samo-opusteno

Društvene teme => Filozofija, Sociologija i Nauka => Temu započeo: NiKooLaa Maj 13, 2011, 01:59:11

Naslov: Poučne priče
Poruka od: NiKooLaa Maj 13, 2011, 01:59:11
Dva jezera (i dve vrste ljudi)

U Palestini postoje dva jezera. Jedno je slatkovodno i u njemu žive ribe. Obale su mu ukrašene zelenilom. Stabla šire grane nad njim i produžuju žedno korenje kako bi se napila te lekovite vode.
Reka Jordan to jezero puni bistrom vodom s okolnih brežuljaka. I tako se ono smeši na suncu. A ljudi uz njega grade kuće, ptice svijaju gnezda, i svaki oblik života je srećniji zato što se nalazi upravo tamo.
Reka Jordan zatim teče prema jugu i ulazi u jedno drugo jezero. Ovde ribe ne iskaču ne površinu, ovde ne šušti lišće, nema pesme ptica, nema dečjeg osmeha. Putnici biraju neki drugi smer, osim ako im se silno ne žuri. Vazduh nad tom vodom je težak, a ne želi da je pije ni čovek, ni životinja, ni ptica.
I u čemu je ta silna razlika između dvaju susednih jezera?
Stvar nije u reci Jordanu. Ona i u jedno i u drugo donosi istu kvalitetnu vodu. Nije stvar ni u zemlji u kojoj se nalazi, ni u okolini oko njih.

Evo u čemu je razlika: Genisaretsko jezero prima, ali ne zadržava reku Jordan. Za svaku kapljicu vode koja uđe u jezero, jedna iz njega istekne. Davanje i primanje jednakih su razmera.
Drugo jezero je 'lukavije' i ljubomorno gomila ono što prima. Ne dopušta da ga u iskušenje dovede bilo kakav velikodušan podsticaj. Zadržava svaku kap koju primi.

Genisaretsko jezero i dalje živi. Drugo jezero ne daje ništa. Nazivamo ga Mrtvim morem.
Na ovom svetu žive dve vrste ljudi. U Palestini postoje dva jezera.

Brus Barton
Naslov: Odg: Poučne priče
Poruka od: NiKooLaa Maj 13, 2011, 02:00:46
Novo jutro, nova nada

Jutro je. Palimo lampice.

Lampice?  Ne, ne mislim na svjetlo,  niti na lampice u autima,  niti na jednu drugu elektronsku napravicu. Ma na kakve lampice mislim dakle?

Ako se prisjetite svoga jutra sjetićete se kako redovito  palite jednu veliku  stresnu lampicu, koja vas bombardira stotinama  pitanjima  koja idu nekako ovako; kako, zašto, na koji način, koliko dugo, hoću li ja to moći?  Ta nas bujica raznovrsnih pitanja spremno čeka svakog jutra. Ako govorimo o upornosti, nema joj premca.

Pitam se (opet) nije li jutro predodređeno za nešto drugo? Za nešto lijepše?

Ipak je to početak još jednog novog dana. Početak jedne nove nade, novih snova. Opet nas očekuje prilika da podarimo osmijeh svom prijatelju. Onaj isti osmijeh koji smo jučer zaboravili dajući prednost našim jutarnjim lampicama koje su se nekako mudro provukle kroz cijeli dan.

Odlučujem da ću sutra dati šansu svojoj zaboravljenoj djetinjoj radoznalosti i šarenoj mašti da dobiju glavnu ulogu.

Odlučujem da ću se opet sprijateljiti sa svojim snovima. Želim da mi oni sutra pokazuju put.

Razmišljam da li još uvijek mogu dati prednost onome što me čini sretnom poput djeteta?

S tim mislima sam utonula u san .

Jutro je. Budilica zvoni, a s njom i prva lampica tvrdoglavo pokušava dobiti prvi red u mojim mislima.

Sjetih se da sam nešto odlučila za današnje jutro. Ma što to?

Pogledam van.  Sunce me već čeka osvijetljavajući put svakome tko to želi. Hvala mu . Podsjetio me da i ja želim osvijetljavati ovaj svijet slušajući svoje snove.

Budilicu sam ugasila, dok je lampica stidljivo odlepršala znajući da više i nije toliko važna.

Irena Markulin
Naslov: Odg: Poučne priče
Poruka od: NiKooLaa Maj 13, 2011, 02:01:40
Put ka vrhu

Čitajući blog prijateljice, koja je iznela citate nekih njenih omiljenih knjiga, izgubio sam nit, jer su me isti citati odneli daleko. Mesto na kojem sam završio putujući tim mislima bio je vrh. Vrh koji je zaista visoko. Razni autori, mnogih knjiga govore o tom putu ka vrhu. Govore o načinu, tehnici, motivu, kako stići na te visine, veličajući i smatrajući uspešnim svakog ko dosegne vrh. Govore o tome šta će vas dočekati tamo gore, ubeđujući vas da je sreća, radost i blagostanje nešto što vas očekuje kao nagrada.

Nisu u pravu! Na vrhu nema ništa, verujte mi na reč, bio sam tamo! Na vrhu će vas samo dočekati praznina ali predivan osećaj zahvalnosti. Sve što možete na vrhu je da sagledate one male stvari koje su vas činile srećnim dok ste se penjali. Isto tako postaćete svesni da ste prošli pored predivnih cvetova koji su nicali na skoro golom kamenu a vi ste ih ignorisali ne skidajući pogled sa cilja koji je se nalazio na vrhu.

Sva lepota je u usponu a ne u stajanju na vrhu. Često sam sa vrha posmatrao, za mene sa te visine gledano, male ljude u podnožiju koji su se kupali u toplini sunčevih zraka i uživali i mirisu livadskih trava. Za to vreme ja sam stajao na ogoljenim stenama gde sunce nema toplinu, gde vetar nosi sve što stigne, sa sobom noseći hladnoću i oblake. Vrhovi su u vama, a ne na mesta na kojima stojite. Vrhovi se dostižu srcem i ljubavlju a ne gazeći i ostavljajući druge iza sebe.

Sve sto su me usponi naučili jeste zahvalnosti. Postao sam svestan topline i ljubavi koja se nalazi u podnožju. Postao sam svestan jednostavnosti i veličine sadašnjeg trenutka jer upravo taj trenutak nosi svu lepotu našeg postojanja. Krenite ka svom vrhu ne gubeći iz vida svaki korak koji na tom putu napravite. Vrh je uvek gore, nema potrebe gledati ga dok se penješ. Gledaj gde gaziš, i ne gubi iz vida svu lepotu pored koje prolaziš. Na kraju ne zaboravite da na vrhu nema ništa, niti vas išta gore čeka, osim onog što ste sa sami sobom poneli penjući se.

Andor Luhović
Naslov: Odg: Poučne priče
Poruka od: NiKooLaa Maj 13, 2011, 02:04:18
Snovi nikad ne umiru

Imam prijatelja koji se zove Monti Roberts i koji ima ergelu konja u San Isidrou. Dopušta mi da u njegovoj kući organizujem prijeme na kojima skupljamo novac za projekte namijenjene ugroženoj omladini.
Kad sam posljednji put bio ondje ovako nam se obratio:
Želim vam ispričati zašto sam Džeku dopustio da se služi mojom kućom.
Sve je počelo sa pričom o dječaku koji je bio sin putujućeg trenera konja. Išao je od štale do štale, od trke do trke, od imanja do imanja, uvježbavajući konje. Usljed toga dječakovo se školovanje stalno prekidalo.

Jednom je u školi trebao napisati pismeni sastav o tome šta bi želio biti i raditi kad odraste.
Te je noći na sedam stranica opisao kako želi jednog dana imati ergelu.
Detaljno je opisao svoju namjeru, čak je nacrtao podroban plan imanja od 8 hektara, prikazujući položaj svih objekata, štala i staze.
Potom je nacrtao precizan tlocrt kuće od 120 kvadrata, koja će se protezati na zamišljenom imanju od 8 hektara. Unio se u taj zadatak svim srcem i sljedećeg dana je predao pismeni sastav nastavniku.
Nakon dva dana nastavnik je podijelio učenicima ocijenjene radove.

Na prvoj stranici njegovog rada bila je velika crvena jedinica sa porukom: «Pričekaj me poslije časa».
Dječak sa snom došao je kod nastavnika poslije časa i upitao ga: – Zašto sam dobio jedinicu?
Nastavnik je rekao: -To nije realan san za dječaka poput tebe. Nemaš novca. Porodica ti se stalno seli. Nemaš sredstava. Ergela zahtijeva mnogo novaca. Moraš kupiti zemlju. Moraš kupiti rasne konje i plaćati dodatne troškove za rasplodnju. Nema teorije da tako nešto ti možeš postići.
Potom je nastavnik dodao: – Ako ponovo napišeš sastav s realnijim ciljem, promijeniću ti ocjenu.

Dječak je pošao kući i dugo i naporno mislio o tome.
Pitao je oca za savjet.
Otac mu je rekao: – Slušaj sine, tu odluku moraš donijeti sam.
Ipak, mislim da je vrlo važno šta ćeš odlučiti.
Naposljetku, nakon sedam dana razmišljanja,
dječak je vratio nastavniku isti pismeni sastav bez ikakvih izmjena.

Samo mu je ovo rekao: Vi zadržite svoju jedinicu, a ja ću zadržati svoj san.

Monti se tada okrenuo okupljenima i rekao: Pričam vam ovu priču,
jer sjedite u mojoj kući površine 120 kvadrata, usred mog imanja od 8 hektara.
Još uvijek imam onaj sastav uokviren iznad kamina.
Dodao je: – A najbolje u cijeloj toj priči je to što je prije dvije godine
isti onaj nastavnik doveo tridesetoro djece na sedmodnevno logorovanje na mom imanju.
Kad je nastavnik odlazio, rekao je: – Slušaj Monti, sad ti to mogu reći.
Kad sam bio tvoj nastavnik, bio sam poput kradljivca snova.
Godinama sam krao dječije snove.
Na svu sreću, ti si bio dovoljno pametan da se ne odrekneš svojih.

Ne dajte nikome da vam krade snove. Slijedite svoje srce bez obzira na sve.
Naslov: Odg: Poučne priče
Poruka od: NiKooLaa Maj 13, 2011, 02:07:43
Kako videti boga?

Jedan čovjek je došao u posjetu Sri Ramakrišni.
- Imam jedno pitanje za tebe, Svamiđi.
- Kaži.
- Svakog dana meditiram tri sata. Dva sata molim i dva sata činim nesebična djela. Jedan sat utrošim na hranjenje životinja i redovno postim, ali još uvijek nisam imao spoznaju Boga. Zašto ne mogu da vidim Boga? To je moje pitanje.
Ramakrišna reče da će kasnije dati odgovor. Prvo, reče, moraju otići u šetnju. I njih dvojica pođoše da šetaju obalom Gange. Nakon izvjesnog vremena Ramakrišna reče svom pratiocu da uđu u vodu da se okupaju. Ušli su u rijeku do pupka.
- Znaš li da plivaš? – pitao je Ramakrišna čovjeka.
- Pomalo – odgovori čovjek.
- Zagnjuri se! – reče jogi. – Samo sjedi na dno.
Pa, nije bilo duboko, zahtjev je djelovao bezazleno i čovjek sjede na dno, a Ramakrišna ga uhvati za vrat i reče:
- Udahni duboko.
Čovjek je udahnuo, a Ramakrišna mu potopi i glavu u vodu, držeći ga čvrsto. Nakon pola minuta ovaj čovjek je poželio da izroni, ali mu je Ramakrišna i dalje držao potopljenu glavu. Onda čovjek stade da se otima, ali Svamiđi je bio snažan i nije popuštao stisak. Proteklo je još pola minuta, bilo je krajnje vrijeme i čovjek se otimao svim silama. Ramakrišna nije popuštao, držao mu je glavu i dalje pod vodom. U poslednji tren, prije nego što bi se čovjek udavio, Ramakrišna ga izvuče za kosu. Ovaj je pljuvao vodu, teško disao i jedva jedvice došao k sebi. Kad je konačno došao do daha i panika prošla, Ramakrišna ga potapša po leđima.
- Žao mi je što si patio.
- Šta misliš pod tim da ti je žao?! – planu strašnom ljutnjom čovjek. -Skoro si me udavio! Ti si sasvim lud…
- Ne, ne. Zašto odmah misliš najgore? Zašto si odmah bijesan? Odakle ti pomisao da bih ja mogao da ti nanesem bol, a tražio si od mene pomoć? Desetak minuta prije ovog događaja molio si me: “Svamiđi, učiniću sve samo da vidim Boga!” Gdje je sad tvoja bakti? Gdje je poniznost? I sad ja postavljam tebi pitanje: šta si mislio dok sam te držao pod vodom? Da li si mislio na Boga? Ili na novac? Ili na ženu? Na djecu? Na meditaciju?
- Ništa nisam mislio, osim na to kako da izađem iz vode i udahnem vazduh – prizna čovjek koji se malo po malo sasvim smirio i počeo da nazire kuda ga ovaj očigledni satsang može odvesti.
Tada Ramakrišna reče čovjeku:
- To je odgovor na tvoje pitanje. Vapi za Bogom onako kako si vapio za vazduhom dok si bio pod vodom. I tada će ti Bog doći istog časa. Dok mu se moliš sa sebičnim željama, da ti život u maji učini udobnijim, zašto bi te slušao?
Naslov: Odg: Poučne priče
Poruka od: NiKooLaa Maj 13, 2011, 02:09:16
Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan imao mogućnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi.

Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima.

Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima, poslu, gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani.

Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskoga svijeta. Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima.
Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštali svoje male čamce u vodu.
Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo pokrajinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada.
Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore.
Jednoga dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu. Tako su prolazili dani i tjedni.

Jednoga jutra je jutranja sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van.

Odmah kada je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio da ga pomaknu uz prozor. Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se je udobno namjestio te ga ostavila samog.
Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet.
Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugleda prazan zid.
Muškarac je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao ispred prozora. Reče: »A, možda je htio usrećiti vas?«
Naslov: Odg: Poučne priče
Poruka od: NiKooLaa Maj 13, 2011, 02:10:23
Tri priče sa konkursa za najkraću a najefektniju priču:


PROZORI

Na jednoj zgradi na istom spratu bila dva prozora. Gledala su na istu stranu ulice i u isto vreme ih je budilo sunce i zapljuskivala kiša. Starili su zajedno, jedan pored drugog. I ničega više među njima nije bilo.

MINUT

Stigla mi je kafa. Vrela. Jutro se lenjo vuklo po praznoj staničnoj kafani. A onda je u kafanu ušla devojka i sela okrenuvši mi leđa. Samo sam video njenu nežnu belu nadlanicu kako viri iz predugačkog rukava vunenog džempera. Gledao sam je satima i cela mi je mladost prošla pred očima, od ljubakanja iza škole i prvih cigareta, do pokušaja samoubistva u simboličnoj i kobnoj 27-oj. A onda je ona ustala i otišla i odnela svoju ruku. Srknuo sam kafu i izgoreo se. Još je bila vrela.

TOPOLA

Rasla je jedna topola na kraju dvorišta u kome smo se igrali kao mali. Ja sam se krila iza topole i niko me nikada nije pronašao. A nisu me ni tražili. Onda je topola posečena i tu je izgrađena neka ružna zgrada. A mene i dalje nisu pronašli.

Slobodanka - Boba Vukosavić
Naslov: Odg: Poučne priče
Poruka od: NiKooLaa Maj 13, 2011, 02:12:41
San


Sanjao sam da razgovaram sa Bogom.
- Dakle , ti bi razgovarao samnom? - rece Bog.
- Ako imas vremena - rekoh

Bog se nasmesi.
- Moje vreme je vecnost. Sta si me hteo pitati?
- Sta te najvise iznenadjuje kod ljudi?

Bog odgovori:
- Sto im je detinjstvo dosadno. Zure da odrastu, a zatim bi ponovo zeleli da budu deca.
- Sto trose zdravlje da bi stekli novac, a zatim trose novac da bi vratili zdravlje.
- Sto razmisljaju tesno o buducnosti, zaboravljajuci sadasnjost, na taj nacin ne zive ni u sadasnjosti, ni u buducnosti.
- Sto zive kao da nikada nece umreti, a onda umru, kao da nikada nisu ziveli.

Bog me uze za ruku. Ostadosmo u tisini.
Onda upitah:
- Kao roditelj, koje bi zivotne puouke zeleo da tvoja deca nauce?

Osmehujuci se Bog odgovori:
- Da nauce da nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voleti.
- Da nauce da nije najvrednije ono sto imaju, nego ko su u svom zivotu.
- Da nauce kako se nije dobro uporedjivati sa drugima ...
- Da nauce kako nije bogat onaj covek koji najvise ima nego onaj kome
najmanje treba.
- Da nauce kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povredi voljeno bice, a zatim su potrebne godine da se izleci.
- Da nauce da oprastati, tako da sami oprastaju.
- Da shvate kako postoje osobe koje ih nezno vole, ali to ne znaju reci, ni pokazati.
- Da nauce da se novcem ne moze kupiti sve.
- Da nauce da dve osobe mogu posmatrati istu stvar, a videti je razlicito.
- Da nauce da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima ... ali ipak ih voli.
- Da nauce kako nije uvek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi oprastati.

- Ljudi ce zaboraviti sta si rekao.
- Ljudi ce zaboraviti sta si ucinio.
- Ali nikada nece zaboraviti kakva si osecanja u njima probudio.
Naslov: Odg: Poučne priče
Poruka od: NiKooLaa Maj 13, 2011, 02:16:31
Djevojka je cekala avion u cekaonici jednog velikog aerodroma. Posto je trebala dugo da ceka, odlucila je da kupi knjigu da bi joj vrijeme brze proslo. Kupila je knjigu i paketic keksa. Sjela je u cekaonicu VIP da je niko nebi uznemiravao. Pored nje je bila stolica sa keksom, a sa druge jedan gospodin koji je citao novine. Kad je ona pocela da uzima keks i gospodin je uzeo jedan. Ona se sokirala, ali nista ne rece i nastavi da cita knjigu.
U sebi je pomislila: Ma gledaj ti ovo, da samo imam malo vise hrabrosti, do sada bih ga vec udarila... Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, covjek pored nje, ne obaziruci se ni na sta, je uzimao isto tako jedan. Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli: Bas me interesuje sta ce sad uraditi!!!.
Covjek uze posljednji i podijeli ga na dvoje! Ovo je zaista previse poce da uspuhuje sokirana, uze svoje stvari, knjigu, torbu i ode prema izlazu iz cekaonice. Kada se osjecala malo bolje, nakon sto ju je prosla huja, sjela je na mjesto gdje nije bilo nikoga da bi izbjegla neke druge neprijatne dogadjaje. Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci u tom trenutku ugleda paketic keksa jos uvijek netaknut.
Postidje se kao kradljivac i tek tada shvati da je keks, isti kao njen, bio od gospodina koji je sjedio pored nje, ali koji je, bez sokiranja, nervoze ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad sa njom, totalno suprotno od nje, koja se cak osjecala povrijedjena u sopstveni ponos i osjecanja.

ZAKLJUCAK:
Koliko puta u nasem zivotu cemo ili smo pojeli tudji keks, a da to nikad necemo ili nismo ni saznali? Prije nego sto se dodje do brzopletog zakljucka i prije nego sto se pocne misliti lose, GLEDAJ sa paznjom detalje, vrlo cesto situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!


U zivotu postoji 5 stvari koje ne mogu da se vrate:
- Kamen kad je bacen;
- Rijec nakon sto je recena;
- Mogucnost nakon sto je izgubljena;
- Vrijeme kad je proslo;
- Ljubav za koju se NE BORI.
Naslov: Odg: Poučne priče
Poruka od: NiKooLaa Maj 13, 2011, 02:18:17
Zabranjeno je

Zabranjeno je plakati a da se nešto ne nauči,
probuditi se, a ne znati šta sa sobom,
plašiti se svojih sopstvenih uspomena.

Zabranjeno je ne smijati se problemima,
ne boriti se za ono što želiš,
odustati od svega zbog sopstvenog straha
da ostvariš svoje snove.

Zabranjeno je ostaviti svoje prijatelje,
ne pokušati razumjeti sve što ste zajedno proživjeli,
i zvati ih samo onda kad su neophodni.

Zabranjeno je ne biti svoj pred drugima,
pretvarati se pred ljudima do kojih ti nije stalo,
izigravati klovna da bi te pamtili,
i zaboraviti sve kojima je zaista stalo do tebe.

Zabranjeno je ne učiniti sve za sebe samog,
biti uplašen od života i od onoga čime te život obavezuje,
ne živjeti svaki dan do posljednjeg daha.

Zabranjeno je da ti nedostaje neko bez radosti,
da zaboraviš njegov osmijeh i oči,
a sve samo zato što je on izabrao drugačiji put od tvog,
zabranjeno je zaboraviti njegovu prošlost
i zamijeniti je njegovom sadašnjošću.

Zabranjeno je ne pokušavati shvatiti druge
misliti da je njihov život vrijedniji od tvog,
ne spoznati da svako ima svoj put i slavu.

Zabranjeno je ne stvarati sopstvenu priču,
ne imati trenutak za one kojima si potreban,
ne razumjeti da je život ono što daje,
a takođe i ono što uzima.

Zabranjeno je ne tražiti sreću,
ne živjeti život s pozitivnim stavom,
ne smatrati da uvijek možemo biti bolji;

Zabranjeno je zaboraviti da bez tebe
ovaj svijet ne bi bio isti.


Pablo Neruda
Naslov: Odg: Poučne priče
Poruka od: MarkoKg Maj 08, 2013, 14:43:18
Dvije vreće - poučna priča

Jedna drevna legenda priča o tri muškarca, koji su nosili svaki po dvije vreće. Ali teret nisu osjećali jednako. Vreće su im, jedna sprijeda a druga straga, visjele obješene na drvenoj motki na ramenu.

Upitali prvog čovjeka što ima u vrećama.

Odgovorio je: "Svi moji uspjesi, sva dobra djela mojih prijatelja, sve životne radosti - u vreći su straga. Skriveni od pogleda, završeni, prekriveni lišćem, ne smetaju mi mnogo. U vreći sprijeda imam sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile. Hodam, zastanem često, vadim ih, promatram, proučavam, mozgam što ću. Stalno sam s njima, i mislima i osjećajima. Stalno radim na njima."
Taj se čovjek često zaustavljao, gledao unatrag, mučio nad sobom i napredovao malo i vrlo sporo.

I drugog su čovjeka upitali isto.

Rekao je: "U vreći sprijeda nosim moja dobra djela, spoznaje o vrlinama. Često ih gledam, vadim i pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži greške i moje slabosti. Ponesem ih sa sobom kamo god krenem, jer one su moje i ne mogu ih tek tako odložiti na stranu. Usporavaju me, ponekad su veoma teške."

Treći je čovjek odgovorio:

"Na prednjoj vreći napisao sam riječ "dobrota". Prepuna je pozitivnih misli, dobrih ljudskih djela, svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu, misli o mojoj snazi. Ta mi vreća nije teška. Naprotiv, poput brodskih jedara, pomaže mi u kretanju naprijed. Vreća na leđima ima natpis "loša sjećanja" i prazna je, jer sam joj odrezao dno. O svemu što mi se loše dogodilo, o lošim mislima koje kadikad o sebi imam, o zlu koje od drugih čujem, malo razmislim i bacim ih u tu vreću. Kroz rupu to ode zauvijek. Ja sam slobodan. Ja nemam tereta koji bi me usporavao u hodu.
Naslov: Odg: Poučne priče
Poruka od: MarkoKg Maj 08, 2013, 14:44:46
Život je poklon

Bila jednom djevojka koja je samu sebe mrzila zbog toga što je bila slijepa. Ona je mrzila svakog osim svog voljenog dečka. On je uvijek bio tu za nju.

Rekla mu je: 'Kad bih samo mogla vidjeti svijet, udala bih se za tebe'

Jednog dana dogodilo se čudo i netko je donirao par očiju za nju. Kada su joj odstranili zavoje mogla je vidjeti sve, uključujući i svog dečka.
On je upita: 'Sada kad vidiš svijet, hoćeš li se udati za mene?'
Ona ga pogleda i uoči da je slijep. Prizor njegovih zatvorenih očnih kapaka je šokira. Nije to očekivala. Sama pomisao da ih mora gledati čitav svoj život povede je da odbije udati se za njega.
Njezin momak ode u suzama i nekoliko dana poslije izdiktira joj pismo koje joj je bilo ubrzo uručeno:
'Dobro čuvaj svoje oči, draga moja, jer prije nego što su bile tvoje, te su oči bile moje.'
 
Eto kako ljudski mozak najčešće funkcionira u takvim situacijama. Rijetko se čovjek sjeća kakav je život bio prije, tko je uvijek bio tu za nas u najtežim situacijama.


 I danas, prije nego kažeš neku ružnu riječ - pomisli na one koji ne mogu govoriti.
Prije nego se počneš žaliti na okus hrane - pomisli na one koji nemaju što jesti.
Prije nego se požališ na svoga dečka ili curu - pomisli na one koji mole Boga da im podari partnera.
I danas, prije nego što se požališ na život - pomisli na one koji su umrli prerano.
Prije nego što se počneš svađati s onim tko nije očistio ili pomeo kuću - sjeti se onih ljudi koji žive na ulici.
Prije nego se počneš žaliti za dužinu puta koji moraš prijeci vozeći - sjeti se onih koji istu tu udaljenost hodaju svojim nogama.
Prije nego i pomisliš uperiti prst u nekoga i počneš ga osuđivati, sjeti se da nitko od nas nije bezgrješan.
Kada te loše misli počnu bacati u depresiju - ti stavi osmijeh na svoje lice i pomisli:

'Ja sam živ i još sam tu!'
Naslov: Odg: Poučne priče
Poruka od: MarkoKg Maj 08, 2013, 14:56:11
Ljepota života


Jedne hladne, siječanjske subote, na stanicu metroa u Washingtonu, došao je čovjek, te počeo svirati violinu. Svirao je šest Bachovih djela oko 45 minuta u vrijeme najživljeg prometa u gradu. Proračunao je da će na tisuće ljudi proći kroz stanicu, većina od njih na putu do posla.

Jedan sredovječan čovjek je, prolazeći kraj njega, tek lagano usporio korak slušajući glazbu, ali je nastavio svojim putem.
Minutu kasnije, violinista je dobio svoj prvi dolar, neka žena je samo pustila novac u kutijicu i nastavila dalje. Nekoliko minuta kasnije, jedan mladić se naslonio na zid u namjeri da ga sluša, ali je ubrzo pogledavši na sat, požurio dalje... Očito je kasnio na posao.

Najviše pažnje pružio mu je 3 godine star dječak. Njegova majka ga je požurivala, ne dopuštajući mu da se zadržava kraj violiniste. Dječak je nastavio hodati, stalno se iskrećući na violinistu.

Svi roditelji i sva djeca koja su prošla, bez izuzetka, tako su se ponašali.
U 45 minuta sviranja, samo 6 ljudi se zaustavilo i ostalo neko vrijeme. Oko 20 mu je dalo novac, nastavivši hodati istom brzinom. Prikupio je 32 $.
Nitko nije primijetio kad je prestao svirati. Nitko aplaudirao, niti je bilo kakvog priznanja i pažnje.

ZAMISLITE SE MOLIM VAS, JER JE OVO ŠTO ĆETE U NASTAVKU PROČITATI ŽIVA ISTINA !!!

Niko nije znao, da je ovo bio violinist Joshua Bell, jedan od najboljih glazbenika na svijetu.

On je svirao jedan od najatraktivnijih i najkompliciranijih komada ikad napisanih.
Svirao je na violini vrijednoj 3,5 milijuna dolara.Dva dana prije svoje svirke u podzemnoj željeznici, Joshua Bell rasprodao je ulaznice u kazalištu u Bostonu,svako sjedalo u prosjeku 100 $.Ovaj eksperiment organizirao je Washington Post, da ispita socijalnu percepciju i prioritete ljudi.

Hoćemo li uočiti ljepotu??

Jesmo li u stanju prepoznali talent u neočekivanom kontekstu? Ako nemamo vremena da bismo slušali jednog od najboljih glazbenika u svijetu koji najbolje svira glazbu ikad napisanu,pitam se...

Koliko onda drugih stvari propuštamo u životu?!?
Naslov: Odg: Poučne priče
Poruka od: ryan171088 Maj 12, 2013, 11:52:59
Good
Naslov: Odg: Poučne priče
Poruka od: DzavricS Maj 22, 2013, 16:16:51
Poucnoo :D
Naslov: Odg: Poučne priče
Poruka od: MarijaMar Mart 28, 2017, 12:18:11
Sjajne su priče, hvala!
Naslov: Odg: Poučne priče
Poruka od: MarkoKg Avgust 13, 2018, 11:54:35
Najkraća  priča na svetu, a napisao ju je Ernest Hemingvej:
"Na prodaju. Cipelice za bebu. Nenošene"
Naslov: Odg: Poučne priče
Poruka od: MarkoKg Novembar 06, 2018, 12:39:05
Jednom kada sam bio tinejdžer, moj otac i ja stajali smo u redu za ulaznice u cirkus. Konačno je, nakon dugoga čekanja, ispred nas ostala samo jedna porodica koja mi se vrlo svidela.
Bilo je osmero dece, verovatno su sva bila mlađa od dvanaest godina. Bilo je očigledno da nisu baš bogati. Njihova odeća nije bila skupocena, ali je bila čista. Deca su bila lepo vaspitana; stajala su u parovima iza roditelja, držeći se za ruke. Uzbuđeno su brbljali o kovnovima, slonovima i drugim učesnicima cirkusa koje će to veče videti. Iz njihovog ponašanja jasno se dalo naslutiti da nikada ranije nisu bili u cirkusu. Ovo je trebao biti vrhunac njihovih mladih života.

Otac i majka ponosno su stajali ispred njih. Mama je držala oca za ruku gledajući ga kao da govori: Ti si moj vitez na belom konju. On se smeškao i ponosno šepurio, gledajući je kao da odgovara: Pa, naravno da jesam.

Prodavačica je upitala oca koliko ulaznica treba. Ponosno je odgovorio: Dajte mi, molim vas, osam dečjih i dve ulaznice za odrasle tako da mogu odvesti moju porodicu u cirkus.

Prodavačica je kazala cenu. Čovek nije imao dovoljno novca. Kako bi se sada mogao okrenuti i reći svojoj deci da nema dovoljno novca za ulaznice u cirkus?

Primetivši šta se događa, moj je otac zavukao ruku u džep, izvukao novčanicu od dvadeset dolara i bacio je na pod. Mi nismo uošte bili bogati. Zatim se sagnuo, pokupio novčanicu, lupnuo muškarca po ramenu i rekao: Oprostite gospodine, ovo vam je ispalo iz džepa.

Čovek je znao šta se događa. On nije tražio milostinju, ali je svakako cenio pomoć u očajnoj, srcu bolnoj i neprijatnoj situaciji. Pogledao je moga oca u oči, uhvatio ga za ruke čvrsto stežući novčanicu od dvadeset dolara. Dok mu se suza kotrljala niz obraz, drhtavim je usnama odgovorio:

- Hvala vam, hvala vam, gospodine. Ovo zaista mnogo znači i meni i mojoj porodici.

Moj otac i ja smo se vratili do auta i odvezli kući. Te večeri nismo otišli u cirkus, ali tamo nismo bili uzalud.
Naslov: Odg: Poučne priče
Poruka od: MarkoKg Novembar 06, 2018, 12:45:22
Išao jedan putnik putem, koji je vodio u veliki grad. Jedna je žena sedela pokraj puta, te on zastane da se kod nje raspita o gradu, u koji je namerio.

- Kaži mi, kakvi su ljudi u onom tamo gradu?

Žena ga pogleda.

- Kakve si ljude susretao u mestu odakle dolaziš?

- Odvratne, požali se putnik. Sve gore od gorih. Škrtice, nepouzdane, lažljivce, ljude vredne svakoga prezira.

- Ah, reći će žena, žalim, ali takve ćeš iste zateći u gradu u koji si se uputio.

Čovek uzdahnu, i produži namrštena čela.

Nedugo potom naiđe još jedan putnik. I on zastane da bi se raspitao o gradu. I opet ga žena upita kakvi su bili ljudi, koje je ostavio za sobom u mestu odakle je došao.

- Bili su to dobri ljudi, pošteni, marljivi, istinoljubivi, i velikodušni. Lako su praštali tuđe greške i zablude. Zaista mi je žao što sam se morao od njih rastati.

- Ne brini, reče mu žena. Takve ćeš iste sresti u gradu u koji si se zaputio.