kretanje i zbivanje sporadicna su.
Skucenost i ogranicenost vanjskih zbivanja dramski je opravdano zbivanjem u jednom danu i nocu na verandi i u sobi imanja Serebrjakova.
Dramsko književno djelo Ujak Vanja slojevito je, umjetnicki virtuozno i spada u antologijske klasike. Redatelj mora biti samo oprezan da u kazališnoj izvedbi necim ne pokvari vrijednost književnog djela.
Drama nosi naslov Ujak Vanja, pa bi glavni lik trebao biti Vojniciki, Ivan Petrovic. Vojnicki je dekadent koji u 47. godini spoznaje uzaludnost svoga života. Dvadesetipet godina radio je na imanju profesora Serebrjakova da bi se ovaj mogao u gradu baviti naucnim radom. Vojnicki spoznaje da profesor nije bio nikakav veliki literarni strucnjak kojemu se trebalo diviti kao božanstvu i da je on Vojnicki utukao svoj život za jednu obicnu ništicu.
-------------------------------------------------
“Vojnicki: Ti si za nas bio više bice, a tvoje smo clanke znali napamet...Ali sad mi je puklo pred ocima! Ja sve vidim! Ti pišeš o umjetnosti, a ništa ne razumiješ u umjetnost! Svi tvoji radovi koje sam ja volio ne vrijede ni prebijene pare! Ti si nas obmanjivao!” (str. 45.)

“Vojnicki: ... Ti si upropastio moj život.” ( str. 45.)

“Sad je on u penziji i sada se vidi cijela bilanca njegova života: poslije njega nece ostati nijedne stranice iz njegovih djela, on je potpuno nepoznat,on je - nula ! Mjehur od sapunice!” ( str. 25.)
-------------------------------------------------
Vojnicki je nesretan on se ne može pomirita sam sa sobom, svojim stanjem.
-------------------------------------------------
“Vojnicki: Prvo, pomirite me sa samim sobom!” (str.23.)
-------------------------------------------------
Iako nemocan i izgubljen u svojim mislima Vojnicki jednom progovara muški, odlucno. Kada profesor želi prodati imanje a njega i Sonju izbaciti na ulicu kao stari kufer, Vojnicki reagira elementarno ljudski i pokušava u efektu pištoljem ubiti profesora. Njegov je cin završio ocajno i sramotno, promašio je profesora.
Vojnicki je zaljubljen u prelijepu mladu Jelenu ali mu ona ne odvraca ljubav. Tragedija je Vojnickog kao i Sonje kada shvate da ce još živjeti a da ne znaju zašto i za koga i da im je buducnost besmislena.

-------------------------------------------------
“Vojnicki: ... Meni je cetardesetisedam godina; ako budem živio, recimo do šezdesete, ostaje mi još trinaest godina. Mnogo! Kako cu proživjeti tih trinaest godina? [to cu da radim, cime cu ih ispuniti? ” (str.51.)
-------------------------------------------------
Vojnicki bi želio nemoguce, novi život.
-------------------------------------------------
“Vojnicki:...Poceti nov život...Reci mi, kako da pocnem...od cega da pocnem?”
(str. 52.)
-------------------------------------------------
Astrov odgovor izgorio je Vojnickove želje u hip, bez okolišanja.
-------------------------------------------------
“Astrov: Kakav nov život! Naš je položaj, i moj i tvoj, bezizlazan.” (str.52.)
-------------------------------------------------
Sonja je nesretna žena, zaljubljena u lijecnika Astrova koji je ne voli. Sonja sa svojim ujakom Vojnickim vodi imanje. Ona puno radi. Sonja je realni lik. Predstavlja tip žene koja je bez prava na pobune, primorana da prihvati svoju nesretnu sudbinu. Sonja je neiživljena i nikada nece ni živjeti. Nikada nece biti voljena. Ona je žrtvovana i svoju žrtvu prima mirno. Sonja je smirenje, nema krika ni pobune kod nje.
-------------------------------------------------
“Sonja: ...Nismo mi jeli kruh zabadava! Ja ne govorim što treba reci, ne govorim ono što treba, ali ti nas moraš razumjeti tata. Treba biti milostiv!” (str. 47.)
-------------------------------------------------
Kada spoznaje da joj je sudbina okrutno zaprcacena ocekujemo njen jauk. Naprotiv, Sonja pronalazi bizarno kršcansko otkupljenje i spas. Tko je patio na ovome svijetu, a do tog kraja mora se strpljivo raditi.
Sonjinim dijalogom tocno završava drama:
-------------------------------------------------
“Sonja: ..., a kad nam do|e naš sudnji cas, pokorno cemo umrijeti i tamo, na onom svijetu, reci cemo da smo patili, da smo plakali, da nam je bilo teško i bog ce se sažaliti na nas; onda cemo, ujko, mili ujko, vidjeti drugi život- svijetli, divan, lijep, radovati cemo se i na sve sadašnje naše patnje pogledati cemo ganuto, s osmjehom- i odmoriti cemo se.” (str.59.)
-------------------------------------------------
Astrov je lijecnik u zabiti i primitivnosti ruskih sela. Naporno radi. Odre|enu simpatiju cehov poklanja Astrovu iako stidljivo. Možda je uzrok tome što je i cehov bio lijecnik. Astrov je osebnjak, bez porodice. Za razliku od Vojnickog gotovo ravnodušno i bez borbe pomirio se sa besmislom svoga života. Astrov više ne vjeruje ni u svoje sposobnosti pa za sebe kaže:
-------------------------------------------------
“Astrov: ... Kod Ostrovskog u jednom komadu postoji covjek s velikim brkovima i malim sposobnostima...To sam ja.” ( str. 14. )
-------------------------------------------------
Tragedija je Astrova što je on gotovo prestao postojati kao covjek, jer ne vjeruje više u ljude i nema više osjecaje, ne može voljeti.
-------------------------------------------------
“Astrov:... Ja za sebe više ništa ne ocekujem, ne volim ljude... Odavno vec nikog ne volim.” (str. 28.)
-------------------------------------------------
Jelena Andrijevna, mlada žena staroga profesora u žabokrecinu ljudskih duša unijela je nemir. Probudila je mrtvilo u Astrovu , a narocito u Vojnickom. Jelena postaje žena fatum.
Jelena je nesretna žena koju svoju najvecu nesrecu prima sa manje emocija donekle racionalno.
-------------------------------------------------
“Jelena Andrejevna: I mrzi me da živim i dosadno mi je! Svi napadaju mog muža, svi me gledaju sa željenjem: nesrecna žena, ona ima staroga muža! To je sauceše pram meni - o, kako ga dobro razumijem” (str.17.)
-------------------------------------------------
Jelena mrzi muža, ali zna da mora živjeti sa njime.
-------------------------------------------------
“Jelena Andrejevna: ]uti! Ti si me ubio!” (str. 20.)
-------------------------------------------------
Jeleninoj vjernosti filozofski i lirski razmišlja Vojnicki.
-------------------------------------------------
“Vojnicki: Zato što je ta vjernost neprirodna i izvještacena od pocetka do kraja. U njoj je mnogo retorike, ali nema logike. Iznevjereti starog muža kojega ne možeš podnijeti- to je nemoralno.” (str.11.)
-------------------------------------------------

Stari profesor uzrok je uništenja mnogih života. Optužuje ga i mrze njegova žena i Vojnicki. Sonja svoga oca voli i žrtvovanje za njega prihvaca kao nešto prirodno.
Profesor je star i bolestan i ljubomoran je na mladost. U biti je umišljena velicina koja u zimi svoga života ocekuje od svih još malo pažnje. Profesor ne govori o svome radu, ali ga Vojnicki bolno secira.

“Vojnicki: covjek punih dvadesetipet godina predaje i piše o umjetnosti, a nimalo ne razumije umjetnost.” (str.10.)
-------------------------------------------------
Ono što ubija profesora i cini ga nesretnim je starost. citav je život bio sebican, a sada život ostavlja drugima, mla|ima.
-------------------------------------------------
“Serebrjakov: ... Prokleta, odvratna starost. \avo da je nosi! Otkako sam ostario, gadim se samom sebi. A i svima vama, vjerovatno, gadno je da me gledate.”
(str.20.)
-------------------------------------------------
Likovi drame su slabici i malenkonicni tragicari. Nihilizam se bolesno uvukao u njih i spremni su na tiho propadanje.
Vojnicki koji je na tren reagirao ljudski i pobunio se pretvara se ponovo u bezlicnu sjenu spreman da sa Sonjom propati ostatak života.
Pristati svjesno na predaju, na vegetiranje, pomiriti se sa cinjenicom da si živ zakopan u zaostalosti riskog sela i da ceš tu lagano umirati, cini likove drame drasticno tragicnim. Oni nemaju moc ni umrijeti brzo. U takvoj atmosferi života cehov ponire duše svojih junaka i prikazuje ih kroz dramski dijalog. On ih slika, prikazuje, ali ih ne objašnjava ili optužuje. Kroz dijaloge je oslikana atmosfera i nema poruke ili poruke pisca. Prikazano je stanje duša u odre|enom prostoru i vremenu iz kojega nisu mogli pobjeci.
« Poslednja izmena: Jun 13, 2010, 11:50:18 DaRkOoO »
::Za webmastere :: Pravilnik foruma ::Baneri

>> Registrujte se kako bi videli sadrzaj celog foruma! Neki delovi foruma nisu vidljivi za goste!<<
[Kako da vidim linkove na forumu??]

Van mreže NiKooLaa

  • Dont fear the reaper!
  • Vlasnik
  • *
  • Poruke: 5,339
  • Ugled: +146/-13
    • dzontra.nikola
    • lastfm
    • opusteniforum
  • OS:
  • Windows XP Windows XP
  • Browser:
  • Opera 9.27 Opera 9.27
    • Pogledaj profil
    • KUD Abrasevic Valjevo
Re: 3 razred; Srednje Skole [Kolekcija Lektira]
« Odgovor #2 poslato: Januar 22, 2009, 15:26:16 »
Vladimir Majakovski
Oblak u pantalonama
Biografija Pisca:

(Da bi videli linkove morate biti registrovani i imati 5 postova. ::Info:: )
Cela Pesma
Prikaži sadržaj
Vi mislite bunca malarija?
To je bilo,
bilo u Odesi.
"Doc'u u cetiri" rekla je Marija.
Osam.
Devet.
Deset.
Evo i vece
u nocnu strahu bezi,
vece decembarsko
s prozora
u magli
U staracka ledja smeju se i rzu
kandelabri.
Mene vise prepoznati ne moze:
ja sam zgrcena
gomila
zila.
Sta takva gomila pozeleti moze?
A mnogo hoce takva gomila.
Jer vise nije vazno
ni to sto sam od bronze,
ni to sto srce moje -
od gvozdja hladnog -
bije.
Nocu i covek svoj zvek
u nesto zensko, meko,
zeli da sakrije.
I ja sam,
ogroman.
na prozoru savijen,
rastapam staklo celom od celika.
da li je to ljubav ili nije?
I kakva je -
mala ili velika?
Odakle velika u takvom telu:
mora da je to malena,
neka krotka ljubav, sto se u stranu baca
od automobilskih sirena
i voli zveket praporaca.
Opet i opet
cekam,
zabivsi lice u rosavo lice kise.
I vec me je poprskala dreka
gradske plime, sve vise.
Ponoc, sa nozem kog pruza -
do djavola s njim! -
dosla je,
zaklala.
I kao s' panja glava suznja,
dvanaesta ura je pala.
u oknima sumorne kisne kapi,
kreveljeci se,
nakrcale,
k'o urlanjem usta da su razjapile
himere s pariske katedrale.
Prokleta da si!
I pocepa usta skoro krik.
Zar ti je i to malo?
Cujem:
nerv,
tiho, kao s kreveta bolesnik,
podigao se.
I , gle -
u pocetku jedva je posao
jedva,
onda je ustalasan,
jasan,
potrcao.
Sada je sa druga dva
ocajno igrati stao.
Pao na plafon spratu nize.
Zivci
veliki,
mali,
mnogi -
pomamno skacu
i vec -
gmizu.
Zivci pali s nogu!
A noc se po sobi glibi i oko,
otezalo, odatle nikako da se ispravi.
Odjednom, vrata zacvilese, ko da
krcma zub na zub
ne moze da sastavi.
Usla si
osorna, kao "na!"
guzvajuci rukavice kao luda,
i rekla: "Da, znate, ja cu da se udam."
Pa sta, udajte se.
Nista nije bilo.
Izdrzacu.
Gledajte - ja sam spokojan ko
bilo
pokojnika.
Secate se?
Govorili ste:
"Dzek London, novac, ljubav, strasti" -
a ja videh samo jedno:
vi ste Djokonda,
koju treba ukrasti!
I ukrali su je.
Opet cu ljubav u terevenkama utuci
povije obrva ozarivsi vatrom.
Pa sta!
Ponekad i u izgoreloj kuci
skitnice nadju dom!
Izazivate?
"Manje no prosjak kopejaka
vi imate smaragda bezumlja" Setite se!
Pala je Pompeja
od razdrazenog Vezuva!
Hej!
Gospodo!
Ljubiteli
obesvescivanja,
zlocinstava,
pokolja,
da li ste najstrasnije
videli -
lice moje
kada sam
ja
apsolutno spokojan?
I osecam -
"ja"
za mene je malo.
neko se otima iz utrobe moje.
Halo!
Ko je?
Mama?
vaseg sina nesto divno boli!
Mama!
Zapaljeno mu je i srece i vene.
Recite sestrama, Ljudi i Olji,
on nema kuda da se dene.
Marija! Marija! Marija!
Pusti me, Marija!
ne mogu ostati na ulicama!
Neces?
Cekas
dok upalih obraza grubo,
bljutav,
i isproban na svemu losem,
dodjem
i procedim bezubo
da sam ja danas
"neobicno posten".
Marija,
vidis -
ja se, vec poguren, slamam.
Marija!
Kako u debelo uho zabosti neznu rec?
Ptica
zivi od pesme,
peva
gladna i zvonka,
a ja sam covek, Marija,
prost,
koga je sipljiva noc iskasljavala na prljavu
ruku Presnje.
Marija, hoces li me takvog?
Pusti me, Marija!
Zgrcenim prstima davim gvozdeno grlo
zvonca.
Marija!
Na ulicama su zveri.
Na vratu prsti davljanja sto bode-
Boli!
Otvori svoje dveri!
Vidis -
zabili su u oci iz sesira ciode.
Pusti me.
Mala!
Ne boj se
sto na mom volovskom vratu
sede kao planine vlazne zene od znoja
gubave.
Ja kroz zivot vucem (i to je zato)
milion ogromnih, cistih ljubavi
i milion miliona malih ljubavi.
Ne boj se
da cu se opet prilepiti za hiljade lica -
''devojke Majakovskog'' -
u izdajnicko vreme mraka,
ta to nije ipak
dinastija carica
krunisanih u srcu jednog ludaka.
Marija, pridji!
U bestidnosti nagote,
ili puna plasljivih drhtaja,
no daj tvojih usana lepotu sto jos iscvala nije:
srce i ja nijednom ne dozivesmo do maja,
a u prokletom zivotu
tek stoti april je.
Znaci - opet,
dok mracno sve je to,
uzecu srce,
isplakano grozno,
da ga nosim,
ko sto
u stenaru pseto
nosi svoju sapu preseceno vozom.
Krvlju svoga srca ja radujem put,
uz odecu belu lepi se prasine cvece.
oko zemlje - Krstiteljeve glave
po hiljaditi put
Irodijada-sunce ce da se okrece.
I kada moja gomila godina
odigra svoje do konca -
krvlju oznacice se put sto vodi
ka domu moga oca.
Izaci cu
prljav (od jendeka, gde provodih noci)
primaci cu mu se blize,
sagnucu se
i na uho mu reci:
Slusajte, gospodine Boze!
Kako vam ne dosadi
u zele oblaka mreskavih
zamakati oci odebljale, a?
Hajde da organizujemo
vrtesku
na drvetu poznavanja dobra i zla!
Svemoguci, ti si izmislio
za svakog po dve ruke,
i svakome si po glavu dao ti -
a zasto nisi izmislio
da se bez muke
moze ljubiti, ljubiti, ljubiti?!

Misljah - Bozanstvo si, svemoguce, staro,
a ti si nedouceni, majusni bogic samo.
Vidis, ja se saginjem
i iz sare
vadim kamu.
Krilati nitkovi!
U raju da ste zbijeni!
Gomila perjasa od straha valja se!
A tebe, sto si tamjanom opijen,
rasporicu odavde do Aljaske!
Pustite me!
Necete me zaustaviti.
lazem li, u pravu li
sam ja,
ali vise ne mogu da budem spokojan.
Gledajte -
zvezde su opet obezglavili
i nebo okrvavili od pokolja!
Ehej!
Nebo!
Skini kapu!
ja dolazim!
Gluho.
Vasiona spava,
polozivsi sapu
s krpeljima zvezda pod ogromno uho.

::Za webmastere :: Pravilnik foruma ::Baneri

>> Registrujte se kako bi videli sadrzaj celog foruma! Neki delovi foruma nisu vidljivi za goste!<<
[Kako da vidim linkove na forumu??]

Van mreže NiKooLaa

  • Dont fear the reaper!
  • Vlasnik
  • *
  • Poruke: 5,339
  • Ugled: +146/-13
    • dzontra.nikola
    • lastfm
    • opusteniforum
  • OS:
  • Windows XP Windows XP
  • Browser:
  • Opera 9.27 Opera 9.27
    • Pogledaj profil
    • KUD Abrasevic Valjevo
Re: 3 razred; Srednje Skole [Kolekcija Lektira]
« Odgovor #3 poslato: Januar 23, 2009, 18:25:51 »
Ivo Andric - Na Drini Cuprija
Dodati fajlovi kao attachment.

Prikaži sadržaj
IVO ANDRIĆ:
NA DRINI ĆUPRIJA


Bileške o piscu:
Ivo Andrić jedan je unikatni primjer hrvatsko-bosansko-srpskog pisca,
rođen 1892. u Dolcu pokraj Travnika u siromašnoj katoličkoj obitelji,
a umro 1975. u Beogradu. Djetinjstvo provodi u Višegradu gdje i završava
osnovnu školu. Gimnaziju završava u Sarajevu, a studira u Zagrebu, Beču
i Krakovu da bi 1924. u Grazu doktorirao disertacijom «O duhovnom
životu Bosne pod Turcima». Bio je član «Mlade Bosne» te za vrijeme prvog
svjetskog rata biva zatvoren. Nakon prvog svjetskog rata 1918. sa još
nekoliko književnika u Zagrebu pokreće časopis «Književni jug».
U razdoblju između dva rata je u diplomatskoj službi, a kada počinje drugi
svjetski rat povlači se u Beograd gdje se za vrijeme okupacije ne sudjeluje
u javnom i kulturnom životu. Nakon rata postaje narodni poslanik i prvi
predsjednik «Saveza književnika Jugoslavije». Napokon 1961. je dobio
priznanje za svoja književna ostvarenja kada mu uručena Nobelova
nagrada za književnost.

Ivo Andrić je pisao pjesme, romane, pripovijetke i eseje. Andrić svoje
književno stvaralaštvo otkriva javnosti kao maturant 1911. kada
objavljuje prve stihove u časopisu «Bosanska vila». Književno priznanje i
ime ostvaruje ciklusom pjesama u zborniku «Hrvatska mlada lirika»
(1914.). Njegov opus možemo podijeliti u tri etape tj. faze. Prva, rana
faza (prijeratna) započinje upravo 1911. i traje do 1920. U toj fazi
prevladavaju poezija i poetska proza, a djela stvorena u toj fazi su zbirke
pjesama u prozi «Ex Ponto» (1918.) i «Nemiri» (1920.). U razdoblju
između dva rata se okreće isključivo prozi te objavljuje zbirku
pripovijedaka «Put Alije Đerzeleza» (1920.) i tri knjige sa naslovom
«Pripovetke» (1924., 1931., 1936.) sa tematikom iz prošlosti Bosne
turske i austrijske vlasti. Nakon drugog svjetskog rata objavljuje romane
 «Na Drini ćuprija» (1945.), «Travnička hronika» (1945.), «Gospođica»
(1945.), «Prokleta avlija» (1953.), zbirke pripovijedaka «Nove
pripovetke» (1948.), «Priča o vezirovom slonu» (1948.), «Lica»
(1960.) i dr. Kao što je ranije spomenuto uz beletristički rad bavio se i
publicističkim i esejističkim radom.

Danas, ali i prije se povlači pitanje narodne pripadnosti Ive Andrića
(prethodno napisano «hrvatsko-bosansko-srpski pisac»). Godinama su se
oko Andrića množile nejasnoće i kontroverze. Primjerice: je li ustrajavao u
jugoslavenstvu zbog vjernosti mladenačkim idealima, ili zbog karijere, ili
zbog čega drugog? Je li ostao dosljedno Jugoslaven ili je možda i njemu
jugoslavenstvo bilo samo prijelaz prema srpstvu? Nadalje, je li svoj bijeg
od hrvatstva u sebi ikada prebolio, ili je bio spreman da mu se vrati u
nekom povoljnom trenutku, koji međutim nije doživio? Je li se 1941.
zaista namjeravao vratiti u Zagreb i staviti na raspolaganje vladi NDH, do
čega nije došlo samo zato jer to vlada NDH nije prihvatila? Ili do toga nije
došlo jer su ratna zbivanja ubrzo, prije nego što je do realizacije te
namjere došlo, upozorila pronicljiva diplomata, da će tijek događaja
opravdati njegovo ostajanje u Beogradu? Izbjegavanjem da se očituje o
tim pitanjima, Andrić kao da je još i poticao, da takvih nejasnoća i
kontroverzi bude što više, da bi se najzad i otvoreno postavilo pitanje o
njegovoj osobnoj nacionalnoj pripadnosti, kao i o pripadnosti njegova
djela. Već je njegov bečki «hommage» Matošu nosio klicu razočaranja, i to
upravo u matoševske ideale te premda je još nekoliko godina poslije
prvoga rata književno vezan uz Zagreb i hrvatsku književnu sredinu,
odlaskom u Beograd i ulaskom u diplomatsku službu Kraljevstva Srba,
Hrvata i Slovenaca sve je intenzivnije nazočan u srpskom književnom
životu, prihvativši najzad i srpski jezik. Ipak, nikada nije ekavizirao i
leksičko-sintaktički posrbio svoje prve, hrvatskim jezikom pisane
radove - pjesme, novele, članke i kritike. Dvije zbirke refleksivnih pjesama
u prozi, ispunjenih prigušenim bolom i tragičnim osjećajem života
(«Ex Ponto», «Nemiri»), pripovijetka «Put Alije Đerzeleza» i prva knjiga
«Pripovetke» napisane su biranim hrvatskim jezikom, kao i brojni članci i
kritike u hrvatskoj periodici tih godina. Sljedeća njegova knjiga, također
pod naslovom «Pripovetke» donosi pripovijetke pisane i hrvatskim i
srpskim jezikom, tek «Pripovetke» (1936.) pisane su sve do jedne
dosljedno srpskim jezikom, kao što su pisana i sva kasnija njegova djela:
romani «Na Drini ćuprija», «Travnička hronika» i «Gospođica», pa «Nove
pripovetke» (1948.), kratki roman «Prokleta avlija», nedovršeni roman
«Omerpaša Latas» knjiga refleksivnih zapisa «Znakovi pored puta», koja
izlazi posthumno, u sastavu njegovih sabranih djela 1976.

O djelu:
Samo djelo «Na Drini ćuprija» je sastavljeno od dvadeset i četiri pričice,
poglavlja, koje iako nisu tematski povezane čine jednu savršeno ispričanu
priču jednog malog mjesta u srednjoj Bosni od sredine 16. st. pa sve do
početka prvog svjetskog rata (1914.). Roman započinje dugim
geografskim opisom Višegradskog kraja i navođenjem više legendi o
nastanku mosta, od kojih je posebno istaknuta ona o zazidavanju
kršćanske djece u jedan od stupova. Porijeklo legende je u nacionalnom
mitu, a legende su paralelne tj. imaju kršćansku i muslimansku verziju.
Taj most («ćuprija») ima vrlo važnu ulogu u životu mještana Višegrada.
On ne samo da spaja dvije obale rijeke već čini Višegrad prometnim
čvorištem i daje mu glavno mjesto za okupljanja («kapija»). Na početku
djela nam se daje uvid u djelo i šta nas očekuje. U drugom poglavlju se
opisuje prelazak preko rijeke dok nema mosta, tu vidimo bijedu i težak
život na tom području pod Turskom vlašću. Naime prije mosta se prelazilo
pomoću skele koja nije vozila redovito već je ovisila o volji skelara
Jamaka, koji je sakat i gluh na jedno uho, dakle jadan kao i mogućnost
prelaska rijeke. No prelazak je ovisio i o vremenskim prilikama tj. čim se
rijeka zamuti i poraste preko određene granice skela ne vozi. Kao što
znamo Tursko Carstvo je uzimalo danak u krvi od porobljenih zemalja pa
tako i Bosne, upravo jedan takav čovjek iz Bosne je dospio na visoku
službu u Turskoj vojsci (postao je vezir). Budući da mu je u sjećanju
ostala ružna uspomena na skelu Mehmed paša Sokolović (vezir) je odlučio
da se tu na Drini ima napraviti most. Nakon te odluke odmah dolaze
stručnjaci i arhitekti sa svih strana svijeta, vojska i glavni nadležnik
Abidaga. Abidaga je okrutan, strog i surov čovjek koji čak i najmanju
grešku i neposlušnost oštro kažnjava, tako da je kažnjenik bio sretan ako
je ostao živ. Za radnu snagu su se uzimali ljudi iz okolnih mjesta koji su
bivali prisiljeni da kuluče (tlaka), čak su i prolaznici morali ostajati dan dva
i raditi. Objedi su im bili više nego bijedni kao i sam smještaj i uvjeti za
rad, naime radili su i zimi osim kada zapada snijeg, a njihove njive su
ostajale neobrađene. Ovo sve je rezultiralo pobunom među radnicima,
naravno ne otvorenom i izravnom već tihom i možemo reći gerilskom
sabotažom radova na mostu. Svi radnici su bili nezadovoljni, ali ih se
samo dvoje odvažilo nešto učiniti kako bi prekinuli gradnju, jedan od njih
je bio i srbin Radislav. Oni su sabotiravali radove i širili glas kako vila
brodarica neda da se tu sagradi most. Narod kao narod je prepričavao tu
priču te se ona brzo proširila, ali ona biva uništena kada Turski stražari
pod pritiskom zapovjednika straže Plevljaka, koji na kraju i gubi razum od
straha od Abidage, uspijevaju uhvatiti Radislava dok drugi seljak bježi.
Radislav je okrutno mučen ne bi li izdao pomagača, ali on ga ne izdaje te
biva nabijen na kolac na kojem i umire nakon cjelodnevnog mučenja.
Nakon nekog vremena je Abidagu zamijenio Arifbeg jer je vezir otkrio
kako Abidaga nije plaćao radnicima te da je samim time okrao njega.
Arifbeg je bio prava suprotnost Abidagi te su se radovi nastavili i završili
bez većih izgreda. Most je napokon dovršen 1571., dakle nakon pet
godina. Nakon nekoliko godina u Srbiji izbija buna protiv Turske te se na
mostu nalazi straža i podiže se baraka, a na ulazu na most na tzv. kapiji
se redovito nalaze glave pogubljenih Srba. Nadalje nalazimo opise poplave
i kuge koje su kao nepogode zajedno sa ratom prijetili ljudima i mostu,
no most je taj koji uvijek ostaje nepromijenjen i čvrst bez obzira na
nepogode. U epizodama o lokalnim ljudima nalazimo i legende poput one
kada brak između Fatime Avdagine i Nailbega Hamzića biva dogovoren,
unatoč Fatiminoj želji i zakletvi kako se nikada neće udati za Nailbega,
ona se na kapiji mosta odvaja od svadbene procesije i skače u rijeku te
tako ostaje u legendi kao najljepša i najmudrija žena Fata Avidagina koja
je ostala vjerna sebi. Kasnije kada Austro-Ugarska Monarhija anektira
Bosnu i Hercegovinu u BiH se stvaraju male grupice Turaka koje pružaju
otpor, ali prisiljeni na povlačenje prelaze preko mosta i Alihodža
Višegradski ugledni musliman (hodža) zbog vrijeđanja i protivljenja vođi
bune Karamanliji koji je sa svojim vojnicima zavladao Višegradom
završava na ulazu na most sa uhom zakucanim u dasku.
Tu započinje doba vladavine Austrije i najprije uzleta i prosperiteta,
Austrijska okupacija je naime pokazala pozitivne posljedice svih promjena
što ih je uvela u svakodnevni život dotad zaostale bosanske sredine.
To su red, čistoća, građevinski pothvati, gospodarski prosperitet i pravna
sigurnost, koja je proizlazila iz djelotvorne upravne i sudske vlasti,
za razliku od istočnjačke "pravde" izražene uzrečicom «kadija te tuži,
kadija te sudi». Roman se bavi pričama običnih ljudi i njihovim životima
te tako upoznajemo mnogo likova iz Višegrada, od domaćih ljudi do
Austrijanaca. U vrijeme aneksijske krize kada su hvatali hajduke po cijeloj
Bosni u Višegradu je na mostu opet nikla baraka sa stražarima, ali poznati
hajduk Jakov Čekrlija je lukavo uz pomoć djevojke uspio nasamariti
stražara i prebjeći u Srbiju. Nakon toga se osramoćeni vojnik ubija.
Epizoda o Lotiki, Austrijanki koja je otvorila hotel u Višegradu sa dolaskom
željeznice nam govori o načinu provođenja vremena u ono doba te o
zamjeni stare i male domaće birtije sa velikim prostorijama za opijanje i
javno kockanje (prije je kockanje bilo zabranjeno). Lotika koja je sama
stvorila sve što ima je prava samostalna i odlučna žena novog doba.
Ona se sama brine o svemu u hotelu, drži obitelj na okupu te uzdržava
rođake koji se još školuju. Kroz nju i njen hotel spoznajemo loše utjecaje
zapadne civilizacije koji množe pijanice i besposličare. U jednoj od epizoda
se pojavljuje ponovno već ranije spominjani Ćorkan koji radi sve i svašta
za neke sitne novce. Njega redovito sinovi imućnijih gazdi opijaju i
ismijavaju. Tu se također manifestira narodni element jer je prije bilo
nepisano pravilo da svako naselje ima svoju «ludu» kojoj se svi smiju.
Na kraju te epizode on hoda u ranu zoru po ogradi mosta pa čak i pleše po
ogradi. Kada se već poprilično djece iz Višegrada školuje vani (Zagreb,
Beč, Budimpešta itd.) oni sa sobom donose u Višegrad ideje o socijalnoj i
nacionalnoj revoluciji. U toj epizodi imamo više filozofskih diskusija
između nekoliko mladića Herak (socijalista), Stiković (nacionalista) koji
piše članke za časopis «Balkan, Srbija i Bosna i Hercegovina» i dr.
Upravo preko tih rasprava tj. debata saznajemo o raspoloženju,
idealima i željama koje su zahvatile velik dio mladeži Bosne i Hercegovine,
ali također i Srbije i Hrvatske. Između Stikovića i Glasičanina se još javlja
sukob oko djevojke Zore koja je učiteljica u školi u Višegradu, taj sukob
počinje kada Stiković zavađa Zoru iako zna da i Glasičanin koji se ne
školuje nego već radi i ima neku vrstu veze sa njome, koja je nadasve
Platonska i naivno dječja. Kasnije, nakon ljetnih praznika kada se Stiković
vraća na fakultet se Glasičanin i Zora mire. Tako godinu dana život teče
bez većih i naglih promjena. Sljedeće godine početkom ljetnih praznika se
ponovno vraćaju studenti pa se i bude stari problemi unutar društva iz
Višegrada. Ubrzo se zbiva i atentat na cara Franju Ferdinanda I. o kojem
ljudi saznaju tijekom jednog nedjeljnog plesanja i igranja na polju, dakle
nevini ljudi su odmah počeli ispaštati tuđu krivicu. S početkom rata svi
bježe van Višegrada jer je most strateški važan te srbi granatiraju naselje.
Čak je bilo kasno i za Glasičanina i Zoru budući da on izabire rat na
srpskoj strani. Jedino Alihodža, najčešće spominjani lik romana, ostaje u
naselju u svojoj trgovini koja biva razrušena tijekom granatiranja te on
svjedoči gromoglasnoj detonaciji eksploziva koji su postavili Austrijanci u
stupove mosta. On to ipak preživljava, ali na putu kući umire od srčanog
udara. Sa njime umiru i stari način života i stare vrijednosti budući da ih
on simbolizira i zastupa.



Zaključak:
Ovaj roman je pisan ekavicom i na srpskom. Izražaj je prilično
jednostavan i lako razumljiv. U djelu nalazimo mnogo primjera narodnih
elemenata, od pjesama i legendi do običaja i svjetonazora. Velika važnost
se pridaje opisima, kako vanjskim tako i psihološkim. Nema neke osnovne
teme i određene fabule, ali ipak nalazimo osnovni «leitmotiv» a to je
naravno most. Most nam simbolizira čvrstoću, neprolaznost i postojanost
usprkos svim nepogodama. Oko njega se bazira život svih stanovnika
Višegrada i uže okolice. U usporedbi s mostom ljudski vijek je kratak i
beznačajan te se to ističe u čestim i pomno izabranim trenutcima ljudske
nevolje. Roman obiluje realističkim opisima situacija, ljudi, pejzaža i
interijera. Jedan od najpoznatijih situacija je zasigurno nabijanje Radislava
na kolac. Nadalje nalazimo mnogo simbolike u likovima koji su također i
reprezentativni npr. Abidaga - tursko nasilje i brutalnost, Lotika - moderna
žena, samouvjerena i uporna, Herak, Stiković - jugoslavenska revolucija,
novi ideali, Ćorkan - nevin čovjek ali vrlo nesretan i siromašan,
Alihodža - glas razuma kod muslimana i moralni vođa, i dr.
Važna činjenica je da je ovaj roman baziran na stvarnim događajima i da
on nepristrano prikazuje život u Bosni nekada, da je djelo nepristrano nam
pokazuje nekritičnost austrijske vlasti kao ostalih prosrpskih pisaca.
U cijelom romanu se osjeća pravilnost konstrukcije te slijeda događaja uz
poneke retrospektivne epizode koje se na kraju stapaju sa trenutačnim.
Most kao nijemi svjedok pamti prividno slaganje različitih kultura, vjera i
naroda dok među njima u stvari vlada antagonizam. Najveći je sraz dvaju
civilizacija, istočne i zapadne. Most je, zapravo, postojana, jedina
nepromjenljiva, vječita točka na kojoj se napetosti i komešanje što rađaju
sukobe (na nivou likova i na nivou država) osjeća i vidi jasnije nego
drugdje.

Meni se ovo djelo vrlo jako svidjelo jer na specifičan i nadasve originalan
način svjedoči o povijesti Bosne i Hercegovine. Dojmili su me se njegovi
vjerni opisi i vješto i postepeno uvođenje čitaoca u radnju, naime čitajući
ovo djelo čitalac vrlo lako shvaća situaciju i okolnosti zahvaljujući
Andrićevom pristupačnom i izravnom stilu. Epizode koje su kod mene
ostavile najjači utisak su zasigurno 19. i 23. u kojima Andrić predstavlja
stavove jugoslavenstva i socijalizma, ali iako je bio njihov zagovornik
dopušta si i njihovu kritiku tj. sagledava ih i sa druge strane. U toj epizodi
(19.) otkriva zaluđenost i preveliku idolizaciju i idealizaciju ideja koje su
osuđene da samo ostanu ideje dokle god postoji ljudska želja i nagon za
individualnošću i očuvanju tradicija. 23. epizoda nam donosi uvid u prve
dana prvog svjetskog rata na tom području, opis tih događaja se vrši
pomno izabranim riječima koje dopiru do same srži osjećaja
bespomoćnosti i očaja koji vladaju u nevinu narodu ionako već napaćenom
i ratom uništenim.

Naravno da bi se o ovom djelu dalo još puno toga reći jer je ono jedno
od tih nikada do kraja izanaliziranih i raščlanjenih umjetničko-povijesnih
ostvarenja.

« Poslednja izmena: Januar 23, 2009, 18:28:15 NiKooLaa »
::Za webmastere :: Pravilnik foruma ::Baneri

>> Registrujte se kako bi videli sadrzaj celog foruma! Neki delovi foruma nisu vidljivi za goste!<<
[Kako da vidim linkove na forumu??]

Van mreže NiKooLaa

  • Dont fear the reaper!
  • Vlasnik
  • *
  • Poruke: 5,339
  • Ugled: +146/-13
    • dzontra.nikola
    • lastfm
    • opusteniforum
  • OS:
  • Windows XP Windows XP
  • Browser:
  • Opera 9.27 Opera 9.27
    • Pogledaj profil
    • KUD Abrasevic Valjevo
Re: 3 razred; Srednje Skole [Kolekcija Lektira]
« Odgovor #4 poslato: Januar 23, 2009, 18:33:46 »
Necista Krv - Borislav Stankovic
Prikaži sadržaj
Bilješke o piscu:
Borislav Stanković (1876. – 1927.) rođen je u Vranju, u siromašnoj
zanatlijskoj porodici. Školovao se u Vranju i Nišu, a završio je pravni
fakultet u Beogradu. Zbog raznih neprilika u koje je zapadao, gotovo
stalno je bio u sukobu sa Beogradskom čaršijom i ćitinskim moralom.
Borislav Stanković bio je plodan pisac. Njegova najpoznatija djela su
pripovijetke: Iz starog jevanđela, stari dani, Božiji ljudi, Pokojnikova žena;
romani: Nečista krv, Gazda Mladen i Pevci (koje nije završio); i drame:
Koštana, Tašana i Jovče, te memoari: Pod okupacijom. Književni rad
započeo je u vrijeme kada se u srpskoj književnosti vršio nagli zaokret
prema Evropi. Kao i mnogi njegovi vršnjaci, boravio je u Parizu, ali taj
boravak nije imao nikakva odjeka u njegovom književnom stvaralaštvu.

Tema:
Tema ovog djela je težak život Sofke, koji je u početku bio raskošan i
ugodan, da bi se poslije očeve propasti završio tragično i bolno za njih.

Žalosna sudbina onemogućenih ljudi koji, uprkos svojim silnim žudnjama,
popuste pred zakonima patrijarhalnog morala zadovoljavajuci obaveze
koje je to društvo postavilo. Oni postaju robne žrtve koji su za cijeli život
okrivljeni i lišeni vlastitih radosti.

Kritike:
Stanković je davao tragične sudbine ljudi i žena u jednom minulom
vremenu, u jednom društvu koje se gasilo i osipalo pred njegovim očima,
ali ogorčen nakaznim ćiftinskim moralom građanske klase u nastupanju,
zbog koga je i sam u životu patio, on nije uspio da patrijarhalnom svijetu
suprostavi neki drugi, svijetliji, čovječniji, bolji. Centar njegovih
preokupacija je gotovo uvijek tragika ličnosti u okvirima kojima je vezana
lična sreća. Ljubav kao jedno od najsadržajnijih i najkompleksnijih ljudskih
osjećanja, je najčešći i gotovo jedini njegov motiv; a sve ostalo je samo
okvir, pozadina, tlo na kome se dešavaju krupne i bolne ljudske tragedije.
Njegovo djelo je prožeto ljubavlju prema čovjeku. Svi njegovi ženski likovi
nesrećni su i tragični na isti način, presječeni i zgužvani životom koji se
uprkos njihovim skrivenim snovima, razvijao po volji neke jače sile, nekog
surovijeg i neumitijeg morala patrijarhalne zajednice. Sav taj moral nalazi
se pod još većom tiranijom, pod mišljenjem čaršije i šta će svijet reći.
U djelu Borislava Stankovića čovjek je izložen ne samo sukobu sa
okolinom, već i sukobu sa samim sobom, sa svojim nagonima, potvrđujući
često svoju ljudskost u više ili manje prigušenoj ljubavnoj žudnji.
Sve njegove ličnosti opterećene su zahtjevima “krvi”, silnim neodoljivim
zahtjevima koji ostajući nezadovoljni prouzrokuju tragedije.
::Za webmastere :: Pravilnik foruma ::Baneri

>> Registrujte se kako bi videli sadrzaj celog foruma! Neki delovi foruma nisu vidljivi za goste!<<
[Kako da vidim linkove na forumu??]

Van mreže NiKooLaa

  • Dont fear the reaper!
  • Vlasnik
  • *
  • Poruke: 5,339
  • Ugled: +146/-13
    • dzontra.nikola
    • lastfm
    • opusteniforum
  • OS:
  • Windows XP Windows XP
  • Browser:
  • Opera 9.27 Opera 9.27
    • Pogledaj profil
    • KUD Abrasevic Valjevo
Re: 3 razred; Srednje Skole [Kolekcija Lektira]
« Odgovor #5 poslato: Januar 23, 2009, 18:41:49 »
FRANZ KAFKA:
PROCES



Bilješke o piscu:
Franz Kafka (Prag, 3.8.1883. - 3.6.1924.), austrijski književnik,
podrijetlom iz imućne obitelji praškog židova. Radio je kao činovnik
osiguravajućeg društva. Radi liječenja putovao je u Njemačku, Italiju,
Francusku i Švicarsku. Umro je od tuberkuloze grla.
Njegova djela: “Betrachtung”, “Die Verwandlung”, “In der Strafkolonie”,
“Ein Landarzt”, “Ein Hungerkuenstler”, “Der Prozess”, “Das Schloss”,
“Amerika”, “Beim Bau der Chinesischen Mauer”, “Gesammelte Schriften”,
“Gesammelte Werke”, “Tagebuecher”, “Briefe an Milena”.

Proces
Franz Kafka je bio samokritičan pisac i strog prema samome sebi,
što se može zaključiti iz činjenice da je za života objavljivao samo manji
broj djela s kojima je on bio koliko toliko zadovoljan, te da je nakon
njegove smrti pronađeno pismo naslovljeno Maxu Brodu koje je glasilo:

“Dragi Maxe, moja posljednja želja: sve što ostavljam za sobom
 (dakle, u ormaru za knjige, u komodi, u pisaćem stolu, kod kuće i u
 uredu, ili je bilo kamo odneseno pa ti nađeš), dnevnike, rukopise, pisma,
 tuđa i moja, bilješke i tako dalje, neka se sve odreda spali nepročitano,
 a isto tako i svi moji spisi ili zapisi koji se nađu kod tebe ili kod drugih.
 Pisma koja ti ne budu htjeli dati neka ih bar pošteno spale.

 Tvoj Franz Kafka.”

Na sreću Max Brod nije ispunio posljednju Kafkinu želju i njegovom
zaslugom sačuvala su se sva Kafkina djela koja se smatraju remek djelima
moderne književnosti.

Kafka u svojim djelima razvija Kafkijansku atmosferu, što se najbolje
očituje u Procesu. Kafka je optužen, ne osjeća se kriv i nema pojma zbog
čega je optužen, a isto će se tako osjećati milijuni ljudi zatvoreni u
koncentracionim logorima. Upravo atmosfera koja vlada u takvim
prilikama naziva se kafkijanska. To je sablasna atmosfera paničnog
straha, ljudi se svode na poslušne automate samo kako bi sačuvali živu
glavu.

“Priznajte prvom prilikom sve. Tek ćete se tada moći izvući, tek tada.
 Pa čak ni tada bez tuđe pomoći, ali što se pomoći tiče, ne bojte se ništa,
 ja ću vam osobno pomoći.”


Sam Kafka počinje tako razmišljati, ali se još uvijek pokušava braniti:

“Proces mu više nije izlazio iz glave. Više puta je već pomislio da ne bi bilo
 loše da sam sastavi svoju obranu i preda je sudu. U njoj je kanio izložiti
 svoj kratki životopis i uz svaki malo važniji događaj navesti razloge zbog
 kojih je tako postupio, treba li ovaj ili onaj njegov postupak po njegovom
 shvaćanju pokuditi ili pohvaliti, i koje razloge može navesti za taj
 događaj. Nesumnjivo bi bilo bolje da sam sastavi takav spis nego da
 obranu prepusti odvjetniku, koji i onako nije besprijekoran.”

Čitajući Kafku, pogotov proces, često čitatelja iznenađuju neobični
događaji pa se često ima dojam kao da se sanja. Događaji se nižu kao u
snu i često se čine nevjerojatnim, ali su istovremeno uvjerljivi i
vjerodostojni.

“Stanite!- reče onaj pokraj prozora, baci knjigu na stolić i ustade.
 - Ne smijete otići jer ste uhapšeni. - Tako se nekako i meni čini - Reče Kafka. - Ali zašto? - Mi nismo mjerodavni da vam to saopćimo. Vratite se
u svoju sobu i čekajte! Postupak je već u toku i sve ćete doznati na
vrijeme. Ja prekoračujem svoja ovlaštenja kad vam ovako prijatelju
govorim.”

Ta čudnovata smjesa sna i jave je ustvari Kafkina vizija svijeta.
To je poseban svijet u kojem djeluju posebni zakoni, sve je izvrnuto
naopako, ali ne može se reći da je mistično i proizvoljno. To je svijet u
kojemu vlada logika, čvrsta i neumoljiva, poput logike zdravog razuma.

Otuđenje ili alijenacija, fenomen koji je prisutan u suvremenoj civilizaciji.
Upravo se Kafka time bavio i pisao o tome. Dotaknuo se otuđenja u svim
svojim djelima, problema izgubljenosti čovjeka u suvremenoj civilizaciji,
nemoći čovjeka da komunicira sa svojom okolinom, da je prilagodi svojim
potrebama i životnim uvjetima koje je sam stvorio, on opisuje čovjeka koji
nailazi samo na nerazumijevanje okoline. U Preobražaju je Gregor Samsa
na neki način otuđen jer pretvorivši se u kukca za svoje bližnje prestaje
biti živo biće, a nakon što umire svi se ponašaju ravnodušno kao da
nikada nije ni postojao. Pa i u procesu Josef Kafka je otuđen, osuđen zbog
nečega čega ni sam nije svjestan, u nemogućnosti da se brani čak i bez da
zna tko ga je optužio proživio je godinu dana muka i grešaka, da bi na
kraju osudu doživio kao neku vrstu spasa, pomirenja sa sudbinom.

Kafka je pisac koji sam sebi nije pridjeljivao neki osobi značaj, a naročito
nije vjerovao u svoj književni geniji. Njegov pesimizam stalno ga je pratio
u životu i u djelima. Kafka je na neki način vizionar, prorok koji je u
svojim djelima predviđao ono što će nekoliko godina kasnije potresti
čovječanstvo.



Zanimljivost Kafkinih djela je u tome što se ona mogu interpretirati na
bezbroj načina budući da raspleta u njegovim djelima obično nema,
a nisu dana ni neka objašnjenja pa se djela ponekad čitaju i dva puta kako
bi se shvatila, ali uzalud.

Milna, žena koju je on ljubio, a nadviše i cijenio i kojoj je uputio mnoštvo
pisama koja se danas ubrajaju u jedna od najljepših ljubavnih pisama,
za Kafku je rekla:

”On stoji među ljudima i u čudu ih gleda. Nikad se nije sklonio ni u kakvo
 utočište. Zato je izložen svemu od čega smo mi zaštićeni. On je gol među
 obučenima.”
::Za webmastere :: Pravilnik foruma ::Baneri

>> Registrujte se kako bi videli sadrzaj celog foruma! Neki delovi foruma nisu vidljivi za goste!<<
[Kako da vidim linkove na forumu??]

Van mreže NiKooLaa

  • Dont fear the reaper!
  • Vlasnik
  • *
  • Poruke: 5,339
  • Ugled: +146/-13
    • dzontra.nikola
    • lastfm
    • opusteniforum
  • OS:
  • Windows XP Windows XP
  • Browser:
  • Opera 9.27 Opera 9.27
    • Pogledaj profil
    • KUD Abrasevic Valjevo
Re: 3 razred; Srednje Skole [Kolekcija Lektira]
« Odgovor #6 poslato: Januar 23, 2009, 18:46:03 »
Gospoda Glembajevi - Miroslav Krleza
Fajl dodat kao attachment.  cheesy
::Za webmastere :: Pravilnik foruma ::Baneri

>> Registrujte se kako bi videli sadrzaj celog foruma! Neki delovi foruma nisu vidljivi za goste!<<
[Kako da vidim linkove na forumu??]

Van mreže MarkoKg

  • Global Moderator
  • *
  • Poruke: 5,042
  • Ugled: +43/-3
  • Music is my aeroplane...
    • samoopustenoinfo
  • OS:
  • Windows XP Windows XP
  • Browser:
  • Firefox 2.0.0.20 Firefox 2.0.0.20
    • Pogledaj profil
    • samo-opusteno
Re: 3 razred; Srednje Skole [Kolekcija Lektira]
« Odgovor #7 poslato: Mart 01, 2009, 20:39:03 »
Ivo Andric

Most na Žepi


Cetvrte godine svoga vezirovanja posrnu veliki vezir Jusuf, i kao žrtva jedne opasne intrige pade iznenada u nemilost. Borba je trajala celu zimu i prolece. (Bilo je neko zlo i hladno prolece koje nije nikako dalo letu da grane.) A sa mesecom majem izide Jusuf iz zatocenja kao pobednik. I život se nastavi, sjajan, miran, jednolican. Ali od onih zimskih meseci, kad izmedu života i smrti i izmedu slave i propasti nije bilo razmaka ni koliko je oštrica noža, ostade u pobedniku veziru nešto stišano i zamišljeno. Ono neizrecivo, što iskusni i napaceni ljudi cuvaju u sebi kao skrovito dobro, i što im se, samo pokatkad, nesvesno odražava u pogledu, kretnji i reci.
Živeci zatocen, u osami i nemilosti, vezir se setio svoga porekla i svoje zemlje. Jer, razocaranje i bol odvode misli u prošlost. Setio se oca i majke. (Umrli su oboje još dok je on bio skroman pomocnik nadzornika carskih štala, i on je dao da im se opervaze grobovi kamenom i podignu beli nadgrobni nišani.) Setio se Bosne i sela Žepe, iz kog su ga odveli kad mu je bilo devet godina.
Bilo je prijatno, tako u nesreci, misliti na daleko zemlju i raštrkano selo Žepu, gde u svakoj kuci ima prica o njegovoj slavi i uspehu u Carigradu, a gde niko ne poznaje i ne sluti nalicje slave ni cenu po koju se uspeh stice.
Još toga istog leta on je imao prilike da govori s ljudima koji su dolazili iz bosne. Raspitivao je, i kazivali su. Posle buna i ratova bejahu naišli nered, oskudica, glad i svakojake bolesti. On odredi znatnu pomoc svima svojima, koliko god ih još ima u Žepi, i u isto vreme naredi da se vidi šta im je najpotrebnije od gradevina. Javiše mu da ima još cetiri kuce Šetkica i da su ponajimucniji u selu, ali da je i selo i sav taj kraj osiromašio, da im je džamija oronula i pogorela, cesma presahla; a najgore im je što nemaju mosta na Žepi. Selo je na bregu kraj samog utoka Žepe u Drinu, a jedini put za Višegrad ide preko Žepe, pedesetak koraka poviše ušca. Kakav god most nacine od brvana, voda ga odnese. Jer, ili nabuja Žepa, naglo i iznenada kao svi gorski potoci, pa podrije i otplavi grede; ili nadode Drina, pa zajazi i zaustavi Žepu kod ušca, i ona naraste i digne most kao da ga nije ni bilo. A zimi se opet uhvati poledica po brvnima, pa da se polome i stoka i ljudi. Ko bi im tu most podigao, ucinio bi im najvece dobro.
Vezir dade šest cilima za džamiju i novaca koliko treba da se pred džamijom podigne cesma sa tri lule. I u isto vreme odluci da im podigne most.
U Carigradu je tada živeo jedan Italijan, neimar, koji je gradio nekoliko mostova u okolini Carigrada i po njima se procuo. Njega najmi vezirov haznadar i posla sa dvojicom dvorskih ljudi u Bosnu.
Stigli su još za snega u Višegrad. Nekoliko dana uzastopce su gledali zacudeni Višegradani neimara kako, pognut i sed, a rumen i mladolik u licu, obilazi veliki kameni most, tucka, medu prstima mrvi i na jeziku kuša malter iz sastavaka i kako premerava koracima okna. Zatim je nekoliko dana odlazio u Banju, gde je bio majdan sedre iz kojeg je vaden kamen za višegradski most. Izveo je argate i otkopao majdan, koji je bio posve zasut zemljom i obrastao šipragom i boricima. Kopali su dok nisu našli široku i duboku žilu kamena, koji je bio jedriji i belji od onog kojim je zidan višegradski most. Odatle se spustio niz Drinu, sve do Žepe, i odredio mesto gde ce biti skela za prevoz kamena. Tada se jedan od one dvojice vezirovih ljudi vratio u Carigrad s racunom i planovima.
Neimar ostade da ceka, ali nije hteo da stanuje ni u Višegradu ni u kojoj od hrišcanskih kuca ponad Žepe. Na uzvisini, u onom uglu što ga cine Drina i Žepa, sagradi brvnaru - onaj vezirov covek i jedan višegradski kjatib su mu bili tumaci - i u njoj je stanovao. Sam je sebi kuvao. Kupovao je od seljaka jaja, kajmak, luk i suvo voce. A mesa, kažu, nije nikad kupovao. Povazdan je nešto tesao, crtao, ispitivao vrste sedre ili osmatrao tok i pravac Žepe.
Uto se iz Carigrada vratio onaj cinovnik sa vezirovim odobrenjem i prvom trecinom potrebnog novca. Otpoce rad. Svet nije mogao da se nacudi neobicnom poslu. Nije ni nalicilo na most ono što se radilo. Najpre pobiše ukoso preko Žepe teške borove grede, pa izmedu njih dva reda kolja, prepletoše prucem i nabiše ilovacom kao šanac. Tako svratiše reku, i jedna polovina korita ostade suva. Upravo kad su dovršili taj rad, prolomi se jednog dana, negde u planini, oblak, i zacas se zamuti i nabuja Žepa. Tu istu noc provali vec gotov nasip po sredini. A kad sutradan osvanu dan, voda je bila vec splasna; ali je pleter bio isprovaljivan, kolje pocupano, grede iskrivljene. Medu radnicima i u narodu pode šapat da Žepa ne da mosta na se. Ali vec treci dan naredi neimar da se pobija novo kolje, još dublje, i da se isprave i poravnaju preostale grede. I opet je iz dubine odjekivalo kamenito recno korito od maljeva i radnicke vike i udaraca u ritmu.
Tek kad sve bi spremljeno i gotovo, i dovucen kamen iz Banje, stigoše klesari i zidari, Hercegovci i Dalmatinci. Podigoše im drvenjare, pred kojima su klesali kamen, beli od kamene prašine kao vodenicari. A neimar je obilazio oko njih, saginjao se nad njima i merio im svaki cas rad žutim limenim trougaonikom i olovnim viskom na zelenom koncu. Vec su bili s jedne i s druge strane prosekli kamenitu i strmu obalu, kad ponestade novca. Nasta zlovolja medu radnicima i u narodu mrmljanje da od mosta nece biti ništa. Neki koji su dolazili iz Carigrada pricali su kako se govori da se vezir promenio. Niko ne zna šta mu je, da li je bolest ili su neke brige, tek on biva sve nepristupacniji i zaboravlja i napušta vec otpocete radove i u samom Carigradu. Ali posle nekoliko dana stiže vezirov covek sa zaostalim delom novca, i gradnja se nastavi.
Na petnaest dana pred Mitrovdan, svet koji je prelazio Žepu preko brvana, malo poviše gradnje, primeti prvi put kako se s obe strane reke pomalja beo gladak zid od tesana kamena, opleten sa svih strana skelama kao paucinom. Od tada je rastao svakog dana. Ali uto padoše prvi mrazevi i rad se obustavi. Zidari odoše kucama, na zimovanje, a neimar je zimovao u svojoj brvnari, iz koje nije gotovo nikud izlazio, povazdan pognut nad svojim planovima i racunima. Samo je radnju priglédao cesto. Kad, pred prolece, stade led pucati, on je svaki cas, zabrinu, obilazio skele i nasipe. Pokatkad i nocu, sa lucem u ruci.
Još pre Ðurdevdana vratiše se zidari i rad otpoce ponovo. A tacno u pô leta bi posao dovršen. Veselo oboriše radnici skele, i iz toga spleta od greda i dasaka pojavi se most, vitak i beo, sveden na jedan luk od stene do stene.
Na svašta se moglo pomisliti pre negoli na tako cudesnu gradevinu u rastrganu i pustu kraju. Izgledalo je kao da su obe obale izbacile jedna prema drugoj po zapenjen mlaz vode, i ti se mlazevi sudarili, sastavili u luk i ostavili tako za jedan trenutak, lebdeci nad ponorom. Ispod luka se videlo, u dnu vidika, parce modre Drine, a duboko pod njim je grgoljila zapenjena i ukrocena Žepa. Dugo nisu oci mogle da se priviknu na taj luk smišljenih i tankih linija, koji izgleda kao da je u letu samo zapeo za taj oštri mrki krš, pun kukrikovine i pavite, i da ce prvom prilikom nastaviti let i išceznuti.
Iz okolnih sela povrve svet da vidi most. Iz Višegrada i Rogatice su dolazili varošani i divili mu se, žaleci što je u toj vrleti i divljini a ne u njihovoj kasabi.
- Valja rodit vezira! - odgovarali su im Žepljani i udarali dlanom po kamenoj ogradi, koja je bila prava i oštrih bridova, kao da je od sira rezana a ne u kamen secena.
Još dok su prvi putnici, zastajkujuci od cudenja, prelazili preko mosta, neimar je isplatio radnike, povezao i natovario svoje sanduke sa spravama i hartijama, i zajedno sa onim vezirovim ljudima krenuo put Carigrada.
Tek tada pode po varoši i po selima govor o njemu. Selim, Ciganin, koji mu je na svom konju dogonio stvari iz Višegrada i jedini zalazio u njegovu brvnaru, sedi po ducanima i prica, bogzna po koji put, sve što zna o strancu.
- Asli i nije on covek k'o što su drugi ljudi. Ono zimus dok se nije radilo, pa mu ja ne otidi po desetak-petnaest dana. A kad dodem, a ono sve neraspremljeno k'o što sam i ostavio. U studenoj brvnari on sjedi sa kapom od mededine na glavi, umotan do pod pazuha, samo mu ruke vire, pomodrile od studeni, a on jednako struce ono kamenje, pa piše nešto; pa struže, pa piše. Sve tako. Ja otovarim, a on gleda u mene onim zelenim ocima, a obrve mu se nakostriješile, bi reko proždrijece te. A nit govori nit romori. Ono nikad nisam vidio. I, ljudi moji, koliko se namuci, eto godinu i po, a kad bi gotov, pode u Stambul i prevezosmo ga na skeli, odljuma na onom konju: ama da se jednom obazrije jal na nas jal na cupriju! Jok.
A ducandžije ga sve više ispituju o neimaru i njegovom životu, i sve se više cude i ne mogu da nažale što ga nisu bolje i pažljivije zagledali dok je još prolazio višegradskim sokacima.
A neimar je dotle putovao, i kad bi dva konaka do Carigrada, razbole se od kuge. U groznici, jedva se držeci na konju, stiže u grad. Odmah svrati u bolnicu italijanskih franjevaca. A sutradan u isto doba izdahnu na rukama jednog fratra.
Vec iduceg dana, ujutro, izvestiše vezira o neimarovoj smrti i predadoše mu preostale racune i nacrte mosta. Neimar je bio primio samo cetvrti deo svoje plate. Iza sebe nije ostavio ni duga ni gotovine, ni testamenta ni kakvih naslednika. Posle dužeg razmišljanja, odredi vezir da se od preostala tri dela jedan isplati bolnici, a druga dva daju u zadužbinu za sirotinjski hleb i corbu.
Upravo kad je to naredivao - bilo je mirno jutro potkraj leta - donesoše mu molbu jednog mladog a ucenog carigradskog mualima, koji je bio iz Bosne rodom, pisao vrlo glatke stihove, i koga je vezir s vremena na vreme darivao i pomagao. Cuo je, kaže, za most koji je vezir podigao u Bosni i nada se da ce i na tu, kao na svaku javnu gradevinu, urezati natpis da se zna kad je zidana i ko je podiže. Kao uvek, on i sad nudi veziru svoje usluge i moli da ga udostoji da primi hronogram koji mu šalje i koji je s velikim trudom sastavio. Na priloženoj tvrdoj hartiji bio je fino ispisan hronogram sa crvenim i zlatnim inicijalom:
Kad Dobra Uprava i Plemenita Veština
Pružiše ruku jedna drugoj,
Nastade ovaj krasni most,
Radost podanika i dika Jusufova
Na oba sveta.
Ispod toga bio je vezirov pecat u ovalu, podeljen na dva nejednaka polja; na vecem je pisalo: Jusuf Ibrahim, istinski rob božji, a na manjem vezirova deviza: U cutanju je sigurnost.
Vezir je sedeo dugo nad tom molbom, raširenih ruku, pritiskujuci jednim dlanom natpis u stihovima, a drugim neimarove racune i nacrt mosta. U poslednje vreme on je sve duže razmišljao nad molbama i spisima.
Prošle su, još letos, dve godine od njegova pada i zatocenja. U prvo vreme, posle povratka na vlast, on nije primecivao kakve promene na sebi. Bio je u najlepšim godinama kad se zna i oseca puna vrednost života; pobedio je sve protivnike i bio mocniji nego ikad pre; dubinom skorašnjeg pada mogao jer da meri visinu svoje moci. Ali što je više odmicalo vreme, njemu se - umesto da zaboravlja - u secanju sve cešce javljala pomisao na tamnicu. Ako je i uspevao ponekad da rastera misli, on nije imao moci da spreci snove. U snu poce da mu se javlja tamnica, a iz nocnih snova je, kao neodreden užas, prelazila u javu, i trovala mu dane.
Postade osetljiviji za stvari oko sebe. Vredali su ga izvesni predmeti koje pre nije ni primecivao. Naredio je da se digne sav somot iz palate i zameni svetlom cohom koja je glatka, meka i ne škripi pod rukom. Omrznu sedef, jer ga je u mislima vezivao s nekom studenom pustoši i osamom. Od dodira sedefa i od samog pogleda na nj trnuli su mu zubi i prolazila jeza uz kožu. Sve pokucstvo i oružje u kom je bilo sedefa odstranjeno je iz njegovih soba.
Sve poce da prima sa prikrivenim ali dubokim nepoverenjem. Odnekud se ustali u njemu ova misao: svako ljudsko delo i svaka rec mogu da donesu zlo. I ta mogucnost poce da veje iz svake stvari koju cuje, vidi, rekne ili pomisli. Pobednik vezir oseti strah od života. Tako je i ne sluteci ulazio u ono stanje koje je prva faza umiranja, kad covek pocne da s više interesa posmatra senku koju stvari bacaju nego stvari same.
To je zlo rovalo kidalo u njemu, a nije mogao ni pomisliti da ga kome ispovedi i poveri; pa i kad to zlo dovrši svoj rad i izbije na površinu, niko ga nece poznati; ljudi ce kazati prosto: smrt. Jer, ljudi i ne slute koliko ima mocnih i velikih koji tako cutke i nevidljivo, a brzo, umiru u sebi.
I ovoga jutra vezir je bio umoran i neispavan, ali miran i sabran; ocni kapci su mu bili tešli a lice kao sledeno u svežini jutra. Mislio je na stranca neimara koji je umro, i na sirotinju koja ce jesti njegovu zaradu. Mislio je na daleku brdovitu i mracnu zemlju Bosnu (oduvek mu je u pomisli na Bosnu bilo neceg mracnog!), koju ni sama svetlost islama nije mogla nego samo delimicno da obasja, i u kojoj je život, bez ikakve više uljudenosti i pitomosti, siromašan, štur, opor. I koliko takvih pokrajina ima na ovom božjem svetu? Koliko divljih reka bez mosta i gaza? Koliko mesta bez pitke vode, i džamija bez ukrasa i lepote?
U mislima mu se otvarao svet, pun svakojakih potreba, nužde, i straha pod raznim oblicima.
Sunce je bleštalo po sitnoj zelenoj ceramidi na kiosku u vrtu. Vezir obori pogled na mualimov natpis u stihovima, polako podiže ruku i precrta dvaput ceo natpis. Zastade samo malo, pa onda precrta i prvi deo pecata sa svojim imenom. Ostade samo deviza: U cutanju je sigurnost. Stajao je neko vreme nad njom, a onda podiže ponovo ruku i jednim snažnim potezom izbrisa i nju.
Tako ostade most bez imena i znaka.
On je, tamo u Bosni, blještao na suncu i sjao na mesecini, i prebacivao preko sebe ljude i stoku. Malo - pomalo, išceznu posve, onaj krug razrovane zemlje i razbacanih predmeta koji okružuju svaku novu gradnju; svet raznese i voda otplavi polomljeno kolje i parcad skela i preostalu gradu, a kiše sapraše tragove klesarskog rada. Ali predeo nije mogao da se priljubi uz most, ni most uz predeo. Gledan sa strane, njegov beo i smelo izvijen luk je izgledao uvek izdvojen i sam, i iznenadivao putnika kao neobicna misao, zalutala i uhvacena u kršu i divljini.
Onaj koji ovo prica, prvi je koji je došao na misao da mu ispita i sazna postanak. To je bilo jednog vecera kad se vracao iz planine, i umoran, seo pored kamenite ograde na mostu. Bili su vreli letnji dani, ali prohladne noci. Kad se naslonio ledima na kamen, oseti da je još topao od dnevne žege. Covek je bio znojan, a sa Drine je dolazio hladan vetar; prijatan i cudan je bio dodir toplog klesanog kamena. Odmah se sporazumeše. Tada je odlucio da mu napiše istoriju.

Van mreže NiKooLaa

  • Dont fear the reaper!
  • Vlasnik
  • *
  • Poruke: 5,339
  • Ugled: +146/-13
    • dzontra.nikola
    • lastfm
    • opusteniforum
  • OS:
  • Windows XP Windows XP
  • Browser:
  • Opera 9.27 Opera 9.27
    • Pogledaj profil
    • KUD Abrasevic Valjevo
Re: 3 razred; Srednje Skole [Kolekcija Lektira]
« Odgovor #8 poslato: Mart 14, 2009, 23:15:51 »
Ivo Andric - Ex Ponto

Umjetnicki postupak Ive Andrica

U nacinu izradjivanja likova i umjetnickom postupku pri oblikovanju svojih misli o zivotu i ljudima Andric se ne odvaja od najljepsih tradicija realisticke knjizevne skole, iako takav njegov postupak ne znaci i ponavljanje tradicionalnih realistickih manira. Ono po cemu se Andric narocito istice u nasoj savremenoj knjizevnosti, to su vanredne analize i psiholoska sagledavanja onih covjekovih stanjua koja su u nasd, do njega, bila izvan znacajnih literarnih interesovanja. Njega najvise zanima onaj tamni i nejasni impuls u covjeku koji izvan domasaja njegove svijesti i volje. Polazeci od nekih savremenih postavki psiholoske nauke, Andric je prikazao kako ti tajanstveni unutrasnji impulsi fatalno opterecuju i truju covjeka. Sem toga, on je sa posebnom sugestivnoscu slikao i dejstvo seksualnih nagona i culnih percepcija na dusevni zivot covjeka. U svakoj licnosti ovog naseg snaznog modernog pripovjedaca sadrzi se i neka opstija ideja, izvjesna pisceva misao o zivotu, covjeku i njegovoj sreci. Zato se za njegovu prozu s pravom kaze da nosi u sebi obiljezja takozvanog filozofskog realizma. Andric je majstor i rijeci i stila. Njegova proza je sacuvala apsolutnu, kristalnu jasnost izraza. On ne trazi stilski efekat u neobicnoj metafori ili u naglasenom izrazu. Sve se kod njega izrazava mirnim i prirodnim kazivanjem i njegov stil zaista ima "nepomucenost kristala". Skladna i jednostavna recenica, uvjerljivost i sugestivna estetika i misaona funkcionalnost pripovjedackih slikacine da Andricevo djelo predstavlja najsuptilniju umjetnicku vrijednost koju jugoslovenska knjizevnost posjeduje. Te odlike su i ucinile da je Andricevo djelo postalo ponos nase kulture, a visokim madjunarodnim priznanjem, olicenijm u Nobelovoj nagradi, ono danas zivi i kao trajna svojina svjetske literature.


O Ex Pontu


  Ivu Andrica u pocetku svoga pisanja prate motivi usamljenosti, strepnje, melanholije... Zatocenost njegovih misli i obuzetost samocom prate ga kako u pocetku tako i kroz citav njegov stvaralacki rad. Zbog situacije u kojoj se nalazio, naime boravio je u celiji i u izgnanstvu, dok je pisao ovo djelo osnovna dva motiva su bili samoca i nemir. Bol koju dozivljava razara ga i on je nemocan da pise i jedini trenuci svjetlosti su mu trenuci inspiracija koja ga pogodi kao bljesak. Nije zadovoljan zivotom i cesto ga spopada melanholija jer se osjeca usamljen ali za to ne krivi druge vec sebe zato sto se odvojio rano od ljudi. Sputan samocom, shvata zivotne istine i smisao borbe i to mu osvjetljuje mracne dane. Ex Ponto obiluje zivotnim istinama do kojih je dosao Ivo Andric i koje nam prenosi,iz kojih ucimo i prema kojima zivimo. Sama poenta djela se nalazi u epilogu kada mladic razocaran zivotom ipak odluci zivjeti jer je zivot kratkotrajan.


Andrićeve poruke

"Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo."

 "Sa najbeznadnijim gubicima čovjek se najlakše pomiri."

 "Ljudi su u veikoj većini jadna stvorenja.Svoju sreću grade na varkama, a zlim očima gledaju oko sebe."

 "Ljudi su teški i njina surovost i podlost, a vjetrovi su moji prijatelji, oluje moje radosti, sunčeva žega moja naslada, mukla studena jutra moji najsvečaniji časovi."

 "Sad uviđam: gubiti je strašno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer gubiti malo donosi žalost i suze; i dok god možemo na preostalom mjeriti veličinu izgubljenog, teško nam je, ali kad jednom izgubimo sve, onda osjetimo lakoću za koju nema imena, jer to je lakoća prevelikog bola. - Lagan sam, lagan da poletim."

 "Tako se teško živi, tako se kratko živi, pa još dobra polovica tog teškog i kratkog života nam prođe u mržnji i nesporazumima."

 "Sve se niži višega boji. A onaj koji nema nikog da se boji taj preza pred strahom kog mu rađa njegova bolesna mašta, jer strah je zaraza koja ispunja sve mozgove."

 "Čudno je kako je malo potrebno da budemo srećni i još čudnije kako često nam baš to malo nedostaje?"

 "Što više samuješ i ćutiš o sebi, sve ti je plići i luđi razgovor tvog susjeda."

 "Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite svu prirodu, ali najviše ljubavi, pažnje i saučešća ostavite za ljude, ubogu braću svoju, čiji je život nestalni pramen svjetla između dviju beskonačnosti.Volite ljude, često im pomozitei uvijek ih požalite, jer su nam svi ljudi potrebni."

 "I što pogledam sve je pjesma i čega god se taknem sve je bol."
::Za webmastere :: Pravilnik foruma ::Baneri

>> Registrujte se kako bi videli sadrzaj celog foruma! Neki delovi foruma nisu vidljivi za goste!<<
[Kako da vidim linkove na forumu??]

Van mreže NiKooLaa

  • Dont fear the reaper!
  • Vlasnik
  • *
  • Poruke: 5,339
  • Ugled: +146/-13
    • dzontra.nikola
    • lastfm
    • opusteniforum
  • OS:
  • Windows XP Windows XP
  • Browser:
  • Opera 9.27 Opera 9.27
    • Pogledaj profil
    • KUD Abrasevic Valjevo
Re: 3 razred; Srednje Skole [Kolekcija Lektira]
« Odgovor #9 poslato: Mart 14, 2009, 23:21:59 »
"GRADINAR"
RABINRANAT TAGORE


O PISCU

R.Tagore je veliki bengalski pjesnik,rodjen u Kalkuti 1861 god.Bio je sedmo djete,najmladji sin.Zagledan u zivot kao veliku senzaciju,R.Tagore se odusevljavao prirodom,njenim detaljima i taj svoj zanos poceo da pretace u pjesme jos u 8 godini.Sa 17 godina otac ga salje u London da studira prava,ali on se opredjeljuje za knjizevnost.U Londonu cita velike engleske pjesme i objavljuje 2 zbirke pjesama:"Vecernje pjesme" i "Jutarnje pjesme".U narednoj deceniji objavljuje mnogobrojna djela medju kojima je najvazniji "Gradinar".

     Kasnije u trenucima kad gubi zenu i djecu,Tagore objavljuje "Polumjesec" i "Gitandzale",iizbor iz svojih religioznih pjevanja,knjiga koja 1912 god. prevedena na engleski jezik i za koju ce 1913 god. dobiti Nobelovu nagradu.Umro je 1914 god. ostavivsi iza sebe djela :"Brodolom","Dom i svjet","Kralj mracne sobe" i "Zrtva"

    Tagore je stvarao pod uticajem velikih indijskih tvorevina kao sto su "Mahabharata" i "Ramajana".Izvor pjesnistva i svake poezije video je u bozanskom nadahnucu.Inace,svoje shvatanje pjesnika i njegove uloge u svjetu,jasno je izrazio u zbirci "Gradinar".

    Poruka Tagorine pjesme ja jasna:pjesnikov poziv je da otkriva ljudima oko sebe tajne zivota,da izrazava ono sto bi oni htjeli a ne mogu da kazu.Vrata pjesnikovog doma otvorena su za sve ljude.Kao pjesnik,on bi htio da na svjetlo dana sve sto je palo u zaborav i traje u tami,i da sve sto traje u anonimnosti nadje svoje mjesto u pjesmi.Njegovo uvjerenje jeste u saznanju da je zadatak pjesnika da dokuci tajne staze covjekovog trajanja.


KRITIKA

Ljubav je glavna tema Tagorove lirike:ljubav prema zeni,prema djeci,prema otadzbini,prema prirodi,prema zivotu uopste.U tome su sve njegove misli i emocije.

 Zena,naravno,-kao najljepse i najposrednije olicenje zivota-ima pocasno mjesto.Ona je pola zena,a pola san.U njenom smjehu je muzika izvora zivota.Draga je kad govori, kad cuti,kad moli,kad zapovjeda,kad trazi i kad odbija,kad je sigurna i kad se plasi,kad zvekece grivnama i kad tiho utkiva nebesko plavetnilo slova imena.

Covek je svuda trazi i svuda nalazi.toliko mu je potrebna da mu se cini da ju je vidjao u ranijim snovima ili da je bila njegova u ranijem zivotu.Vreba je kod kuce,na polju,na rjeci,danju i nocu.Ona obitava u njegovim beskonacnim,besmrtnim usamljenim snovima.Ona je stalna gosca u dubinama njegovog pogleda.Njena stopala su ruzicasta od njegovog ognja iz srca.Njegovo srce nalazi nebo u njenim ocima..Ona je bescjeno blago ovog svjeta.Radi nje pjesnici pjevaju,slikari slikaju,more daje biser,majdani zlatovrtovi cvjece-da je ucine dragocjenijom.Njenim drazima su potcinjen i covjek i vanljudska priroda.

Ljudsko srce je cudnovato.I ljubav mada NAM JE BLISKA,NE MOZEMO JE NIKAD POTPUNO SPOZNATI .Ono sto ona kaze u cutanju ili pjevanju ne moze se prevesti.Njeno nastajanje,trajanje i ponovno nestajanje ne moze se prevesti.Ima vrjeme kad covjek iz stidljivosti ne prilazi zeni,i ima vrjeme kad joj stalno dolazi i dosadjuje-u svemu tome ima drazesne i bolne igre,svjesne i nesvjesne-igre u kojima najvecu dominaciju drzi zena svojim prefinjenim postupcima i osjecanjima.Ponekad ,ljubav je prosta kao pjesma-ruke se obavijaju,oci se upijaju...Ali samo ponekad.Kod Tagore nema naglih erotskih izliva kao kod starih indijskih pjesnika.U tom pogledu on se odlikuje rjetkom finocom i mjerom ukusa.Ne skrivajuci cari zenskog tjela i zudnju za njima ,on ne svodi ljubav na uzivanje u ovim carima.To nije ni cilj ni svrha ljubavi.Ali u tome je i tragedija ljubavi izmedju covjeka i zene. Na kraju kad se sve svede,Tagore nas uci bezmjernoj ljubavi i saradnji sa drugim bicima,jer covjek moze samo tako opstati i srecno zivjeti.Mozda kad bi svi slijedili njegovu filozofiju,ovaj bi svjet izgledao sretnije.Tagora je bio veliki borac za ljudska prava,i svim ljudima sirom svjeta,koji su bili zeljni ljubavi i paznje,pokusao je makar malim djelom da im pruzi svu tu trazenu ljubav koju je imao i za sebe i za druge.

Pitanja
Prikaži sadržaj
PITANJA

 

1.ZBOG CEGA JE,U TAGORINIM PJESMAMA,ZENA NAJCESCI GLAVNI LIK?

-MOZDA ZBOG TOGA STO POLOZAJ ZENA U INDIJI NIJE BIO ZADOVALJAJUCI;ZENA JE BILA POTLACENA U SVAKOM POGLEDU I NIJE IMALA PRAVA DA IZRAZI SVOJA OSJECANJA.SVAKI POKUSAJ ZAVRSAVAO JE NA LOMACI.TAGORA IM JE KROZ SVOJE PJESME POKUSAO DATI PODSTREK I NADU.

 

2.CEMU NAS UCI TAGORINA FILOZOFIJA?

-TAGORINA FILOZOFIJA JE FILOZOFIJA LJUBAVI I MIRA.BLAGOSTANJE TREBA PRONACI KROZ SEBE I DRUGE.TREBA ZIVJETI U MIRU SA DRUGIMA,OSJECATI SVE NAJLJEPSE,I TO JE RECEPT ZA USPJESAN I SRECAN ZIVOT.

 

3.POSTOJE LI NEKA DJELA KOJA SE MOGU POISTOVJETI SA TAGORINOM POEZIJOM?

-NIJEDNO KNJIZEVNO DJELO NE MOZE SE UPOREDITI SA "GRADINAROM".U NASOJ KNJIZEVNOSTI D.MAKSIMOVIC SE PRIBLIZILA TAGORINOJ FILOZOFIJI.RAZLIKA JE  U TOME STO JE U NJENIM DELIMA PRISUTAN MOTIV PATNJE I BOLA.U SVJETSKOJ KNJIZEVNOSTI SE NE BI MOGLA NACI DJELA KOJA SU BLISKA TAGORI.

 

4.OBJASNI KOMPOZICIJU "GRADINARA"?

-"GRADINAR" JE ZBIRKA KRATKIH PJESAMA.NEKE PJESME SU NAPISANE U OBLIKU PRICA.ONE SU SAZETE,PUNE EMOCIJA KOJE UDARAJU KAO MUNJA.SAM NASLOV SIMBOLIZUJE TRUD,NASTANAK I GRADJU.

 

5.UPOREDI TAGORIN ZIVOT SA NJEGOVOM POEZIJOM.

CITAJUCI TAGORINA DJELA,DOBIJAMO UTISAK DA JE NJEGOV ZIVOT BIO SVJETAO I CIST,ALI TO NIJE TAKO.TAGORIN ZIVOT NIJE BIO NIMALO LAK,A NJEGOVE PJESME SU ONO NJEGOVO DRUGO "JA",KOJE JE HTJELO DA ZIVI U SRECI,I KOJE JE,U STVARI,ZIVJELO.ON SVOJ ZIVOT NIJE PROVLACIO KROZ SVOJE PJESME.
::Za webmastere :: Pravilnik foruma ::Baneri

>> Registrujte se kako bi videli sadrzaj celog foruma! Neki delovi foruma nisu vidljivi za goste!<<
[Kako da vidim linkove na forumu??]

Van mreže NiKooLaa

  • Dont fear the reaper!
  • Vlasnik
  • *
  • Poruke: 5,339
  • Ugled: +146/-13
    • dzontra.nikola
    • lastfm
    • opusteniforum
  • OS:
  • Windows XP Windows XP
  • Browser:
  • Firefox 2.0.0.12 Firefox 2.0.0.12
    • Pogledaj profil
    • KUD Abrasevic Valjevo
Re: 3 razred; Srednje Skole [Kolekcija Lektira]
« Odgovor #10 poslato: Mart 31, 2009, 19:50:45 »
Milos Crnjanski
Seobe


Roman Seobe Miloša Crnjanskog  ima dva dijela.  Prvi dio se pojavljuje 1929. godine, a drugi izlazi tek 1962. godine.  Tema romana je život i istorija Srba nakon njihovih velikih seoba i dolaska u Ugarsku.

Radnja se dešava u XVIII vijeku, vremenski period od proljeća 1744. do početka ljeta 1745. godine.  To je period od godinu dana, čime se vremenski krug Seoba zatvara.  Da bi pokazao kakva su i kolika bila stradanja Srba u Vojvodini, u to vrijeme, Crnjanski u središte radnje stavlja porodicu Isakovič: braću Vuka i Aranđela Isakoviča, povezanu kako krvnim srodstvom, tako i prisustvom žene u liku gospođe Dafine, čime se oblikuje trougao ljudskih i porodičnih odnosa.
   

Po svom polazištu u istoriji, roman Seobe bi mogao biti istorijski roman, ali je on i roman ličnosti, psihološki i poetski roman, ispunjen ispunjen bogatom metaforičkom i simboličkom izražajnošću.  Seobe su roman u kome dominiraju pejzaž, čovjek i istorija.

Kroz deset poglavlja romana javljaju se naizmjenično dva toka pripovijedanja.  Prvi tok prati sudbinu kolektivnog junaka - kretanje Slavonsko - podunavskog "polka" do rijeke Rajne i nazad. Drugi tok pripovijedanja prati odnos gospođe Dafine i Aranđela Isakoviča u njegovoj zemunskoj kući, a nakon odlaska Vuka Isakoviča u rat.  Ovaj se tok vezuje za mirnodopski život.  Svi događaji i dešavanja u romanu su dati kao doživljaji junaka, njihova razmišljanja, raspoloženja i osjećanja.



LIKOVI


U romanu Seobe dominantna su tri lika: Vuk Isakovič, gospoža Dafina i Aranđel Isakovič.  U svakome od njih postoje dva života.  Jedan, realan, život koji žive i drugi koji je više san, htijenje, život koji se priželjkuje.

VUK ISAKOVIČ

Čitalac ga vidi kao "krivonogog i teškog", bezvoljnog, jer mora ponovo poći u rat i ostaviti one koji su smisao njegovog trajanja.  Pisac ga slika kao fizički izmorenog i propalog, birajući jezik koji bi ukazao na njegovu spoljšnju neuglednost.  Bježeći od nužne, mučne stvarnosti, Vuk Isakovič pronalazi izlaz u svojim snovima, iluzijama i sanjarijama.  Vuk Isakovič je, dakle, čovjek nezadovoljstvai unutrašnjih nespokojstava koja ga vuku naprijed.  On je čovjek otvorenih prostora.  Njegovu veliku želju da povede svoj narod u Rusiju ostvariće Pavle Isakovič, što se vidi iz druge knjige Seoba.

ARANĐEL ISAKOVIČ

Aranđel je potpuno szprotan lik Vuku.  Razlikuju se apsolutno po svemu.  Aranđel je bio trgovac i, kao takav, izdanak je novog srpskog građanskog društva.  Stiče novac i njime kupuje sve, pa čak i ženu i prijatelje.  Kupuje kuću i teži da se ukorijeni.  S prezirom gleda sve koji misle na seobe.  Uprkos novcu i mogućnosti dakupi sve što želi, Aranđel je nosio u sebi osjećaj da je pust i prazan.  Bio je bez žene, bez ljubavi i u sebi je nosio osjećaj nezadovoljstva i praznine.   Poslije smrti gđe Dafine i bratovljevog povratka iz rata, izgubljen u stidu, zakoračio je u još veću prazninu, u novi beskrajni krug, ali bez zvijezde u njemu.   

GOSPOŽA DAFINA

Ona je jedini lik koji svojim gospodstvom i ljepotom zrači u romanu, a koji je tako neprimjeren tom ambijentu.  Ona je žena koja u sebi nosi nešto anđeosko, plavo, ali i strastveno,čulno neodoljivo u boji kože, u oblinama, u stasu i u pogledu. Ta njena ljepota se stalno mijenja i preobražava bivajući uvijek nekako drugačija i neodređena u odnosu na okolinu i prostor u kojem postoji.  Gđa Dafina potiče iz grčke porodice Hristodula.  Prije Vukovog dolaska iz rata ona umire kao Aranđelova žena.

 

Roman Seobe je djelo o stradanju nacionalnog bića, porodice Isakoviča i ljudskih života.  Ovo je roman i o prolaznosti fizičke ljepote, mladosti i sreće, o prostorima ljudske sreće za kojima se traga, o bjekstvu čovjeka iz jave u san i imaginaciju kao kompanzaciju za sva stradanja, lutanja i grubosti.

To je roman o fizičkim seobama, ali je Crnjanski napisao  roman i o metafizičkim seobama, o onome što postoji u biću kao htijenje, misao i obuzetost daljinama, visinama, nakim drugim prostorom koji se sluti i doživljava kao izvorište mira i ljudske sreće.   




PISAC : MILOŠ CRNJANSKI

Sa pojavom Miloša Crnjanskog i njegovom poezijom započinje puni zamah srpske avangarde i traje sve do 1925. godine.  Poetika ekspresionizma konkretizovana je u  Objašnjenju "Sumatre" i primjenjena u njegovoj pjesmi Sumatra, u prozi Dnevnik o Čarnojeviću, u romanu Seobe i poemama Stražilovo i Lament nad Beogradom.

Miloš Crnjanski rođen je u Čongradu (Mađarska) 1893. godine, a djetinjstvo je proveo u Temišvaru.  Tamo su doselili njegovi preci iz Crnje.  Svi su bili jako vezani za tradiciju i pravoslavni duh.  Gimnaziju je završio u Temišvaru, a ustoriju umjetnosti je studirao u Beogradu i Beču.  U Prvom svjetskom ratu bio je otjeran na front da se bori protiv Rusa.  Počeo je da pjeva i piše donoseći "uzavrele vizije" razočaranja, bola, ali na sasvim nov poetski način u zbirci Lirika Itake.  Pisao je antiratne i političke pjesme, pjesme o umoru, klonuću i razočaranjima.  Pored pjesama i poema pisao je još i pripovjetke, romane, putopise, memoare i eseje.

Vrijeme od Drugog svjetskog rata pa sve do 1965. proveo je emigraciji u Londonu. Odmah po povratku u zemlju objavljena su mu Sabrana djela u deset knjiga.

Umro je u Beogradu 1977. godine. 
::Za webmastere :: Pravilnik foruma ::Baneri

>> Registrujte se kako bi videli sadrzaj celog foruma! Neki delovi foruma nisu vidljivi za goste!<<
[Kako da vidim linkove na forumu??]

Van mreže NiKooLaa

  • Dont fear the reaper!
  • Vlasnik
  • *
  • Poruke: 5,339
  • Ugled: +146/-13
    • dzontra.nikola
    • lastfm
    • opusteniforum
  • OS:
  • Linux Linux
  • Browser:
  • Firefox 3.0.8 Firefox 3.0.8
    • Pogledaj profil
    • KUD Abrasevic Valjevo
Re: 3 razred; Srednje Skole [Kolekcija Lektira]
« Odgovor #11 poslato: Maj 10, 2009, 12:15:10 »
Rastko Petrovic:Ljudi govore

iz uvoda:

"Ovu sam knjigu napisao za vreme jednog putovanja. Odjednom, sve što su ljudi govorili oko mene konkretiziralo se i stavilo ispred predela i građevina koje sam gledao. Najpre se obznanilo umeni ono što je danas naslov knjige: Ljudi govore. Govore stvari proste, beznačajne, ali zato baš pretovarene onim što je život ljudi i univerzuma uopšte. Prve reči koje su mi dolazile zapisao sam istoga časa u jednoj kafanici, na hartiji kupljenoj u duvandžinici preko puta. Zatim, ne mogući odoleti potrebi da sačuvam sve što se javljalo u meni a izgledalo kao da će nestati odmah, pisao sam na drvenim klupicama kapela.
Mislim da je ona značajna, po svojoj novosti oblika, po onome što sadrži. Ja sam i suviše zadovoljan što je napisana da bih želeo reći drugo šta o njoj. Kud i kamo kompleksnija, kud i kamo prostija od svega toga, ona ne nosi usebi nijednu tezu, ne govori ni o jednoj zemlji, ne brani ni jednu estetiku."


Download Knjige:

(Da bi videli linkove morate biti registrovani i imati 5 postova. ::Info:: )
::Za webmastere :: Pravilnik foruma ::Baneri

>> Registrujte se kako bi videli sadrzaj celog foruma! Neki delovi foruma nisu vidljivi za goste!<<
[Kako da vidim linkove na forumu??]

Van mreže JELLLENA92

  • PočetniK
  • *
  • Poruke: 1
  • Ugled: +0/-0
  • OS:
  • Windows XP Windows XP
  • Browser:
  • Opera 9.80 Opera 9.80
    • Pogledaj profil
Re: 3 razred; Srednje Skole [Kolekcija Lektira]
« Odgovor #12 poslato: Oktobar 12, 2009, 19:16:54 »
treba mi lik Astrova,Sonje,Jelene...bilo od koga....za sutra...
hvala unapred!!!

Van mreže NiKooLaa

  • Dont fear the reaper!
  • Vlasnik
  • *
  • Poruke: 5,339
  • Ugled: +146/-13
    • dzontra.nikola
    • lastfm
    • opusteniforum
  • OS:
  • Windows XP Windows XP
  • Browser:
  • Firefox 3.5.3 Firefox 3.5.3
    • Pogledaj profil
    • KUD Abrasevic Valjevo
Re: 3 razred; Srednje Skole [Kolekcija Lektira]
« Odgovor #13 poslato: Oktobar 13, 2009, 11:14:23 »
Analiza likova: Ujka Vanja

Vojnicki

Drama nosi naslov Ujka Vanja, pa bi glavni lik trebao biti Vojniciki,
Ivan Petrović. Vojnicki je dekadent koji u 47. godini spoznaje
uzaludnost svog života. Dvadeset i pet godina radio je na imanju
profesora Serebrjakova da bi se ovaj mogao u gradu baviti naučnim
radom. Vojnicki spoznaje da profesor nije bio nikakav veliki literarni
stručnjak kojemu se trebalo diviti kao božanstvu i da je on potrošio svoj
život za jednu običnu ništicu.

Citati:

“Vojnicki: Ti si za nas bio više biće, a tvoje smo članke znali napamet.
Ali sad mi je puklo pred očima! Ja sve vidim! Ti pišeš o umetnosti,
a ništa se ne razumeš u umetnost! Svi tvoji radovi koje sam ja voleo
ne vrede ni prebijene pare! Ti si nas obmanjivao!”

“Vojnicki: Ti si upropastio moj život.”
“Sad je on u penziji i sada se vidi ceo smisao njegovog života:
posle njega neće ostati nijedna stranica iz njegovih dela, on je potpuno
nepoznat, on je nula! Mehur od sapunice!”

Vojnicki je nesrećan, on se ne može pomiriti sam sa sobom i svojim
stanjem.

“Vojnicki: Prvo, pomirite me sa samim sobom!”

Iako nemoćan i izgubljen u svojim mislima Vojnicki jednom progovara
muški, odlučno. Kada profesor želi da proda imanje a njega i Sonju izbaci
na ulicu kao stari kofer, Vojnicki reaguje elementarno ljudski i pokušava u
efektu pištoljem da ubije profesora. Njegov je čin završio očajno i sramotno,
promašio je profesora.

Vojnicki je zaljubljen u prelepu mladu Jelenu ali mu ona ne uzvraća
ljubav. Tragedija Vojnickog ,kao i Sonje, je kada shvate da će još živeti
a da ne znaju zašto i za koga i da im je budućnost besmislena.

“Vojnicki: Meni je četardeset i sedam godina; ako budem živeo, recimo do
šezdesete, ostaje mi još trinaest godina. Mnogo! Kako ću proživeti tih
trinaest godina? Šta ću da radim, čime ću ih ispuniti?”

Vojnicki bi želeo nemoguće, novi život.

“Vojnicki: Početi nov život... Reci mi, kako da počnem... od čega da
počnem?”

Astrov odgovor osujetio je Vojnickove želje - bez okolišanja.

“Astrov: Kakav nov život! Naš je položaj, i moj i tvoj, bezizlazan.”

Sonja

Sonja je nesrećna žena, zaljubljena u lekara Astrova koji je ne voli.
Sonja sa svojim ujakom Vojnickim vodi imanje. Ona puno radi.
Sonja je realni lik. Predstavlja tip žene koja je bez prava na pobunu,
primorana da prihvati svoju nesrećnu sudbinu. Sonja je neiživljena i
nikada neće ni živeti. Nikada neće biti voljena. Ona je žrtvovana i svoju
žrtvu prima mirno. Sonja je smirenje, nema krika ni pobune kod nje.

“Sonja: Nismo mi jeli hleb zabadava! Ja ne govorim šta treba reći,
ne govorim ono što treba, ali ti nas moraš razumeti tata. Treba biti
milostiv!”

Kada shvata da joj je sudbina okrutno zapečaćena očekujemo njen jauk.
Naprotiv, Sonja pronalazi bizarno hrišćansko otkupljenje i spas. Sonjinim dijalogom završava drama:

“Sonja: ... a kad nam dođe naš sudnji čas, pokorno ćemo umreti i tamo,
na onom svetu, reći ćemo da smo patili, da smo plakali, da nam je bilo
teško i bog će se sažaliti na nas; onda ćemo, ujko, mili ujko, videti drugi
život - svetli, divan, lep, radovaćemo se i na sve sadašnje naše
patnje pogledaćemo ganuto, s osmehom - i odmorićemo se.”

Astrov

Astrov je lekar u zabiti i primitivnosti ruskih sela. Naporno radi.
Određenu simpatiju Čehov stidljivo poklanja Astrovu. Možda je uzrok tome
što je i Čehov bio lekar. Astrov je osebnjak, bez porodice. Za razliku od
Vojnickog gotovo ravnodušno i bez borbe pomirio se sa besmislom svoga
života. Astrov više ne veruje ni u svoje sposobnosti pa za sebe kaže:

“Astrov: Kod Ostrovskog u jednom komadu postoji čovek s velikim
brkovima i malim sposobnostima... To sam ja.”

Tragedija je Astrova što je on gotovo prestao da postoji kao čovek,
jer ne veruje više u ljude i nema više osećaje, ne može voleti.

“Astrov: Ja za sebe više ništa ne očekujem, ne volim ljude... Odavno već
nikog ne volim.”

Jelena Andrijevna

Jelena Andrijevna, mlada žena starog profesora, u žabokrečinu
ljudskih duša unela je nemir. Probudila je mrtvilo u Astrovu, a naročito u
Vojnickom. Jelena je nesretna žena koju svoju
najveću nesreću prima sa manje emocija, donekle racionalno.

“Jelena Andrejevna: I mrzi me da živim i dosadno mi je! Svi napadaju
mog muža, svi me gledaju sa željenjem: nesrećna žena, ona ima starog
muža! To je saučešće meni - o, kako ga dobro razumem”

Jelena mrzi muža, ali zna da mora živeti sa njim.

“Jelena Andrejevna: Ćuti! Ti si me ubio!”

Jeleninoj vernosti filozofski i lirski razmišlja Vojnicki.

“Vojnicki: Zato što je ta vernost neprirodna i izveštačena od početka do
kraja. U njoj je mnogo retorike, ali nema logike. Iznevereti starog muža
kog ne možeš podneti - to je nemoralno.”

Stari profesor

Stari profesor uzrok je uništenja mnogih života. Optužuju ga i mrze
njegova žena i Vojnicki. Sonja svoga oca voli i žrtvovanje za njega
prihvata kao nešto prirodno. Profesor je star i bolestan i ljubomoran je
na mladost. Ustvari je umišljena veličina koja u zimi svog života očekuje
od svih još malo pažnje. Profesor ne govori o svome radu, ali ga Vojnicki
bolno secira.

“Vojnicki: Čovek punih dvadeset i pet godina predaje i piše o umetnosti,
a nimalo ne razume umetnost.”

Ono što ubija profesora i čini ga nesretnim je starost. Čitav je život bio
sebičan, a sada život ostavlja drugima, mlađima.

“Serebrjakov: Prokleta, odvratna starost. Đavo da je nosi! Otkako sam
ostario, gadim se samom sebi. A i svima vama, verovatno, gadno je da
me gledate.”

O likovima:

Likovi drame su slabići i malenholični tragičari.
Nihilizam se bolesno uvukao u njih i spremni su na tiho propadanje.

Vojnicki koji je na tren reagovao ljudski i pobunio se pretvara se ponovo u
bezličnu senku spreman da sa Sonjom propati ostatak života.

Pristati svesno na predaju, na vegetiranje, pomiriti se sa činjenicom da si
živ zakopan u zaostalosti ruskog sela i da ćeš tu lagano umirati, čini likove
drame drastično tragičnim. Oni nemaju moć ni brzo da umru. U takvoj
atmosferi života Čehov ponire duše svojih junaka i prikazuje ih kroz
dramski dijalog. On ih slika, prikazuje, ali ih ne objašnjava ili optužuje.
Kroz dijaloge je oslikana atmosfera i nema poruke pisca. Prikazano je
stanje duša u određenom prostoru i vremenu iz kojeg nisu mogli pobeći.
::Za webmastere :: Pravilnik foruma ::Baneri

>> Registrujte se kako bi videli sadrzaj celog foruma! Neki delovi foruma nisu vidljivi za goste!<<
[Kako da vidim linkove na forumu??]

Van mreže zbidelj

  • PočetniK
  • *
  • Poruke: 1
  • Ugled: +0/-0
  • OS:
  • Windows XP Windows XP
  • Browser:
  • Firefox 3.5.5 Firefox 3.5.5
    • Pogledaj profil
Re: 3 razred; Srednje Skole [Kolekcija Lektira]
« Odgovor #14 poslato: Decembar 08, 2009, 21:34:10 »
ljudi treba mi hitno prepricana verzija Neciste Krvi ako je moguce za sutra!!!
hwala unapred!!!!

 

filmske radosti

Forum info - Pravilnik ; Kontakt ; Arhiva ; Sitemap ; Politika Privatnosti ; O nama ; RSS ; Baneri ; Za webmastere ; Vesti ; Marketing

Prijatelji - Vicevi dana :: Slobodni.net :: Humor Video :: Sve za podstanare! :: InternetFazoni :: Venerin San

Izvori - Blic ; Krstarica ; Novosti ; Kurir-info ; Wikipedia ; Mondo ; Politika

All content on this website is property of "Samo-opusteno.info" and, as such, they may not be used on other websites without written permission.

SMF 2.0.6 | SMF © 2013, Simple Machines :: Copyright 2008 - 2013 "Samo-opusteno", all rights reserved :: Anecdota by Crip :: RSS ::

Performance: 0.259 sec za 21 q. | wap ; wap2 ; imode | [Powered by ProdHosting.net]