Edgar Allan Poe

  • 8 Odgovora
  • 6670 Pregleda

0 Članovi i 1 gost pregledaju ovu temu.

MarkoKg

  • *
  • 5,181
  • +48/-3
  • Pol: Muškarac
  • Music is my aeroplane...
    • samoopustenoinfo
    • Pogledaj profil
    • samo-opusteno
Edgar Allan Poe
« poslato: Jun 03, 2010, 20:10:56 »
Edgar Allan Poe



Edgar Allan Poe (Boston, 19. siječnja 1809. - Baltimore , 7. listopada 1849.), američki  književnik koji je stvorio žanr kriminalističkog  romana.

Biografija

Njegov otac i majka, David Poe ml. i Elizabeth Hopkins Poe (oboje zanimanjem glumci) preminuli su u roku od dvije godine (otac 1810., majka 1811.) nakon njegova rođenja - nakon toga, Poe je odveden u Richmond, gdje je živio kod Johna Allana, te onda poslan u Englesku gdje je od 1815. do 1820. pohađao Manor School u Swindon Newingtonu. Nikad legalno posvojen, prezime Allan uzeo je kao srednje ime.

Godine 1826., Poe odlazi na studij na virdžinijsko sveučilište pod imenom University of Virginia, no izbačen je zbog kockarskih dugova, što ga dovodi u svađu s Johnom Allanom koji ga se tada odrekao kao sina. Godine 1827. pridružio se vojsci, lagavši o svom imenu i dobi; 1830. stiže do West Pointa, ali je izbačen godinu kasnije zbog neizvršavanja dužnosti.

O slijedećem periodu Poeova života malo se zna, osim da je 1833. živio s očevom sestrom u Baltimoreu. Nakon što je s kratkom pričom Poruka u Boci osvojio 50 dolara, započinje karijeru spisatelja: u časopisima Southern Literary Messenger (u Richmondu, gdje je stvarao od 1835. do 1837.), te philadephijskim Burton's Gentleman's Magazine i Graham's Magazine (1839.-1843.), izlaze neka od njegovih najpoznatijih djela.

Godine 1836., Poe ženi trinestogodišnju rođakinju Virginiju Clemm, koja će kasnije od posljedica tuberkuloze postati invalidom, te naposlijetku i preminuti, što se smatra uzrokom Poeovog neobuzdanog alkoholizma. Slavna pjesma Annabel Lee (1849.) posvećena je Virginiji.

Njegova prva zbirka, Priče iz Groteske i Arabeske, pojavila se 1840. godine, a sadrži jedno od njegovih najpoznatijih djela, Pad kuće Usherovih. U ranim 1840ima, izlazi i Školjkareva prva knjiga, njegovo najprodavanije djelo.

Mračna poema o izgubljenoj ljubavi, Gavran donijela je Poeu svjetsku slavu kad je izdana 1845., a Umorstva u Rue Morgue te Ukradeno pismo, također iz tog perioda, smatraju se Poeovim najpoznatijim kriminalstičkim romanima. Također, bio je aktivan književni novinar.

Godine 1848., depresivan i u očaju, Poe pokušava samoubojstvo. Nakon toga je nakon zabave na putu novoj zaručnici nestao na tri dana. Pojavi se u vrlo čudnom stanju u Baltimoreu, gdje je i na koncu prminuo 7. listopada 1849.


Djela

Poeov opus obiluje romanima, kratkim pričama te pjesmama i smatra se ogromnim doprinosom svjetskoj književnosti, pogotovo u žanru horora i kriminalistike.

Kratke priče
    * Umorstvo
    * Berenica
    * Crni mačak
    * Bačva amontillada
    * A Descent into the Maelstrom
    * The Devil in the Belfry
    * Anđeo svega čudnog
    * Posjed Arnheim
    * Eleonora
    * Činjenice o slučaju gospodina Valdemara
    * Pad kuće Usher
    * Zlatni kukac
    * Đavao perverznosti
    * The Island of the Fay
    * Landorov ljetnikovac
    * Krabulja crvene smrti
    * Mesmeričko otkrivenje
    * Umorstva u ulici Morgue
    * Duguljasti sanduk
    * Jama i njihalo
    * Prijevremeni pokop
    * Ukradeno pismo
    * Tišina
    * Izdajničko srce
    * The Thousand-and-Second Tale of Scheherezade
    * Von Kempelen i njegovo otkriće
    * William Wilson
    * Čovjek svjetine
    * Rukopis pronađen u boci
    * Ligeja

Romani

    * Doživljaji Arthura Gordona Pyma
    * Sfinga
    * The System of Dr. Tarr and Professor Fether
    * A Tale of the Ragged Mountains
    * The haunted Palace

Pjesme

    * Alone
    * Annabel Lee
    * Eldorado
    * Lenore
    * Sonnet: To Science
    * Zvona
    * Gavran
    * To Helen
    * Ulalume

[Reklama]


MarkoKg

  • *
  • 5,181
  • +48/-3
  • Pol: Muškarac
  • Music is my aeroplane...
    • samoopustenoinfo
    • Pogledaj profil
    • samo-opusteno
Odg: Edgar Allan Poe
« Odgovor #1 poslato: Jun 03, 2010, 20:12:07 »
Anabel Li


U carstvu na žalu sinjega mora
pre mnogo leta to bi -
življaše jednom devojka lepa
po imenu Anabel Li -
i samo joj jedno beše na umu:
to da se volimo mi.

U carstvu na žalu sinjega mora
deca smi bili mi,
al volesmo se više no iko
ja i Anabel Li, -
ljubavlju s koje su patili žudno
nebeski anđeli svi.

I zato, u carstvu na morskom žalu,
pradavno ovo se zbi:
dunu silni vetar sa neba,
sledi mi Anabel Li;
i dođoše od mene da je odnesu
njezini rođaci svi,
u grob na morskom je spustiše žalu
da večni sanak sni.

Anđele je zavist morila što su
tek upola srećni ko mi:
da! Zato samo (kao što znaju
u onome carstvu svi)
dunu vetar s neba i sledi
i ubi mi Anabel Li.

Ali mi nadjačasmo ljubavlju one
što stariji behu no mi -
što mudriji behu no mi -
i slabi su anđeli sve vasione
i slabi su svi podvodni duhovi zli
da ikad mi razdvoje dušu od duše
prelepe Anabel Li: -

Jer večite snove, dok mesec sjaj toči,
snivam o Anabel Li;
kad zvezde zaplove, svud viđam ja oči
prelepe Anabel Li;
po svu noć ja tako uz dragu počivam,
uz nevest svoju, uz život svoj snivam,
u grobu na žalu, tu ležimo mi,
a more huči i vri.

Original
Prikaži sadržaj
Anabell Lee

It was many and many a year ago,
In a kingdom by the sea,
That a maiden there lived whom you may know
By the name of Anabell Lee;
And this maiden she lived with no other thought
Than to be loved and to be loved by me.

I was a child and she was a child,
In this kingdom by the sea:
But we loved with a love that was more than love-
I and my Anabell Lee;
With a love that the winged seraphs of heaven
Coveted her and me.

And this was the reason that, long ago,
In this kingdom by the sea,
A wind blew out of a cloud, chilling
My beautiful Anabell Lee;
So that her kinsmen came
And bore her away from me,
To shut her up in a sepulchre
In this kingdom by the sea.

The angels, not half as happy in heaven,
Went envying her and me-
Yes! - that was the reason as all men know
(In this kingdom by the sea)
That the wind came out of the cloud by night,
Chilling and killing my Anabell Lee.

But our love it was stronger by far than the love
Of those who were older than we-
Of many far wiser than we-
And neither the angels in heaven above,
Nor the demons down under the sea,
Can ever dissever my soul from the soul
Of the beautiful Anabell Lee.

For the moon never beams without bringing me dreams
Of the beautiful Anabell Lee;
And the stars never rise but I see the bright eyes
Of the beautiful Anabell Lee.
And so, all the night-tide, my life and my bride,
In her sepulchre there by the sea-
In her tomb by the side of the sea.





Jednom u čas tužan noćni, dok razmišljah, duh nemoćni,
nad knjigama koje drevnu nauku u sebe skriše,
bejah skoro u san pao, a neko je na prag stao
i tiho je zakucao, kucnuo što može tiše.
"Posetilac neki - šanuh - kucnuo što može tiše,
samo to i ništa više."

Ah, sećam se toga jasno, beše zimnje veče kasno;
svaki tinjav odsev žara utvare po podu piše.
De čekajuć, srce snažim u knjigama zalud tražim
za Lenorom bol da blažim. Ime koje podariše
njoj anđeli, divna draga kojoj ime podariše
anđeli, nje nema više.

I šum svilen, šumor tmurni, šum zavesa tih purpurnih,
neslućenom, čudnom strepnjom obuzima sve me više;
da umirim srce rekoh: "To zacelo sad je neko
na pragu se mome steko, kucnuvši što može tiše,
posetilac neki pozni, zakuca što može tiše
na vrata i ništa više."

Najednom mi strepnja minu i zureći u tamninu:
"Gosparu il gospo - kazah - ne ljutite vi se više,
bejah skoro u san pao, neko od vas na prag stao
i tiho je zakucao, kucnuo što može tiše,
da i ne cuh"... Tad mi ruke vrata širom otvoriše -
samo mrak i ništa više.

I dok pogled tamom bludi, bojazan mi puni grudi,
slušajuci, sanjajuci, snovi mi se teški sniše,
i zagledan u tišinu, samohranu pustu tminu,
"O Lenora" reč jedinu, izgovorih tiho, tiše,
"O Lenora" odjek vrati što mi usta prozboriše,
samo to i ništa više.

Vratih se u sobu svoju a duša u nespokoju.
I uskoro nešto jači udarci se ponoviše.
"Na prozoru, u kapcima, mora biti nekog ima,
miruj srce, da u njima vidim kakvu tajnu skriše,
miruj srce da uvidim kakvu tajnu oni skriše,
vetar samo, ništa više!

I otvorih kapke tada, kad ulete iznenada
lepršajuć gordi Gavran iz dana što srećni biše,
gospodski ga izgled krasi, pozdravom se ne oglasi,
niti zasta, nit se skrasi, dok mu krila se ne sviše
povrh vrata, na Paladin kip mu krila se ne sviše,
slete, stade, ništa više.

Videć pticu ebonosnu, osmeh tužno srce kosnu,
zbog važnog i strogog sklada kojim lik joj sav odiše.
"Mada ćube čerupane - rekoh - plašljiv nisi, vrane,
što sablasan traješ dane sred žalova noći, kiše -
kaži kakvim imenom te sile pakle okrstiše?"
Reče Gavran: "Nikad više."

Začudih se vesma tome, odgovoru prejasnome,
mada smislom reči ove meni malo jasno biše:
al priznajem, nema zbora, ne čuh takvog odgovora,
i ne videh takva stvora crnih krila što se sviše,
zver il ticu čija krila na Paladin kip se sviše,
s' tim imenom "Nikad više."

No Gavranu s' kipa bela ta reč beše mudrost cela,
reč jedina s' kojom mu se misao i duša sliše.
Nit rečju tom zbor mu presta, nit pomače on se s' mesta
a u meni sumnje nesta: "Svi me znanci ostaviše,
odleteće i on ko i Nade što me ostaviše."
Reče Gavran: "Nikad više."

Čuvši, duhom sav uzbuđen, taj odgovor brz, rasuđen,
"Stvarno - kazah - to što zbori, reč jedinu nikad više,
valjda reče njegov gazda, zlom sudbinom gonjen vazda,
dok sve misli koje sazda u jedan se pripev sliše,
tužbalicu mrtvih nada i dana što srećni biše,
tužni pripev: "Nikad više."

Ali Gavran, stvor stameni, tužnu maštu bodri meni,
naslonjaču ja približih vratima što mogah bliže,
i galve na plišu sjajne, mnih znamenje tako tajno
u govoru svom nejahno nosi tica ta što stiže,
šta sablasna i odvratna, stara tica koja stiže,
misli, grakćuć: "Nikad više."

Sedeć, slutnjom srce morih, i ni reči ne prozborih
tici čije plamne oči do srca me prostreliše:
i u misli zanesena, meni klonu glava snena
sa uzglavlja tog svilena gde svetiljke odsjaj sliše,
prileć neće nikad više!

A vazduh sve gušci biva, kao miris da razliva
kadionik kojim anđo kadi sobu tiho, tiše
"Nesrećnice - viknuh tada - božija milost to je rada
da ti dušu spase jada, uspomenu da ti zbriše:
pij napitak sladak da se na Lenoru spomen zbriše."
Reče Gavran: "Nikad više."

"Proroče il stvore vražiji, đavole il tico, kaži,
zaklinjem te nebom sklonim i Gospodom ponajviše,
dal' ću dušu namučenu priljubiti u Edenu
uz devojku ozarenu koju svi mi snovi sniše,
uz Lenoru kojoj ime serafimi podariše?"
Reče Gavran: "Nikad više."

"Sad umukni, kleta tico, - skočih, viknuh - zlosutnico,
u paklenu noć se vrati, u oluj i nedra kiše!
S' tamom crno perje spoji, beleg laži gnusnih tvojih,
samoćom me udostoji, vrh vrata ne sedi više;
izgled i kljun tvoj ukloni što mi srce ojadiše."
Reče Gavran: "Nikad više."

I Gavran, stvorenje žalno, sedi stalno, sedi stalno,
krila mu se oko bledog Paladinog kipa sviše,
oči su mu zlokob prava, ko zloduha koji spava,
svetiljka ga obasjava i sen mu po podu piše:
duša mi se od te senke što se njišuć podom piše
spasti neće - nikad više!

MarkoKg

  • *
  • 5,181
  • +48/-3
  • Pol: Muškarac
  • Music is my aeroplane...
    • samoopustenoinfo
    • Pogledaj profil
    • samo-opusteno
Odg: Edgar Allan Poe
« Odgovor #2 poslato: Jun 03, 2010, 20:12:45 »
*Sam

Od djetinjstva ja ne bjeh kao,
Drugi–ja gledati nisam znao.
Kao drugi–dusa nije htjela.
Strasti iz skupnog primati vrela.

Iz istog vrutka nisam jad,
Pio-u istom tonu mlad.
Budio nisam srca plam,
I sve sto voljeh–voljeh sam.

Tad se–u djetinjstvu–u zori,
Burnog zivota moga–stvori.
U bezdanu dobra ili zla,
Tajna sto jos me mami sva;
U bujici sto se pjeni.
U crvenoj gorskoj stijeni.
U suncu sto kupa svojom.
Jesenjom me zlatnom bojom.

U mutnji sto nebo prene,
I proleti pokraj mene.
U oluji,groma rici.
U oblaku sto po slici.
Za me (nasred neba plavog)
Lici na demona pravog.


Original
Prikaži sadržaj
*Alone

From childhood's hour I have not been,
As others were;I have not seen.
As others saw;I could not bring.
My passions from a common spring.

From the same source I have not taken,
My sorrow;I could not awaken.
My heart to joy at the same tone;
And all I loved,I loved alone.

Then-in my childhood,in the dawn
Of a most stormy life-was drawn
From every depth of good and ill
The mystery which binds me still:
From the torrent,or the fountain,
From the red cliff of the mountain,
From the sun that round me rolled.

In its autumn tint of gold,
From the lightning in the sky
As it passed me flying by,
From the thunder and the storm,
And the cloud that took the form
(When the rest of Heaven was blue)
Of a demon in my view.

MarkoKg

  • *
  • 5,181
  • +48/-3
  • Pol: Muškarac
  • Music is my aeroplane...
    • samoopustenoinfo
    • Pogledaj profil
    • samo-opusteno
Odg: Edgar Allan Poe
« Odgovor #3 poslato: Jun 03, 2010, 20:13:40 »
GAVRAN


1.
Jednom, jedne strašne noći, ja zamišljah u samoći,
Čitah crne, prašne knjige, koje starno znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, netko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao - zakucao tiho - tiše
>>To je putnik<<, ja promrmljah, >>koji bježi ispred kiše<<,
Samo to i ništa više.

2.
Ah, da, još se sjećam jasno, u decembru beše kasno,
Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.
Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše.
Od djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše,
Ah, nje sada nema više.

3.
Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;
Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
>>Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.
Putnik kuca na ta vrata da se skrije ispred kiše.
Samo to je, ništa više.<<

4.
Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:
>>Gospodine il' gospođo, izvinjenje moje stiže!
Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,
Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
Da sam sanjiv jedva čuo<< -Tu se vrata otvoriše-
Mrak je tamo, ništa više.

5.
Pogled mrak je prodrijet htio, čudno zastrašen sam bio,
Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;
Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,
Rečena je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše:
>>Lenora<<, ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to i ništa više.

6.
Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
>>Sigurno<<, ja rekoh, >>to je na prozoru sobe moje;
Pogledat ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da vidimo, kakve se tu tajne skriše -
Vjetar to je, ništa više.

7.
Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku
Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,
Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,
S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,
Sleti, sjede, ništa više.

8.
Ovaj stvor u crnom plaštu nasmija mi tužnu maštu
Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
>>Nek ti kresta jadno visi<<, rekoh, >>kukavica nisi,
Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,
Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?<<
Reče Gavran: >>Nikad više<<.

9.
Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,
Premda nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.
Ali priznat mora svako, ne događa to se lako
Da živ čovjek gleda tako pticu što se nad njim njiše,
Životinju ili pticu što nad vratima se njiše
S tim imenom >>Nikad više<<.

10.
Ali Gavran, sjedeć tamo, govori riječ jednu samo,
Ko da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše.
To je sve što on mi reče - dalje krila ne pokreće,
Dok moj šapat mir presiječe: >>Svi me druzi ostaviše,
Otići će i on kao nade što me ostaviše.<<
Tad će Gavran: >>Nikad više<<.

11.
Dok ja stajah još zatečen - odgovor bje spremno rečen.
>>Nema sumnje<<, rekoh, >>ta je riječ tek trica, ništa više,
Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta
Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pjesme sliše
U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,
Od ,nikada - nikad više'.<<

12.
Al' taj stvor u crnom plaštu još mi u smijeh goni maštu,
Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše,
Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudbu piše
Grakćuć stalno: >>Nikad više<<.

13.
Sjedih tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga
Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone
I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,
Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše,
ONA neće nikad više.

14.
Zrak tad ko da gšćim stade, na me neki miris pade
Ko da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.
>>Ludo<<, viknuh, >>to su glasi, Bog će posla da te spasi
Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.
Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše.<<
Reče Gavran: >>Nikad više<<.

15.
>>Zli proroče, ne znam pravo dal' si ptica ili đavo,
Da li te je Satan poslo, il' te bure izbaciše
Sama, al' nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena
U dom ovaj opsednuti - zaklinjem te, ah, ne šuti,
Reci, reci ima l' melem jada što me izmučiše?<<
Reče Gavran: >>Nikad više<<.

16.
>>Zli proroče, ne znam pravo dal' si ptica ili đavo,
Al' u ime Boga po kog obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci dal' ću u Edenu
Zagrliti svetu ženu, od koje me rastaviše,
Anđeosku tu Lenoru, od koje me rastaviše?<<
Reče Gavran: >>Nikad više<<.

17.
>>Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!<< Tad ustadoh,
>>U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoća draga - usne same dovršiše -
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!<<
Reče Gavran: >>Nikad više<<.

18.
I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svjetlost, što ga obasjava, na dnu njegvu sjenu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše,
Ustat neće - nikad više!

MarkoKg

  • *
  • 5,181
  • +48/-3
  • Pol: Muškarac
  • Music is my aeroplane...
    • samoopustenoinfo
    • Pogledaj profil
    • samo-opusteno
Odg: Edgar Allan Poe
« Odgovor #4 poslato: Jun 03, 2010, 20:13:58 »
San u snu

Čak mi i život davan
(pošto može) liči na san,
ja nikada ne bih hteo
da budem car Napoleon,
nit se moja zvezda gnezdi
na dalekoj nekoj zvezdi.

Odlazeć od tebe sada
priznajem ti srca rada-
takvih bića bi niz ceo
koja moj duh ne bi sreo
da su prošla pored mene
kroz oči mi zatvorene-
ako mir se moj raspada,
noću, danju, bilo kada,
poput ničeg, poput sanje,
da l' ga zato ode manje?

Stojim dok svud oko mene
na sprudu se vali pene
i na mome dlanu bleska
roj zrnaca zlatnog peska-
malo! al' je i to malo
kroz prste u ponor palo!
Moje rane nade? -davno
izčezle su one slavno,
poput munje što zasija
za tren nebom -pa ću i ja.

Tako mlad? ah! ne -zacelo!
Još ne smori moje čelo,
al' ti da sam ohol kažu-
oni lažu -glasno lažu-
od srama mi drhte grudi,
jer se bedni čas usudi
da čast osećanja mojih
sa imenom niskim spoji-
ni stoičan? ne! -u zlobi
i teskobi moje kobi
s podsmehom ću prezirati
tu žalosnu slast "trajati"
Šta? Zenona senka! -Nikad!
Ja! trajati! -ne-ne čikat'!

Primi poljubac u čelo!
i, dok krećem neveselo,
potvrđujem tebi smelo-
jer istinu sada znamo
da moj život san bi samo;
sad kad nesta moja nada,
noću, danju, bilo kada,
poput ničeg, poput sanje,
da l' je zato ode manje?
Sve što znamo i gledamo
zbilja san u snu je samo.

Dolazim do šumnog žala
izmučenog srdžbom vala,
i uzimam zrnca peska
koji kao zlato bleska-
malo! al' je i to malo
kroz prste u ponor palo,
dok mre srce malaksalo!
O Sudbo! zar nema spasa
ni jednom od zlog talasa?
Sve što znamo i gledamo
da li san u snu je samo?

(Preveo Kolja Mićević)

MarkoKg

  • *
  • 5,181
  • +48/-3
  • Pol: Muškarac
  • Music is my aeroplane...
    • samoopustenoinfo
    • Pogledaj profil
    • samo-opusteno
Odg: Edgar Allan Poe
« Odgovor #5 poslato: Jun 03, 2010, 20:14:29 »
A Dream


In visions of the dark night
I have dreamed of joy departed-
But a waking dream of life and light
Hath left me broken-hearted.

Ah! what is not a dream by day
To him whose eyes are cast
On things around him with a ray
Turned back upon the past?

That holy dream- that holy dream,
While all the world were chiding,
Hath cheered me as a lovely beam
A lonely spirit guiding.

What though that light, thro' storm and night,
So trembled from afar-
What could there be more purely bright
In Truth's day-star?

MarkoKg

  • *
  • 5,181
  • +48/-3
  • Pol: Muškarac
  • Music is my aeroplane...
    • samoopustenoinfo
    • Pogledaj profil
    • samo-opusteno
Odg: Edgar Allan Poe
« Odgovor #6 poslato: Jun 03, 2010, 20:15:06 »

Oasis

  • *
  • 1,766
  • +11/-0
  • Pol: Muškarac
    • Pogledaj profil
Odg: Edgar Allan Poe
« Odgovor #7 poslato: Januar 23, 2013, 17:53:35 »
Sjajan je! :)

jocki

  • *****
  • 2,602
  • +7/-0
  • Opustite se i uzivajte!
    • Pogledaj profil
    • Krokus
Odg: Edgar Allan Poe
« Odgovor #8 poslato: Septembar 28, 2013, 14:52:54 »
Prva stvar koju sam procitala od Poa je Prica o srcu. I od tog trenutka ga obozavam! Sjajan pisac! Evo, ovde ima online njegovih pesama i prica. http://poestories.com/index.php
Posetite najbolje apartmane u Beogradu-Stanovi za izdavanje Beograd |Ako trazite ime za vasu bebu, posetite: Staklene tuš kabine po meriIzrada sajta