"Seljačka buna" , August Šenoa

  • 0 Odgovora
  • 1371 Pregleda

0 Članovi i 1 gost pregledaju ovu temu.

Đagi

  • Živi i pusti druge da žive
  • ****
  • 1,690
  • +25/-3
  • Pol: Muškarac
  • Opustite se i uživajte!
    • Pogledaj profil
    • www.samo-opusteno.info
"Seljačka buna" , August Šenoa
« poslato: April 20, 2012, 08:56:27 »
Seljačka buna



Književni rod: epika

Književna vrsta: roman

Tema: Pobuna seljaka kmetova protiv feudalaca; široka slika feudalnih društvenih odnosa u Hrvatskoj u 16-om veku.

Ideja (poruka): Ljudsko je pravo čoveka da se odupre tiraniji i ropstvu bez obzira na cenu, što bi Njegoš rekao:

Al tirjanstvu stati nogom za vrat,
dovesti ga k poznaniju prava,
to je ljudska dužnost najsvetija.

Mesto i vreme radnje: Hrvatska u drugoj polovini 16-og veka.





Interpretacija:

Seljačka buna je najsnažniji istorijski roman Augusta Šenoe. U osnovi romana sačuvana je istorijska istina o krvavom sukobu između feudalaca i kmetova s početka 1573. godine, u kome je slobodarsko seljaštvo skupo platilo pokušaj da od sebe strese okove feudalnog jarma. Seljačku bunu u Hrvatskoj Šenoa je naslikao kao pravednu borbu eksploatisanih kmetova za slobodan život.

U romanu se odvija više paralelnih radnji:
sukob Heningovice i Tahija, nezadovoljstvo seljaka, nesrećna ljubav između Jane i Đure Mogaića, te ljubav Sofije Hening i Tome Milića.

"Seljak se nije digao", kaže Šenoa, "dok su mu otimali vola i kuću, seljak je planuo kad mu osramotiše ženu i kćer. I kad se je digao, kad su se silne čete razlijevale bez uzde po svoj zemlji nije si seljak gotovo nijednim zlodjelom ocrnio obraz..." Po tome buna dobija veću, etičniju cijenu, a seljaštvo izlazi opravdano pred svijet..."
U slikovitim opisima raskoši i nemorala na dvorcu feudalca Tahija, u njegovoj obesti prema seljacima, Šenoa je pokazao da su uzroci ustanka prvenstveno socijalne prirode. Pouzdane istorijske pojedinosti o seljačkoj buni on je uobličio u široke slike kroz koje je prikazao međusobne odnose plemstva i seljaštva. Na jednoj strani su sjaj i raskoš bogataša, njihov bezbrižan život i nemilosrdan odnos prema kmetovima, a na drugoj strani beda seljaka, njihova borba za koru hleba i beskrajna ponižavanja.

Tahi otima seljacima sve što su krvavim znojem zaradili, raspolaže njihovom imovinom i njihovom čašću. Čast, obraz, imanje i život - sve je zavisilo od feudalaca. Zato seljaci ustaju da golim rukama zatraže svoja prava. "Pokucasmo kod suda, Tahi nas oplijeni, pokucasmo kod bana, Tahi nas postrijelja; pokucasmo kod kralja, Tahi nas vješa; sad kucaćemo gvozdenom šakom bogu na vrata... Ako ima pas zube, mačka nokte, da se brani, mi imamo ruke, ove tvrde seljačke ruke..."
Međutim, ustanici nisu mogli da se odupru dobro naoružanoj i skupo plaćenoj vojsci udruženih feudalaca. U neravnopravnoj borbi seljaci su pružili snažan otpor, ali kad su feudalcima stigli u pomoć i žuberački uskoci, ustanici gube bitku i bivaju svirepo kažnjeni. Vođa ustanka Matija Gubec, ubijen je na najsvirepiji način - izdahnuo je na usijanom gvozdenom prestolu sa užarenom krunom na glavi.





Glavni likovi:

Iz mnoštva istorijskih ličnosti u romanu se vidno izdvaja lik seljaka i revolucionara Matije Gupca. U njemu je oličeno slobodarsko seljaštvo, koje se odlikuje junaštvom, poštenjem i spremnošću da se odupre nasilju i tiraniji. "Trgli smo mač", kaže Gubec, "da uzmognemo slobodno disati, kao i drugi ljudi, da nam srce smije kucati slobodno po volji, da uzmognemo na svijetu slobodno nositi glavu, da ne gledamo ropski u zemlju pred čovjekom koji se rodio iz slabe utrobe kao i mi..." Šenoa je nastojao da u Gupcu prikaže njegov duboko human odnos prema ljudima. U trenutku kad saznaje da je ustanak propao, da bi spasao bar one koji su u njegovoj neposrednoj blizini, Gubec izlazi pred Alapića: "Pokloni tim Stubičanima slobodu i život, da ne ginu ludo, jer imaju žene i djecu, a za uzdarje odaću ti gdje se sakrio Matija Gubec, začetnik i glavar bune". I kad Alapić pristaje, Gubec se odaje; "Evo me, uzmi me, jer Gubec sam ja... Ajdmo, vodi me kako ti volja".
Na drugoj strani je Franjo Tahi - krvnik, nasilnik i tiranin. Za njega ne postoje ni pravda ni zakon. Postoji samo njegova volja. U ovome je sačuvan njegov istorijski lik. U istorijskim dokumentima kojima se Šenoa služio za Tahija se kaže da je otimao stoku od seljaka, zahtevao da mu u gladnim godinama hrane lovačke pse i udara im na čast i obraz.
Nesumnjivo, Šenoa je građanin, sa otvorenim simpatijama prema građanstvu i seljaštvu, ali on ipak nije dosledno stajao na pozicijama klasno borbenog građanina. On se često zalagao za saradnju sa plemstvom, koje je, ustvari, bilo ne samo grobar hrvatske samostalnosti, već i otvoreni protivnik radnih masa. Zašto je Šenoa hrvatsko plemstvo prikazivao u znatno blažim bojama. Odnosi između domaćeg plemstva i kmetova kod njega ne samo da su snošljivi, već su nekad i intimni. Šenoa se, ustvari, kolebao između istorijske istine i svojih uverenja o mogućnosti kompromisne saradnje sa ostacima plemstva. Iz takvog umerenog liberalizma ponikli su i neki pozitivni likovi plemića, kao što su Ambroz Gregorijanac, njegov unuk Pavao, plemić Janković i drugi.

[Reklama]